Broj: Ppž-5430/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. ŠČ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. i st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.) i prekršaja iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga (''Narodne novine'', broj:107/01., 87/02., 163/03., 141/04., 40/07., 149/09., 84/11., 80/13. i 39/19.)., odlučujući o žalbi okr. ŠČ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, broj: 23. Pp-139/2024-8 od 1. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o j e :

I U povodu žalbe okr. ŠČ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda pod t. II. i III. izreke presude na način da se okr. ŠČ za postupanje činjenično opisano u tim točkama, pravno označava kao jedan prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

II. Uslijed odluke pod t. I., žalba okrivljenika u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je bespredmetna.

III. Uslijed odluke pod t. I. izreke, preinačuje se pobijana presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji izrečenoj okr. ŠČ za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, na način da se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena novčana kazna za taj prekršaj u iznosu 929,00 eura (devetsto dvadeset devet eura) te se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena novčana kazna za prekršaj činjenično opisano pod t. IV. izreke prvostupanjske presude za koji je proglašen krivim pravno označen kao prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga za koji je kažnjen novčanom kaznom od 500,00 eura (petsto eura) pa se okrivljeniku na temelju čl. 39. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ) izriče ukupna novčana kazna od 1.429,00 eura (tisuću četiristo dvadeset devet eura), u koju kaznu se okrivljeniku na temelju čl. 40. PZ-a uračunava vrijeme provedeno u uhićenju kao 79,64 eura (sedamdeset devet eura i šezdeset četiri centa) tako da okrivljeniku ostaje za platiti 1.349,36 eura (tisuću tristo četrdeset devet eura i trideset šest centi) novčane kazne.

IV. Izrečenu novčanu kaznu je okrivljenik dužan platiti u roku od 90 (devedeset) dana računajući od dana primitka ove presude, time da ako u tom roku okrivljenik plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini.

V. Žalba okr. ŠČ se odbija kao neosnovana te prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

VI. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) PZ-a okr. ŠČ se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 70,00 (sedamdeset) eura, u roku 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. ŠČ proglašen je krivim zbog prekršaja činjenično opisanog u izreci pobijane presude u t. II., pravno označenog kao prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji prekršaj je okrivljeniku utvrđena novčana kazna od 260,00 eura, zatim zbog prekršaja činjenično opisanog u izreci pobijane presude u t. III., pravno označenog kao prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji prekršaj je okrivljeniku utvrđena novčana kazna od 929,00 eura te zbog prekršaja činjenično opisanog u izreci pobijane presude u t. IV., pravno označenog kao prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga za koji prekršaj je okrivljeniku, uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, utvrđena novčana kazna od 500,00 eura pa je okrivljeniku izrečena ukupna novčana kazna od 1.689,00 eura, u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u uhićenju tako da je okrivljeniku ostalo za platiti 1.600,39 eura, u roku od 90 dana od dana primitka pravomoćne presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine tog iznosa ako novčanu kaznu plati u navedenom roku, dok je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka od 40,00 eura.

2. Protiv te presude okr. ŠČ je pravodobno putem branitelja Marka Fuština, odvjetnika u Šibeniku podnio žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbama i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, dok je počinjena povreda odredbe materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. PZ-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Prije svega, potrebno je navesti da je optužnim prijedlogom tužitelja (Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Šibenik, s ispostavom Primošten), okrivljeniku bilo stavljeno na teret da je, na način činjenično opisan u optužnom prijedlogu, počinio jedan prekršaj nasilja u obitelji iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (nasilje u obitelji u nazočnosti djeteta), te prekršaj posjedovanja droge, dok je prvostupanjski sud prekršaj nasilja u obitelji u izreci činjenično i pravno odvojio na način da je u t. II. izreke pobijane presude opisao osnovni oblik tog prekršaja, pravno ga označivši kao prekršaj iz čl. 22. st. 1. navedenog zakona, a u t. III. izreke pobijane presude opisao kvalificirani oblik istog prekršaja pravno ga označivši kao prekršaj iz čl. 22. st. 3. tog zakona. Iz obrazloženja pobijane odluke (t. 10. i t. 12.) je vidljivo da je prvostupanjski sud utvrđivao činjenice i iznio razloge za odluku o krivnji okrivljenika samo za jedan, kvalificirani oblik prekršaja - nasilje u obitelji u nazočnosti djeteta (čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), za što se okrivljenika i tereti u optužbi. Dakle, prvostupanjski je sud razdvajajući činjenični opis prekršaja iz optužbe i povećavajući broj pravnih kvalifikacija za jedan činjenični opis u izreci, prekoračio optužbu donoseći dvije odluke za nasilje u obitelji za koje je okrivljenika proglasio krivim. Na opisani način, ostvarena je bitna povreda odredbi prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Međutim, sukladno odredbi čl. 207. PZ-a, drugostupanjski sud će, po službenoj dužnosti (ili prihvaćajući žalbu ako je ta povreda iznesena), presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrđeno činjenično stanje iz izreke prvostupanjske presude prihvati pravilnim i potpuno utvrđenim, smatrajući da se s obzirom na takvo činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona, treba donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povreda iz čl. 195. st. 1. t. 6. i 9. PZ-a. Budući da ovaj drugostupanjski sud smatra nedvojbeno utvrđenim činjenično stanje iz t. II. i t. III. izreke pobijane presude (o čemu će biti izneseni razlozi u t. 6. ove odluke), to je pravilnom primjenom čl. 207. PZ-a, za isti činjenični opis i istu protupravnu količinu prekršaja nasilja u obitelji, pravno označio postupanja okrivljenika iz t. II. i t. III. izreke kao jedan prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kako je to i bilo naznačeno u činjeničnom opisu optužnog prijedloga.

5.2. Slijedom toga je trebalo po službenoj dužnosti preinačiti pobijanu presudu i u odluci o prekršajnopravnoj sankciji u pogledu ukupne visine novčane kazne za prekršaje iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga te okrivljeniku izreći ukupnu novčanu kaznu jednaku zbroju pojedinačnih prekršaja.

5.3. Stoga je u povodu žalbe okrivljenika, a po službenoj dužnosti, na temelju čl. 207. PZ-a, trebalo preinačiti pobijanu presudu kao u t. I. izreke ove presude, uslijed čega je žalba okrivljenika u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, bespredmetna te je odlučeno kao pod t. II. izreke.

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a okrivljenik ističe nedostatak razloga o odlučnim činjenicama te nejasnoću istih jer je u obrazloženju izostala pravilna ocjena obrane okrivljenika budući da ne može biti razlog ne prihvaćanja obrane jedina činjenica ta da je ona suprotna iskazu jedine ispitane svjedokinje, što bi mogao biti i razlog da okrivljenika oslobodi optužbe ako je iskaz svjedokinje suprotan obrani okrivljenika. Međutim, razmotrivši obrazloženje pobijane presude, ovaj sud je utvrdio da se ne radi takvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, budući da je u t. 6., 7. i 7.1. obrazloženja vidljivo da je prvostupanjski sud nakon iznošenja dokaznog materijala, iako šturo, ali jasno i bez proturječja iznio zašto smatra dokazanim krivnju na strani okrivljenika, pri čemu je dao ocjenu neosnovanosti obrane okrivljenika, a vjerodostojnosti iskaza svjedokinje, na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika pa presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama.

6.1. Stoga po ocjeni ovog suda, presuda, unatoč skromnim razlozima, ipak sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni te je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a nije osnovana.

7. Nadalje, okrivljenik navodi da obrazloženje presude ne sadrži razloge glede postojanja odlučne činjenice – krivnje, čime očigledno, iako to u žalbi izrijekom ne navodi, smatra da je počinjena također bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

7.1. Međutim, kod takve tvrdnje se zanemaruje odredba čl. 25. PZ-a koja jasno propisuje, između ostalog, da je kriv za prekršaj onaj počinitelj koji je postupao iz nehaja, dok se namjera, kao oblik krivnje, samo iznimno može propisati propisom o prekršaju. Dakle, za postojanje krivnje dovoljan je nehaj, kako je to propisano odredbom čl. 25. st. 1. PZ-a, dok se namjera utvrđuje kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, a o čemu se ne radi kod prekršaja koji su predmet ovog prekršajnog postupka. Nadalje, ne može se prihvatiti osnovanom ni žalbena tvrdnja da je bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ostvarena time što obrazloženje presude ne sadrži razloge glede postojanja oblika krivnje. Naime, s obzirom da u činjeničnim opisima prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim nije opisan ni jedan od oblika krivnje iz čl. 28. PZ-, prvostupanjski sud ni u obrazloženju pobijane presude nije bio obvezan posebno obrazlagati redovni blaži oblik krivnje.

8. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenik u žalbi ističe da je sud odluku o krivnji okrivljenika utemeljio isključivo na iskazu svjedokinje, okrivljenikove supruge RČ koja nije ničim potvrdila istinitost svojih navoda, nije zadobila ozljedu, niti ima liječničke dokumentacije o ozljedi, a niti su predloženi roditelji ili brat oštećene kao barem posredni svjedoci. Navodi i da nikakvih incidenata nije bilo ranije te je životno nelogično da netko tko živi ukupno 12 godina s nasilnikom, s istim zasniva obitelj te odjednom inscenira čitavu situaciju zbog navodne prijetnje okrivljenika razvodom. Smatra iskaz svjedokinje lažnim kako bi se okrivljeniku ukaljao ugled i integritet, a osuđujuća presuda u ovakvim slučajevima kada je krivnja utvrđena jedino na iskazu navodne žrtve koja se služi manipulacijama i perfidnim igricama, predstavlja opasni presedan u sudskoj praksi. Žalbi dostavlja primjerak prijedloga pred nadležnim općinskim sudom za donošenje privremene mjere s kim će dijete živjeti, podnesenog prije predmetnog događaja. Navodi da nije utvrđena posljedica uznemirenosti ili povrede dostojanstva žrtve niti naznačena u izreci pa opisano djelo nije prekršaj čime je povrijeđena odredba čl. 185. st. 7. PZ-a. Zbog svega smatra da je prvostupanjski sud trebao u nedostatku dokaza, primjenom pravila „in dubio pro reo“ osloboditi okrivljenika optužbe.

8.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima kojima se pobija pravilnost i potpunost činjeničnog utvrđenja, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

8.2. Naime, opravdano je prvostupanjski sud na temelju iskaza ispitane svjedokinje RČ, okrivljenikove supruge u kojem je životno opisujući događaj, jasno navela kako ju je okrivljenik tjelesno napao u nazočnosti njihovog maloljetnog djeteta, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik počinio prekršaj primjene fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, a u nazočnosti djeteta. Iskaz navedene svjedokinje je prvostupanjski sud pravilno prihvatio vjerodostojnijim od okrivljenikove obrane, te u njemu po ocjeni ovog suda nema kontradiktornosti niti nelogičnosti u vezi bitnih činjenica događaja kojeg je iscrpno opisala. Budući da je svjedokinja u žurnom postupku jednako iskazivala i odmah nakon počinjenja prekršaja na Zapisnik o ispitivanju svjedokinje u policijskoj postaji, koji dokaz je zakonit (str. 11. spisa), niti ovaj sud ne nalazi razloga ne povjerovati njenom iskazu kao istinitom.

8.3. U odnosu na navod žalbe da u postupku niti jednim vjerodostojnim dokazom, personalnim ili materijalnim (osim iskaza svjedokinje), nije utvrđena krivnja okrivljenika, zbog čega bi trebalo sumnjati u istinitost iskazivanja žrtve, treba istaknuti prije svega da se po prirodi stvari nasilje u obitelji događa u pravilu u zatvorenim prostorima obiteljskog doma, bez prisutnosti očevidaca kao potencijalnih svjedoka. Stoga samo ta okolnost ne koroboriranosti jedinog, usamljenog iskaza žrtve nasilja u obitelji, po ocjeni ovog suda ne utječe na pouzdanost njenog iskazivanja. Osim toga, odlučne činjenice se u postupku utvrđuju na temelju slobodne ocjene dokaza (čl. 88. st. 2. PZ-a), a ne formalnog zbrajanja količine dokaza kojima se utvrđuju odlučne činjenice, tako da zadovoljavajuća ocjena personalnog dokaza na temelju kojeg je utvrđena krivnja okrivljenika, predstavlja dostatni i valjani temelj za osuđujuću odluku.

8.4. Što se tiče navoda žalbe da svjedokinja svoj iskaz o tjelesnom napadu nije potkrijepila medicinskom dokumentacijom, ukazuje se okrivljeniku da upravo činjenica ne nastanka ozljede prilikom primjene fizičke sile, čini tjelesno nasilje oblikom nasilja u obitelji iz čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Stoga u ovom slučaju nije relevantna okolnost je li žrtva tom prilikom zadobila tjelesnu ozljedu jer ona ne čini biće navedenog prekršaja. Nadalje, niti nastupanje posljedice u vidu povrede dostojanstva ili uznemirenosti žrtve prilikom primjene fizičke sile, nije bitno obilježje prekršaja (već kod psihičkog nasilja) pa je neosnovan navod žalbe da zbog toga što posljedica nije naznačena u izreci te utvrđena u postupku, djelo nije prekršaj za koji se okrivljenik tereti. U odnosu na navod žalbe da u postupku nisu predloženi kao svjedoci roditelji ili brat žrtve, potrebno je istaknuti da isti nisu niti bili očevici događaja niti iz stanja spisa proizlazi da bi imali saznanja o istome pa nije jasan ovaj žalbeni navod kojim se očito želi dovesti u sumnju istinitost i nedostatnost iskaza ispitane svjedokinje.

8.5. Po ocjeni ovog suda, okrivljenik žalbenim navodima bezuspješno pokušava obezvrijediti iskaz ispitane svjedokinje ističući svoje besprijekorno ponašanje, što međutim ne isključuje mogućnost počinjenja izdvojenog, jednokratnog čina nasilja koji zbog svog intenziteta i načina počinjenja ulazi u kategoriju prekršaja, što se i dogodilo u predmetnom slučaju. Na ovaj način okrivljenik u žalbi preocjenjuje izvedene dokaze, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom pa su neosnovani i navodi žalbe da je sud trebao primjenom pravila „in dubio pro reo“ osloboditi okrivljenika optužbe.

8.6. Dakle, provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je dovoljno argumentirano obrazložio i dao prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

8.7. Ostali navodi žalbe u kojima okrivljenik ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj sud nema dvojbe da je okrivljenik počinio prekršaj nasilja u obitelji iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te je odlučeno kao u t. V. izreke ove presude.

9. Odluka o prekršajnopravnim sankcijama, razmatrana je uslijed preinake u pravnoj oznaci djela za prekršaj nasilja u obitelji, budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne, kao i uslijed podnesene žalbe.

9.1. Stoga, razmotrivši odluku o utvrđenim novčanim kaznama za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Prvostupanjski je sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji utvrdio prije svega blažu vrstu kazne - novčanu kaznu (za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je propisana alternativno i kazna zatvora od 45 dana do 90 dana), a potom i gotovo najnižu novčanu kaznu za taj prekršaj za koji je propisana novčana kazna u najmanjem iznosu od 920,00 eura, koja je primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Odmjeravanjem novčane kazne u gotovo najmanjem zakonom propisanom iznosu novčane kazne za predmetni prekršaj, vidljivo je da je prvostupanjski sud prednost pri odmjeravanju kazne dao olakotnoj okolnosti neosuđivanosti okrivljenika (spram utvrđene otegotne okolnosti izostanka žaljenja zbog djela).

9.2. Nadalje, utvrđena novčana kazna za prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, u iznosu od 500,00 eura predstavlja prije svega isto tako blažu vrstu kazne budući da je za predmetni prekršaj kao teža kazna propisana kazna zatvora do 90 dana, a potom i ublaženu novčanu kaznu propisanu za predmetni prekršaj (minimalni iznos propisane novčane kazne je 5.000,00 kuna, u odgovarajućem iznosu eura). Stoga, po ocijeni ovog suda, utvrđena novčana kazna u iznosu ispod posebno propisanog minimuma novčane kazne, i više je nego primjerena i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika te navedenoj olakotnoj okolnosti utvrđenoj u prvostupanjskom postupku pa ovaj sud smatra da će se i ovako izrečenom novčanom kaznom ostvariti kako opća tako i specijalna svrha kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a.

9.3. Stoga, žalbeni navodi okrivljenika u pogledu nedostatne ocjene svih okolnosti o kojima ovisi odmjeravanje kazne, nisu takve težine da bi predstavljali dodatne olakotne okolnosti koje bi opravdali ublažavanje novčane kazne ispod posebno propisanog minimuma (za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji) odnosno, dodatno ublažavanje ispod već ublažene novčane kazne (za prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. t. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga), kako se to sugerira u žalbi.

9.4. U ukupno izrečenu novčanu kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode, te ukazano na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 90 dana računajući od dana primitka ove pravomoćne presude.

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13, u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, odnosno od 13,27 eura do 663,61 euro), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te cijeneći imovno stanje okrivljenika odnosno činjenicu da je zaposlen pa 70,00 eura ne predstavlja iznos troška postupka koji bi ugrozio egzistenciju žalitelja niti osoba koje je dužan uzdržavati.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. u vezi s čl. 205. PZ-a (t. II. izreke) te čl. 207. PZ-a (t. I. izreke), odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.