Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1130/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Komunalije d.o.o., OIB: 88859295468, iz Čazme, Svetog Andrije 14, zastupanog po punomoćniku Nenadu Dianiću, odvjetniku iz Ivanić Grada, protiv tuženika ĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Petru Petroviću, odvjetniku iz Sesveta, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-530/2023-45 od 14. veljače 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-530/2023-45 od 14. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.195,94 EUR (tisuću stotinu devedeset pet eura i devedeset četiri centa).

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.562,50 EUR (tisuću petstotina šezdeset dva eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku ĆF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju KOMUNALIJE d.o.o. iz Čazme, Svetog Andrije 14, OIB 88859295468 isplati iznos od 7.141,25 eura (sedamtisućastočetrdesetjedaneuro i dvadesetpetcecnta) zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 13. svibnja 2014. do isplate po stopi koja se utvrđuje za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj KOMUNALIJE d.o.o. iz Čazme, Svetog Andrije 14, OIB 88859295468 od tuženika ĆF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] traži isplatu iznosa od 48.005,24 eura (četrdesetosamtisućapeteura i dvadesetčetiricenta) sa pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 13. svibnja 2014. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku ĆF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] da tužitelju KOMUNALIJE d.o.o. iz Čazme, Svetog Andrije 14, OIB 88859295468, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.615,04 eura (tisućušestopetnaesteura i četiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troškova u preostalom dijelu, kao i cjelokupni zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, odbija kao neosnovan.»

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužitelj se žali protiv točke II. izreke i dijela točke III. izreke (dio kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu preostalog parničnog troška) zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik se žali protiv točke I. izreke i protiv dijela točke III. izreke (dio kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška) zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima obje žalbe, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je čitanjem presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-83/2016-13 od 27. veljače 2017. utvrdio da je tom presudom tuženik, kao okrivljenik, proglašen krivim što je u točno neutvrđenom vremenu u razdoblju od 22. studenog 2011. godine do 11. travnja 2014. godine u Čazmi, Kralja Tomislava 12, na traženje i po prethodnom dogovoru s ĐF s ciljem da mu omogući trošenje plina bez evidentiranja i plaćanja ukupno utrošene količine plina, u pekari Centar i stanu obitelji ĐF, izvršio preinake u vidu zamjene zupčanika na brojčaniku plinomjera proizvođača IKOM-ROMBACH tvorničkog broja [tvornički broj], čime je umanjen prijenosni omjer zupčanika brojčanika i omogućeno bilježenje 60% manjeg protoka i potrošnje plina, a nakon što je dana 11. travnja 2014. godine postavljen novi plinomjer tvorničkog broja [tvornički broj], u neutvrđenom vremenu do 13. svibnja 2014. godine na identičan način je izvršio preinake i na tom plinomjeru, pri čemu je uporabom kombiniranih kliješta oštetio plombu poklopca brojčanika Državnog zavoda za mjeriteljstvo RH te otisnuo krivotvoreni žig oznaka Državnog zavoda za mjeriteljstvo RH, a na opisani način ĐF omogućio za 60 % veću potrošnju od tako preinačenim plinomjerima očitane i plaćene količine plina u vrijednosti od 145.948,43 kuna, za koji je iznos oštećen dobavljač plina TD Komunalije d.o.o. iz Čazme, te u kojem je iznosu ĐF pribavljena nepripadna imovinska korist, dakle drugome s namjerom pomogao da tuđe pokretne stvari oduzme drugome s ciljem da ih protupravno prisvoji, a ukradene stvari su velike vrijednosti, te povrijedio službeni pečat koji je ovlaštena službena osoba stavila radi osiguranja predmeta, čime je počinio kaznena djela krađe iz čl. 228. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje: KZ/11) te skidanja i povrede službenog pečata i znaka, iz čl. 317. st. 1. KZ/11, za što je tuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 godine koja je zamijenjena radom za opće dobro u trajanju od 720 sati.

6.1. Tužitelj predmetnom tužbom tvrdi da mu je tuženik na način opisan u navedenoj kaznenoj presudi počinio štetu te traži da se tuženiku naloži da mu plati naknadu štete zbog neovlaštene potrošnje plina kojeg je utrošio ĐF, a što mu je omogućio tuženik preinakom plinomjera.

6.2. Prvostupanjski sud je zaključio da tuženik odgovara za štetu na temelju članka 1107. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kojim je propisano da za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. Takav stav prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

6.3. Radi utvrđenja visine štete je provedeno strojarsko vještačenje te je vještak u mišljenju naveo da vrijednost potrošenog, a neočitanog plina čiju potrošnju u spornom razdoblju od 22. studenog 2011. do 11. travnja 2014. plinomjer nije očitao, prema tržišnim cijenama iznosi 53.805,78 kuna s PDV-om. Upravo taj iznos je prvostupanjski sud utvrdio kao visinu štete koju je tužitelj pretrpio zbog neovlaštene potrošnje plina te je stoga pobijanom presudom tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 7.141,25 eura sa zateznim kamatama od 13. svibnja 2014. do plateža, a odbijen je dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da mu plati iznos od 48.005,24 eura sa zateznim kamatama.

7. Tužitelj se žali navodeći u žalbi da je prilikom utvrđivanja visine štete koju je pretrpio zbog neovlaštene potrošnje plina trebalo primijeniti način izračuna visine štete propisan Općim uvjetima za opskrbu prirodnim plinom i mrežnim pravilima plinskog distribucijskog sustava.

7.1. Do 31. prosinca 2013. je način obračuna i naplate neovlašteno utrošenog plina bio propisan Općim uvjetima za opskrbu prirodnim plinom („Narodne novine“ broj 43/2009, 87/2012, 28/2013, 158/2013; dalje: Opći uvjeti) kojima je bilo propisano da se neovlaštenom potrošnjom plina, između ostalog, smatra preuzimanje plina putem plinomjera onesposobljenog za ispravan rad (članak 78. stavak 1.) te da je naknadu za neovlaštenu potrošnju plina i novčanu obvezu za isporučeni plin kod neovlaštene potrošnje plina dužan podmiriti krajnji kupac ili druga fizička ili pravna osoba operatoru distribucijskog sustava ili operatoru transportnog sustava, u roku od osam dana od dana izdavanja računa (članak 79. stavak 1.). Ako operator distribucijskog sustava ili operator transportnog sustava može ustanoviti početak jedne ili više radnji neovlaštene potrošnje plina za obračun naknade za neovlaštenu potrošnju plina koristi se utvrđeno vrijeme neovlaštene potrošnje plina (članak 79. stavak 2.). Ako operator distribucijskog sustava ili operator transportnog sustava ne može utvrditi početak jedne ili više radnji neovlaštene potrošnje plina, za obračun naknade za neovlaštenu potrošnju plina koristi se zakonski rok zastare (članak 79. stavak 3.).

7.2. Člankom 81. Općih uvjeta nadalje je propisano da se naknada za korištenje distribucijskog i/ili transportnog sustava kod neovlaštene potrošnje plina određuje prema priključnom kapacitetu iz energetske suglasnosti za to obračunsko mjerno mjesto i tarifnim stavkama (stavak 1.), a novčana obveza za isporučeni plin kod neovlaštene potrošnje plina određuje se prema priključnom kapacitetu iz energetske suglasnosti za to obračunsko mjerno mjesto i 250 sati potrošnje plina za rad u jednoj smjeni, 400 sati potrošnje plina za rad u dvije smjene i 500 sati potrošnje plina za rad u tri smjene i cijeni energije uravnoteženja (stavak 2.). Novčana obveza za isporučeni plin kod neovlaštene potrošnje plina za krajnje kupce, koji koriste javnu uslugu, određuje se mjesečno prema priključnom kapacitetu iz energetske suglasnosti za to obračunsko mjerno mjesto, 160 sati potrošnje plina i cijeni energije uravnoteženja (stavak 3.), a kao cijena energije uravnoteženja iz stavaka 2. i 3. tog članka primjenjuje se u razdoblju neovlaštene potrošnje plina važeća cijena energije uravnoteženja koja se predaje u transportni sustav, a koja se utvrđuje sukladno Pravilniku o organizaciji tržišta prirodnog plina (stavak 4.). Ako trajanje neovlaštene potrošnje plina uključuje i nepotpuni mjesec, troškovi opskrbe plinom računaju se za sate potrošnje plina umanjene u omjeru broja dana trajanja neovlaštene potrošnje i ukupnog broja dana u mjesecu (stavak 5.).

7.3. Od 1. siječnja 2014. je način obračuna i naplate neovlašteno utrošenog plina bio propisan Mrežnim pravilima plinskog distribucijskog sustava („Narodne novine“ broj 158/2013., 155/2014.; dalje: Mrežna pravila), kojima je propisano da se neovlaštenom potrošnjom plina, između ostalog, podrazumijeva preuzimanje plina putem plinomjera onesposobljenog za ispravan rad (članak 74. stavak 1.), da je krajnji kupac, kao i druga pravna ili fizička osoba za koju je utvrđena neovlaštena potrošnja plina dužna platiti naknadu za neovlaštenu potrošnju plina operatoru distribucijskog sustava, u roku od osam dana od dana izdavanja računa (članak 75. stavak 1). Ako operator distribucijskog sustava može ustanoviti početak jedne ili više radnji neovlaštene potrošnje plina za obračun naknade za neovlaštenu potrošnju plina koristi se utvrđeno vrijeme neovlaštene potrošnje plina (članak 75. stavak 2.). Ako operator distribucijskog sustava ne može utvrditi početak jedne ili više radnji neovlaštene potrošnje plina, za obračun naknade za neovlaštenu potrošnju plina koristi se zakonski rok zastare (članak 75. stavak 3.).

7.4. Člankom 76. Mrežnih pravila propisano je da se novčana obveza za neovlaštenu potrošnju plina određuje mjesečno, kao umnožak priključnog kapaciteta obračunskog mjernog mjesta, cijene energije uravnoteženja, te trajanja neovlaštene potrošnje plina (stavak 1.), cijena energije uravnoteženja iz stavka 1. tog članka utvrđuje se kao važeća pozitivna cijena energije uravnoteženja u mjesecu za koji se obračunava neovlaštena potrošnja plina, objavljena na internetskoj stranici operatora tržišta plina (stavak 2.), trajanje neovlaštene potrošnje plina iz stavka 1. tog članka za obračunsko mjerno mjesto iz tarifnog modela TM1, TM2, TM3 i TM4 iznosi 160 sati, dok za obračunsko mjerno mjesto iz tarifnog modela TM5, TM6, TM7, TM8 iznosi 250 sati, a za obračunsko mjerno mjesto iz tarifnog modela TM9, TM10, TM11 i TM12 iznosi 400 sati (stavak 3.), ako se neovlaštena potrošnja plina iz stavka 1. ovoga članka obračunava za period manji od jednog mjeseca, trajanje neovlaštene potrošnje plina iz stavka 3. ovoga članka, umanjuje se u razmjernom dijelu, na način da se pomnoži s omjerom broja sati neovlaštene potrošnje plina i ukupnog broja sati u tom mjesecu (stavak 4.)., iznimno od stavka 3. ovoga članka, za mjesece svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz, trajanje neovlaštene potrošnje plina iz stavka 1. ovoga članka za obračunsko mjerno mjesto iz tarifnog modela TM1, TM2, TM3 i TM4 iznosi 10 sati (stavak 5.).

7.5. Prvostupanjski sud je vještaku zadao zadatak da također izračuna visinu naknade za neovlaštenu potrošnju plina prema gornjoj metodologiji propisanoj Općim uvjetima i Mrežnim pravilima te je vještak u svom mišljenju naveo da bi visina naknade obračunata na taj način iznosila 415.501,20 kuna ili 55.146,49 eura te je tužitelj nakon provedenog vještačenja preinačio tužbu na način da je zatražio dosudu upravo tog iznosa.

7.6. Međutim, prvostupanjski sud je zaključio da su Opći uvjeti i Mrežna pravila propisali metodologiju za obračun naknade za neovlaštenu potrošnju plina koja polazi od pretpostavke da točnu količinu utrošenog plina koja nije evidentirana nije moguće utvrditi zbog preuzimanja plina mimo obračunskog mjernog mjesta ili zbog onesposobljenosti plinomjera. Iz navedenog razloga ta metodologija prilikom obračuna naknade za neovlaštenu potrošnju polazi od priključnog kapaciteta i propisanog broja sati korištenja plina te umnoškom tih parametara sa cijenom plina utvrđuje pretpostavljenu vrijednost neovlašteno potrošenog plina. Međutim, prvostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju preinaka plinomjera bila takva da je pokazivao potrošnju koja je u fiksnom omjeru bila manja od stvarne te je stoga moguće utvrditi točne količine plina koje su preuzete, a nisu evidentirane. Temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da vrijednost tako preuzetog plina iznosi 7.141,25 eura sa uključenim PDV-om, što predstavlja iznos koji bi tužitelj imao pravo fakturirati krajnjem korisniku u slučaju da štetne radnje tuženika nije bilo. Slijedom tih razloga prvostupanjski sud nalazi da je evidentno da je stvarna šteta koju je tužitelj pretrpio uslijed neovlaštene potrošnje manja od iznosa naknade za neovlaštenu potrošnju koji bi se dobio primjenom metodologije iz Općih uvjeta, odnosno Mrežnih pravila, što bi dovelo do neosnovanog bogaćenja tužitelja protivno odredbi članka 1090. ZOO-a. Stoga je prema mišljenju prvostupanjskog suda jedino prihvatljivo visinu štete utvrditi na temelju tržišne vrijednosti stvarnih količina plina koje su isporučene na mjernom mjestu ĐF, a koje nisu evidentirane, koja prema nalazu vještaka iznosi 7.141,25 eura sa uključenim PDV-om.

7.7. Takve stavove prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te nalazi da je na taj način prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu štete koju je tužitelj pretrpio neovlaštenom potrošnjom plina te stoga nisu osnovani tužiteljevi žalbeni navodi da je visinu štete trebalo utvrditi primjenom kriterija iz Općih uvjeta i Mrežnih pravila. Zbog tih razloga je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke. Zbog istih razloga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.195,94 eura.

7.8. Tuženik se žali navodeći da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da ta zastara nije nastupila.

7.9. Ocjenjujući tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud je utvrdio da iz gore navedene presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-83/2016-13 od 27. veljače 2017., odnosno iz činjeničnog opisa kaznenog djela i iz pravne kvalifikacije djela stoji da je tuženik „drugome s namjerom pomogao da tuđe pokretne stvari oduzme drugome s ciljem da ih protupravno prisvoji, a ukradene stvari su bile velike vrijednosti“. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je za kazneno djelo krađe stvari velike vrijednosti odredbama članka 228. KZ/11 zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a ista kazna je sukladno članku 38. KZ/11 zapriječena i osobi koja pomogne u počinjenju kaznenog djela. Obzirom da je člankom 81. stavak 1. KZ/11 propisano da kazneni progon zastarijeva nakon 15 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine, prvostupanjski sud pozivom na članak 321. ZOO-a zaključuje da bi tužiteljeva tražbina zastarjela u roku od 15 godina. Kako je tužitelju šteta nastajala od 22. studenog 2011., a tužba je u ovom predmetu podnesena 22. studenog 2022., prvostupanjski sud je našao da prigovor zastare nije osnovan.

8. Iz navedene kaznene presude proizlazi da je tuženik počinio kaznena djela krađe iz članka 228. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11 te skidanja i povrede službenog pečata i znaka iz članka 317. stavak 1. KZ/11.

8.1. Člankom 228. stavak 1. KZ/11 propisano je da tko tuđu pokretnu stvar oduzme drugome s ciljem da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine, stavkom 2. istog članka je propisano da ako je vrijednost ukradene stvari mala, a počinitelj je postupao s ciljem prisvajanja stvari takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine, a stavkom 3. istog članka je propisano da ako je vrijednost ukradene stvari velika, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

8.2. Člankom 317. stavak 1. KZ/11 je propisano da tko skine ili povrijedi službeni pečat ili znak koji je ovlaštena službena osoba stavila radi osiguranja predmeta, prostorije ili prostora, ili tko bez skidanja ili povrede pečata ili znaka uđe u takav prostor ili prostoriju ili otvori osigurani predmet, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

8.3. Iako je točno utvrđenje prvostupanjskog suda da je u činjeničnom opisu kaznenog djela iz navedene kaznene presude navedeno da je tuženik „drugome s namjerom pomagao da tuđe pokretne stvari oduzme drugome s ciljem da ih protupravno prisvoji, a ukradene stvari su velike vrijednosti“, a što bi onda upućivalo na kazneno djelo iz članka 228. stavak 3. KZ/11, navedenom kaznenom presudom ipak nije utvrđeno da je tuženik počinio kazneno djelo iz članka 228. stavak 3. KZ/11 već je utvrđeno da je počinio kazneno djelo iz članka 228. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11, a za koje se može izreći kazna zatvora do jedne godine, za razliku od kaznenog djela iz članka 228. stavak 3. KZ/11 za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju do pet godina. Zbog tog razloga se prilikom ocjenjivanja da li je nastupila zastara tužiteljeve tražbine treba u smislu članka 231. ZOO-a utvrditi kada ističe vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona za kazneno djelo iz članka 228. stavak 2. KZ/11 za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju do jedne godine.

8.4. Člankom 81. stavak 1. KZ/11 propisano je da kazneni progon zastarijeva nakon:

– 40 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna dugotrajnog zatvora i kazna zatvora u trajanju dužem od 15 godina,

– 25 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 10 godina,

– 20 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina,

– 15 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 3 godine,

– 10 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine i

– 6 godina za ostala kaznena djela.

8.5. Dakle, za kazneno djelo iz članka 228. stavak 2. KZ/11 za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju do jedne godine kazneni progon zastarijeva nakon 6 godina, a za kazneno djelo iz članka 317. stavak 1. KZ/11, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju do tri godine, kazneni progon zastarijeva nakon 10 godina.

8.6. Člankom 231. stavak 2. ZOO-a propisano je da prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete. Stoga je vođenjem kaznenog postupka protiv tuženika došlo do prekida zastare zahtjeva za naknadu štete i zastara je u smislu članka 245. stavak 1. ZOO-a ponovno počela teći od pravomoćnosti navedene kaznene presude kojom je tuženik oglašen krivim za gore navedena kaznena djela. Iz kaznene presude koju je u spis dostavio tužitelj nije vidljivo kada je postala pravomoćna, ali je najranije mogla postati pravomoćna u ožujku 2017. obzirom da je donesena 27. veljače 2017. Obzirom da je tužba podnesena 21. studenog 2022., vidljivo je da nije istekao niti rok zastare od 10 godina po kaznenom djelu za članak 317. stavak 1. KZ/11, a niti rok zastare od 6 godina po kaznenom djelu za članak 228. stavak 2. KZ/11. Zbog tih razloga je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

8.7. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da su predmetni plinomjeri, umjesto da su nakon njihova skidanja poslani izravno u Centar za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, bili prethodno poslani u Gradsku plinaru Zagreb radi ispitivanja, a u tom procesu dostave je moglo doći do preinake plinomjera na način kako je to navedeno u obrazloženju kaznene presude od strane bilo koje osobe koja je istima rukovala. Međutim, prvostupanjski sud pravilno navodi da je člankom 12. stavak 3. ZPP-a u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, a što se odnosi i na činjenični opis djela iz kojeg proizlazi da je preinake na plinomjerima izvršio upravo tuženik pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.8. Tuženik se žali i protiv odluke o trošku postupka navodeći da je prvostupanjski sud odluku o naknadi parničnog troška pogrešno donio primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a. Tuženik smatra da su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa stoga navodi da je odluku o naknadi parničnog troška trebalo donijeti na temelju članka 155. stavak 4. ZPP-a kojim je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Utvrđujući postotak uspjeha stranaka u parnici, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj uspio u parnici u omjeru od 12,94 %. Radi se o uspjehu koji je veći od 10 % tako da se prema mišljenju ovog suda ne može zaključiti da su stranke u parnici uspjele u približno jednakim dijelovima i stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odluku o parničnom trošku donio primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a.

8.9. Zbog tih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama I. i III. izreke. Zbog istih razloga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 1.562,50 eura.

Koprivnica, 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić