REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-1101/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, na temelju prijedloga sudske savjetnice Stelle Vujković, u pravnoj stvari tužitelja "ALFA-COMMERCE" - proizvodnja, trgovina i usluge društvo ograničene odgovornosti Vitez, Vitez (Bosna i Hercegovina), Petra Svačića BB, OIB: 08755050450, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Dumančić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Domagoj Dumančić, SŠ i RŠ, [adresa], protiv tuženika ŠUJICA DRVO d.o.o., Zagreb, Olovska ulica 1, OIB: 19618838204, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Grahovac, odvjetnik u Zagrebu, Andrije Hebranga 9, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju iznos od 35.311,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 10 % godišnje na temelju odredbe članka 3. stavak 1. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 18/2020), koje teku:

- na iznos od 5.643,19 eura od 2. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 3.965,59 eura od 3. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 13.845,88 eura od 3. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 11.857,30 eura od 10. kolovoza 2021. do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 4,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje su na navedeni iznos tekle od 10. kolovoza 2021. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog i parničnog postupka u iznosu od 10.550,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovršnog i parničnog postupka u iznosu od 1.821,28 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove ovršnog postupka iz točke III. izreke presude u iznosu od 1.212,90 eura koje su tekle u razdoblju od 4. veljače 2023. do 21. listopada 2025.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova ovršnog i parničnog postupka u iznosu od 13.125,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Stjepana Šaškora, Zagreb, Petrinjska 4, poslovni broj Ovrv- 60177/2022 (UPP/OS-Ovrv-872/2022) od 26. siječnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. lipnja 2022. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, na osnovu kojeg je javni bilježnik Stjepan Šaškor Zagreb, Petrinjska 4, donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-60177/2022 (UPP/OS-Ovrv-872/2022) od 26. siječnja 2023. (dalje: rješenje o ovrsi), radi naplate tražbine tužitelja u iznosu od 35.316,19 eura i nastalih troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.212,90 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je izjavio pravodoban prigovor od 6. veljače 2023., slijedom čega se Općinski građanski sud u Zagrebu, rješenjem, poslovni broj Povrv-763/2023-2 od 15. lipnja 2023., oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te je spis po pravomoćnosti ustupljen ovome sudu 14. prosinca 2023. Potom je ovaj sud rješenjem, poslovni broj Povrv-1101/2023-4 od 4. siječnja 2024., stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te je postupak nastavio kao po prigovoru protiv platnog naloga.

3. Tuženik je u svom prigovoru osporio osnovu i visinu tražbine sadržane u rješenju o ovrsi s navodom da u svojim poslovnim knjigama nema evidentirano predmetno dugovanje, a ujedno je istaknuo da tražbina kako je naznačena u poslovnim knjigama, i to u konvertibilnim markama, nije identična tražbini iz rješenja o ovrsi jer je iskazana u valuti euro i kuna. Osim toga, istaknuo je prigovor zastare te je naveo da uz ovršni prijedlog nisu dostavljeni računi koji su naznačeni na izvodu iz otvorenih knjiga, slijedom čega je osporio dospijeće pojedinih utuženih iznosa, kao i tijek zateznih kamata.

4. Očitujući se na navode iz prigovora protiv rješenja o ovrsi, tužitelj je u podnesku od 2. veljače 2024. naveo da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu na temelju ugovora o kupoprodaji na način da je tužitelj isporučio tuženiku drvne proizvode i to lipove čeone letvice i daske u količini i dimenzijama kako je naznačeno na predmetnim računima - otpremnicama. Osim toga, pojasnio je da je tužitelj trgovačko društvo sa sjedištem u [adresa], slijedom čega je obvezan voditi svoje poslovne knjige u skladu s pozitivnim propisima navedene države, pa tako i u pogledu valute obveze. Pritom je naveo da je sukladno odredbi članka 22. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima izvršio konverziju valute konvertibilna marka u kune budući da je u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga valuta kuna bila važeća u Republici Hrvatskoj.

5. Podnescima od 13. ožujka 2024. i 7. svibnja 2024. tuženik je ostao kod osporavanja osnove i visine tužbenog zahtjeva, odnosno postojanja poslovnog odnosa između stranaka, narudžbe tuženika, količine, cijene i isporuke drvnih proizvoda, a ujedno je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije.

6. Tužitelj je, nadalje, podneskom od 12. lipnja 2024. naveo da je u konkretnom slučaju riječ o tzv. tranzitnoj trgovini, odnosno o kupnji i prodaji robe "na putu", odnosno, bez dopreme i zadržavanja u skladištu prodavatelja i isporuku do krajnjeg kupca. Vezano za tečaj po kojem je izvršio konverziju, tužitelj je pojasnio da je prijedlog za ovrhu podnesen u vrijeme kada je u Republici Hrvatskoj na snazi bila valuta kuna, slijedom čega je konvertibilnu marku pretvorio u kune na temelju srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan podnošenja prijedloga za ovrhu 23. lipnja 2022., a da je potom izvršio i dvojno iskazivanje u valuti euro prema fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1,00 euro. Obrazložio je pravnu osnovu na temelju koje su ispostavljeni utuženi računi, pa je tako za račun br. 000017/2021-1, koji je fakturiran na iznos od 15.235,49 eura te je djelomično podmiren prije utuženja, naveo da je tuženik kupio robu od tužitelja, a da je potom tu istu robu tuženik dalje prodao društvu PAN PARKET d.o.o. Za račune br. 000018/2021-1, 000023/2021-1 i 000024/2021-1, tužitelj je pojasnio da su ispostavljeni na ime kupoprodaje robe od strane tuženika, kao i da je tuženik potom istu robu prodao krajnjem kupcu, društvu EXCELZA LESARSTVO d.o.o.

7. Podneskom od 16. srpnja 2024. tuženik je odustao od osporavanja da bi s tužiteljem bio u poslovnom odnosu pa je naveo da je tužitelj bio njegov poslovni partner koji je za tuženika izrađivao parket letve za troslojne parkete, no da je u nekom trenutku došlo do problema s tužiteljevim dobavljačima koji mu nisu na vrijeme isporučili robu. Uslijed navedenog, tužitelj je u dogovoru s tuženikom istome prodao robu (sirovinu) koja je potom trebala ići na preradu društvu EXCELZA LESARSTVO d.o.o., no da je od istoga društva tuženik zaprimio obavijest kako pristigla roba ne odgovara dogovorenoj kvaliteti niti kvaliteti, o čemu je tuženik telefonskim putem obavijestio tužitelja. Tuženik je nadalje naveo da je od ukupno 94,97 m[3] robe koja je stigla na preradu društvu EXCELZA LESARSTVO d.o.o., navedeno društvo preradilo samo 34,127 m[3] robe, a da je preostali otpad stavljen na raspolaganje tužitelju koji ga nikada nije preuzeo. Dostavio je potvrde o uplati u odnosu na račune broj 17. i 18. u iznosu od 30.000,00 eura (27. svibnja 2021.) i 15.000,00 eura (8. lipnja 2021.) koje tužitelj nije uzeo u obzir prilikom podnošenja tužbe.

8. Podneskom od 24. ožujka 2025. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev u dijelu stope zakonskih zateznih kamata u skladu s mjerodavnim pravom Bosne i Hercegovine sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Zakona o visine stope zatezne kamate ("Službene novine FBiH" 18/2020), dok je konačno podneskom od 28. svibnja 2025. dostavio mjerodavno pravo Bosne i Hercegovine vezano za pitanje zastare i vrijeme ispunjenja obveze.

9. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao izvadak iz poslovnih knjiga (list 13., list 42. spisa), izvadak iz sudskog registra za tužitelja (list 48. -62. spisa), utužene račune - otpremnice s carinskim potvrdama i međunarodnim tovarnim listovima (list 100.-111. spisa, list 148.-150., list 152.-158. i list 160.-162. spisa), tečajnu listu na dan 23. lipnja 2022. (list 147. spisa), izvod iz poslovnih knjiga na dan 9. lipnja 2021. (list 163. spisa), potvrde o uplati na dan 27. svibnja 2021. i 8. lipnja 2021. (list 167.-168. spisa), otpremnice (list 169.-171. spisa), dopis društva PAN PARKET d.o.o. (list 172. spisa) te e-mail zakonske zastupnice tužitelja (list 173. spisa), a ujedno je izveo dokaz saslušanjem zakonske zastupnice tuženika (list 202. spisa). Sud je ujedno službenim putem izvršio uvid u tečajne liste objavljene na mrežnim stranicama Hrvatske narodne banke koje su bile u primjeni na dan dospijeća predmetne tražbine.

10. Pored navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe članka 221. b. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), dopisom od 7. veljače 2024. zatražio od Ministarstva financija, Porezne uprave, podatak o tome je li tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima tužitelja, o čemu se nadležna Porezna uprava očitovala dopisom od 19. veljače 2024. (list 115. spisa).

11. S druge strane, sud nije razmatrao tužiteljeve isprave s lista 151. i 159. spisa budući da su dostavljene u nečitkom obliku.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 265. stavka 2. ZPP-a, sud nije izveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika budući da se isti, premda uredno pozvan, nije pojavio na ročištu za glavnu raspravu od 18. ožujka 2025., ne opravdavši pritom svoj izostanak.

13. Sud nije izveo dokazne prijedloge tužitelja saslušanjem svjedoka ŽŠ, TŠ, ĐŠ, S i BŠ, niti je proveo dokaz financijskim vještačenjem i pribavljao dokumentaciju od društva Interšped Vukovar d.o.o. i A.M. - ŠPED d.o.o. iz razloga što izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke o pravno-relevantnim činjenicama u ovom sporu. Iz istog razloga nisu provedeni dokazni prijedlozi tuženika saslušanjem svjedoka PŠ i FŠ te vještačenjem po vještaku drvne tehnologije, na što se sud dodatno očitovao pod točkom 53. ovog obrazloženja.

14. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u odnosu na dio računa br. 000024/2021-1 u iznosu od 4,24 eura, do koje razlike je došlo uslijed načina preračunavanja iz valute konvertibilna marka u valutu kuna.

15. Predmet spora predstavlja predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 35.316,19 eura na ime međunarodne kupoprodaje robe sukladno računima tužitelja br. 000017/2021-1, 000018/2021-1, 000023/2021-1 i 000024/2021-1.

16. Premda je tuženik prvo osporio postojanje poslovnog odnosa između stranaka te svoju pasivnu legitimaciju, isti je naknadno podneskom od 16. srpnja 2023. priznao da su stranke bile u poslovnom odnosu te da je tužitelj bio njegov poslovni partner od kojeg je on nabavljao robu koja je predmet ovog postupka. Stoga, sud je uzeo kao nespornu činjenicu postojanja poslovnog odnosa između stranaka i pasivnu legitimaciju tuženika, ovo stoga jer tužitelj ima procesnu legitimaciju podnijeti tužbu protiv ovdje tuženika, kao osobe s kojom je bio u određenom obvezno-pravnom odnosu.

17. Međutim, tuženik je iznio činjenicu da je primljena roba sadržavala određene nedostatke, slijedom čega je u ovoj pravnoj stvari sporno je li roba koja je predmet ove parnice sadržavala nedostatke te je li tužitelj posljedično ima pravo od tuženika potraživati utuženi iznos. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je li u odnosu na utuženo potraživanje nastupila zastara. Također, sporna je i visina tužbenog zahtjeva te jesu li računi broj 000017/2021-1 i 000018/2021-1 podmireni uplatama tuženika od 27. svibnja 2021. i 8. lipnja 2021.

18. Prvenstveno, imajući u vidu prekograničnu narav spora između ovosudnih stranaka koje su države članice Europske unije, kao i da se radi o građanskoj, odnosno, trgovačkoj pravnoj stvari, za navesti je da je odredbom članka 46. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/17.) propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012.; dalje: Uredba Bruxelles I. bis).

19. Naime, odredbom članka 4. stavak 1. Uredbe Bruxelles I. bis ustanovljeno je pravilo o općoj nadležnosti prema kojem se osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže pred sudovima te države članice, s time da se domicil pravne osobe utvrđuje primjenom odredbe članka 63. stavak 1. navedene Uredbe, a kojom je propisano da se domicilom pravne osobe tuženika ima smatrati mjestom gdje navedena pravna osoba ima svoje statutarno sjedište, središnju upravu ili glavno mjesto poslovanja.

20. Također, odredbom članka 7. stavak 1. točka 1.a i b Uredbe Bruxelles I. bis propisana je i posebna nadležnost prema kojoj osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze u stvarima povezanim s ugovorom, s time da je, u slučaju prodaje robe, mjesto izvršenja konkretne obveze mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru.

21. Stoga, s obzirom da je iz navedene odredbe razvidno da su u konkretnoj pravnoj stvari ispunjena pravila o općoj nadležnosti, tako i o posebnoj nadležnosti, proizlazi da je u ovom predmetu nadležan sud Republike Hrvatske budući da tuženik ima sjedište u [adresa], i to u skladu s pravilima domaćeg prava u pogledu stvarne i mjesne nadležnosti koja upućuju na nadležnost ovog suda, sukladno odredbi članka 34.b. stavak 1. točka 1. i članak 46. stavak 1. ZPP-a.

22. Nadalje, u odnosu na primjenu mjerodavnog prava, potrebno je navesti da je odredbom članka 1.a Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe od 11. travnja 1980. (dalje: Konvencija) propisana njezina primjena na ugovore o prodaji robe sklopljene između strana koje imaju svoja sjedišta na teritorijima različitih država kad su te države države ugovornice ili kad pravila međunarodnog privatnog prava upućuju na primjenu prava jedne države ugovornice (članak 1. stavak 1. Konvencije).

23. Navedena Konvencija primjenjuje se u Bosni i Hercegovini po osnovi sukcesije zakona i međunarodnih ugovora preuzetih iz bivše SFRJ, a navedeno potvrđuje i službena mrežna stranice Konvencije, prema kojoj se ona primjenjuje u Bosni i Hercegovini od 6. ožujka 1992., a notifikacija o sukcesiji datira od 12. siječnja 1994. U Republici Hrvatskoj ona se primjenjuje temelju članka III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 31/91) i članka 29. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora ("Narodne novine" broj 28/96) i članka 134. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 55/01. - službeni pročišćeni tekst, 5/14., 85/10. - službeni pročišćeni tekst).

24. Nadalje, ako Konvencijom pojedino pitanje nije izričito riješeno, niti se može riješiti na temelju načela na kojima se Konvencija temelji (članak 7. stavak 2. Konvencije), za ta pitanja potrebno je uputiti na odredbu članka 25. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu, kojom je propisano da se pravo mjerodavno za ugovorne obveze određuje prema Uredbi (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL L 177, 4. 7. 2008.; dalje: Uredba Rim I), unutar njezinog polja primjene. Prema odredbi članka 4. stavak 1. točka a) Uredbe Rim I, u mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3. te Uredbe, te ne dovodeći u pitanje odredbe članaka 5. do 8. Uredbe, kod ugovora o prodaji robe primjenjuje se pravo države u kojoj prodavatelj ima uobičajeno boravište (sjedište).

25. S obzirom na to da je tužitelj kao prodavatelj pravna osoba sa sjedištem u [adresa], a tuženik je pravna osoba sa sjedištem u [adresa], dok iz spisa ne proizlazi da su stranke izričito isključile primjenu Konvencije, niti da su ugovorile primjenu materijalnog prava neke države kao isključivo mjerodavno za ugovor o prodaji robe, u ovom sporu valjalo je primijeniti odredbe navedene Konvencije. Također, pod pretpostavkom da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, isti ima pravo potraživati i zakonske zatezne kamate na iznos glavnice sukladno odredbi članka 78. Konvencije, s time da navedena Konvencija ne određuje stopu zateznih kamata, kao niti pitanje zastare. Stoga, primjenom odredbe članka 7. stavak 2. Konvencije i odredbe 4. stavak 1. točka a) Uredbe Rim I, u pogledu odredaba o zateznoj kamati, odnosno stope zatezne kamate, kao i u odnosu na pitanje zastare, valja primijeniti odredbe materijalnog prava Bosne i Hercegovine jer na to pravo upućuju pravila međunarodnog privatnog prava, sve s obzirom na to da tužitelj kao prodavatelj ima sjedište u [adresa].

26. Iz uvida u izvod otvorenih stavki na dan 6. lipnja 2022. (list 42. spisa), vidljivo je da je tužitelj u svojim poslovnim knjigama evidentirao potraživanje prema tuženiku u iznosu od 69.236,48 konvertibilnih maraka na ime računa br. 17, 18, 23. i 24., s datumima dospijeća 1. lipnja 2021. (račun br. 17), 2. lipnja 2021. (račun br. 18), 2. kolovoza 2021. (račun br. 23.) i 9. kolovoza 2021. (račun br. 24.).

27. Uvidom u račun - otpremnicu br. 000017/2021-1 od 1. lipnja 2021. (list 103. i 148. spisa), koji je prema navodu tužitelja djelomično plaćen prije utuženja i po kojem tužitelj konačno potražuje iznos od 11.063,33 konvertibilnih maraka (izvod otvorenih stavki s lista 42. spisa), odnosno po izvršenim konverzijama od strane tužitelja iznos od 5.643,19 eura, vidljivo je da je tuženiku prvotno ispostavljen na iznos od 15.235,49 eura na ime kupoprodaje robe - čeonih letvica od lipe dimenzija 8 x 39 x 840, u ukupnoj količini od 29,731 m[3] , kao i da je predmetna roba otpremljena u 35 paketa, težine 15.700,00 kg, u Republiku Hrvatsku, kao i da je robu preuzelo društvo PAN PARKET d.o.o., koje je otiskom pečata i potpisa ovjerilo primitak robe.

28. Uvidom u dopis Ministarstva financija, Porezne uprave, Klasa: 410-19/2024- 02/2 od 19. veljače 2024. (list 115. spisa), sud je utvrdio da je tuženik u svojim poslovnim knjigama u cijelosti proknjižio predmetni račun te da je po njemu koristio pravo na odbitak pretporeza, slijedom čega u odnosu na predmetni račun vrijedi presumpcija postojanja tražbine u smislu odredbe članka 221.b stavka 1. ZPP-a.

29. Uvidom u međunarodni tovarni list (CMR) br. 05158 (list 105. i 149. spisa) vidljivo je da je kao pošiljatelj gore spomenute robe sukladno izdanom računu br. 000017/2021-1 naznačen tužitelj, a kao primatelj je naznačen tuženik, kao i da je roba otpremljena 1. lipnja 2021. i preuzeta od strane društva PAN PARKET d.o.o.

30. Iz računa - otpremnice br. 000018/2021-1 od 2. lipnja 2021. u iznosu od 3.975,00 eura (list 106. i 152. spisa), po kojem tužitelj potražuje iznos od 7.774,43 konvertibilnih maraka (izvod otvorenih stavki s lista 42. spisa), odnosno uslijed promjene tečaja po izvršenim konverzijama od strane tužitelja iz valute konvertibilna marka u kunu, pa potom iz valute kuna u euro konačno potražuje iznos od 3.965,59 eura, proizlazi da je ispostavljen tuženiku na ime kupoprodaje robe - dasaka dimenzija 24 mm, u ukupnoj količini od 31,80 m[3] , kao i da je predmetna roba otpremljena u Republiku Slovenija, Postojna, u 16 paketa.

31. Uvidom u carinski list (list 107. spisa) proizlazi da su predmetne daske u količini od 31,80 m[3] prijavljene prilikom izvoza iz BIH, a radi ulaska na područje EU, kao i da je kao pošiljatelj navedene robe naveden tužitelj, a kao primatelj tuženik, s time da je kao zemlja konačnog odredišta robe navedena Republika Slovenija.

32. Iz CMR lista br. 05159 (list 153. spisa) proizlazi da je kao pošiljatelj predmetne robe (16 paketa dasaka dimenzija 24 mm) naveden tužitelj, a kao primatelj naznačen je tuženik, s time da je kao mjesto krajnje isporuke robe navedeno mjesto Postojna, Republika Slovenija.

33. Iz CMR lista br. 02189 (list 108. i 154. spisa) vidljivo je da je navedena potom otpremljena društvu EXCELZA Lesarstvo d.o.o., Postojna (Republika Slovenija), koje je otiskom pečata i potpisa ovjerilo njezin primitak dana 3. lipnja 2021., a kao pošiljatelj robe naveden je ovdje tuženik.

34. Stoga, povezujući prethodno spomenute CMR listove br. 05159 i 02189, proizlazi da je tuženik s robom koju je kupio od tužitelja sukladno izdanom računu br. 000018/2021-1 dalje raspolagao na način da ju je isporučio društvu EXCELZA Lesarstvo d.o.o., koje je 3. lipnja 2021. preuzelo robu.

35. Uvidom u račun - otpremnicu br. 000023/2021-1 od 2. kolovoza 2021. u iznosu od 13.878,76 eura (list 100. i 155. spisa), po kojem tužitelj potražuje iznos od 27.144,48 konvertibilnih maraka (izvod otvorenih stavki s lista 42. spisa), odnosno uslijed promjene tečaja po izvršenim konverzijama od strane tužitelja iz valute konvertibilna marka u kunu, pa potom iz valute kuna u euro konačno potražuje iznos od 13.845,88 eura, vidljivo je da je ispostavljen na ime kupoprodaje lipovih dasaka u količini od 49,567 m[3] , kao i da je predmetna roba otpremljena u Republiku Slovenija, Postojna, u 44 paketa, ukupne težine 20.200,00 kg.

36. Iz CMR lista br. A020821 (list 102. i 156. spisa) proizlazi da je kao pošiljatelj prethodno navedene robe (44 paketa lipovih dasaka u količini od 49,57 m[3] , bruto težine 20.200,00 kg) naveden ovdje tužitelj, a kao primatelj tuženik, s time da je kao mjesto isporuke navedena Postojna.

37. Iz CMR lista br. 020821 (list 157. spisa) vidljivo je da je predmetna roba potom otpremljena društvu EXCELZA Lesarstvo d.o.o., Postojna (Republika Slovenija), koje je otiskom pečata i potpisa ovjerilo njezin primitak 2. kolovoza 2021. a kao pošiljatelj robe naveden je upravo ovdje tuženik.

38. Povezujući prethodno spomenute CMR listove br. A020821 i 020821, proizlazi da je tuženik s robom koju je kupio od tužitelja sukladno izdanom računu br. 000023/2021-1 dalje raspolagao na način da ju je isporučio krajnjem kupcu - društvu EXCELZA Lesarstvo d.o.o., koje je 2. kolovoza 2021. preuzelo robu.

39. Konačno, iz računa - otpremnice br. 000024/2021-1 od 9. kolovoza 2021. u iznosu od 11.889,71 eura (list 109. i 160. spisa), prema kojem tužitelj potražuje iznos od 23.254,24 konvertibilnih maraka (izvod otvorenih stavki s lista 42. spisa), odnosno uslijed promjene tečaja po izvršenim konverzijama od strane tužitelja iz valute konvertibilna marka u kunu, pa potom iz valute kuna u euro konačno potražuje iznos od 11.861,54 eura, proizlazi da je fakturiran na ime kupoprodaje lipovih dasaka u količini od 37,92 m[3] te dasaka dimenzija 24 mm u količini od 7,483 m , kao i da je predmetna roba otpremljena u Republiku Slovenija, Postojna, u 39 paketa, ukupne težine 17.100,00 kg.

40. Uvidom u CMR list br. 05163 (list 110. i 161. spisa) vidljivo je da je kao pošiljatelj predmetne robe naveden tužitelj, a kao primatelj tuženik, dok iz carinskog lista (list 111. i 162. spisa) proizlazi da je navedena roba prijavljena prilikom izvoza iz BIH, kao i da je kao pošiljatelj naveden tužitelja, a kao primatelj tuženik.

41. Iz iskaza zakonske zastupnice tužitelja AŠ s ročišta od 18. ožujka 2025. (list 202. spisa) proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na način da je tuženik od tužitelja naručivao robu - drvenu građu, koju je tužitelj isporučio tuženiku, s time da se predmetna roba ne bi nalazila u posjedu tuženika, već bi tužitelj predmetnu robu putem trećih osoba isporučio tuženiku. Pojasnila je da je tuženik u konkretnom slučaju naručio robu koja je predmet utuženih računa, kao i da je predmetna roba u cijelosti isporučena, uz napomenu da tuženik nikada nije obavijestio tužitelja o postojanju bilo kakvih nedostataka predmetne robe. U odnosu na potvrde o uplati koje je tuženik dostavio uz podnesak od 16. srpnja 2024., zakonska zastupnica tužitelja navela je da je riječ o uplatama koje se odnose na robu koja nije predmet ove parnice, sve iz razloga jer su stranke i ranije bile u poslovnoj suradnji. Zaključno, navela je da tuženik nikada nije tužitelju izjavio da raskida ugovor, niti je tražio sniženje cijene po osnovi izdanih računa.

42. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz zakonske zastupnice tužitelja kao vjerodostojan budući da je iskazivala logično, iskreno i decidirano, a napominje se i da je njezin iskaz u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, a niti sam tuženik nije imao prigovora niti primjedbi na njezin iskaz.

43. Slijedom navedenog, sud je na temelju iskaza zakonske zastupnice tužitelja utvrdio da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom na način da je od tužitelja naručivao drvenu građu, koju mu je tuženik isporučio, kao i da je tuženik u konkretnom slučaju naručio robu koja je predmet utuženih računa, koja je u cijelosti isporučena. Osim toga, sud je na temelju iskaza zakonske zastupnice tužitelja zaključio da tuženik nije obavijestio tužitelja o postojanju nedostataka predmetne robe, niti mu je dao izjavu o raskidu ugovora ili tražio sniženje cijene, kao i se dostavljene potvrde o uplati od strane tuženika ne odnose na robu koja je predmet ovog postupka.

44. Pritom se napominje kako je je sud, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. ZPP-a, cijenio činjenicu da zakonski zastupnik tuženika, premda uredno pozvan, nije pristupio na ročište za glavnu raspravu (niti opravdao svoj izostanak) i dao svoj iskaz, odnosno, sud smatra da se razlog nedolaska zakonskog zastupnika tuženika sastoji u tome da isti svojim iskazom ne bi mogao ponuditi tvrdnje, suprotne tužiteljevim, koje bi sud mogao prihvatiti.

45. Odredbom članka 30. Konvencije propisana je obveza prodavatelja da na način predviđen ugovorom i Konvencijom, isporuči robu, preda dokumente koji se na robu odnose i prenese vlasništvo na robi, dok mu je kupac, sukladno odredbi članka 53. Konvencije, obvezan isplatiti cijenu i preuzeti isporuku robe onako kako je predviđeno ugovorom i Konvencijom.

46. Analizom provedenih dokaza, i to kako svakog dokaza zasebno, tako i svih dokaza u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju kojeg je tuženik od tužitelja kupio određenu robu, koju robu je potom tužitelj uredno isporučio i za navedeno ispostavio račune tuženiku.

47. Vezano za prigovor tuženika kojim je naknadno tijekom postupka (podnesak od 16. srpnja 2024.) istaknuo da mu tužitelj nije isporučio robu odgovarajuće kvalitete, o čemu ga je tuženik telefonski obavijestio (list 165. spisa), potrebno je uputiti na odredbu članka 36. stavak 1. Konvencije kojom je propisano da prodavatelj odgovara u skladu s ugovorom i Konvencijom za svaki nedostatak usklađenosti koji je postojao u trenutku prelaska rizika na kupca, čak i ako je nedostatak usklađenosti postao očit kasnije. Odredbom članka 38. stavak 1. Konvencije propisano je da je kupac dužan pregledati robu ili je dati na pregled u što je moguće kraćem roku ovisno o okolnostima, dok je odredba članka 39. Konvencije propisuje da kupac gubi pravo pozivati se na nedostatak usklađenosti robe ako o tome nije prodavatelju poslao obavijest u kojoj je naveo narav nedostatka, u razumnom roku od trenutka kada ga je otkrio ili morao otkriti.

48. Prema tome, iz navedenih odredaba proizlazi da kupac mora obavijestiti prodavatelja o nedostacima robe te u toj obavijesti precizno pojasniti nedostatke robe, odnosno opisati u čemu se sastoje odstupanja u kvaliteti robe i to u razumnom roku od trenutka kad je takve nedostatke otkrio ili morao otkriti. Ta radnja je bitan preduvjet da bi kupac zadržao sva ona daljnja prava koja mu Konvencija daje u slučaju da prodavatelj ne izvrši neku od svojih obveza propisanih člancima 45. do 52. Konvencije.

49. S obzirom na to da je tužitelj osporio tuženikove navode o tome da ga je on telefonski obavijestio o nedostacima robe, a tuženik nije dokazao da je o eventualnim nedostacima robe doista obavijestio tužitelja (pri čemu se zakonski zastupnik tuženika, premda uredno pozvan, nije pojavio na ročištu za glavnu raspravu niti opravdao svoj izostanak i dao svoj iskaz na predmetne okolnosti), niti je uopće iznio činjenicu da je ta obavijest poslana u razumnom roku, niti je iznio činjenicu da je u toj navodnoj obavijesti precizno pojasnio u čemu se sastoje nedostaci, proizlazi da je tuženik tek u podnesku od 16. srpnja 2024. tužitelju istaknuo postojanje nedostataka predmetne robe.

50. Po stavu ovog suda, postupajući kao savjestan i dobar gospodarstvenik, tuženik je već prilikom samog preuzimanja robe ili u kraćem roku po preuzimanju bio dužan pregledati robu, utvrditi odgovara li roba narudžbi tuženika te zatim o eventualno utvrđenim nedostacima u razumnom roku obavijestiti prodavatelja, ovdje tužitelja. Osim toga, odredba članka 38. Konvencije navodi da ako je kupac u tijeku prijevoza robe promijenio smjer ili je dalje otpremio, a da pri tom nije postojala razumna mogućnost da se pregleda, i ako je prodavatelju u trenutku sklapanja ugovora bila poznata ili mu je morala biti poznata mogućnost te izmjene smjera ili daljnje otpreme, pregled robe može se odgoditi do prispijeća robe u novo odredišno mjesto, slijedom čega je i u tom slučaju bio dužan, u kraćem roku po prispijeću robe u novo odredišno mjesto, po obavijesti o eventualnim nedostacima od strane preuzimatelja robe obavijestiti tužitelja o postojanju nedostataka.

51. S obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik obavijestio tužitelja o nedostacima robe tek u podnesku od 16. srpnja 2024. (za robu isporučenu tijekom 2021. godine), nikako se ne može smatrati da je tuženik to učinio u razumnom roku od kada je otkrio nedostatak ili ga je morao otkriti. Stoga, propust tuženika kao kupca da postupi po gore navedenoj zakonskoj odredbi dovodi do gubitka prava pozivati se na nedostatak usklađenosti robe.

52. Slijedom navedenog, u tijeku postupka utvrđeno je da je tužitelj ispunio svoju obvezu i isporučio robu po utuženim računima, a tuženik u tijeku postupka nije iznio činjenicu niti posljedično dokazao da je pravovremeno prigovorio kvaliteti isporučene robe sukladno članku 38. i 39. Konvencije, slijedom čega je izgubio pravo pozivati se na nedostatke robe.

53. S time u vezi, sud je odbio je prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka navedenih pod točkom 13. obrazloženja presude jer njihovo saslušanje nije bilo potrebno za donošenje ove odluke. Naime, dokazi se izvode radi utvrđivanja odlučnih činjenica koje su stranke određeno iznijele (članak 220. stavak 1. ZPP-a). Tuženik, koji je iznio činjenicu da je predmetna roba sadržavala nedostatke, sukladno odredbi članka 219. ZPP-a bio je dužan određeno iznijeti činjenice kada je obavijestio tužitelja o nedostacima i koja osoba tuženika je obavijestila koju osobu tužitelja o nedostacima. Kako tuženik te činjenice nije iznio, izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka nije bilo potrebno jer dokazi se izvode radi utvrđivanja činjenica koje je stranka, na kojoj je teret dokaza, određeno iznijela prije izvođenja dokaza.

54. U odnosu na uplate od 27. svibnja 2021. i 8. lipnja 2021., na koje se tuženik poziva u svom podnesku od 16. srpnja 2024., potrebno je navesti da iz predmetnih potvrda o uplati (list 167. i 168. spisa) nije vidljivo da bi tuženik navedenim uplatama podmirio dugovanje po utuženim računima, ovo stoga jer je u opisu plaćanja na potvrdi od 27. svibnja 2021. navedeno "predračun 00158/2021 lipa", dok iz spisa nije vidljivo da bi se predmetni predračun odnosio na utužene račune. Nadalje, u potvrdi od 8. lipnja 2021. naveden je samo opis "plaćanje predujma", bez navođenja na što bi se isti odnosio. Budući da je tužitelj osporio da bi predmetnim uplatama tuženik podmirio utuženo dugovanje, a tuženik na navedenu okolnost nije predložio dokaz financijskim vještačenjem, sud je o navedenom odlučivao primjenjujući odredbu članka 221.a ZPP- a o teretu dokazivanja.

55. Vezano za istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, potrebno je navesti da je taj prigovor u cijelosti neosnovan.

56. Na temelju odredbe članka 361. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/1978, 39/1985, 45/1989 - odluka USJ i 57/1989, "Sl. list RBiH", broj 2/1992, 13/1993 i 13/1994 i "Sl. novine FBiH", broj 29/2003 i 42/2011; dalje: Zakon o obligacionim odnosima), zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

57. Prema odredbi članka 314. Zakona o obligacionim odnosima, ako rok nije određen, a svrha posla, priroda obaveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju izvjestan rok za ispunjenje, povjerilac može zahtijevati odmah ispunjenje obaveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje.

58. Sukladno odredbi članka 374. stavak 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine, kao i da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

59. Imajući u vidu da je, sukladno podacima naznačenima na izvodu otvorenih stavki, najstariji utuženi račun dospio na dan 1. lipnja 2021. (račun br. 000017/2021- 1), a da je prijedlog za ovrhu u ovoj pravnoj stvari podnesen 23. lipnja 2022., jasno proizlazi da je ovršni prijedlog podnesen unutar trogodišnjeg zastarnog roka, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim u cijelosti.

60. Osim toga, vezano za tuženikovo osporavanja datuma dospijeća pojedinih utuženih iznosa navedenih na tužiteljevom izvodu iz poslovnih knjiga, potrebno je navesti da tuženik nije u skladu s odredbom članka 314. Zakona o obligacionim odnosima iznio činjenicu da bi bio ugovoren drugačiji rok dospijeća od onog koji je naznačen na izvodu otvorenih stavki.

61. Slijedom svega iznesenoga, s obzirom da je tužitelj ispunio svoju obvezu proizašlu iz ugovora o kupoprodaji sklopljenim s tuženikom kao kupcem, a tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu isplate cijene tužitelju, valjalo je tuženika sukladno odredbi članka 53. Konvencije obvezati na ispunjenje preuzete obveze.

62. Prema odredbi članka 22. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.; dalje: ZOO - na snazi u vrijeme izdavanja računa), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske. U tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

63. Dakle, tužitelj ispunjenje predmetne novčane tražbine može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti tražbine ili, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Iz spisa (podnesak tužitelja od 12. lipnja 2024.) proizlazi da je tužitelj zahtijevao ispunjenje predmetne tražbine u valuti Republike Hrvatske koja je bila na snazi na dan podnošenja ovršnog prijedloga (valuta kuna) sukladno izvodu otvorenih stavki s lista 42. spisa u kojima je tražbina navedena u valuti Bosne i Hercegovine, i to po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podnošenja prijedloga za ovrhu, koji je iznosio 3,843203 kuna za 1,00 konvertibilnu marku (tečajna lista s lista 147. spisa). Nakon što je preračunao (stranu) valutu konvertibilna marka u valutu kuna, tužitelj je izvršio konverziju valute kuna u valutu euro prema fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1,00 euro te je dvojno iskazao cijenu u obje valute.

64. Budući da je tuženik osporio tako izvršenu konverziju iz valute konvertibilna marka u valutu kuna, ovaj sud je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva primjenjivao gore citirane zakonske odredbe iz članka 22. ZOO-a te je službenim putem izvršio uvid u tečajne liste objavljene na mrežnim stranicama Hrvatske narodne banke koje su bile u primjeni na dan dospijeća predmetne tražbine.

65. Iz izvoda otvorenih stavki (list 42. spisa) vidljivo je tužitelj po osnovi prvog utuženog računa br. 000017/2021-1 s danom dospijeća od 1. lipnja 2021. evidentirao potraživanje prema tuženiku u iznosu od 11.063,33 konvertibilnih maraka. S obzirom da je iz uvida u tečajnu listu br. 105 Hrvatske narodne banke vidljivo da je prodajni tečaj na dan 1. lipnja 2021. iznosio 3,854397 kuna za 1,00 konvertibilnu marku, to proizlazi da bi iskazana cijena po predmetnom računu preračunata u valuti kuna na dan dospijeća tog računa iznosila 42.642,47 kuna, odnosno 5.659,63 eura prema fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1,00 euro. Budući da tužitelj u konkretnom slučaju po osnovi predmetnog računa konačno potražuje iznos od 5.643,19 eura, sud je u tom dijelu odlučivao u granicama tužbenog zahtjeva te tužitelju dosudio traženi iznos po predmetnom računu (članak 2. stavak 1. ZPP-a).

66. Vezano za drugi utuženi račun, iz izvoda otvorenih stavki (list 42. spisa) proizlazi da je tužitelj po osnovi računa br. 000018/2021-1 s danom dospijeća 2. lipnja 2021., evidentirao potraživanje prema tuženiku u iznosu od 7.774,43 konvertibilnih maraka. Budući da iz uvida u tečajnu listu br. 106 Hrvatske narodne banke proizlazi da je prodajni tečaj u primjeni na dan 2. lipnja 2021. iznosio 3,848253 kuna za 1,00 konvertibilnu marku, to proizlazi da bi iskazana cijena po predmetnom računu preračunata u valuti kuna na dan dospijeća tog računa iznosila 29.917,97 kuna, odnosno 3.970,80 eura prema fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za 1,00 euro. S obzirom da tužitelj po osnovi tog računa konačno potražuje iznos od 3.965,59 eura, sud je u tom dijelu odlučivao u granicama tužbenog zahtjeva te tužitelju dosudio traženi iznos po predmetnom računu.

67. U odnosu na treći utuženi račun, iz izvoda otvorenih stavki (list 42. spisa) proizlazi da je tužitelj po osnovi računa br. 000023/2021-1 s danom dospijeća 2. kolovoza 2021. evidentirao potraživanje prema tuženiku u iznosu od 27.144,48 konvertibilnih maraka. Iz tečajne liste br. 147 Hrvatske narodne banke vidljivo je da je prodajni tečaj u primjeni na dan dospijeća iznosio 3,846874 kuna za 1,00 konvertibilnu marku, slijedom čega proizlazi da bi iskazana cijena po predmetnom računu preračunata u valuti kuna na dan dospijeća tog računa iznosila 104.421,39 kuna, odnosno 13.859,10 eura prema fiksnom tečaju konverzije. S obzirom da tužitelj po osnovi tog računa konačno potražuje iznos od 13.845,88 eura, sud je i u tom dijelu odlučivao u granicama tužbenog zahtjeva te tužitelju dosudio traženi iznos po predmetnom računu.

68. Vezano za posljednji utuženi račun, iz izvoda otvorenih stavki (list 42. spisa) proizlazi da je tužitelj po osnovi računa br. 000024/2021-1 s danom dospijeća 9. kolovoza 2021. evidentirao potraživanje prema tuženiku u iznosu od 23.254,24 konvertibilnih maraka. Iz tečajne liste br. 151 Hrvatske narodne banke vidljivo je da je prodajni tečaj u primjeni na dan dospijeća iznosio 3,841828 kuna za 1,00 konvertibilnu marku, pa proizlazi da bi iskazana cijena po predmetnom računu preračunata u valuti kuna na dan dospijeća tog računa iznosila 89.338,79 kuna, odnosno 11.857,30 eura. S obzirom da tužitelj po osnovi tog računa konačno potražuje iznos od 11.861,54 eura, dakle više nego što mu pripada nakon izvršenog preračunavanja, proizlazi da tužitelj po tom računu osnovano potražuje iznos od 11.857,30 eura, dok mu ne pripada razlika do iznosa od 11.861,54, koja iznosi 4,24 eura.

69. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 78. Konvencije prema kojoj je propisano da ako jedna strana ne plati cijenu ili neki drugi iznos s kojim je u zaostatku, druga strana ima pravo na kamate na takav iznos, a da time ne gubi pravo tražiti naknadu štete koja joj pripada na temelju članka 74. Konvencije. Visina stope zateznih kamata, kao što je već navedeno pod točkom 25. ove presude, utvrđena je na temelju odredbe članka 3. stavak 1. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 18/2020) iz razloga što Konvencija ne određuje stopu zateznih kamata. Sukladno navedenom Zakonu, dužnik koji zakasni s ispunjavanjem obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate po stopi od 10 % godišnje.

70. Stoga, budući da tuženik nije ispunio utuženu tražbinu po dospijeću, dužan je, osim glavnice, platiti i zakonske zatezne kamate od prvog sljedećeg dana nakon dolaska u zakašnjenje pa do isplate, po stopi određenoj člankom 3. stavak 1. Zakona o visini stope zatezne kamate.

71. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, a s obzirom da je tužitelj tijekom postupka izmijenio tužbeni zahtjev u odnosu na platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, sud je ovim rješenjem ukinuo predmetni platni nalog te presudom odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja (umjesto da odlučuje o održavanju na snazi platnog naloga) te je naložio tuženiku isplatiti tužitelju pojedine iznose glavnica kako su navedeni pod točkom I. izreke presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a odbio tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke presude u dijelu u kojem neosnovano potražuje iznos od 4,24 eura po osnovi računa br. 000024/2021-1.

72. Odluka o troškovima ovršnog i parničnog postupka temelji se na odredbama članka 151., članka 154. stavka 5., članka 155. te članka 164. stavka 2. ZPP-a budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (uspjeh tužitelja iznosi 99,988%), dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23., dalje: ZSP) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.; dalje: Uredba o Tarifi).

73. U odnosu na troškove ovršnog postupka, tužitelj ima pravo na zatražene troškove ovršnog postupka za sastav prijedloga za ovrhu u traženom iznosu od 663,61 eura (Tbr. 11. točka 1. Tarife) što uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi 829,52 eura, kao i na javnobilježničku nagradu u iznosu od 306,71 eura, koja uvećana za PDV po stopi od 25% iznosi 383,39 eura (članci 5. i 9. Pravilnika o naknadi i nagradi javnih bilježnika u ovršnom postupku - "Narodne novine" broj 9/21., 18/22. - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga), dakle sveukupno 1.212,90 eura.

74. Na ime troškova parničnog postupka tužitelju je, prema njegovom zahtjevu, priznat trošak zastupanja po odvjetniku u skladu s Tarifom, i to za sastav obrazloženog podneska od 2. veljače 2024. kojim se očituje na navode iz prigovora u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 14. svibnja 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.5. Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 12. lipnja 2024. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 11. rujna 2024., 12. prosinca 2024. i 18. ožujka 2025. u iznosu od 1.000,00 eura za svako ročište (Tbr. 9.1. Tarife), za sastav podneska od 24. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.4. Tarife), za zastupanje na ročištu od 16. travnja 2025. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav obrazloženog podneska od 28. svibnja 2025. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), dakle ukupan iznos od 7.150,00 eura, koji uvećan za PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi 8.937,50 eura.

75. Tužitelj ima pravo i na naknadu troškova na ime sudske pristojbe za presudu u iznosu od 399,61 eura, sukladno odredbi članka 1. stavak 1. ZSP-a u vezi s Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe o tarifi.

76. Stoga, tužitelju su priznati ukupni troškovi parničnog i ovršnog postupka u iznosu od 10.550,01 eura (ovršni troškovi u iznosu od 1.212,90 eura i parnični troškovi u iznosu od 9.337,11 eura)

77. Na ime troškova parničnog i ovršnog postupka tužitelj ima pravo i na zakonske zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) za ostale odnose (a ne po stopi iz Zakona o visini stope zatezne kamate koji je na snazi u BIH budući da je riječ o troškovima postupka), koje teku od 22. listopada 2025., kao dana donošenja presude, pa do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a).

78. S time u vezi, naglašava se da sukladno Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Zagrebu, broj Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017., presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude. Stoga, ovaj sud je, protivno traženju tužitelja, o troškovima ovršnog postupka odlučivao zajedno s ostalim troškovima nastalim povodom ove parnice (parničnim troškovima) te tužitelju dosudio zatezne kamate na priznati iznos troškova ovršnog i parničnog postupka od dana donošenja ove presude, dok tužitelj nema pravo na zatezne kamate na troškove ovršnog postupka od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do 21. listopada 2025., kao dana koji je prethodio donošenju ove odluke.

79. Tužitelj, nadalje, nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska 10. rujna 2024. u iznosu od 200,00 eura, uvećano za PDV, jer navedenim podneskom ponavlja već prethodno iznesene činjenice i dokaze, pa nije bio potreban za vođenje ove parnice.

80. Tužitelj ujedno nema pravo na naknadu troškova za sastav podneska od 24. ožujka 2025. preko priznatog iznosa od 50,00 eura, uvećano za PDV, budući da navedenim podneskom samo usklađuje tužbeni zahtjev u dijelu zateznih kamata u skladu sa mjerodavnim odredbama stranog prava.

81. Zaključno, tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova javnog bilježnika u iznosu od 383,39 eura jer nije dokazao da mu je predmetni trošak doista i nastao (u spisu ne prileže računi na ime predmetnih troškova), kao niti osnovu po kojoj su mu ti troškovi eventualno nastali.

82. Tuženik je u cijelosti izgubio spor pa stoga nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, već ih je u obvezi naknaditi tužitelju.

83. Slijedom navedenog, o troškovima ovršnog i parničnog postupka odlučeno je kao pod točkama III. - V. izreke presude.

U Zagrebu 22. listopada 2025.

Sudac:

Goran Iskra

Nacrt odluke izradila:

Stella Vujković, sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se predaje ovom sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će rješenjem sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda bez održavanja ročišta (članak 358. stavak 1. ZPP-a).