Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1213/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IŠ, iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivi Soldo, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8222/2019-32 od 13. prosinca 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8222/2019-

32 od 13. prosinca 2024.:

- preinačuju u dijelu točke III. izreke presude kojim je utvrđena ništetnim ugovorna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-3258262 nadnevka 7. veljače 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika koja glasi: „kunska protuvrijednost 22.996,64

CHF (dvadesetdvijetisućedevetstodevedesetšest švicarskih franaka i šezdesetčetiri centima) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja„ na način da se taj dio tužiteljičinog tužbenog zahtjeva odbija

- potvrđuju u cijelom preostalom dijelu.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 365,59 EUR (tristo šezdeset pet eura i pedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2.točki 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-3258262 od 07. veljače 2006. sklopljen između tužiteljice IŠ (ranije I) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, a koji glasi “u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora”.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljici IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 463,57 eura zajedno sa zateznim kamatama na iznose od: 4,74 € od 26.11.2007.

4,74 € od 17.12.2007.

4,74 € od 30.1.2008.

4,74 € od 29.2.2008.

4,74 € od 25.3.2008.

4,74 € od 30.4.2008.

6,09 € od 28.5.2008.

6,09 € od 28.6.2008.

6,09 € od 12.8.2008.

6,09 € od 25.9.2008.

6,09 € od 28.10.2008.

6,09 € od 15.11.2008.

6,09 € od 16.12.2008.

6,09 € od 12.1.2009.

6,09 € od 12.2.2009.

6,09 € od 12.2.2009.

9,68 € od 11.3.2009.

9,68 € od 21.4.2009.

9,68 € od 11.5.2009.

9,68 € od 15.6.2009.

9,68 € od 27.7.2009.

9,68 € od 17.9.2009.

9,68 € od 26.10.2009.

9,68 € od 18.11.2009.

9,68 € od 16.12.2009.

9,68 € od 13.1.2010.

9,68 € od 11.2.2010.

9,68 € od 16.3.2010.

9,68 € od 26.4.2010.

9,68 € od 17.5.2010.

9,68 € od 17.6.2010.

9,68 € od 21.7.2010.

9,68 € od 11.8.2010.

9,68 € od 13.9.2010.

9,68 € od 11.10.2010.

9,68 € od 11.11.2010.

9,68 € od 11.12.2010.

7,04 € od 26.1.2011.

7,04 € od 10.2.2011.

7,04 € od 10.3.2011.

7,04 € od 11.4.2011.

7,04 € od 10.5.2011.

7,04 € od 10.6.2011.

7,04 € od 11.7.2011.

6,74 € od 10.8.2011.

6,74 € od 10.9.2011.

6,74 € od 10.10.2011.

5,97 € od 10.11.2011.

5,97 € od 10.12.2011.

5,97 € od 10.1.2012.

5,97 € od 10.2.2012.

5,97 € od 10.3.2012.

5,97 € od 10.4.2012.

5,97 € od 10.5.2012.

5,97 € od 11.6.2012.

5,97 € od 9.7.2012.

5,97 € od 10.8.2012.

5,97 € od 10.9.2012.

5,97 € od 9.10.2012.

5,97 € od 8.11.2012.

5,97 € od 4.12.2012.

5,97 € od 7.1.2013.

5,97 € od 5.2.2013.

5,97 € od 6.3.2013.

koje teku od dana 26.11.2007. godine do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do dana 31.12. 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe članka 1. (Iznos kredita) Ugovora o kreditu broj 041-50-3258262 nadnevka 07. veljače 2006. sklopljen između tužiteljice IŠ (ranije I) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 koja glasi:

„kunska

protuvrijednost

22.996,64

CHF

(dvadesetdvijetisućedevetstodevedesetšest švicarskih franaka i šezdesetčetiri centima) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja „ i odredba članka 7. (Način otplate) koja glasi „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljici IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.581,05 eura zajedno sa zateznim kamatama na iznose od: 6,73 € od 15.11.2008.

10,12 € od 12.1.2009.

12,56 € od 12.2.2009.

13,67 € od 12.2.2009.

10,79 € od 11.3.2009.

11,37 € od 21.4.2009.

6,65 € od 11.5.2009.

3,18 € od 15.6.2009.

4,10 € od 27.7.2009.

5,93 € od 17.9.2009.

5,77 € od 26.10.2009.

3,92 € od 18.11.2009.

7,40 € od 16.12.2009.

10,19 € od 13.1.2010.

14,15 € od 11.2.2010.

13,24 € od 16.3.2010.

18,62 € od 26.4.2010.

17,60 € od 17.5.2010.

19,59 € od 17.6.2010.

36,80 € od 21.7.2010.

33,26 € od 11.8.2010.

44,09 € od 13.9.2010.

40,34 € od 11.10.2010.

34,33 € od 11.11.2010.

47,02 € od 11.12.2010.

36,45 € od 26.1.2011.

29,85 € od 10.2.2011.

32,16 € od 10.3.2011.

29,22 € od 11.4.2011.

29,75 € od 10.5.2011.

42,24 € od 10.6.2011.

43,45 € od 11.7.2011.

53,78 € od 10.8.2011.

48,43 € od 10.9.2011.

42,57 € od 10.10.2011.

41,71 € od 10.11.2011.

41,26 € od 10.12.2011.

44,04 € od 10.1.2012.

46,46 € od 10.2.2012.

46,79 € od 10.3.2012.

45,11 € od 10.4.2012.

46,24 € od 10.5.2012.

47,02 € od 11.6.2012.

45,71 € od 9.7.2012.

46,06 € od 10.8.2012.

45,08 € od 10.9.2012.

42,97 € od 9.10.2012.

45,22 € od 8.11.2012.

46,30 € od 4.12.2012.

45,54 € od 7.1.2013.

41,30 € od 5.2.2013.

44,92 € od 6.3.2013.

koje teku od dana 15.11.2008. do 31.07.2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do dana 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljici IŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.509,90 eura, sa zateznom kamatom računatom od 13.12.2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.»

1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu presude donio i rješenje kojim se dopušta preinaka tužbenog zahtjeva od 15. ožujka 2024. u vezi sa podneskom od 7. rujna 2023.

2. Protiv presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda i rješenje preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 7. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu za iznos od 22.996,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja

- da su stranke ugovorile redovne kamate s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50 % godišnje

- da su se stranke odredbom članka 4. Ugovora o kreditu suglasile da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da je tuženik povisivao kamatnu stopu iznad početno ugovorene

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF.

6. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljicom Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

7. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužiteljica, vraćajući kredit, zbog neosnovanog povišenja početno ugovorene kamate platila ukupno 463,57 eura više u odnosu na prvotno ugovorene uvjete kredita, a zbog tečajne razlike je platila ukupno 1.581,05 pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedene iznose tužiteljici plati temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da joj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.509,90 eura.

8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje promjenjive stope redovnih kamata i na ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetne.

8.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8.2. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

8.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

8.4. Zbog tih razloga nisu osnovani žalbeni razlozi koji se odnose na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Tuženik je tijekom ovog postupka imao mogućnost da dokaže da je tužiteljici u postupku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, no to nije dokazao.

8.5. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu. Člankom 1. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 22.996,64 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF proizlazi da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita u CHF odnosi na činjenicu da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Sporna točka 1. Ugovora o kreditu definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužiteljice kao potrošača pa zbog toga tužiteljica njome nije stavljena u neravnopravan položaj. Zbog tih razloga je dio prvostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu preinačen na temelju članka 373. stavak 3. ZPP- a na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

8.6. Tuženik dalje u žalbi navodi da je tužiteljica podneskom od 7. rujna 2023. povisila tužbeni zahtjev pa je u odnosu na tako povišeni tužbeni zahtjev nastupila zastara budući da je podnesen nakon 13. lipnja 2019. Također u žalbi navodi i da je nastupila zastara kompletne tužiteljičine tražbine i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da zastara nije nastupila.

8.7. Što se tiče tvrdnje da je nastupila zastara u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva treba reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Rev- 184/2024-2 od 5. lipnja 2024. i Rev-422/2024-2 od 27. kolovoza 2024. izrazio pravno mišljenje prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-555/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem nalaz vještaka koji se temelji na istim činjeničnim okolnostima na kojima se temelji tužba predstavlja opravdan razlog za preinaku tužbe ukoliko se preinačenim zahtjevom ostvaruje pravo tužitelja na pristup sudu u smislu ostvarivanja legitimnih očekivanja prava na potpuno obeštećenje. Ovaj sud prihvaća to pravno mišljenje i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom članka 190. stavak 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe budući da se tom preinakom ostvaruje pravo tužiteljice na pristup sudu u smislu ostvarivanja legitimnih očekivanja prava na potpuno obeštećenje i da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva.

8.8. Što se pak tiče tvrdnje da je nastupila zastara kompletne tužiteljičine tražbine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o promjeni kamatne stope je počeo teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o promjeni kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 13. lipnja 2014. Zastara za povrat iznosa zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na dio te presude kojim je utvrđena ništetnost odredaba ugovora, poput predmetnog, o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. što znači da je zastara za povrat tih iznosa počela teći 14. lipnja 2018. Valja navesti i da je svoj stav u odnosu na citirano objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj se navodi da su, cit. se "..time su sudska vijeća Vrhovnog suda ispunila ustavnu obvezu iz čl. 115. stav. 3. Ustava da pored zakonskih pravila koja uređuju zastaru primijene izravno čl. 29. stav. 1. Ustava i čl. 6. stav. 1. Konvencije i osiguraju da njihovo tumačenje zakona ne predstavlja neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu.“. Kako je tužiteljica svoju tužbu podnijela 12. lipnja 2019., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije nastupila zastara njezine tražbine.

8.9. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u pojedinačnim parnicama koje su pokrenute radi naknade štete pa nije jasno zašto ih je prvostupanjski sud koristio prilikom presuđenja kada je presudu donio temeljem zakonskih odredbi koje se odnose na povrat stečenog bez osnove, a ne na naknadu štete. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja članka 6. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da zakonske odredbe koje tuženik navodi u žalbi govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe. Stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

9. Tuženik se također žali navodeći da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega tuženika smatra nepoštenim stjecateljem. Međutim, tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a zbog razloga navedenih u gore spomenutoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj.

9.1. Tuženik nadalje u žalbi navodi da tužiteljica nije dokazala da je osobno otplatila sve anuitete kredita. Iz dokumentacije koju je tuženik priložio u spis, a koja se odnosi na otplatu kredita, nigdje ne proizlazi da bi neka treća osoba izvršila otplatu nekog anuiteta, a niti je tuženik tijekom postupka tvrdio da bi netko treći izvršio otplatu nekog anuiteta pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

9.2. Tuženik se nadalje žali zbog toga što prvostupanjski sud prilikom utvrđenja visine tužiteljičine tražbine nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike, odnosno anuitete koje je tužiteljica otplaćivala u vremenu kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. iznio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud pa kako tuženik u postupku nije podnio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije uzeo u obzir navedene negativne tečajne razlike zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan.

9.3. Tuženik se nadalje žali navodeći da su stranke sklopile Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je tužiteljica svojevoljno pristala plaćati ugovorne kamate po stopi od 7,75 %, a što je trebalo uzeti u obzir prilikom vještačenja. Iz Dodatka proizlazi da su člankom 1. tog Dodatka stranke utvrdile kao nesporno da su sklopile predmetni Ugovor o kreditu sa redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a u trenutku sklapanja tog Dodatka iznosi 7,75 % godišnje. Također, iz članka 3. tog Dodatka proizlazi da su stranke ugovorile da su suglasne da se neotplaćeni iznos glavnice kredita iz članka 1., zajedno sa pripadajućom redovnom kamatom, otplaćuje u preostalih 27 jednakih mjesečnih anuiteta, time da je u članku 1. također navedeno da stranke Dodatak sklapaju radi produljenja roka otplate koje je zatražila tužiteljica. Iz navedenog proizlazi da su stranke Dodatkom samo produžile rok otplate i da se tužiteljica niti jednom ugovornom odredbom tog Dodatka nije obvezala plaćati redovne kamate po stopi od 7,75 % godišnje već je Dodatkom samo konstatirano da redovne kamate u času sklapanja Dodatka toliko iznose. Stoga, a kako je pravilno utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na jednostranu promjenu početno ugovorene kamatne stope, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije uzeo u obzir Dodatak prilikom utvrđenja visine tužiteljičine tražbine.

9.4. Što se tiče žalbenih tvrdnji o tome da je prvostupanjski sud donio presudu kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, treba reći da je tuženik u pravu kada smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije zabranjeno i da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem su stranke ugovorile način na koji će se kamatna stopa mijenjati tijekom trajanja ugovora. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznesenom u presudi poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., a kojeg prihvaća i ovaj sud, izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te zaštititi izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten u razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od početno ugovorene. Odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava predmetni ugovor tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama zakona koji su se primjenjivali na predmetni ugovor. Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, stranke su imale mogućnost pregovaranja radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Međutim, takvi pregovori su izostali i nije došlo do ugovaranja zakonitog mehanizma promjene kamatne stope pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je visinu tužiteljeve tražbine vještačenjem utvrdio na osnovi početno ugovorene kamatne stope.

9.5. Tuženik se žali i protiv odluke o troškovima postupka navodeći u žalbi da prvostupanjski sud nije dao dostatno obrazloženje vezano za iznose pojedinih radnji i zastupanja koja je priznao tužitelju kao trošak parničnog postupka te je pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Međutim, tuženik u žalbi ne konkretizira na koji način je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom dosude parničnog troška pravilno primijenio materijalno pravo. Tuženik u žalbi nadalje naglašava da u svakom slučaju nije osnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u dijelu koji se odnosi na trošak pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura jer je tužitelj sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi. Člankom 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) je propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Međutim, odredba da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa je u Zakon o sudskim pristojbama unijeta člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. Tužitelj je svoju tužbu podnio 12. lipnja 2019. kada ta odredba nije postojala u Zakonu o sudskim pristojbama. Kako obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu sukladno članku 4. točka 1. Zakona o sudskim pristojbama nastaje u trenutku predaje tužbe, tužitelj u trenutku predaje svoje tužbe 12. lipnja 2019. nije bio oslobođen od plaćanja te pristojbe te je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju dosudio trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu.

9.6. Zbog tih razloga je tuženikova žalba u odnosu na preostali dio prvostupanjske presude i rješenja odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a i ti dijelovi su potvrđeni. Zbog toga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 365,59 eura.

Koprivnica, 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić