Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-416/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice DI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Igoru Svilaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Impuls-leasing d.o.o., OIB: 65918029671, iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 24/1, zastupanog po opunomoćeniku Hrvoju Arku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5099/2021-31 od 3. veljače 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5099/2021-31 od 3. veljače 2025.;

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim Ugovor o kreditu od 19. ožujka 2008. pod točkom D. i točkom 8.1., te u točkama III. i IV. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđen ništetnim Ugovor o kreditu od 19. ožujka 2008. pod točkom A. „Iznos kredita“ kojom je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita, tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je ništetan Ugovor o kreditu broj 00444, ovjeren po javnom bilježniku Mariji Baković dana 19. ožujka 2008. pod brojem OV-11753/2008 u dijelu pod točkom A. „Iznos kredita“ kojom je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

III. Točke II. i V. izreke presude nisu bile predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da je ništetan Ugovor o kreditu broj 00444, ovjeren po javnom bilježniku Mariji Baković dana 19. ožujka 2008. pod brojem OV-11753/2008, u dijelu pod točkom D. „Mjesečni obrok kredita/ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita" kojom je ugovoreno da iznos neto mjesečnog obroka kredita iznosi 339,01 CHF, u dijelu pod točkom A. „Iznos kredita“ kojom je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita te u dijelu pod točkom 8.1. Ugovornih uvjeta (CHF) koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice da sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjava plaćanjem u kunama, sukladno izdanom računu davatelja kredita. U točki II. izreke odbijen je zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 00444, ovjerenog po javnom bilježniku Mariji Baković dana 19. ožujka 2008. pod brojem OV-11753/2008, izuzev u dijelu koji je naveden pod točkom I. izreke. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 4.294,65 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od plaćanja istih do isplate, kako je to specificirano. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.842,88 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a u točki V. izreke da tužiteljica tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 250,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Protiv točaka I., III. i IV. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 17. veljače 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijani dio presude na način da odbije sve tužbene zahtjeve tužiteljice i obveže je da tuženiku naknadi troškove prvostupanjskog postupka i troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi sa člankom 335. i 336. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda nije objavljena na ročištu te bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer nije ocijenio prigovor tuženika kako on u vrijeme zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti smjer kretanja švicarskog franka (dalje: CHF), prigovor da je točkom 8.1. predmetnog ugovora tužiteljica jasno i razumljivo upozorena da se sklapanjem ugovora izlaže tečajnom riziku te prigovor zastare, zbog čega pobijanu odluku nije moguće ispitati.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, koju čini sud ako u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Točno je da prvostupanjski sud mora presudu objaviti na ročištu za objavu presude. Prvostupanjski sud je održao ročište za objavu presude 3. veljače 2025. pa ne stoji tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud nije objavio presudu.

5.2. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kako to navodi tuženik, ali će ovaj sud navedenu bitnu povredu otkloniti primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. alineja 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnima odredbe Ugovora o kreditu od 19. ožujka 2008. u dijelu pod točkom D, pod točkom A i pod točkom 8.1., te temeljem toga da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati više plaćeno zbog promjene na više tečaja kune u odnosu na CHF tijekom otplate kredita u iznosu od 4.294,65 eura.

6.1. Tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve tužiteljice ističući da je prilikom ugovaranja kredita postupao savjesno i pošteno i u skladu sa važećom zakonskom regulativom, da nije mogao znati da će tijekom otplate kredita valutni tečaj znatno porasti u odnosu na početni, da je tužiteljici dao sve potrebne obavijesti iz kojih je mogla predvidjeti i ekonomske posljedice zaključenja ugovora u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

6.2. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Impuls-Delta d.o.o. sklopili Ugovor o kreditu broj 00444, koji je potvrđen po Javnoj bilježnici Mariji Baković iz Zagreba dana 19. ožujka 2008.,

- da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 22.718,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita, s rokom otplate u 84 obroka u iznosu od po 339,01 CHF,

- da je namjena kredita bila financiranje kupnje vozila,

- da je u točki A. Ugovora pod naslovom „Iznos kredita“ ugovoreno da će se iznos od 22.718,25 CHF obračunati u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita,

- da je u točki D. Ugovora pod naslovom „Mjesečni obrok kredita/ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita“ ugovoreno da iznos neto mjesečnog obroka iznosi 339,01 CHF,

- da je pod naslovom „Ugovorni uvjeti (CHF)“ u točki 8.1. ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama sukladno izdanom računu davatelja kredita,

- da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja na više u odnosu na početni tečaj zbog čega je porasla i mjesečna obveza tužiteljice,

- da je zbog promjene tečaja na više u odnosu na početni tečaj, prema nalazu financijskom knjigovodstvenog vještaka, tužiteljica više platila iznos od 4.294,65 eura,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi;

- da je navedeni Ugovor zaključila radi kupnje osobnog vozila isključivo za svoje osobne potrebe,

- da je potrebnu dokumentaciju za odobrenje kredita predala u prodajnom salonu u kojem je kupila automobil i iz kojeg su joj javili da je zajam odobren,

- da nije bilo nikakvih pregovora o uvjetima kredita i nitko joj nije objasnio o čemu ovisi promjena kamate i tečaja,

- da je znala za mogućnost raskida Ugovora u slučaju da se ukupni troškovi kredita povećaju više od 20%, ali Ugovor nije raskinula jer joj je bio potreban,

- da iz iskaza svjedoka OI, zaposlenika tuženika, proizlazi da nije sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora niti u pregovorima koji su tome prethodili i nema neposrednih saznanja o konkretnom Ugovoru,

- da mu je poznato da su klijenti s ponudom za kupnju vozila od prednika tuženika dobili informativnu ponudu za kreditiranje u kojoj je bila navedena valuta kredita i iznos prve uplate.

6.3. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica predmetni Ugovor zaključila kao potrošač, a čija definicija je dana u članku 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, na način da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a tužiteljica je osobno vozilo kupila za osobne potrebe.

6.4. Na temelju iskaza tužiteljice i svjedoka OI te samog Ugovora prvostupanjski sud zaključuje da se radi o tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane prednika tuženika, da se o odredbama Ugovora nije moglo pregovarati, osobito ne o valuti, niti o njezinom tečaju, kao niti o općim uvjetima prednika tuženika koji su sastavni dio Ugovora. Tužiteljici da je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli, ne samo na način da općenito shvati značenje valutne klauzule, već da konkretno može predvidjeti sve posljedice koje iz toga proizlaze, posebno imajući u vidu specifičnosti valute uz koju je vezana ugovorna obveza. Budući da o ovoj ugovornoj odredbi tužiteljica nije mogla pregovarati, to da se radi o povredi načela savjesnosti i poštenja što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice.

6.5. Ugovorena mogućnost raskida Ugovora prema točki 9.1. u situaciji ako se ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20% da nisu dokaz o poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, a pored toga da bi u slučaju raskida tužiteljica bila dužna temeljem članka 368. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) odmah vratiti sve što je primila na ime kredita, a što bi ju dovelo u još nepovoljniju situaciju.

6.6. Primjenom članka 96. ZZP-a prvostupanjski sud je utvrdio nepoštenim dijelove odredbi Ugovora, kako je to navedeno u točki I. izreke, a što je imalo za posljedicu utvrđenje tih dijelova ništetnim sukladno članku 324. stavak 1. ZOO-a, ali ne i ništetnost cijelog Ugovora.

6.7. Na temelju navedenog utvrđenja te primjenom članka 323. u svezi sa člankom 1111. ZOO-a je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.294,65 eura, a koji iznos je više platila po osnovu promjene tečaja na više tijekom otplate kredita.

6.8. Na dosuđene mjesečne više plaćene iznose zbog promjene tečaja na više dosuđena je i zakonska zatezna kamata po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a od dana plaćanja do isplate temeljem članka 1115. ZOO-a. Prvostupanjski sud smatra da je prednik tuženika nepošten stjecatelj jer je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora obzirom da je kao trgovac, koji je uobičajeno sklapao istovrsne ugovore, morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima.

6.9. O naknadi parničnih troškova odlučeno je primjenom članka 154. stavak 5. ZPP- a u vezi s člankom 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.).

7. Tuženik je žalbu podnio i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju predloženih dokaza po strankama, dok je materijalno pravo djelomično pravilno primijenio.

7.1. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužiteljice i svjedoka ispravno ocijenio odredbe Ugovora o kreditu i pravilno zaključio da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru trgovca o čijim se odredbama nije unaprijed pregovaralo, kao i da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, kao i da tužiteljica nije imala utjecaja na formuliranje ovih ugovornih odredbi.

7.2. Tuženik u žalbi, a to je činio i tijekom postupka, prigovara da on nije mogao predvidjeti da će tijekom trajanja ugovornog odnosa doći do nagle promjene tečaj CHF te se poziva na članka 99. ZZP-a.

7.3. Po mišljenju ovog suda, upravo iz sadržaja Ugovora proizlazi da je predniku tuženika u vrijeme zaključenja Ugovora bilo poznato da bi moglo doći do promjene tečaja CHF. Na to ukazuje točka 8.1. Ugovora u kojoj je navedeno da u slučaju da tečaj od datuma izdavanja računa do datuma dospijeća varira za više od 5%, davatelj kredita ima pravo obračunati tečajnu razliku korisniku kredita, kao i ugovaranje odredbe o očuvanju vrijednosti kredita osim ako se ukupni troškovi kredita povise za više od 20% kada korisnik kredita ima pravo na raskid Ugovora. Dakle, predniku tuženika, koji je između ostalog obavljao i poslove davanja kredita pod uvjetima koje je sam formulirao i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pregovarati i koji je i promjenu tečaja prebacio na teret korisnika kredita, odnosno potrošača, je bilo poznato da do promjene tečaja na više može doći i za više od 5%, što ukazuje da je raspolagao određenim informacijama o kretanju na financijskom tržištu, a sa kojima nije upoznao tužiteljicu te joj time nije omogućio da donese valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Mogućnost raskida Ugovora na koju se poziva tuženik također tužiteljicu, odnosno potrošača, stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na prednika tuženika jer bi u tom slučaju tužiteljica bila dužna odjednom vratiti cjelokupni preostali dio kredita, a koja mogućnost vraćanja je upitna jer da je tužiteljica raspolagala većom svotom novca ne bi automobil kupovala ne kredit.

7.4. Žalbeni navod da ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno i protivno prisilnim propisima je točan. Međutim, ništetnost valutne klauzule u kojoj je glavnica vezana uz CHF nije utvrđena zbog toga što bi ugovaranje te valutne klauzule bilo zakonom zabranjeno, već zbog toga što je ta klauzula unesena u tipski ugovor unaprijed formuliran od strane prednika tuženika, što se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo i što joj nije pružena puna obavijest o rizičnosti ugovaranja obveze u navedenoj valuti, a s kojim znanjima je prednik tuženika raspolagao obzirom da je u Ugovor unio i odredbe kojima je sebe štitio od promjene tečaja na više.

7.5. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su ništetni dijelovi odredbe pod točkom D. „Mjesečni obrok kredita/ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita“ kojom je ugovoreno da iznos neto mjesečnog obroka kredita iznosi 339,01 CHF, te u dijelu pod točkom 8.1. Ugovornih uvjeta (CHF) koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice da sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjava plaćanjem u kunama sukladno izdanom računu davatelja kredita pa je u tom dijelu potvrđena točka I. izreke.

7.6. Međutim, u dijelu pod točkom A. „Iznos kredita“ kojom je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita utvrđenje da je ta odredba ništetna nije pravilno. Ovo iz razloga što je tom odredbom određen predmet Ugovora pa proglašenjem te odredbe ništetnom bio bi ništetan cijeli Ugovor jer više ne bi postojao predmet Ugovora. Pored toga, korisnik kredita je tužiteljici isplatio kunsku protuvrijednost iznosa zajma izraženog u CHF, a sama ta odredba nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Zbog toga je u tom dijelu pobijana odluka preinačena.

7.7. Što se tiče iznosa koji je isplaćen na temelju navedenih utvrđenja, isti nije sporan u visini, već u okviru pobijanja odluke o utvrđenju ništetnima naprijed navedenih odredbi Ugovora te je sporno je li taj zahtjev zastario.

7.8. U konkretnom slučaju na stjecanje bez osnove primjenjuje se zastari rok iz članka 225. ZOO-a koji iznosi 5 godina. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud pa kako su ovom presudom utvrđene ništetnim odredbe Ugovora u odnosu na valutnu klauzulu, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

7.9. Odluka o naknadi parničnog troška, koju tuženik osporava u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari ne navodeći konkretne razloge zbog kojih ta odluka ne bi bila ispravna, nije ispitana u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava jer temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog pravo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

8. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. i članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. alineja 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

9. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove žalbe jer je s istom uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

10. Točke II. i V. izreke presude nisu bile predmet drugostupanjskog postupka jer protiv tog dijela presude nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković