REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1076/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice SĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Jurica Tomić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. rujna 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja SĆ, odvjetničkog vježbenika i odsutnosti tuženika, dana 22. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 219041 koji ugovor je solemniziran od Javnog bilježnika Ljiljanke Malenica pod br. OV-9158/08 u Šibeniku, 31.07.2008. godine i to odredba članka 4. koji je određeno da se kredit ugovara u valuti a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, te odredba članka 8. kojim je određeno da se kredit plaća u mjesečnim ratama u iznosu od 329,99 CHF sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća anuiteta.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti čl 1. Ugovora o kreditu br. 219041 koji ugovor je solemniziran od Javnog bilježnika Ljiljanke Malenica pod br. OV-9158/08 u Šibeniku, 31.07.2008. godine, kojom je određeno da korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.027,98 CHF koji se isplaćuje po srednjem tečaju deviznom tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplatiti iznos od 3.132,09 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,15 EUR od 06.09.2008.g.,

- 0,94 EUR od 07.10.2008.g.,

- 2,08 EUR od 08.10.2008.g.,

- 0,70 EUR od 06.11.2008.g.,

- 19,27 EUR od 05.12.2008.g.,

- 7,53 EUR od 08.01.2009.g.,

- 5,11 EUR od 08.01.2009.g.,

- 15,66 EUR od 01.02.2009.g.,

- 0,58 EUR od 04.02.2009.g.,

- 19,58 EUR od 04.02.2009.g.,

- 3,65 EUR od 05.03.2009.g.,

- 15,31 EUR od 05.03.2009.g.,

- 8,86 EUR od 04.04.2009.g.,

- 9,96 EUR od 04.04.2009.g.,

- 11,96 EUR od 18.04.2009.g.,

- 21,06 EUR od 07.05.2009.g.,

- 18,08 EUR od 04.06.2009.g.,

- 14,98 EUR od 08.07.2009.g.,

- 16,06 EUR od 11.08.2009.g.,

- 18,36 EUR od 04.09.2009.g.,

- 17,27 EUR od 02.10.2009.g.,

- 15,98 EUR od 05.11.2009.g.,

- 18,94 EUR od 05.12.2009.g.,

- 21,75 EUR od 09.01.2010.g.,

- 24,71 EUR od 04.02.2010.g.,

- 23,94 EUR od 05.03.2010.g.,

- 28,92 EUR od 03.04.2010.g.,

- 27,63 EUR od 07.05.2010.g.,

- 30,14 EUR od 09.06.2010.g.,

- 44,25 EUR od 08.07.2010.g.,

- 41,04 EUR od 05.08.2010.g.,

- 53,09 EUR od 04.09.2010.g.,

- 46,73 EUR od 05.10.2010.g.,

- 41,95 EUR od 06.11.2010.g.,

- 56,49 EUR od 07.12.2010.g.,

- 48,95 EUR od 05.01.2011.g.,

- 16,51 EUR od 05.02.2011.g.,

- 12,79 EUR od 05.02.2011.g.,

- 46,16 EUR od 08.03.2011.g.,

- 59,91 EUR od 12.03.2011.g.,

- 50,79 EUR od 06.04.2011.g.,

- 4,44 EUR od 06.05.2011.g.,

- 44,19 EUR od 06.05.2011.g.,

- 12,48 EUR od 07.06.2011.g.,

- 36,22 EUR od 07.06.2011.g.,

- 36,36 EUR od 07.07.2011.g.,

- 11,91 EUR od 07.07.2011.g.,

- 62,91 EUR od 05.08.2011.g.,

- 92,43 EUR od 06.09.2011.g.,

- 86,04 EUR od 01.10.2011.g.,

- 76,08 EUR od 07.10.2011.g.,

- 75,82 EUR od 08.11.2011.g.,

- 74,73 EUR od 03.12.2011.g.,

- 78,34 EUR od 11.01.2012.g.,

- 82,32 EUR od 09.02.2012.g.,

- 82,44 EUR od 07.03.2012.g.,

- 79,94 EUR od 07.04.2012.g.,

- 80,96 EUR od 08.05.2012.g.,

- 82,45 EUR od 07.06.2012.g.,

- 80,84 EUR od 06.07.2012.g.,

- 80,98 EUR od 04.08.2012.g.,

- 79,50 EUR od 07.09.2012.g.,

- 76,75 EUR od 06.10.2012.g.,

- 80,10 EUR od 07.11.2012.g.,

- 81,31 EUR od 05.12.2012.g.,

- 80,83 EUR od 08.01.2013.g.,

- 75,94 EUR od 06.02.2013.g.,

- 79,33 EUR od 06.03.2013.g.,

- 80,10 EUR od 05.04.2013.g.,

- 78,58 EUR od 07.05.2013.g.,

- 74,07 EUR od 08.06.2013.g.,

- 71,27 EUR od 05.07.2013.g.,

- 74,06 EUR od 09.08.2013.g., sve do isplate po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. srpnja 2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1, kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1 siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 185,98 eura.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.350,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.10.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 13.6.2023. navodi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 30.7.2008. zaključila Ugovor o kreditu br. 219041 koji ugovor je solemniziran od Javnog bilježnika Ljiljanke Malenica pod br. OV-9158/08 u [adresa], 31.07.2008., a kojim je tužiteljica odobren kredit u iznosu glavnice od 17.027,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a vraćanje kredita je ugovoreno na način da se iznos glavnice od 17.027,98 CHF otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća.

Navodi da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja navedene valutne klauzule, posebice imajući u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja nalazio blizu svojih povijesnih minimuma i da je u narednom razdoblju bio očekivan njegov rast, a što je tuženiku moralo biti poznato, već naprotiv je predmetni kredit tužiteljici predstavljen kao povoljniji, a CHF kao „sigurna i stabilna valuta“.

Nadalje navodi da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava tužiteljice kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak. Smatra da cjelokupno ponašanje prednika tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. To stoga što odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču nije nerazumljiva, te je nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB- a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Tužiteljici kao prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji, te je tužiteljica postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Primjena valutne klauzule u CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune je nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula ZOO predviđena. Tužitelj je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Radi navedenoga ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe budući su suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno donošenje informirane i valjane odluke jer nije upozorena na rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskom franku, niti je o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača. Poziva se pri tome na kolektivnu tužbu udruge Potrošač, podnesenoj između ostalih i protiv tuženika, odnosno na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., preinačenu Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., a gdje bi bilo utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, odnosno, ništetne. Također se poziva i na čl. 87. st. 1. Zakona o zaštita potrošača (NN 96/2003) i čl. 81. st. 1. i 2. istoga zakona, kao i na odredbe čl. 323., stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, koji govori o posljedicama ništetnosti.

Slijedom navedenog predlaže donijeti presudu kojom će se:

- utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 219041 od 30.7.2008. godine i to čl. 1. kojom je određeno da korisniku odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.027,98 CHF koji se isplaćuje po srednjem tečaju deviznom tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, te odredba članka 4. koji je određeno da se kredit ugovara u valuti a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, te odredba članka 8. kojim je određeno da se kredit plaća u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća anuiteta.

- naložiti tuženiku da tužiteljici isplatiti iznos od 3.318,07 EUR/ 25.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. rujna 2008. godine pa do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 17.9.2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj ustraje na tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavim pojedinih ugovornih odredaba (čl. 1., 4. i 9. sadržajno i ispravno čl. 8.), ali potražuje od tuženika iznos od 3.132,09 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to detaljno navedeno u izreci presude pod. II. Također potražuje i trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

2.1. Dakle, tužitelj je smanjenjem tužbenog zahtjeva za iznos od 185,98 eura, povukao tužbu, kojem povlačenju se tužitelj nije protivio, pa je primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP-a), odlučeno kao u izreci rješenja pod I.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno obrazlaže statusne promjene na strani tuženika (o čemu je ovaj sud odlučio rješenjem od 1.10.2024. godine). Nadalje, smatra zahtjev tužitelja neosnovan, ističe prigovor zastare. Također smatra da se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu primijeniti na konkretan predmet, jer je u tom postupku pružena jedna apstraktna pravna zaštita, pa da je potrebno provesti dokazni postupak u svakom individualnom sporu i to na okolnosti svih pretpostavki na kojima je zasnovana odluka donesena u kolektivnom sporu. Navodi da je odredba čl. 502 C stupila na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa se ne može retroaktivno primjenjivati. Nadalje smatra da u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni uvjeti radi kojih bi se neka odredba mogla smatrati ništetnom (da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva; da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača). Stoga smatra da nema osnova za primjenu čl. 1111 st. 3. ZOO-a, odnosno vraćanjem stečenog temeljem osnove koja je otpala. Navodi da je zakonom bilo dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da se o tim odredbama pregovaralo, a isto tako su te odredbe jasne lako uočljive i razumljive. Stoga smatra da se ne može utvrđivati njena nedopuštenost, odnosno ništetnost. Također smatra da nema govora o nepoštenju, odnosno neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti je to tužiteljica dokazala. Smatra da je tužiteljica u svako doba mogla tražiti od službenika banke pojašnjenje i dodatne informacije u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi da tuženik nikako nije mogao znati za buduća kretanja valute CHF, jer je u razdoblju od 2003—2008. tečaj CHF u odnosu na Euro uglavnom „padao“, bez većih oscilacija, dok su se značajnije promjene i oscijlacije tečaja CHF počele događati nakon 2010., kao posljedica svjetske ekonomske krize što nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje bila bi špekulacija. Smatra da nikakve značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana nije bilo ako se gledaju nominalne pozicije. Međutim, da naknadna promjena tečaja na štetu jedne ugovorne strane ne može bit relevantna za ocjenu nepoštenosti ugovorene valutne klauzule. Obje ugovorne strane su bile izložene riziku valutne klauzule, odnosno posljedicama promjene tečaja CHF. Zaključno navodi da nije postojao nikakav pravni okvir, odnosno zakonski ili podzakonski propis sukladno kojem bi tuženik bio dužan postupati kod informiranja potrošača prije i za vrijeme sklapanja ugovora.

4. Tijekom postupka sud je pročitao otplatnu tablicu (list 6-11 spisa), ugovor o kreditu (list 12-21 spisa), saslušana je tužiteljica (list 67-68 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Vještak Tkalec d.o.o. (list 69-88 spisa).

5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika 30.7.2008., a koji je solemniziran kod javnog bilježnika 31.7.2008. godine i to one kojima je ugovorna valutna klauzula, odnosno otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća anuiteta, te isplata utuženog iznosa koji je tuženik stekao bez osnove temeljem tih ništetnih ugovornih odredaba.

8. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da je sud u postupcima za isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

9. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10. Istom presudom Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, sada ovdje tuženik, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku, a u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

11. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 u dijelu kamatne stope, a potom i odlukom Pž- 6632/17 u odnosu na valutnu klauzulu, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

Sud je mišljenja da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

12. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sklopila sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, a sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu o koje sadrže valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Sporna je i zastara. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Dakle, sporni su osnov i visina tužbenog zahtjeva.

13. Iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sud je utvrdio da isti ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF), kao i odredbu o promjeni kamatne stope u skladu sa tržišnim uvjetima, a temeljem odluke banke. Upravo su takve odredbe bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva za klijente jer im na valjan način nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. U pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Budući da je sud temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke ništetne.

