Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1349/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja ĐF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d.,OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6291/2024-9 od 24. travnja 2025., u sjednici održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6291/2024-9 od 24. travnja 2025..

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđena je ništetnom te da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5140260452- 27000050461/2005 od 8. prosinca 2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% (dvazareznula posto) jednokratno, unaprijed". Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 193,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 15. prosinca 2005. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 EUR sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, budući da suprotno žalbenim navodima razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni stanju spisa predmeta pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o tzv. naknadi za obradu kredita sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5140260452- 27000050461/2005 od 8. prosinca 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita.

8. Među strankama nije sporno da je sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu od 15.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je spornom odredbom ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu odnosno troškove obrade kredita u iznosu od 2,00%, koja naknada je tužitelju naplaćena 8. prosinca 2005. u iznosu od 193,35 EUR.

9. Na temelju izvedenih dokaza, a prihvaćajući iskaz tužitelja, prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetni kredit tužitelj podigao radi kupnje vozila za vlastite potrebe, da prilikom sklapanja kredita nije bio u banci već u autokući, da je ugovor sačinjen na unaprijed formuliranom standardiziranom obrascu pripremljenom od strane banke, da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi niti je tužitelju rečeno na koje se troškove sporna naknada odnosi, a niti je imao izbora da li će tu odredbu prihvatiti ili ne.

10. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ujedno cijeneći da u ugovoru nije određeno navedeno na što se sporna naknada odnosi, niti je konkretno određena njezina visina, već samo postotak, kao i da visina te naknade nije zanemariva, prvostupanjski sud zaključuje da je riječ o samo naizgled jasnoj i razumljivoj odredbi te da je tom odredbom protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega pozivom na čl. 81. st.1. i 2. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03.,dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba nepoštena i ništetna.

11. S obzirom na utvrđenu ništetnost sporne ugovorne odredbe, prvostupanjski sud pozivom na čl. 104.st.1 Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91), zauzima pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na povrat nesporno plaćenog iznosa od 193,35 EUR na temelju te odredbe, sa zateznim kamatama od dana plaćanja sukladno čl. 214.st.1. ZOO/91 budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

12. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da novčana tražbina tužitelja nije u zastari, budući da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti, dakle u konkretnom slučaju tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa), uz trošak sudskih pristojbi.

14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, budući da se sukladno čl. 81.st.2. ZZP/03 koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je unaprijed formulirana od strane trgovca, kao što je to nesporno u konkretnom slučaju, a izvedenim dokazima nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo odnosno tuženik na tu okolnost nije pružio nijednog dokaza iako je sukladno čl. 81.st.4. ZZP/03 na njemu bio teret dokaza.

16. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je tužitelju objašnjena značajka sporne ugovorne odredbe, budući da iz iskaza tužitelja koji je sud osnovano prihvatio, nedvojbeno proizlazi da prilikom sklapanja ugovora nije informiran na koje se konkretno troškove odnosi sporna naknada, a tuženik nije pružio nijednog dokaza za suprotno utvrđenje.

17. Također, tuženik žalbom neosnovano osporava zaključak prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, imajući u vidu da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, a izvedenim dokazima utvrđeno je da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj bio obavješten o svrsi te naknade odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih u tu naknadu, za zaključiti je da prednik tuženika nije uzeo u obzir i zakonite interese tužitelja kao potrošača pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi tužitelj pristao na spornu ugovornu odredbu, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17.1. Također, cijeneći okolnosti pod kojima je sklopljen predmetni ugovor odnosno da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj naknadi niti je obavješten o svrsi te naknade, a niti je imao izbora prihvatiti ili ne spornu ugovornu odredbu jer u suprotnom očito ne bi mogao sklopiti ugovor, dakle neprihvaćanjem te odredbe bio bi ograničen u ostvarivanju svog prava odnosno zahtjeva za kredit, to je za zaključiti da je suprotno žalbenim navodima, neovisno o visini te naknade odnosno kvantitativnom odnosa iznosa kredita i iznosa sporne naknade, sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Imajući u vidu prethodna činjenična utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st.1. 2. i 4. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 kada je zauzeo pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna te prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev kao osnovan.

19. S obzirom na ništetnost sporne ugovorne odredbe, pri nespornoj činjenici da je prednik tuženika na temelju te odredbe primio od tužitelja iznos od 193,35 EUR, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 104.st.1. ZOO/91 u svezi s čl. 1163.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO/05) kada je obvezao tuženika na povrat utuženog iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama od dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika sukladno čl. 214.st.1.ZOO/91 budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.

20. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, nisu osnovani. Naime, u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. , zastara restitucijskog zahtjeva s osnove ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, pa kako je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek u ovom postupku odnosno pobijanom prvostupanjskom presudom, to u konkretnom slučaju zastara još nije ni počela teći, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno otklonio taj prigovor kao neosnovan.

21. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava.

22. Tuženik žalbom osporava visinu dosuđenog parničnog troška navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio trošak prema vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi, budući da je trošak valjalo odmjeriti prema vrijednosti predmeta spora koja se određuje prema kondemnatornom, a ne i deklaratornom tužbenom zahtjevu. Takvi žalbeni navodi nisu osnovani, budući da je prvostupanjski sud pravilno odmjerio troškove postupka prema vrijednosti premeta spora označenoj u tužbi, a koja predstavlja zbroj vrijednosti deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u skladu sa čl. 37.st.1. u vezi s čl. 35.st.1. i čl. 40.st.2. ZPP-a.

23. Također, tuženik žalbom neosnovano osporava dosuđeni trošak zastupanja tužitelja na ročištu za objavu presude kao nepotreban. Naime, sukladno čl. 335. ZPP- a procesna je dispozicija tužitelja da njegov punomoćnik pristupi na to ročište pa je suprotno žalbenim navodima riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a.

24. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u izreci.

U Rijeci 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan