Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1238/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Čačić kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB:02535697732), Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola broj P-953/2019-34 od 18. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I/ Žalbe parničnih stranaka odbijaju se kao neosnovane i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola broj P-953/2019-34 od 18. kolovoza 2025.

II/ Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč.I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova ništetnih ugovornih odredbi (Ugovora o kreditu sklopljenog 19. prosinca 2006. broj 9012180494) o promjenjivoj stopi redovne kamate prema odlukama tuženika i valutnoj klauzuli u CHF na dan plaćanja, isplati zateznu kamatu na pojedine u toj točki izreke navedene novčane iznose od tamo označenog dospijeća do 29. kolovoza 2015., toč.II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu (s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate prema odlukama tuženika) iznosa od 4.936,95 Eur sa zateznom kamatom na pojedine u toj točki izreke navedene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate, radi isplate iznosa od 5.211,75 Eur (s osnova ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF na dan plaćanja) sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate te radi isplate iznosa od 2.324,25 Eur (s osnova razlike u glavnici na dan konverzije kredita) sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate. Pobijanim rješenjem, kao sastavnim dijelom presude dopuštena je preinaka tužbe od 11. lipnja 2025. i odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

2. Navedenu presudu u odnosu na toč.II. izreke i toč.II. izreke rješenja pobija tužitelj bez navođenja zakonskih žalbenih razloga, no sadržajem izjavljene žalbe ukazujući na žalben razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. Zakona o parničnom postupku, žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Toč.I. izreke presude, a rješenje u cijelosti pobija tuženik, pravovremenom žalbom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelji predlažu ovom sudu da pobijane dijelove prvostupanjskih odluka preinači sukladno žalbenim navodima odnosnog žalitelja, podredno da ih ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, time da oboje žalitelja potražuju troškove provedenog prvostupanjskog postupka, a i predmetnog žalbenog postupka.

2.1. Na žalbe nije odgovoreno.

3. Žalbe parničnih stranaka nisu osnovane.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatom preplaćenih novčanih iznosa s osnova nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog 19. prosinca 2006. broj 9012180494 i to – odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema odlukama tuženika kao kreditora i odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) prema tečaju na dan plaćanja.

4.1. Na osnovu tijekom prvostupanjskog postupka utvrđenih činjenica:

- da su tužitelj i tuženik dana 19. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 80.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s kamatnom stopom od 4,20%, koja je promjenjiva sukladno odluci banke i obvezom vraćanja kredita u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika CHF/kn na dan plaćanja;

- da su stranke dana 7. prosinca 2015. u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju" (dalje: ZPK – "Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak Ugovoru od 7.12.2015.) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita;

-da su navedenim Dodatkom ugovoru o kreditu od 7. prosinca 2015. izmijenjene odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, da je neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa izračunom konverzije utvrđena iznosom od 42.480,09 Eur, da je redovna kamatna stopa u trenutku sklapanja Dodatka ugovoru regulirana odredbom čl. 7. Dodatka te se sastoji od promjenjivog (u visini šestomjesečnog EURIBOR-a) i fiksnog dijela (5,51 p.p.) i iznosi 5,46% godišnje, promjenjivo te da je tužitelju priznat iznos preplate od 3.323,63 Eur koji je iskorišten za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;

- da tužiteljevo svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3.stav.1. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 - "Narodne novine" broj 96/03 važećem na dan zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa) proizlazi iz sadržaja predmetnog namjenskog ugovora o kreditu za izgradnju i dovršenje stambenog objekta i iskaza tužitelja te da tuženik nije dokazao suprotno;

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF na dan plaćanja, utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi) i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF), a za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužitelju ostale nerazumljive, a da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je postupanje tuženika protivno odredbama čl. 81. stav. 1. i čl. 83. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom odredbe čl. 87. stav. 1. ZZP/03.

5. Razmatrajući nastavno sadržaj Dodatka ugovora o kreditu od 7. prosinca 2015. prvostupanjski sud zaključuje da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te utvrđenja preplate te da je tužitelj tako provedenom konverzijom sukladno odredbi čl. 19.b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno odredbama čl. 19.c stav. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog da su svi uplaćeni iznosi, sukladno odredbi čl. 19.c stav. 1. toč. 4. ZPK, pretvoreni u EUR po tečaju na dan uplate i istima su namireni anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije).

5.1. Povezujući prednje sa utvrđenjima provedenog financijskog vještačenja provedenog po vještaku Tomislavu Prpiću da preplata s osnova povećanja početno ugovorene redovne stope kamate od 4,20 % godišnje do 1. 1. 2014. (imajući u vidu da se od 1. 1. 2014. do dana konverzije primjenjivala zakonski određena kamatna stopa 3,23%) - iznosi 4.936,95 €, a preplata s osnova promjene tečaja CHF/kn od početno ugovorenog u vrijeme isplate kredita do dana konverzije iznosi 5.311,75 €, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon sklapanja Dodatka Ugovoru od 7. prosinca 2015. više nije u imovini tuženika bez pravne osnove, slijedom čega da nisu niti ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23. Pri tome prvostupanjski sud od odlučnog značaja ocjenjuje činjenicu da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Obzirom na zauzeto stajalište, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 4.936,95 Eur (s osnova ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati) i radi isplate iznosa 5.311,75 Eur (s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na dan plaćanja) sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate tekućom od 30. rujna 2015. do isplate. Odbijen je i tužbeni zahtjev u dijelu zatražene isplate iznosa od 2.324,25 Eur s osnova razlike u nedospjeloj glavnici CHF i EUR kredita u konverziji obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je razlika glavnice posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZPK/15 u Eur u kunskoj protuvrijednosti i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica obračunavala po početnom tečaju pa kako je navedena razlika glavnice posljedica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu između stranaka a tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da konverzija kredita sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 to je prvostupanjski sud i taj dio tužbenog zahtjeva ocijenio neosnovanim.

6. No prvostupanjski sud je stajališta da tužitelj osnovano utužuje zateznu kamatu na plaćene mjesečne anuitete s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi i to od dana plaćanja do dana 29. rujna 2015. kao dana koji je prethodio mjerodavnom trenutku utvrđivanja visine obveza prema ZPK prema kojoj je sklopljen Dodatak Ugovoru od 7. prosinca 2015. (istovjetno pravno shvaćanje da je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. te Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.) jer za navedeno tužitelj nije obeštećen sklapanjem Dodatka od 7. prosinca 2015. već je ta tražbina u imovini tuženika bez pravne osnove pa je tuženika pozivom na odredbe čl.1111. i čl.1115. ZOO obvezao na njihovo vraćanje.

7.Tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl.225. ZOO/05 koji teče od dana pravomoćnosti presuda donesenih u postupku zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i to od dana od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odlukama kreditora), a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF od 14. lipnja 2018., imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019.

8. Ispitujući pobijane odluke i stanje spisa u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud ostvario i jednu bitnu povredu iz odredbe čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. stav. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajem izjavljene žalbe ukazuju oba žalitelja, jer suprotno žalbenim stajalištima pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Neutemeljeno tuženik u izjavljenoj žalbi ističe povredu prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. stav. 1. Ustava Republike Hrvatske u vidu povrede prava na jednakost oružja tvrdnjom da mu je onemogućeno obrazložiti činjenice i poduprijeti ih svojim dokazima, no koju tvrdnju ne obrazlaže niti daljnje konkretizira. Iz sadržaja spisa proizlazi da mu je – jednako kao i tužitelju – omogućeno i raspravljanje i dokazivanje, no i da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznih prijedloga radi saslušanja javnog bilježnika i osobnog bankara. Niti žalbenu tezu – da je "odluka u ovom konkretnom postupku prejudicirana već prije dovršetka dokaznog postupka " ničim ne obrazlaže.