14. Iako je sud vezan za utvrđenja iz naprijed spomenutih presuda u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, u pogledu informiranosti korisnika kredita o spornim ugovornim odredbama, sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je predmetni kredit uzela za kupnju automobila za osobne potrebe. Automobil je pronašla u auto kući, koja je surađivala u pogledu kreditiranja sa prednikom tuženika, Volksbank i u toj auto kući su joj ponudili kao jedinu mogućnost kredit u valuti CHF. Bilo joj je to čudno, iako joj je CHF bio poznata valuta, ali dugu mogućnost kredita za kupnju tog auta nije imala. Nije bila klijent Volksbank. Rata koju su joj izračunali bila joj je prihvatljiva, a iznosila je oko 1.400,00 kn. U banci uopće nije bila, već samo kod javnog bilježnika. Pročitala je ugovor i vidjela je da piše da je kamatna stopa promjenjiva odlukama banke, a što se tiče valutne klauzule, zna što znači taj pojam, međutim uzela je u obzir da se zbog ugovorene valutne klauzule rata može malo mijenjati, na višu ili nižu, ali ovo je bila velika promjena u visini rate, čak do 2.100,00 kn. Bilo joj je jako teško plaćati tu veću ratu i da je to mogla znati ili pretpostaviti sigurno ne bio podigla taj kredit, pod tim uvjetima. Bila je kod javnog bilježnika, ali joj tamo nitko nije posebno ukazivao na neke opasnosti vezano za taj kredit. U jednom trenutku ju je banka pozvala da može promijeniti taj kredit u kunski, ali je to bilo već pred sam kraj otplate i u vrijeme kada je tečaj počeo padati, pa nije htjela. Nije ekonomske struke, niti su joj poznati ti ekonomski pojmovi osim načelno. I u vrijeme sklapanja ugovora i sada radi kao dentalni asistent.

14.1. Iskaz tužiteljice je uvjerljiv i logičan. Naime logično je da tužiteljica nije mogla samo čitanjem ugovornih odredaba razumjeti i shvatiti, posljedice ugovaranja istih, pogotovo ne da je izvjestan drastični rast rate. To tim više što nije ekonomske struke, a u banci nije niti bila, niti je razgovarala sa službenikom banke, već samo u auto kući i kod javnog bilježnika, koji ju sasvim sigurno nisu informirali o svim rizicima ugovaranja spornih ugovornih odredaba.

Prema tome, sud zaključuje da tužiteljica nije bila prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu informirana o svim bitnim čimbenicima koju bi utjecali na mjesečni anuitet i na mogućnost njegovog drastičnog povišenja i to na način koji bi u potpunosti shvatila. Suprotno tuženik nije dokazao.

15. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje uz korištenje valutne klauzule (po srednjem tečaju Kreditora za CHF na važećem na dan dospijeća), ništetna (toč. I izreke).

15.1. Međutim, ugovorna odredba iz čl. 1. predmetnog ugovora, kojom je ugovoreno da se korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.027,98 CHF, koji se isplaćuje po srednjem deviznom tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, nije ništetna, jer je tom odredbom upravo određen iznos kredita koji se isplaćuje tužiteljici, a ona niti ne tvrdi da joj taj iznos ne bi bio isplaćen. Stoga je u odnosu na tu ugovornu odredbu valjalo tužiteljicu odbiti sa zahtjevom za ništetnost, kako je to odlučeno u izreci pod II.

16. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

17. Kako bi se utvrdio taj iznos, provedeno je financijsko vještačenje, kojim je vještak Mario Tkalec izračunao koliko iznose razlike u iznosima koje je tužitelj preplatio zbog tečajne razlike.

17.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marija Tkaleca iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno da ukupne pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznose 23.598,75 kn/3.132,09 eura.

Vještak se također očitovao da tečaj na dan dospijeća anuiteta nije bio niži u odnosu na tečaj na dan isplate kredita kroz cijelo razdoblje kreditiranja.

17.2. Stranke nisu prigovarale pisanom nalazu i mišljenju, a također je i sud utvrdio da je isti jasan, detaljno obrazložen temeljem, izrađen temeljem dokumentacije o kreditu, te ga je kao takav sud prihvatio.

18. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev za isplatom razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

19. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 3.132,09 eura, koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

20. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i prometa po kreditu (toč. I izreke).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

21. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 5. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1), sastav podneska od 30.9.2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/4), za sastav podneska od 17.9.2025. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištu 1.10.2025. u iznosu od 100,00 era (Tbr. 9/2), za zastupanje na ročištima 30.1.2025., 6.5.2025. i 30.9.2025. za svako po 200,00 eura (Tbr. 9/1), te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 eura, što iznosi ukupno 1.350,00 eura.

21.1. Sud tužiteljici nije priznao trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, jer je u ovoj parnici tužiteljica kao potrošač oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama.

21.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 22. listopada 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste, Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,63 eura i presudu u iznosu od 77,77 eura.