REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-295/2023.-27.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon 18. rujna 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ilije Boića, odvjetnika u Zaboku, na ročištu za objavu odluke 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju CG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 16.538,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2016. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/2023), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 16.538,15 EUR tekućom od 1. listopada 2015. do 3. ožujka 2016.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju CG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.069,80 EUR na ime zateznih kamata obračunatih na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju CG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.903,19 EUR na ime zateznih kamata obračunatih na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije."

V. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju CG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.192,37 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/2023), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u ukupnom iznosu od 5.389,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2016. do 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.011,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 22. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s prednikom tuženika zaključio 2007. ugovor o kreditu broj 47216/07, temeljem kojih je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 153.000,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita vraćati u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti.

1.1. Prilikom zaključenja ugovora tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF nego je mislio da je svaka strana zaključenjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema CHF, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom ugovoru postojala dva promjenjiva elementa i to valutna klauzula vezana u CHF i promjenjiva kamatna stopa, što ukazuje da se u ovom slučaj uradi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku zaključenja ni tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.

1.2. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 14. srpnja 2013. te je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, to tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće, što je bio slučaj i s tužiteljem. Sudovi su ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je pri ugovaranju spornih odredbi došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.4. Poziva se na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. i na čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. prema kojima su kolektivne presude obvezujuće i u predmetnom postupku za ovaj sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.

1.5. U konkretnom slučaju radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije ni moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi, dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.

1.6. Poziva se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima i čl. 1111. st. 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. Neovisno o zaključenim aneksima ugovora o kreditu kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu u EUR postoji ništetnost pojedinih odredbi ugovora te prava tužitelja na isplatu. Dodatak ugovoru pravi pravnu sudbinu osnovnog ugovora. U trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja. Tuženik je izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF. Zato tužitelj traži i isplatu iznosa po osnovi razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije.

1.7. Postavio je manifestacijski zahtjev jer mu tuženik nije dostavio zatraženu dokumentaciju po kreditima.

1.8. Nakon što mu je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, precizirao je tužbeni zahtjev na način kao u podnesku od 25. kolovoza 2023.

2. Podneskom od 11. rujna 2025. tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije raspravljanja prigovorio mjesnoj nadležnosti ovoga suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. U odgovoru na tužbu je osporio tužbeni zahtjev. Istaknuo je prigovor zastare, smatra da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan predmet, u tom smislu treba tek izvesti dokazivanje u individualnom sporu, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom. U svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i je li tužitelj "prosječni potrošač".

3.1. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik smatra da je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužitelj nema pravo na dodatnu isplatu. Smatra da ovo rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj moraju slijediti.

3.2. Svrha konverzije je bila položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je prihvatio ponudu te su tužitelj i tuženik zaključili dodatak 1. ugovoru o kreditu i sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana uz valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora.

3.3. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva te ne može biti predmetnom ocjene poštenosti. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti.

3.4. Tuženik je osporio anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obveznopravni ugovorni odnos između stranaka.

3.5. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku pročitao zahtjev za dostavom dokumentacije i potvrdu o primitku na str. 11-12 spisa, pročitao ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na str. 13-27 spisa, u dokumentaciju na str. 28 uz otplatni plan na str. 30-34 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 35-37 spisa, u dokumentaciju na str. 44-80 spisa, u policu osiguranja na str. 81-86 spisa, u izračun tečajne razlike na str. 88-93 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka DARFIN d.o.o. te očitovanje financijskog vještaka.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5.1. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

6. Nije bila sporna činjenica da su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili ugovor o kreditu.

7. Ugovorom o kreditu broj 47216/07 od 16. travnja 2007. tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 153.000,00 CHF obračunato po srednjem deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupnju stana u [adresa] i garažnog parkirnog mjesta. Zaključen je na rok otplate od 288 mjeseci. Rate dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 857,97 CHF i jedna rata od 854,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize na dan plaćanja.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu dana 23. veljače 2016. radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK). Istim je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 3. ožujka 2016. u iznosu od 76.928,65 EUR i otplaćuje se u jednakim vremenskim razmacima i to prvi anuitet u iznosu od 349,35 EUR te 186 anuiteta u iznosu od 692,07 EUR i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 692,63 EUR.

9. Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan. Iako tuženik smatra da je u ovom predmetu nadležan sud u Zagrebu, valja napomenuti da je ovaj spis odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske svrsishodno delegiran ovome sudu upravo sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

9.1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9.2. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., C,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.3. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je 2007. godine odlučio kupiti stan i odseliti se iz roditeljske kuće gdje je živio s roditeljima i bratom, a kako je investitor imao račun otvoren u Splitskoj banci to on kao klijent PBZ-a nije mogao dići kredit u svojoj banci, već je bio upućen u Splitsku banku. Kad je došao u njihovu poslovnicu u Zagrebu, ponudili su mu za tu stambenu namjenu kredit u CHF i to su obrazložili da je taj kredit za njega najpovoljniji jer se radi o stabilnoj valuti koja se nije mijenjala već 10 godina, a i kamata je bila niža u odnosu na kredite u eurima. Bio je upoznat i s ostalim instrumentima osiguranja kredita tako da je podigao kredit u CHF i to u iznosu od 153.000,00 CHF u kojem stanu i danas živi sa svojom suprugom. Dobio je ugovor u ruke, pročitao ga je i sve je bilo na tragu onog što su usmeno dogovorili, odnosno ono što su mu oni ponudili s time da je pokušao pregovarati samo oko datuma otplate kredita jer mi plaća sjeda 15- og u mjesecu za protekli mjesec, a oni kredit naplaćuju 10-og u mjesecu. Međutim, s time su ga glatko odbili tako da nije uspio u tome nego je na šalteru banke svakog 10-og u mjesecu uplaćivao ratu kredita koja je iz mjeseca u mjesec počela rasti. Početna rata iznosila je izračeno u kunama 3.800,00 kuna, a pred konverziju koju je napravio za taj kredit ta je rata bila oko 7.760,00 kuna, što znači da mi je rata porasla za 100%. Obzirom da mu je takva rata bila nepodnošljiva, kada je na kućnu adresu dobio pisani dokument kojim ga banka obavještava da je moguće napraviti konverziju kredita u eure i da čak niti ne mora doći u banku nego samo potpisati dokumentaciju koju su mu poslali, on je na to pristao, samo da bi mu rata bila manja od one koju je imao do tada. U trenutku potpisa konverzije glavnica kredita iznosila je 547.000,00 kuna i to nakon što je kredit otplaćivao 9 godina. Nakon što je sačinjena konverzija i isti pretvoren u kredit u euru, dobio je novi otplatni plan s visinom mjesečnih rata i po tako konvertiranom kreditu je platio tri rate koje su bile nešto niže od one u CHF i činili mu se da je to opet jedan potpuno nepošten i nepravedan ugovor, tako da se snašao na drugoj strani, uplatio preostalu glavnicu od 547.000,00 kuna i zatvorio taj kredit. Nitko mu u banci nije govorio ni o kakvim rizicima vezanim uz promjenu tečaja obzirom se radilo o dugoročnom kreditu, nego su ga baš suprotno uvjeravali kako je CHF stabilna valuta koja se kroz period od 10 godina nije mijenjala pa se ni ubuduće ne očekuje neki preveliki njegov rast. U trenutku zaključenja ugovora nije bio vlasnik nikakvog obrta, a o uvjetima kreditiranja nije razgovarao ni sa kim izvan banke, već samo s gospođom koja je bila zadužena za njegov kredit. Ugovor je pročitao i bio mu je gramatički jasan. Nikad prije nije dizao kredit niti itko u njegovoj obitelji, tako da s time nije imao nikakvih iskustava od prije.

9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.5. Kako je tužitelj zaključio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.

15.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost.

16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužitelju sama banka ponudila upravo ovaj kredit vezan uz CHF, prezentirajući ga kao opciju uz najpovoljnije uvjete, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer mu je mjesečni anuitet narastao i na dupli iznos od početnoga, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tuženik je barem mogao i trebao obavijestiti tužitelja da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, što mu nije moglo ostati nepoznato. Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. iz Zagreba.

19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaj na dan isplate kredita iznosi 16.538,15 EUR za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok ista za manje plaćene iznose iznosi 19,82 EUR (negativne razlike).

19.2. Zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do dana provedbe konverzije 3. ožujka 2016. iznosi 5.972,99 EUR.

19.3. Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 43.672,29 kn odnosno 5.796,31 EUR.

19.4. Prema sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu utvrđeno je da postoji preplata u iznosu od 36.943,06 kn odnosno po fiksnom tečaju - 4.903,19 EUR.

19.5. Po prigovorima tužitelja financijski je vještak utvrdio da razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i prodajnog tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 9.823,01 EUR, a uzevši u obzir da je prvi anuitet dospio nakon počeka 10. studenoga 2007., a ne 10. svibnja 2007. ista razlika iznosi 8.095,56 EUR.

19.6. Tuženik je prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka, što je otklonjeno zadnjim očitovanjem vještaka.

19.7. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

19.8. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

21. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21.2. Ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik.

21.3. Tužitelju je u točci I. izreke presude dosuđen iznos više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule od 16.538,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od provedene konverzije 3. ožujka 2016. pa do isplate. To iz razloga što je vještak izračunao i iznos zakonske zatezne kamate za taj period u apsolutnom iznosu, a tužitelj je taj iznos zatražio u točci 2. tužbenog zahtjeva. No, u odnosu na zahtjev za zakonskom zateznom kamatom na taj iznos valja reći da je prema nalazu i mišljenju konverzija provedena 3. ožujka 2016. pa mu od prvog sljedećeg dana pripada zakonska zatezna kamata na taj iznos. Zato je odbijen dio zahtjeva tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. pa do 3. ožujka 2016.

21.4. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužitelja za taj iznos. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 171. i 172. ZOO-a za isti iznos preplate umanjuje se prvenstveno zatezna kamata. Kako je taj iznos preplate manji od iznosa zakonske zatezne kamate u apsolutnom iznosu, to tužitelju pripada i ostatak zatezne kamate u apsolutnom iznosu (1.069,80 EUR) što mu je dosuđeno u točci II. izreke presude.

21.5. U preostalom je dijelu ovaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apsolutni iznos zakonske zatezne kamate odbijen kao neosnovan.

21.6. Tužitelju po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao niti je tvrdio da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti u okviru iznijetih činjenica), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Nije bilo sporno da je konverzija kredita izvršena potpuno u skladu s ZIDZPK te je tužitelj tu konverziju prihvatio. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu preostale glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne. Zato je ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen kao neosnovan.

22.1. Procesnopravni prigovor radi prebijanja (o kojem se odlučuje u izreci) nije osnovan. Iznos preplate priznate u konverziji ne može se smatrati tražbinom tuženika jer mu isti iznos niti u jednom trenutku nije pripadao, isti je nastao isključivo kao rezultat primjene ništetne ugovorne odredbe iz ugovora, a ista preplata utvrđena prilikom konverzije, u cijelosti je uračunata tužitelju prilikom konverzije odnosno po sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita.

23. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 68,50% (17.607,95/25.703,51=68,50%), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (68,50%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (68,50%-31,50%=37%), dobiva se iznos od 37% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

24.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 26. rujna 2024., 21. listopada 2024., 9. srpnja 2025. i 18. rujna 2025. (tbr. 9/1-250 bodova), trošak sastava podnesaka od 25. kolovoza 2024., 28. studenoga 2024. i 11. rujna 2025. (tbr. 8/1-250 bodova), što ukupno iznosi 1.850,00 bodova ili 3.700,00 EUR. PDV na taj iznos jest 925,00 EUR, što ukupno iznosi 4.625,00 EUR. No, kako je tužitelj uspio u parnici s 37%, to mu je dosuđen razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 1.711,25 EUR.

24.2. Tužitelju pripada trošak financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 300,00 EUR u cijelosti jer je isti bio potreban bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 2.011,25 EUR.

24.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 30. siječnja 2025. i 17. lipnja 2025. jer o tim podneskom preciziranim tužbenim zahtjevom sud nije odlučivao jer je tužitelj naknadno još jednom precizirao tužbeni zahtjev o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovom predmetu.

24.3. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

24.4. O troškovima nastalim uslijed delegacije predmeta sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu na ovaj sud odlučit će se posebnim rješenjem.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 22. listopada 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Frano Bazina, Zagreb, Kralja Držislava 14

2. Odvj. Miroslav Plašćar, Zagreb, Savska cesta 32

3. eOglasna ploča suda