10. Žalba tužitelja je u pretežitom dijelu svedena na iznošenje sentenci sudskih odluka koje podržavaju žalbenu tezu da činjenica provedene konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi u osnovnom Ugovoru o kreditu, ističući pri tom da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da sam izračun konverzije (a koji je sačinio tuženik) ne rješava pitanje ništetnih ugovornih odredbi, nego se njome samo pokušao olakšati položaj u kojem su se našli potrošači (tužitelj) uslijed znatnog opterećenja od porasta rate kredita, da je prvostupanjski sud propustio utvrditi je li provedenom konverzijom u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala uslijed nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj topi i CHF valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud da je zanemario da vještak u nalazu i mišljenju nigdje ne navodi da su preplaćeni iznosi (po osnovi jednostrane promjene kamatne stope te po osnovi povećanja CHF tečaja) uračunati prilikom obračuna konverzije pa suprotan zaključak prvostupanjskog suda smatra pogrešnim, pravno neutemeljenim te protivnim provedenim dokazima - poglavito nalazu i mišljenju vještaka iz kojeg proizlazi da unatoč provedenoj konverziji i dalje postoji preplata po kreditu s osnova preplaćene kamate u iznosu od 4.936,95 Eur, s osnove valutne klauzule CHF u iznosu od 5.311,75 Eur, a na ime razlike glavnice – 2.324,25 Eur.

10.1. Konačno, tužitelj smatra da prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir sudsku praksu suda Europske unije - pravno shvaćanje iz presude C-118/17 (predmet CZ protiv ERSTE Bank Hungary), te iz presude C-452/18 (predmet Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.).

11. Tuženik u žalbi smatra da je pobijana presuda neosnovana i nezakonita jer je suprotna ZPK, poglavito odredbama čl. 19.a, 19.b, 19.c, 19.d i 19.e. pa zaključuje da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva još povoljnije uvjete (bez valjanog pravnog temelja) od onih koji su mu zakonski dopušteni odredbama ZPK, ali i povoljnije od onih po kojima kredite vraćaju potrošači koji su od samog početka imali sklopljene isključivo kredite s valutnom klauzulom u EUR. Smatra da se u slučaju predmetnog Dodataka osnovnom ugovoru od 7. prosinca 20155. radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu i da iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u Oglednom postupku jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu sa odredbama ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

11.1. Nastavno tuženik ističe i da su svi iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, slijedom čega ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika zbog čega da nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

12. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženik nije informirao tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju koji ovisi promjena kamatne stope, da su odnosne ugovorne odredbe formirane jednostrano od tuženika bile nerazumljive i da su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženika protivno odredbama čl. 81. stav. 1. i čl. 83. ZZP/03 i kao takvo ništetno sukladno nastavnoj odredbi čl. 87. stav. 1. istog Zakona. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (istovjetno i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Pa kako je tuženik u predmetnom sporu odustao od personalnih dokaza koje je na navedene okolnosti predložio to je prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti spornih ugovornih odredaba osnovano utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

13. U odnosu na žalbu tužitelja valja navesti da nakon sklapanja predmetnog Dodatka Ugovoru od 7. prosinca 2015. tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz (osnovnog) Ugovora o kreditu. Navedeno jer su te ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu odredbe čl. 87. stav. 1. ZZP/03. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka (ex tunc) takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovoru od 7. prosinca 2015. parnične (kao ugovorne) stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijskog vještaka, dok je preplaćeni iznos uzet u svrhu namirenja budućih obveza pa je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka od 7. prosinca 2015. postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba. To i stoga što su primjenom zakonskih odredbi ZPK tuženici (banke) kod izračuna obveze potrošača bili u obvezi obračunati sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je, kao u konkretnom slučaju, uzeta u ispunjenje budućih obveza.

13.1. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZPK tužitelj je obeštećen s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite i na način da je sve što je plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu. Zbog toga (utuženi) novčani iznosi, koji su plaćeni s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi nisu u imovini tuženika bez pravne osnove, nego temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove. Tome valja nadodati da je vještak Prpić zaključno u svom nalazu utvrdio da je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji je vještak utvrdio kao njegovu preplatu po ništetnim ugovornim odredbama o valuti i promjenjivoj kamati i to u usporedbi sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u Eur. Konačno, obzirom da je sam način izračuna konverzije propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15, to niti iznos od 2.324,25 Eur kojeg je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije, nije u imovini tuženika radi čega nisu ispunjene pretpostavke niti za isplatu navedenog iznosa temeljem stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. stav. 1. ZOO.

13.2. Slijedom iznesenog u toč.14. i 14.1. ovog obrazloženja valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP potvrditi pobijanu presudu u odbijajućem dijelu sadržanom u toč. II. izreke.

14. Tome valja nadodati da je pogrešno tužiteljevo tumačenje sadržaja pravnog shvaćanja koje je zauzeo Sud Europske unije u predmetu C-118/17 jer je upravno prvostupanjski sud, po opširno provedenom dokaznom postupku, usmjerenog na utvrđivanje da li je sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru od 7. prosinca 2015. u konkretnom slučaju ostvareno da se u odnosu na tužitelja uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se kao potrošač nalazio da predmetne nepoštene ugovorne odredbe nisu nikada postojale osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je banka (tuženik kao trgovac) neopravdano stekla na njegovu štetu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, utvrdio da jest i to iz razloga koji su opširno izneseni u toč.14. i 14.1. ovog obrazloženja. Pravno shvaćanje iz odluke C-452/18. da se : "Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri" nije od značaja za odluku u predmetnoj pravnoj stvari jer se ne radi o primjenjivoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.

15. U odnosu na žalbu tuženika valja navesti da je u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, taj Sud odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – „Narodne novine“ broj 102/15) ocijenivši te Zakone usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju, osim utvrđenja formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske istaknuo je da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići.

16. Međutim, odredbe ZID ZPK izrijekom ne reguliraju materijalno-pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan odredbama čl.323. stav. 1. i čl. 1111. stav. 1. ZOO u vezi sa čl.1115. ZOO kojim su propisane posljedice sklapanja ništetnog ugovora i opseg vraćanja stečenog bez osnove. Zbog toga ovaj sud zaključuje da odredbe Dodatka Ugovora o kreditu nemaju restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu, pa se s obzirom da specijalnim propisom (ZID ZPK) nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 323. stav. 1. i čl. 1111. ZOO, ima primijeniti opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje tužiteljeve obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu.

16.1. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno-pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO pri tome ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske i u svojoj odluci poslovni broj Rev 925/2023 od 8. travnja 2025.

16.2. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi da tužitelju pripadaju samo zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to primjenom članka 1115. ZOO od dana kada su ti iznosi plaćeni pa do dana kada su iskorišteni za namirenje obveze po valjano sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu s danom 30. rujna 2015. .

16.3. Neosnovano je i žalbom ponovljeno stajalište tuženika o zastari utužene tražbine jer je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 10. lipnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.). Obzirom da je tužitelj već u tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. istaknuo zahtjev za isplatom po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi čime je prekinuo zastaru, a preinaka tužbe učinjena podneskom od 11.lipnja 2025. mu je dopuštena to ni zastara preinačenog dijela tužbe nije nastupila obzirom da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. (istovjetno i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. broj Su- IV-123/2024-5).

17. Imajući u vidu izneseno pod toč.17., 17.1., 17.2. i 17.3. ovog obrazloženja, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP potvrditi toč.I. izreke prvostupanjske presude.

18. Iako tuženik žalbu izjavljenu protiv toč.I. izreke rješenja uopće ne obrazlaže, valja navesti da je preinakom tužbe od 11. lipnja 2025. tužitelj povećao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja zbog čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl.191. stav. 3. ZPP dopustio preinaku tužbe jer je i je po ocjeni ovog suda to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama. (istovjetno i pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održanim 26. studenog 2021. broj Su IV

– 162/2021.). Stoga je žalbu tuženika i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi toč.I. izreke rješenja pozivom na odredbu čl.380.toč.2. ZPP.

19. Neosnovane su žalbe parničnih stranaka izjavljene protiv odluke o troškovima postupka.

19.1. Naime, parnične stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke), a tuženik u odnosu na (odbijeni tužbeni zahtjev) za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio odredbu čl. 154. stav. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebala naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženiku, to bi troškovi tužitelja bili daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., L protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj

- izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

19.2. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

20. Slijedom izloženog pravnog shvaćanja valjalo je žalbe parničnih stranaka izjavljenih protiv odluke o troškovima postupka (sadržane u toč.II. izreke rješenja) odbiti pozivom na odredbu čl.380.toč.2.ZPP i istu potvrditi.

21.Obzirom na žalbeni neuspjeh, parnične stranke su odbijene sa zahtjevima za naknadu im troškova žalbenog postupka.

Varaždin, 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić