REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-7558/2024

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. TR, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu, broj: Pp-8195/2024-9 od 11. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. TR i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. TR obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 70,00 (sedamdeset) eura u roku 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. TR proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 1.700,00 eura, u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme provedeno u uhićenju kao 39,82 eura tako da je okrivljeniku ostalo za platiti 1.660,18 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 3 mjeseca računajući od primitka pravomoćnosti presude te je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 30,00 eura.

2. Protiv te presude okr. TR je pravodobno putem braniteljice Dore Živković, odvjetnice u Splitu, podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi prekršajnog postupka, povrede odredbi materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, predlažući usvojiti žalbu, ukinuti presudu te predmet vratiti sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okrivljenik u žalbi podnesenoj po braniteljici, navodi da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno da presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Međutim, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, prvostupanjski je sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, pa kako dakle presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama (koji nisu proturječni), to nije počinjena povreda koju ističe okrivljenik.

5.1. Stoga je ocijenjen neosnovanim žalbeni navod okrivljenika kojim pobija presudu zbog navedene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima se ističe povreda odredbe materijalnog prekršajnog prava, a žalitelj time, iako ne izrijekom, ističe povredu iz čl. 196. t. 4. PZ-a odnosno da je sud primijenio propis koji nije mogao primijeniti, jer je prvostupanjski sud povrijedio objektivni identitet optužbe budući da je u optužbi okrivljeniku stavljeno na teret počinjenje prekršaja iz čl. 10. t. 2., kažnjivo po čl. 22. st. 5. istog zakona, dok je u izreci sud okrivljenika proglasio krivim za prekršaj tjelesnog nasilja nad djetetom iz čl. 10. t. 1., a u izreci opisuje i psihički oblik nasilja u obitelji iz čl. 10. t. 3., kažnjivo po čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.1. Naime, iz činjeničnog opisa optužnog prijedloga je vidljivo da se okrivljeniku stavlja na teret da je počinio tjelesno i psihičko nasilje nad mlt. kćeri VR na način da ju je otvorenim dlanom ruke dva puta udario u predjelu njenog desnog ramena uslijed čega nije nastupila tjelesna ozljeda, te da ju je vrijeđao raznim pogrdnim riječima nazivajući ju „kurvom“ što je sve kod iste izazvalo osjećaj uznemirenosti i povrede dostojanstva. Iz pravne oznake optužnog prijedloga je vidljivo da je tužitelj navedeno postupanje označio kao prekršaj iz čl. 10. t. 2., kažnjivo po čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Dakle, iz pravne oznake djela je vidljivo da tužitelj smatra da je opisanim postupanjem okrivljenik počinio nasilje prema svom djetetu (čl. 22. st. 5. navedenog zakona) tjelesnim kažnjavanjem djeteta (pojmovni oblik nasilja iz čl. 10. t. 2. istog zakona), ne i psihičkim (čl. 10. t. 3. istoga zakona).

6.2. Prije svega je potrebno ukazati da se odredbom čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji sankcionira počinitelj nasilja u obitelji prema djetetu (ili drugoj posebno označenoj osobi) iz čl. 10. istog Zakona, kojom zakonskom odredbom su propisani pojmovni oblici nasilja u obitelji. Naznaka pojmovnog oblika nasilja u obitelji u optužbi (i izreci), odnosno u konkretnom slučaju tjelesnog i psihičkog nasilja koje je kod žrtve izazvalo uznemirenost povredu, predstavlja odlučne činjenice koje čine biće navedenih prekršaja te one doista moraju biti naznačene, odnosno te radnje moraju biti opisane i konkretizirane u činjeničnom opisu prekršaja (što i jesu), ali ne nužno i samo navođenje te zakonske odredbe „čl. 10. t. 1., 2…“ tog pojmovnog oblika prekršaja. Ovo iz razloga jer je zakonski opis nekog prekršajnog djela pravno kvalificiranje prekršaja i podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće tog prekršaja, što znači da sve odlučne činjenice, u konkretnom slučaju radnja tjelesnog i psihičkog nasilja s posljedicom za žrtvu, moraju biti opisane ili naznačene u činjeničnom opisu prekršaja, ali ne nužno i sam taj zakonski opis prekršaja kao i odredba kojom je propisan određeni pojmovni oblik nasilja u obitelji (čl. 10. podst. 1., 2...). Budući da je u samom činjeničnom opisu prekršaja u optužbi za koji se okr. TR tereti, jasno opisano u čemu se sastojala njegova protupravna radnja (otvorenim dlanom ruke dva puta udario kćer po desnom ramenu, bez tjelesne ozljede te ju vrijeđao raznim pogrdnim riječima nazivajući ju „kurvom“ što je sve kod iste izazvalo osjećaj uznemirenosti i povrede dostojanstva), vidljivo je da činjenični opis sadrži sve konstitutivne elemente prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, neovisno pod koji oblik nasilja iz čl. 10. tog zakona se može podvesti radnja počinitelja.

6.3. Nadalje, iz izreke pobijane presude je vidljivo da je isto opisano ponašanje naznačeno kao tjelesno i psihičko nasilje, dok je kao pojmovni oblik naznačen samo čl. 10. t. 1., dakle kao tjelesno nasilje bez ozljede, a ne kao nasilje iz čl. 10. t. 2. istoga zakona (tjelesno kažnjavanje djeteta) i psihičko nasilje (čl.10. t. 3.) Do takvog zaključka je prvostupanjski sud došao nakon izvedenog dokaznog postupka u kojem je utvrdio da je okrivljenik samo primjenom fizičke sile počinio nasilje u obitelji (koje nije tjelesno kažnjavanje djeteta), a ne i psihičko nasilje (čl. 10. t. 3. istog zakona) jer ga za taj pojmovni oblik tužitelj niti ne tereti u pravnoj kvalifikaciji optužbe (iako ga sud opisuje u činjeničnom opisu izreke te tu okolnost pravilno cijeni dodatnom protupravnom količinom kao otegotnom prilikom odmjeravanja kazne). Takvo ponašanje je prvostupanjski sud pravilno pravno označio kao prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koji je okrivljenika proglasio krivim kao u izreci.

6.4. Naime, prvostupanjski je sud pri donošenju presude vezan događajem opisanim u činjeničnom opisu optužbe te ako je utvrdio da ponašanje okrivljenika potpada pod drugi pojmovni oblik nasilja, a ne onaj koji je tužitelj pravno označio, to je ovlašten proglasiti okrivljenika krivim za taj oblik prekršaja. Takvom specifikacijom iz jednog u drugi pojmovni oblik, a za koji su ostvarena sva tražena zakonska obilježja, prvostupanjski sud ne prekoračuje optužbu jer se okrivljenik ne proglašava krivim za neki drugi prekršaj od onog koji mu je stavljen na teret (već za isti prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), niti se proglašava krivim za nešto više od onoga što mu je optužbom stavljeno na teret.

6.5. Stoga nije osnovan žalbeni navod da opisano postupanje okrivljenika nije prekršaj nasilja u obitelji jer je po mišljenju žalitelja, intencija zakonodavca bila kazniti člana obitelji kojim se prouzročila povreda dostojanstva ili uznemirenost žrtve. Navedena posljedica čini zakonsko obilježje samo psihičkog oblika nasilja u obitelji (čl. 10. t. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji) koje će biti ostvareno isključivo ostvarenjem i navedene posljedice. Međutim, ostvarenje ostalih pojmovnih oblika nasilja u obitelji kao što su primjena fizičke sile bez tjelesne ozljede, tjelesno kažnjavanje djece, ekonomsko nasilje (osim zanemarivanja potreba osobe s invaliditetom), ne ovisi o nastupanju posljedice uznemirenosti ili povrede dostojanstva žrtve već je biće djela iscrpljeno u samim opisanim djelovanjima određenog tipa, neovisno o osjećajima tj. posljedici za žrtvu.

6.6. Iz navedenog razloga nije počinjena povreda odredbe materijalnog prekršajnog prava koju ističe okrivljenik u žalbi.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u žalbi u bitnom ponavlja svoju obranu, poričući prekršaj, opisujući ponašanje oštećenice, njegove kćeri prije samog događaja, a zbog poremećenih bračnih odnosa između okrivljenika i majke njegove mlt. kćeri objašnjavajući doprinos mlt. kćeri predmetnom događaju uslijed poteškoća pubertetskog odrastanja. Ističe da je sud neosnovano odbio izvođenje dokaza ispitivanjem kao svjedoka mlt. DR, druge kćeri koja je bila prisutna u stanu kada se dogodio predmetni događaj. Smatra da nije dokazano da bi okrivljenik počinio prekršaj.

7.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Opravdano je prvostupanjski sud prije svega na temelju iskaza svjedoka mlt. VR, žrtve nasilja koja je i po ocjeni ovog suda životno opisala kako je otac primijenio fizičku silu prema njoj, iznoseći detalje bez nelogičnosti i kontraditornosti, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

7.2. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, kao i razloge ne prihvaćanja prijedloga izvođenja dokaza ispitivanjem mlt. DR, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

7.3. Po ocjeni ovog suda, okrivljenik žalbenim navodima bezuspješno pokušava obezvrijediti iskaz mlt. svjedokinje, žrtve, no niti za ovaj sud nema dvojbe da je navedena svjedokinja iskreno iskazivala. Okolnosti koje se navode u žalbi a tiču se činjenice da je prijavu podnijela majka mlt. svjedokinje, ali samo kako bi napakostila okrivljeniku, nemaju nikakvog utjecaja na prekršajnu odgovornost okrivljenika za nasilje koje je počinio nad kćeri. Niti okolnosti poremećenih odnosa i u vezi s tim mogućeg motiva za lažno prijavljivanje, po stavu ovog suda ni na koji način ne mogu umanjiti prekršajnu odgovornost okrivljenika.

7.4. Stoga, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

8. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu koja je i više nego primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Naime, okrivljeniku je izrečena prije svega blaža vrsta kazna odnosno novčana kazna za prekršaj za koji je propisan i kazna zatvora kao teža kazna (od najmanje 70 dana zatvora), a potom i novčana kazna u najnižem iznosu propisanom za predmetni prekršaj (najniža kazna od 1.700,00 eura). Iz navedenog je vidljivo da je prvostupanjski sud dao prednost olakotnoj okolnosti dosadašnje neosuđivanosti i korektnog držanja pred sudom, unatoč utvrđenoj otegotnoj okolnosti protupravne količine (uz tjelesno nasilje i verbalno vrijeđao kćer). Stoga po ocjeni ovog suda, ne postoje dodatne olakotne okolnosti zbog kojih bi bilo opravdano ublažiti novčanu kaznu ispod minimuma kako se to sugerira u žalbi. Pravilno je prvostupanjski sud ukazao i na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 3 mjeseca računajući od dana primitka ove pravomoćne presude.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13, izraženo u eurima prema fiksnom tečaju konverzije) s obzirom na složenost i trajanje postupka, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je dužan uzdržavati.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 22. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 otpravaka:

za spis, okrivljenika, braniteljicu, mlt. žrtvu i tužitelja