Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-751/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ljubičić - Vrdoljak i partneri d.o.o. Split, protiv tuženika Servisni centar Trogir d.o.o. iz Trogira, Put brodograditelja 16, OIB: 80858298578, zastupanog po punomoćniku Nenadu Banovcu, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-905/2020- 14 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se obijaju kao neosnovane žalbe stranaka te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-905/2020-14 od 12. travnja 2022. u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju ukupan iznos od 21.218,66 kn, sada 2.816,20 eur[1] bruto sa zateznom kamatom po osnovi razlike plaće za period od prosinca 2017. do 31. svibnja 2018., zatim u dijelu u kojem je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za ukupan iznos od 135.433,09 kn, sada 17.975,06 eur sa zateznom kamatom te u odluci o naknadi parničnog troška u točki II. izreke za tuženiku dosuđen parnični trošak u iznosu od 7.750,00 kn/1.028,60 eur te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.125,00 kn/1.211,10 eur.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se djelomično preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke u kojem je tužitelju dosuđena razlika plaće za lipanj 2018. i sudi:

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu razlike plaće u iznosu od 3.913,25 kn/519,38 eur sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2018. do isplate. III Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se djelomično preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki II. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 kn/99.54 eur (preko iznosa od 7.750,00 kn do iznosa od 8.500,00 kn).

IV Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 750,00 kn/ 99,54 eur u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, te je naloženo tuženiku isplatiti iznos od 25.131,91 kn, sada 3.335,58 eur o osnovi razlike plaće za prosinac 2017., siječanj, ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2018. sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedinačno navedene iznose kao u izreci presude, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim iznosima bruto razlike plaće, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 135.433,09 kn, sada 17.975,06 eur (sa zateznom kamatom) odbijen kao neosnovan.

2. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 8.500,00 kn/1.128,14 eur, dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.125,00 kn/1.211,10 eur odbijen kao neosnovan.

3. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

4. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu točke I. izreke, te u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti te obveže tuženika na naknadu cjelokupnog parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tuženik pobija presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke, te u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki II. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, odnosno tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, a tuženiku dosudi i daljnji parnični trošak, uz naknadu žalbenog troška ili podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalba tužitelja je djelomično osnovana i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, dok je žalba tuženika djelomično osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari te u cijelosti neosnovana u odnosu na odbijajući dio odluke o naknadi parničnog troška.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od rujna 2017. do veljače 2020. u ukupnom iznosu od 160.565,00 kn, sada 21.310,64 eur sa zateznom kamatom.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

-da je tužitelj bio u radnom odnosu kod društva Brodotrogir d.d. [adresa] s kojim je 22. rujna 2004. zaključio ugovor o radu MB [matični broj], da je čl. 2. tog ugovora o radu regulirano da se istim nastavlja radni odnos koji je između stranaka postojao na temelju ugovora o radu od 1. studenog 2003., da je čl. 4. regulirano da se radnik (tužitelj) obvezao obavljati poslove radnog mjesta rukovoditelj pogona TUP, šifra RM 145, da je čl. 12. istog ugovora o radu regulirano da za obavljeni rad poslova iz čl. 4. ugovora plaća se isplaćuje u skladu s odredbama Pravilnika o plaćama,

-da su tužitelj i društvo Brodotrogir d.d. 22. rujna 2004. zaključili ugovor o plaći, da je čl. 8. tog ugovora regulirano da se osnovna plaća rukovoditelja utvrđuje množenjem osnovice za obračun plaće koju čini prosječna bruto mjesečna plaća zaposlenih u Brodotrogiru u prethodnoj godini s koeficijentom za izračun plaće, da koeficijent za izračun plaće iznosi 2,68, da se ovaj koeficijent može korigirati ocjenom rezultata rada rukovoditelja koju određuje uprava i to ± 20%, da rukovoditelj ima pravo na dodatak po osnovnoj plaći za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža i stalni mjesečni novčani dodatak od 415,00 kn bruto za puni fond radnog vremena; da je čl. 17. istog ugovora o plaći regulirano da ako ugovor bude sporazumno raskinut iz razloga prelaska rukovoditelja na drugo radno mjesto u društvu, stranke su sporazumne da će se rukovoditelju u slučaju prelaska na manje plaćeno radno mjesto isplaćivati plaća u iznosu od 80% od plaće utvrđene ovim ugovorom za polovicu vremena koje je preostalo do isteka mandata uprave,

-da je navedeni ugovor o radu iz 2004. prenijet na novog poslodavca Hrvatska brodogradnja Trogir d.o.o. na temelju odredbe čl. 137. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14), o čemu je društvo Brodotrogir d.d. obavijestilo 14. lipnja 2017. tužitelja,

-da je između tužitelja i društva Hrvatska brodogradnja Trogir d.o.o. 1. kolovoza 2017. zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim je u čl. 2. regulirano da se istim nastavlja radni odnos koji je između stranaka postojao na temelju ugovora o radu od 22. rujna 2004., da je čl. 4. istog ugovora o radu regulirano da se radnik obvezuje obavljati poslove rukovoditelj radionice obrade šifra RM 158, počev od 1. kolovoza 2017., da je čl. 10. istog ugovora o radu regulirano da za obavljeni rad radnik u redovitom radnom vremenu ima pravo na 1.) osnovnu plaću prema umnošku najniže plaće i koeficijenta RM od 4,85, 2.) dodatak na plaću prema: Pravilniku o plaćama i Pravilniku o težim uvjetima rada, da je čl. 12. istog ugovora o radu regulirano da se poslodavac obvezuje isplatiti osnovnu i povećanu plaću te druge dodatke na plaću za prethodni mjesec u skladu s Pravilniku o plaćama,

-da su ugovor o radu od 22. rujna 2004., Ugovor o plaći od 22. rujna 2004. te Ugovor o radu od 1. kolovoza 2017. potpisali, osobno tužitelj kao radnik, a za poslodavca član uprave VĆ,

-da je raniji tuženik Hrvatska brodogradnja Trogir d.o.o. pripojen sadašnjem tuženiku društvu Servisni centar Trogir d.o.o.,

-da su u utuženom periodu kod prednika tuženika bili na snazi Pravilnik o plaćama od 21. ožujka 2007., s time da su 1. rujna 2019. donesene III. Izmjene i dopune Pravilnika o plaćama, da u utuženom periodu nije bio na snazi niti jedan kolektivni ugovor, obzirom da su raniji kolektivni ugovori otkazani; da su donesene Odluke direktora o utvrđenju minimalne plaće s kojom se množi koeficijent složenosti, koja Odluka je donijeta uz suglasnost radničkog vijeća, a uz to da je nad prednikom tuženika bio otvoren i predstečajni postupak,

-da je radno mjesto rukovoditelj radionice obbrade na koje je tužitelj raspoređen ugovorom o radu od 1. kolovoza 2017. slabije (manje) plaćeno radno mjesto od radnog mjesta rukovoditelj Pogona TUP na koje je tužitelj bio raspoređen ugovorom o radu od 22. rujna 2004., te da se s obzirom na to, na tužitelja primjenjuje čl. 17. Ugovora o plaći od 22. rujna 2004.,

-da tužitelj u tužbi te u svom stranačkom iskazu navodi da je prije zaključenja ugovora o radu od 1. kolovoza 2017. s direktorom i zz tuženika VĆ postigao usmeni sporazum prema kojem će tužitelj i nakon sklapanja ugovora o radu od 1. kolovoza 2017. zadržati plaću ranijeg radnog mjesta rukovoditelja Pogona TUP prema ugovoru o radu iz 2004. te da smatra da je tuženik prilikom isplate plaće u utuženom periodu istu neosnovano umanjio, suprotno postignutom usmenom sporazumu,

-da je direktor i zz tuženika VĆ u svom stranačkom iskazu osporio postojanje usmenog dogovora između njega i tužitelja o zadržavanju plaće tužitelja sukladno ugovoru o radu iz 2004. za radno mjesto rukovoditelj Pogona TUP; da tužitelj sukladno odredbi čl. 17. ugovora o plaći iz 2004. spada u kategoriju radnika čija je plaća za radno mjesto rukovoditelj radionice obrade na koje je tužitelj raspoređen ugovorom o radu od 1. kolovoza 2017. manja u odnosu na ranije radno mjesto rukovoditelja Pogona TUP te da tužitelj ima pravo na plaću u visini iznosa 80% od plaće utvrđene ugovorom o plaćama za period polovice vremena koje je preostalo do isteka mandata uprave, s time da je mandat uprave tuženika istekao u ožujku 2019.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je, pritom cijeneći prema priloženim isplatnim listama (obračunskim ispravama za isplatu plaće) visinu plaće koja je tužitelju isplaćena u lipnju, srpnju i kolovozu 2017. utvrdio da je prosječna mjesečna bruto plaća prije zaključenja ugovora o radu od 1. srpnja 2017. iznosila 19.744,17 kn. Zaključio je da se na tužitelja primjenjuje čl. 17. ugovora o plaći iz 2004. pa cijeneći da je mandat zz tuženika trajao od 1. kolovoza 2017. do ožujka 2019., odnosno 20 mjeseci, da polovica vremena mandata uprave jest deset mjeseci, sud je zaključio da tužitelju pripada razlika plaće sukladno citiranoj odredbi čl. 17. ugovora o plaći u visini 80% iznosa prosječne mjesečne bruto plaće, što iznosi 15.795,35 kn. Cijeneći da je tuženik isplatio tužitelju za rujan, listopad i studeni 2017. iznose veće od utvrđene prosječne bruto plaće, sud je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za ovaj period odbio kao neosnovan, za daljnji period od prosinca 2017. do zaključno 30. lipnja 2018. tužitelju je dosudio razliku plaće, u iznosima pobliže navedenim u točki I. izreke, odnosno sveukupan iznos od 25.131,91 kn, dok je za naredno razdoblje sve do veljače 2020. preostali dio tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 135.433,09 kn odbio kao neosnovan.

11. O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pa cijeneći da je tužitelj s obzirom na visinu tužbenog zahtjeva uspio u parnici u omjeru od 16%, a tuženik u omjeru od 84%, tuženiku je dosudio parnični trošak razmjerno tuženikovom konačnom uspjehu u parnici od 68% u iznosu od 8.500,00 kn, dok je preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.125,00 kn odbio kao neosnovan, kao i u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

13. Tužitelj u žalbi ne ističe postojanje bilo koje bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok tuženik presudu pobija i zbog tog žalbenog razloga, međutim, sadržajno ne obrazlaže koju je to bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinio prvostupanjski sud, pri čemu ovaj sud ocjenjuje da u donošenju pobijane presude nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza te je presudu moguće ispitati.

14. Tužitelj u žalbi, pobijajući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava te navodi da je sud pogrešno ocijenio kao vjerodostojan stranački iskaz zz tuženika, u odnosu na postojanje usmenog dogovora između tužitelja i zz tuženika o tome da će tuženik tijekom cijelog utuženog razdoblja tužitelju isplaćivati plaću u visini ugovorenoj ugovorom o radu iz 2004. za radno mjesto rukovoditelj Pogona TUP. U vezi toga navodi da su usmeni uglavci ugovora o radu valjani, te da je u takvim sud okolnostima trebao pokloniti vjeru stranačkom iskazu tužitelja koji tvrdi suprotno, da je takav usmeni dogovor sa zz tužena postignut, te sukladno tomu, prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužiteljevi navodi o postojanju usmenog dogovora sa zz tuženika o zadržavanju visine plaće kroz cijeli utuženi period prema ugovoru o radu iz 2004. za radno mjesto rukovoditelja Pogona TUP nisu vjerodostojni, budući da je zz tuženika VĆ, u svom stranačkom iskazu, izričito saslušan na ovu okolnost otklonio postojanje takvog usmenog sporazuma sa tužiteljem. Iz iskaza zz tuženika jasno proizlazi da se na tužitelja koji je ugovorom o radu od 1. kolovoza 2017. raspoređen na radno mjesto rukovoditelja radionice obrade koje je slabije (manje) plaćeno radno mjesto od radnog mjesta rukovoditelja Pogona TUP primjenjuje odredba čl. 17. ugovora o plaći iz 2004., kojom odredbom je regulirano da u situaciji ako ugovor (o radu) bude sporazumno raskinut iz razloga prelaska rukovoditelja na drugo radno mjesto u društvu, stranke su sporazumne da će se rukovoditelju u slučaju prelaska na manje plaćeno radno mjesto isplaćivati plaća u iznosu od 80% od plaće utvrđene ovim ugovorom za polovicu vremena koje je preostalo do isteka mandata uprave.

16. Stoga, te suprotno žalbenim navodima tužitelja, tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće za cijelo utuženo razdoblje u visini plaće za radno mjesto rukovoditelja TUP prema ugovoru o radu iz 2004. kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

17. Pritom je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tužiteljeve prosječne bruto plaće, kao i okolnost da je tuženik sukladno isplatnim listama tužitelju za rujan, listopad i studeni 2017. isplatio plaću u iznosima većim od prosječne mjesečne bruto plaće, u iznosu od 19.744,17 kn, pa je za taj period, tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

18. U odnosu na daljnji period od prosinca 2017. do zaključno lipnja 2018. prvostupanjski sud je tužitelju dosudio razliku plaće sukladno odredbi čl. 17. ugovora o plaći iz 2004.

19. U vezi s tim tuženik osnovano u žalbi ukazuje da budući je mandat uprave tuženika trajao do ožujka 2019., da se radi o razdoblju od 20 mjeseci, da slijedom toga polovica vremena mandata uprave za koju je preostala obveza tuženika isplate razlike plaće prema čl. 17. ugovora o plaći jest razdoblje od deset mjeseci, koje istječe 31. svibnja 2018., slijedom čega su osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud neosnovano tužitelju dosudio razliku plaće za lipanj 2018. u iznosu od 3.913,25 kn.

20. Stoga je, djelomičnim uvažanjem žalbe tuženika samo u tom dijelu, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava navedeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan, dok je suprotno žalbenim navodima tuženika, pri čemu tuženik u žalbi u odnosu na preostali dio usvojenog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće za period od prosinca 2017. do zaključno 31. svibnja 2018. ne iznosi konkretne i određene žalbene razloge, tužbeni zahtjev tužitelja pravilno prihvaćen kao osnovan, a radi se o ukupnom iznosu od 21.218,66 kn, odnosno sada 2.816,20 eur, slijedom čega žalbeni navodi tužitelja i tuženika u odnosu na navedeni dio prvostupanjske presude o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani.

21. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, cijeneći da se radi o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici.

22. Tužitelj nije u pravu kada u žalbi ističe da bi on imao pravo na naknadu parničnog troška s obzirom na njegov djelomičan uspjeh u parnici i usvojeni dio tužbenog zahtjeva, ovo iz razloga, jer je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a stavio u omjer tužiteljev uspjeh u parnici i omjer tuženikovog uspjeh u parnici i pritom dobio omjer tuženikovog uspjeha u parnici od 68% slijedom kojeg je tuženiku i odmjerio parnični trošak.

23. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tužitelja da prvostupanjski sud pritom nije imao u vidu i cijenio da je tužitelj djelomično uspio u parnici i s obzirom na osnovu tužbe, pri čemu ovaj sud ocjenjuje da se radi o uspjehu od 25%. Kada se ima u vidu da je i sada, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za lipanj 2018. odbijen kao neosnovan i da je tužitelju dosuđen ukupan novčani iznos od 21.218,66 kn, tada proizlazi da je tužitelj s obzirom na visinu tužbenog zahtjeva u parnici uspio u omjeru do 13%, što zbrojeno s 25% daje 38% i podijeljeno s dva, omjer od 19% koji predstavlja konačan omjer tužiteljevog uspjeha u parnici, dok tuženikov omjer uspjeha u parnici iznosi 81%.

24. Slijedom toga proizlazi da tuženikov konačan uspjehu u parnici iznosi 62% pa tuženik sukladno tom omjeru uspjeha u parnici ima pravo na naknadu parničnog troška, a ne tužitelj kako on to pogrešno u žalbi navodi.

25. Slijedom navedenog, te budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženikov parnični trošak za potpun (cjelovit) uspjeh u parnici iznosi 12.500,00 kn zajedno s PDV-om, tuženiku treba pravilnom primjenom materijalnog prava priznati parnični trošak u iznosu od 7.750,00 kn, sada 1.028,60 eur.

26. Stoga je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja, pobijana presuda u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška djelomično preinačena na način da je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 750,00 kn (preko dosuđenog iznosa od 7.750,00 kn) odbijen kao neosnovan, dok je žalbu tuženika u odnosu na odbijajući dio odluke o naknadi parničnog troška trebalo odbiti kao neosnovanu.

27. Tužitelju nije dosuđen žalbeni troška jer tužitelj sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije uspio, dok tuženik ima pravo na razmjeran dio žalbenog troška s obzirom da je povodom njegove žalbe prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu djelomično preinačena i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.913,25 kn. Slijedom navedenog tuženiku pripada naknada žalbenog troška primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) u vrijednosti od 50 bodova koji pomnožen s iznosom od 10,00 kn daje 500,00 kn, te uvećano za 25% PDV-a, te 25% nagrade za sastav žalbe, ukupno iznosi 750,00 kn, sada 99,54 eur, koji je tuženiku trebalo dosuditi, a preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu žalbenog troška odbiti kao neosnovan.

28. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić