Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-92/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Kate Brajković kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Maji Buhin, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-502/2023-30 od 30. prosinca 2024., u sjednici održanoj 22. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje se u pobijanom dijelu, (toč. I., II., u dosuđujućem dijelu toč. III. i točk. IV.) presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-502/2023-30 od 30. prosinca 2024.
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. N a l a ž e s e tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju JE plati iznos od 5.112,44 EUR (pettisućastodvanaeset eura i četardesetčetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućem na iznos od:
0,85 EUR od 18. srpnja 2007. pa do isplate,
1,72 EUR od 17. kolovoza 2007. pa do isplate,
0,89 EUR od 20. studenoga 2007. pa do isplate,
3,10 EUR od 15. siječnja 2008. pa do isplate,
4,81 EUR od 12. veljače 2008. pa do isplate,
7,74 EUR od 25. ožujka 2008. pa do isplate,
3,34 EUR od 19. travnja 2008. pa do isplate,
1,64 EUR od 24. svibnja 2008. pa do isplate,
3,83 EUR od 20. lipnja 2008. pa do isplate,
0,61 EUR od 22. srpnja 2008. pa do isplate,
0,77 EUR od 19. kolovoza 2008. pa do isplate,
2,68 EUR od 16. rujna 2008. pa do isplate,
17,14 EUR od 11. listopada 2008. pa do isplate,
7,45 EUR od 14. studenoga 2008. pa do isplate,
19,77 EUR od 16. prosinca 2008. pa do isplate,
21,66 EUR od 15. siječnja 2009. pa do isplate,
22,52 EUR od 17. veljače 2009. pa do isplate,
20,94 EUR od 20. ožujka 2009. pa do isplate,
21,41 EUR od 25. travnja 2009. pa do isplate,
17,66 EUR od 26. svibnja 2009. pa do isplate,
14,90 EUR od 19. lipnja 2009. pa do isplate,
15,64 EUR od 23. srpnja 2009. pa do isplate,
17,09 EUR od 25. kolovoza 2009. pa do isplate,
16,96 EUR od 20. rujna 2009. pa do isplate,
15,50 EUR od 20. listopada 2009. pa do isplate,
18,25 EUR od 25. studenoga 2009. pa do isplate,
20,46 EUR od 31. prosinca 2009. pa do isplate,
23,61 EUR od 2. veljače 2010. pa do isplate,
22,89 EUR od 2. ožujka 2010. pa do isplate,
27,15 EUR od 2. travnja 2010. pa do isplate,
26,34 EUR od 1. svibnja 2010. pa do isplate,
27,92 EUR od 1. lipnja 2010. pa do isplate,
41,58 EUR od 20. srpnja 2010. pa do isplate,
38,77 EUR od 27. kolovoza 2010. pa do isplate,
47,35 EUR od 26. listopada 2010. pa do isplate,
44,39 EUR od 26. listopada 2010. pa do isplate,
39,61 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
49,68 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
62,49 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
53,42 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
56,60 EUR od 25. lipnja 2011. pa do isplate,
52,56 EUR od 25. lipnja 2011. pa do isplate,
53,29 EUR od 25. lipnja 2011. pa do isplate,
70,46 EUR od 25. lipnja 2011. pa do isplate,
72,13 EUR od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,
86,48 EUR od 7. listopada 2011. pa do isplate,
79,11 EUR od 22. siječnja 2012. pa do isplate,
71,04 EUR od 8. veljače 2012. pa do isplate,
69,22 EUR od 25. travnja 2012. pa do isplate,
72,40 EUR od 25. travnja 2012. pa do isplate,
75,71 EUR od 26. travnja 2012. pa do isplate,
76,16 EUR od 26. travnja 2012. pa do isplate,
73,87 EUR od 17. svibnja 2012. pa do isplate,
75,41 EUR od 14. listopada 2012. pa do isplate,
76,47 EUR od 4. prosinca 2012. pa do isplate,
74,69 EUR od 3. siječnja 2012. pa do isplate,
75,16 EUR od 2. veljače 2013. pa do isplate,
73,83 EUR od 2. ožujka 2013. pa do isplate,
70,94 EUR od 3. travnja 2013. pa do isplate,
74,02 EUR od 3. svibnja2013. pa do isplate,
75,49 EUR od 11. lipnja 2013. pa do isplate,
74,46 EUR od 9. srpnja 2013. pa do isplate,
68,66 EUR od 10. kolovoza 2013. pa do isplate,
73,59 EUR od 10. rujna 2013. pa do isplate,
74,02 EUR od 10. listopada 2013. pa do isplate,
72,09 EUR od 12. studenoga 2013. pa do isplate,
66,08 EUR od 10. prosinca 2013. pa do isplate,
65,93 EUR od 11. siječnja 2014. pa do isplate,
67,40 EUR od 11. siječnja 2014. pa do isplate
69,77 EUR od 11. veljače 2014. pa do isplate,
73,04 EUR od 11. veljače 2014. pa do isplate,
71,35 EUR od 11. veljače 2014. pa do isplate,
72,55 EUR od 11. ožujka 2014. pa do isplate,
73,91 EUR od 9. travnja 2014. pa do isplate,
74,75 EUR od 9. travnja 2014. pa do isplate,
76,53 EUR od 10. svibnja 2014. pa do isplate,
75,95 EUR od 10. svibnja 2014. pa do isplate,
73,97 EUR od 10. lipnja 2014. pa do isplate,
73,34 EUR od 9. srpnja 2014. pa do isplate,
73,61 EUR od 9. srpnja 2014. pa do isplate,
1.365,34 EUR od 28. studenoga 2014. pa do isplate,
do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
II. N a l a ž e se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju JE plati iznos od 455,35 EUR (četiristoopedesetpet eura i tridesetpet centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za 4 Posl. broj: P-502/2023-30. drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. N a l a ž e s e tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju JE naknadi troškove postupka u iznosu od 2.228,08 EUR (dvijetisućedvijestodvadesetosam eura i osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 473,89 EUR (četiristosedamdesettri eura i osamdesetdevet centi).
IV. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti."
2. Protiv prvostupanjske presude, pravodobnu žalbu podnio je tuženik, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženiku, podredno da se ista ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Na žalbu je odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, vezanoj za švicarski franak (CHF), sadržane u Ugovoru o kreditu, kojeg su stranke zaključile 14. lipnja 2007., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate. Predmet spora je i zahtjev za isplatom iznosa koju je tuženik primio temeljem ništetne odredbe članka 3. predmetnog ugovora o kreditu (ulazna naknada).
6. Nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila dana 14. lipnja 2007. kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 23.560,902 CHF, za kupnju motornog vozila, a obračunat prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja kredita, te da je ugovoreno da se odobreni kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća, a koji kredit je otplaćen.
7. Prvostupanjski je sud kao prethodno pitanje, utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF, a odluku temelji na odlukama domaćih sudova u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa. Radi se o presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
8. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je postupio suprotno odredbama u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje ZPP).
9. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi utemeljio na odredbi članka 502. c ZPP-a kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.
10. Na temelju financijskog vještačenja, prvostupanjski je sud utvrdio da je više plaćano s obzirom na povećanje tečaja CHF u odnosu na onaj početni koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu ukupno iznos od 5.112,44 eura, pa je u skladu s vještačenjem za taj iznos prihvatio tužbeni zahtjev, a temeljem odredbe 323., 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu: ZOO/05).
11. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o „ulaznoj naknadi „ sud je utvrdio da su u članku 3. Ugovora stranke ugovorile jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, što predstavlja iznos od 455,35 eura, koji iznos je naplaćen 21. lipnja 2007. Tužitelju nije pojašnjeno na što se točno ti troškovi odnose, niti je mogla o tome pregovarati jer se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom ugovoru po tuženiku.
11.1. Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da stranke nisu pregovarale o naknadi za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a na koje tužitelj kao stranka, odnosno prosječni potrošač nije mogao utjecati. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud primijenio odredbe članaka 81., 82. i 87 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine 96/2003" dalje ZZP/03) te odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. utvrdivši da je odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu nepoštena te time i ništetna. Temeljem odredbi iz članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) prvostupanjski je sud obvezao tuženika platiti tužitelju iznos od 455,35 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana nakon što je naplaćena naknada za obradu kredita.
12. Ispitujući prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju neosnovano ukazuje žalba, jer je sud dao valjane razloge za svoju odluku, pa se ista može ispitati.
13. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženika po shvaćanju ovog suda prvostupanjski je sud osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao, a stoga jer se na njih pozivao i tužitelj, a sve to u skladu sa odredbom članka 502 c. ZPP-a. Navodi žalitelja da ni činjenično stanje nije utvrđeno, odnosno da je sud automatizmom primijenio zaključak iz postupka kolektivne zaštite zanemarivši pri tom da se radi o apstraktnim i preventivnim odlukama donesenim na generalnoj razini, nisu osnovani, jer je ništetnost tih odredbi, a kako je već ranije rečeno raspravljena u odlukama povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Tim odlukama je jasno utvrđeno da su određene ugovorne odredbe nepoštene, pa time i ništetne. Pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji, međutim to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna, o čemu je raspravljano i odlučeno u parnicama povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača.
14. Tuženik je dakle mogao dokazivati da je informirao tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF, ali to nije učinio.
15. Prvostupanjski je sud pravilno tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim navodeći da zastara restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača tj. od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF, a koji rok u konkretnom predmetu nije protekao, jer tražbine zastarijevaju u općem zastarom petogodišnjem roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), a tužba u ovom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023.
16. Iako nisu konkretizirani žalbeni navodi u odnosu na točku II. Izreke, „ulazna naknada“, za navesti je da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati niti je tužitelj na njezin sadržaj mogao utjecati jer je ista unaprijed nametnuta, a sama činjenica da je ista utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik nije dokazao opravdanost naknade obrade kredita u fiksnom postotku pa je jasno da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača te je sukladno članku 81. i 82. ZZP/03 nepoštena i ništetna, pa je tuženik dužan i vratiti ono što je primio temeljem te nepoštene i ništetne odredbe. Pravilno je sud prvog stupnja u tom dijelu odbio prigovor zastare, pozivajući se na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj: Su-IV47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.
17. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika (članak 1115.ZOO) jer je tuženik od tada postao nepošten stjecatelj. Neosnovano žalitelj tvrdi da bi se tuženik trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire od činjenice da je on sastavio ugovor koji sadržava nepoštene i zbog toga ništetne odredbe, a što predstavlja osnov predmetnog restitucijskog zahtjeva.
18. Kako se odluka o troškovima pobija samo paušalno i kao posljedica pogrešne odluke o glavnoj stvari, valja reći da je i odluka o troškovima zakonita, utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.
19. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci temeljem odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.
20. Kako je tuženica zatražila trošak žalbe, a u žalbenom postupku nije uspjela, to je odbijen zahtjev kao neosnovan, temeljem članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. ZPP-a, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu jer po ocjeni ovoga suda taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 22. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
Đorđo Benussi
