Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-238/2022-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina - Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnicima Jošku Palinić - Čulinu i Draženu Dragoviću, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Palinić – Dragović, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-592/2019-37 od 17. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-592/2019-37 od 17. studenog 2021., u točkama I, II, IV i VI izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom tuženiku naloženo prvotužitelju isplatiti iznos od ukupno 13.699,76 kn te drugotužitelju iznos od 30.250,92 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose osim kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (točke I i II izreke).

Točkom III. izreke odbijeni su zahtjevi tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak te je točkom IV. izreke tuženiku naloženo tužiteljima naknaditi trošak postupka od 13.250,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 kn (točka V. izreke) te zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka VI. izreke).

Protiv točaka I, II, IV i VI izreke žalbu podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu odbacivanjem tužbe, odnosno podredno odbiti istu.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu razlike plaće do koje je došlo primjenom pogrešnog koeficijenta.

Prvostupanjski sud utvrđuje:

-da je Ugovorom o radu od 28. rujna 2007. i Dodatku ugovora o radu od 24. veljače 2012. utvrđeno je da su prvotužitelj i tuženik 28. rujna 2007. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova Kontrolor prometa - A u Centru za nadzor i upravljanje prometom, a kojim je u čl. 8. određeno da se prvotužitelju za obavljanje navedenih poslova utvrđuje koeficijent složenosti poslova 2,60 te je Dodatkom ugovora u čl. 2. ugovoreno da će prvotužitelj po potrebi obavljati poslove Prometnik A u Centru za nadzor i upravljanje prijevozom,

-da je Ugovorom o radu od 28. rujna 2007. i Dodatak ugovora o radu od 28. veljače 2012. utvrđeno da su drugotužitelj i tuženik 28. rujna 2007. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova Kontrolor prometa - A u Centru za nadzor i upravljanje prometom, a kojim je u čl. 8. određeno da se drugotužitelju za obavljanje navedenih poslova utvrđuje koeficijent složenosti poslova 2,55 te je Dodatkom ugovora u čl. 2. ugovoreno da će drugotužitelj po potrebi obavljati poslove Prometnik A u Centru za nadzor i upravljanje prijevozom,

-da je Prilogom 1. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika za radno mjesto kontrolor prometa A predviđen koeficijent 2,55, a za radno mjesto prometnik A koeficijent 2,75,

-da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika, Prilog 4 Sistematizacija radnih mjesta po organizacijskim jedinicama, za radno mjesto kontrolor prometa A predviđen je koeficijent 2,55,

-da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika, Prilog 3, Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, za radno mjesto kontrolor prometa A predviđen koeficijent 2,55,

-da iz iskaza oba tužitelja te saslušanih svjedoka MV, voditelja Odjela za nadzor i upravljanje prometa kod tuženika, i TV, disponenta kod tuženika koji je pisao službe prometnicima, kontroli prometa i otpremnicima, proizlazi da su tužitelji u utuženom razdoblju obavljali poslove prometnika, dok su poslove kontrolora prometa obavljali po potrebi, a svjedoci JV, glavni prometnik tramvajskog i autobusnog prometa kod tuženika i tužiteljima neposredno nadređeni, kao i svjedoci ČV i IV, prometnici kod tuženika, da su potvrdili su da su tužitelji u utuženom razdoblju stalno obavljali poslove prometnika

-da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da je u utuženom razdoblju razlika između isplaćene plaće i plaće obračunate primjenom koeficijenta složenosti 2,75 u odnosu na prvotuženika 13.902,76 kn, a u odnosu na drugotuženika 30.250,92 kn nalaza vještaka.

Prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji u utuženom razdoblju obavljali poslove prometnika za koje poslove je tuženik prvotužitelju plaću isplaćivao prema koeficijentu 2,60, a drugotužitelju prema koeficijentu 2,55, dok je ostalim radnicima koji su obavljali poslove prometnika (svjedoci IV i ĐV) plaću obračunavao prema koeficijentu 2,75.

Navodi da je čl. 91. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'' br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR) propisano da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti. U smislu st. 1. dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako, između ostalog, obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju. Sustav klasifikacije radnih mjesta koji se koristi za određivanje jednake plaće muškaraca i žena da mora biti ustrojen na način da isključuje svaku diskriminaciju temeljem spola, ali ocjenjuje da se jednako treba primjenjivati i na osobe istog spola.

Stoga, u situaciji kada su tužitelji obavljali poslove prometnika tuženik da im je analogno čl. 91. st. 1. ZR-a bio u obvezi isplatiti istu plaću koju je u utuženom razdoblju isplaćivao i ostalim radnicima koji su obavljali iste poslove prometnika kao tužitelji, odnosno tužiteljima isplatiti plaću prema koeficijentu 2,75.

Cijeneći da su tužitelji postavili tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka (prvotužitelj čak za jedan mjesec nešto manji iznos) usvaja tužbeni zahtjev.

Otklanja istaknut prigovor zastare uz obrazloženje da se najstarija potraživanja tužitelja odnose na ožujak 2014. s dospijećem 15. travnja 2014, a tužba da je podnesena je 26. veljače 2019., dakle, unutar propisanog zastarnog roka od 5 godina.

Odbija zahtjev za isplatu kamate na doprinose, porez na dohodak, prirez porezu na dohodak budući porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaća.

Odluku o troškovima postupka temelji na čl. 154, st. 1. ZPP-a.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da je izreka presude razumljiva, u skladu je s provedenim dokazima te obrazloženjem odluke i istu je moguće ispitati.

Suprotno žalbenim navodima i izreke toč. I., II. i III. jasno i nedvojbeno ukazuju na činjenicu da prvostupanjski sud ne dosuđuje zatezne kamate na onaj dio koji se odnosi na zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a što je prvostupanjski sud pravilno i detaljno obrazložio.

Pravilno je prvostupanjski sud, a cijeneći da se radi o novčanoj tražbini tužitelja, otklonio tuženikov prigovor da tužitelji prije podnošenja tužbe nisu podnijeli zahtjev za zaštitu prava sukladno čl. 133. st. 3. ZR-a.

Pravilno je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrdio da su tužitelji kontinuirano, u utuženom razdoblju, obavljali poslove radnog mjesta – Prometnik A, a za koje je poslove Prilogom 1. Kolektivnog ugovora za radnike određen koeficijent složenosti 2,75, po kojem je koeficijentu tuženik obračunavao plaću ostalim radnicima koji su obavljali posao tog radnog mjesta.

Valja istaknuti da niti jednim predloženim ili provedenim dokazom tuženik nije dokazao da bi tužitelji obavljali poslove koji nisu poslovi radnog mjesta – Prometnik A, neovisno o tome što su ugovorom o radu ugovoreni poslovi drugog radnog mjesta.

Također, dopunskim vještačenjem otklonjena je konkretna primjedba na nalaz, a koju je iznio tuženik te sud usvojio, a kao što je navedeno niti jednim dokazom tuženik nije osporio činjenicu kontinuiranog rada tužitelja na predmetnom radnom mjestu.

Svakako da poslodavac ima pravo sa svakim od radnika ponaosob ugovoriti visinu plaće, ali kad su određeni standardi propisani pojedinim aktima društva i primjenjuju se na sve radnike, tada se po tom osnovu ne može raditi razlika u plaći pojedinog radnika. Koeficijent je propisan ovisno o složenosti određenog radnog mjesta i svaki radnik koji obavlja rad iz područja određenog radnog mjesta ima pravo na obračun plaće sukladno koeficijentu složenosti radnog mjesta za koje obavlja rad.

Obzirom na žalbene navode valja navesti da se u konkretnom slučaju tužiteljima nije isplaćivala plaća sukladno nižem koeficijentu iz razloga vezanih za kvalitetu njihovog rada, rezultata rada, temeljem posebne odluke poslodavca ili sl. da bi to bila zapreka primjeni propisanog koeficijenta za određeno radno mjesto, već je poslodavac ugovorio poslove za jedno radno mjesto, da bi potom tužitelje rasporedio na rad za drugo radno mjesto za koje je propisan viši koeficijent te je time svakako pravilno utvrđena nejednakost u postupanju poslodavca, obzirom da je drugim radnicima koji su obavljali isti posao plaća obračunata primjenom višeg koeficijenta.

Prvostupanjski je su pravilno otklonio prigovor zastare tražbine, kao i prigovor prekluzije, budući da se na konkretni odnos primjenjuje st.3. čl. 133. ZR-a kojim je propisano - Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

O troškovima postupka odlučeno primjenom čl. 154. st. 1. Tužitelji su, osim u neznatnom dijelu uspjeli u svojim zahtjevima te im primjenom čl. 154. st. 5. pripada pravo na naknadu troška utemeljenu na čl. 154. st. 1. ZPP-a. Činjenica što se prvostupanjski sud nije pozvao na čl. 154. st. 5. ZPP-a, već isključivo na čl. 154. st. 1.

ZPP-a nije utjecala na zakonitost odluke.

Također, a suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud tužiteljima primjenom Tbr.9.toč.1. Tarife dosudio naknadu za zastupanja na ročištima 14.12.2020. i 7.10.2021. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari.

Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, nije mu priznat trošak sastava žalbe.

Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec