Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-518/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja HH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vidović&Vidović, odvjetnicima iz Varaždina, protiv tuženika Varkom d.o.o., OIB: 39048902955, iz Varaždina, Trg bana Jelačića 15, zastupanog po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku iz Varaždina, radi ispunjenja sporazuma, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn- 107/2022-85 od 7. ožujka 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Žalba tužitelja protiv točke I. izreke presude odbacuje se kao nedopuštena, dok se u preostalom dijelu djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, a žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pn-107/2022-85 od 7. ožujka 2025.:
- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati daljnji iznos od 44.304,86 EUR (slovima: četrdeset četiri tisuće tristo četiri eura i osamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 7. ožujka 2025. do isplate, kao i točka II. izreke presude,
- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na dosuđeni iznos od 44.304,86 EUR (slovima: četrdeset četiri tisuće tristo četiri eura i osamdeset šest centi) plati zakonsku zateznu kamatu u razdoblju od 28. kolovoza 2008. do 6. ožujka 2025.,
- preinačuje u točki III. izreke tako da se nalaže tuženiku da tužitelju plati parnične troškove u iznosu od 21.318,96 EUR (slovima: dvadeset jedna tisuća tristo osamnaest eura i devedeset šest centi) u roku od 15 dana.
II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova za sastav žalbi, kao što se odbija zahtjev tuženika kojim traži trošak sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
"I/ Tuženik Varkom d.o.o., OIB 39048902955 dužan je tužitelju HH, OIB [osobni identifikacijski broj] isplatiti temeljem zaključenog Sporazuma naknadu štete u daljnjem iznosu od 44.304,86 eur (četrdeset četiri tisuće tristo četiri eura i osamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje tekućom od 28. kolovoza 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a to pored iznosa koji je dosuđen Presudom ovoga suda br. Pn-50/2015-59 od 19. lipnja 2018., u roku od 15 dana.
II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja HH, OIB [osobni identifikacijski broj] da bi mu tuženik Varkom d.o.o., OIB 39048902955, Varaždin pored iznosa iz toč. I/ izreke ove presude bio dužan isplatiti još i daljnji iznos od 433.766,66 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2008. do isplate, kao neosnovan.
III/ Tužitelj je dužan nadoknaditi tuženiku na ime troškova ovog postupka iznos od 141.341,91 eur (sto četrdeset jedan tristo četrdeset jedan euro i devedeset jedan cent), a to u roku od 15 dana."
2. Protiv presude u cijelosti pravovremenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz članka 353. sta. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak pred drugog suca ili podredno da presudu preinači u smislu žalbenih navoda.
3. Protiv točaka I. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a te predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu te ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj ocjenjuje da je žalba tuženika osnovana jer je i po ocjeni tužitelja sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a te je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega smatra da je također osnovana tvrdnja iznesena u žalbi tuženika da je prvostupanjsku presudu potrebno ukinuti i vratiti na ponovni postupak.
5. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik ocjenjuje da je žalba tužitelja potpuno neosnovana, međutim, tvrdi da je prvostupanjska presuda nezakonita, ali iz drugih razloga na koje je tuženik ukazao u svojoj žalbi.
6. Žalba tužitelja djelomično je nedopuštena, a djelomično neosnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.
7. Tužitelj u žalbi navodi da presudu suda prvog stupnja pobija u cijelosti. Kako je u točki I. izreke presude djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, u tom dijelu tužitelj nema pravni interes podnositi žalbu pa je njegova žalba protiv točke I. izreke nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavak 3. ZPP-a iz kojih razloga ju je primjenom odredbe članka 367. stavak 1. ZPP-a trebalo odbaciti.
8. Tužitelj u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a iz razloga što nije ispunio nalog revizijskog suda i proveo postupak sukladno revizijskoj odluci, zatim time što vještaku nije dao određene i jasne upute, da je posljednji vještak Anđelko Vujeva izradio dva potpuno različita nalaza i mišljenja jer nije shvatio dani zadatak, obzirom da nije dobio konkretnu uputu prvostupanjskog suda o tome što mu je zadak vještačenja, a također tvrdi da je sud prvog stupnja bez obrazloženja odbio predloženo novo vještačenje ili pozivanje vještaka Omerhodžića i Vujeva na obrazlaganje korištenih metoda u izradi nalaza.
8.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenih žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka utvrđeno je da žalbene tvrdnje tužitelja nisu osnovane prije svega iz razloga što je nakon ukidne revizijske odluke sud prvog stupnja postupio po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Neosnovano tužitelj tvrdi da sud prvog stupnja nije vještaku Vujevi dao određeni zadatak, čime ukazuje na relativno bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 259. stavak 1. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja rješenjem od 19. rujna 2024. poslovni broj Pn-107/2022-49 vještaku odredio jasan zadatak sukladno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja poslovni broj Rev-4446/2019 od 1. lipnja 2022. tako da potpuno neosnovano tužitelj tvrdi da vještak nije dobio konkretnu uputu i da nije shvatio zadatak vještačenja. Također, sud prvog stupnja u obrazloženju presude vrlo opširno je iznio razloge o tome iz kojih razloga nije prihvatio nalaze i mišljenja vještaka Možina, Cesar-Kelemen i Omerhodžić, kao što je naveo razloge zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Vujeva. U točki 14. obrazloženja sud je naveo razloge zbog kojih nije prihvatio novo vještačenje po prijedlogu tužitelja tako da je presudu bilo moguće po žalbi ispitati iz kojih razloga su neosnovane žalbene tvrdnje tužitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a, a sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.
8.2. Tuženik je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, u žalbi nije naveo konkretno u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda u dijelu presude koji tuženik pobija žalbom iz kojih razloga je ovaj sud po žalbi tuženika presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da sud prvog stupnja u dijelu presude koji tuženik pobija žalbom nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka ne koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
9. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nesporne činjenice među strankama utvrđuje:
- da su stranke 4. ožujka 2004. zaključile Sporazum broj 2/2004 o pravu prolaza i gradnje, a kojim Sporazumom je tužitelj dozvolio tuženiku pravo prolaza te pravo gradnje dijela obuhvatnog kanalizacijskog kolektora grada [adresa] po svojoj nekretnini čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok se tuženik u članku 2. obvezao nakon izgradnje dijela obuhvatnog kanalizacijskog kolektora po toj nekretnini posjedniku nekretnine, tj. tužitelju isplatiti naknadu štete u skladu s vještačkim nalazom ovlaštenog sudskog vještaka,
- da je tuženik ishodio građevnu dozvolu klasa: UP/I-361-03/03-01/330, Urbroj: 2186- 05-04-04-2 15. listopada 2004. za izgradnju navedenog kolektora te je tijekom 2005. i prišao izgradnji postavljanju kanalizacijskog kolektora koja gradnja je završena do 2006., time da je zahtjev za izdavanje građevne dozvole podnijeti još 24. studenog 2003.,
- da je tuženik izvršio procjenu štete na nekretnini tužitelja tek u studenom 2008. po stalnom sudskom vještaku Zoranu Vincekoviću, koji je štetu procijenio u visini vrijednosti cijene zemljišta u ukupnom iznosu od 32.130,00 kuna, koji iznos tužitelj nije prihvatio,
- da je tijekom trajanja ovog postupka došlo do nove katastarske izmjere na navedenom području te je nekretnina tužitelja dobila novu katastarsku oznaku i to čkbr. [katastarska čestica], a ujedno je i ušla u sastav katastarske općine [katastarska općina] time da su tom novom izmjerom objedinjene u jednu parcelu dosadašnje nekretnine čkbr. [katastarska čestica], a koje su nekada bile u sastavu k. o. [katastarska općina], time da se i prije te nove izmjere nekretnina tužitelja vodila pod različitim brojevima u zemljišnim knjigama (čkbr. [katastarska čestica]- zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) te u katastarskom operatu (čkbr. [katastarska čestica]-posjedovni list br. 2236 k. o. [katastarska općina]) dok je po novoj izmjeri upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- da je Grad Varaždin donio tijekom 2007. novi generalni urbanistički plan objavljen u Službenom vjesniku Grada Varaždina broj 1/07., 6/08., 3/12. i 7/16. tako da je tim novim generalnim urbanističkim planom navedena nekretnina proglašena građevinskim zemljištem, a budući je do tada bila poljoprivredno zemljište,
- da je prema navedenom generalnom urbanističkom planom nekretnina tužitelja čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ušla u sastav zone G u kojoj zoni je dozvoljena izgradnja u poslovno proizvodne svrhe, a oblik korištenja 4B-održavanje postojeće, dogradnja, rekonstrukcija i nova gradnja pretežno gospodarske i kompatibilne namjene te djelomično za proširenje i uređenje prometnice-[adresa],
- da je tuženik prije dobivanja građevne dozvole trebao urediti sva imovinsko-pravna pitanja sa vlasnicima zemljišta preko kojih se proteže kanalizacijski kolektor, kao i pribaviti suglasnosti o postavljanju kolektora od strane drugih pravnih osoba nadležnih za komunalnu infrastrukturu (Elektra, Termoplin, T-com),
- da je građevna dozvola postala pravomoćna 8. studenog 2004.,
- da je tužitelj tijekom postupka u travnju 2018. izvršio parcelaciju svoje čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na tri nekretnine i to čkbr. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] te se kanalizacijski kolektor nalazi u cijelosti na čkbr. [katastarska čestica].
9.1. U odnosu na spornu činjenicu je li tužitelju nastala šteta postavljanjem kanalizacijskog kolektora na njegovim nekretninama i ako je, kakva i u kojoj visini, sud prvog stupnja na temelju sadržaja zaključenog Sporazuma od 4. ožujka 2004. prije svega utvrđuje da stranke tim Sporazumom nisu ugovorile vrstu štete koju bi tuženik trebao naknaditi tužitelju nakon dovršetka izgradnje kanalizacijskog kolektora, a isto tako da stranke nisu Sporazumom ugovorile smjer protezanja kanalizacijskog kolektora po nekretnini tužitelja.
9.2. Prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci donesenoj u povodu revizije tužitelja protiv ranije donesene drugostupanjske odluke ovog suda poslovni broj Gž-1589/2018 od 11. prosinca 2018. da bi tužitelj prema zaključenom Sporazumu s tuženikom od 4. ožujka 2004. imao pravo na naknadu štete koja se sastoji u gubitku tržišne vrijednosti nekretnine koja je bila predmet Sporazuma i koja je bila označena ranijom oznakom kao kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to kao razlike između tržišne vrijednosti nekretnine bez izgrađenog kolektora prema vrijednosti nekretnine nakon izgrađenog kolektora. Naime, sud prvog stupnja iznosi pravno shvaćanje sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je kanalizacijski kolektor uređaj od interesa za Republiku Hrvatsku u smislu odredbe članka 33. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.; dalje: ZV) iz kojih razloga bi se naknada trebala obračunavati kao za izvlaštenje, odnosno kao razlika tržišne vrijednosti nekretnine.
9.3. Sud nadalje u obrazloženju utvrđuje da su tijekom ovog postupka provedena četiri vještačenja na okolnost visine štete koju tužitelj trpi. Sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. Antuna Možine, dipl. ing. Martine Cesar-Kelemen i dipl. ing. Zlatka Omerhodžića, koji su u svojim nalazima dali mišljenje da tužitelj izgradnjom navedenog kolektora nije pretrpio štetu zbog nemogućnosti korištenja svoje nekretnine, a obzirom na ostali dio svoje nekretnine koji nije zahvaćen gradnjom kolektora. Osim toga, ti vještaci su nalaz i mišljenje davali u odnosu na novoformiranu parcelu tužitelja nakon što je ona iz k. o. [katastarska općina] prešla u k. o. [katastarska općina] te je promijenila svoj oblik, veličinu i katastarsku oznaku iz kojih razloga sudu njihov nalaz i mišljenje nisu bili prihvatljivi. Nakon ukidne revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 4446/2019 sud je odredio novo vještačenje po prijedlogu tužitelja po vještaku dipl. ing. Anđelku Vujevi, koji je štetu procjenjivao u odnosu na nekretninu tužitelja, koja je u vrijeme zaključenja Sporazuma bila označena kao kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dakle, u odnosu na cijelu nekretninu koja je bila predmet Sporazuma. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da bi tržišna vrijednost nekretnine tužitelja prema cijenama u vrijeme davanja nalaza i mišljenja, dakle cijenama u vrijeme presuđenja, bez izgrađenog kanalizacijskog kolektora iznosila 106.550,45 eura, a nakon izgradnje kolektora 53.130,06 eura. Na temelju tih utvrđenja sud zaključuje da je vrijednost nekretnine tužitelja zbog izgradnje kanalizacijskog kolektora smanjena za iznos od 53.420,39 eura te da taj iznos predstavlja štetu koju je tužitelj pretrpio izgradnjom kolektora na njegovoj nekretnini. Sud nadalje utvrđuje da je vještak Vujeva prilikom utvrđivanja vrijednosti nekretnine koristio poredbenu metodu, pa kako je ocjena suda da je nalaz i mišljenje dan temeljem stručnog znanja i iskustva vještaka Vujeve na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu i sukladno uputi iz revizijske odluke, sud smatra da prigovorima stranaka takav nalaz i mišljenje nije doveden u pitanje iz kojih razloga je na takvom nalazu sud mogao temeljiti donesenu presudu.
9.4. Kako je u ovom postupku ranije donesenom presudom poslovni broj Pn-50/2015 od 19. lipnja 2018. tužitelju već pravomoćno dosuđen iznos naknade štete od 9.115,53 eura, sud djelomično usvaja tužbeni zahtjev te tužitelju pored već dosuđenog iznosa dosuđuje i daljnji iznos od 44.304,86 eura. Zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos sud tužitelju dosuđuje od 28. kolovoza 2008., kao dana postavljanja zahtjeva za naknadu štete tužitelja prema tuženiku prije pokretanja ovog postupka.
10. Činjenična utvrđenja kao i primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.
11. Tužitelj u žalbi u bitnome osporava pravilnost i stručnost nalaza i mišljenja dipl. ing. Anđelka Vujeve tvrdeći da je nalaz tendenciozan i protivan pravilima struke te da je rađen na dvije oprečne metode, a uz isključivanje treće metode iz razloga što nije vodio računa o činjenici da se prema generalnom urbanističkom planu nekretnina nalazi u zoni 4B te da je na toj nekretnini dopuštena gradnja gospodarske namjene građevina do šest etaža zbog čega tvrdi da je vještak pogrešno procjenu radio tretirajući nekretninu tužitelja kao neizgrađeno zemljište, a bez da je uzimao u obzir potencijal građevinskog zemljišta.
11.1. Žalbene tvrdnje tužitelja nisu osnovane iz razloga što je građevinski vještak dipl. ing. Anđelko Vujeva pravilno procjenjivao vrijednost nekretnine tužitelja kao neizgrađeno građevinsko zemljište obzirom da u postupku nije utvrđeno da na njemu postoji građevina, a također tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je na temelju konkretnog projekta za gradnju zatražio izdavanje građevinske dozvole te da mu je odbijeno izdavanje građevinske dozvole isključivo zbog ugrađenog kanalizacijskog kolektora.
11.2. Tužitelj nadalje u žalbi tvrdi da je pogrešno sud utvrdio da su Sporazumom stranke ugovorile pravac pružanja kanalizacijskog kolektora te da je skica ucrtane trase kolektora sastavni dio Sporazuma koju skicu, ovjerenu od strane tuženika, je tužitelj priložio kao dokaz. Ove žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je pravilno sud prvog stupnja na temelju sadržaja Sporazuma zaključenog među strankama 4. ožujka 2004. utvrdio da njime pravac pružanja kolektora nije ugovoren, a niti je u Sporazumu naznačeno da bi bilo kakva skica pružanja trase kolektora bila sastavni dio Sporazuma.
12. Iz obrazloženih razloga žalba tužitelja nije osnovana te ju je primjenom odrede članka 368. stavak 1. ZPP-a trebalo odbiti, a presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke potvrditi.
13. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud pogrešno tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od 29. kolovoza 2008. jer je visina naknade štete utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, zbog čega bi tužitelj po pravnom shvaćanju tuženika imao pravo na zateznu kamatu tek od dana presuđenja.
13.1. Ove žalbene tvrdnje tuženika osnovane su jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi nenovčane imovinske štete čija se visina dosuđuje u smislu odredbe članka 1089. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme dovršetka gradnje kanalizacijskog kolektora 2006., što je sud u konkretnom slučaju i utvrdio, iz kojih razloga je tuženik u obvezi platiti zateznu kamatu od dana presuđenja. Iz tih razloga presudu suda prvog stupnja po žalbi tuženika trebalo je preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade štete za razdoblje od 28. kolovoza 2008. do 6. ožujka 2025. te u tom dijelu tužbeni zahtjev kao neosnovan odbiti.
13.2. Po ocjeni ovog suda neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je utvrđujući visinu štete građevinski vještak Vujeva trebao uzeti u obzir činjenicu da je naknadno na dijelu nekretnine tužitelja izgrađen rotor zbog kojeg je umanjena građevinska vrijednost nekretnine tužitelja jer pravilno vještak tu činjenicu, koja je nastala nakon izgradnje kolektora, a kada su stranke ugovorile plaćanje naknade štete, nije uzimao u obzir već je pravilno umanjenje tržišne vrijednosti nekretnine utvrđivao na temelju stanja nekretnine prije izgradnje kolektora i nakon njegove izgradnje jer su to činjenice relevantne za ocjenu visine štete koju je tužitelj pretrpio zbog izgradnje kanalizacijskog kolektora. Kako je pravilno sud prvog stupnja visinu štete koja se sastoji u umanjenju tržišne vrijednosti nekretnine zbog izgradnje kanalizacijskog kolektora utvrdio provedenim vještačenjem, pravilno je naložio tuženiku plaćanje naknade štete koja se sastoji u razlici između utvrđenog umanjenja vrijednosti nekretnine tužitelja i pravomoćno dosuđenog iznosa naknade štete ranijom presudom u iznosu od 9.115,53 eura iz kojih razloga je žalbu tuženika u preostalom dijelu trebalo odbiti, a presudu suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I. izreke presude potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
14. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a utvrđujući da su stranke u ovom postupku uspjele djelomično, pri čemu je sud uzeo u obzir da je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva i to zahtjev za izmještanje trase kolektora, s kojim je u cijelosti odbijen, te tužbeni zahtjev za naknadu štete. Sud nadalje utvrđuje da je sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete tužitelj uspio djelomično u omjeru od 10,97 % iz kojih razloga sud ovaj uspjeh dijeli sa 2, zbog dva tužbena zahtjeva, na temelju čega zaključuje da je u cijelom postupku tužitelj uspio u omjeru od 5,49 %, iz čega slijedi uspjeh tuženika u omjeru od 94,52 %, pa razlika postotaka iznosi 89,03 % u kojem omjeru je tužitelj u obvezi tuženiku naknaditi parnične troškove nastale do donošenja revizijske odluke. Obzirom da se nakon donošenja revizijske odluke raspravljalo samo o preostalom tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu štete, sud utvrđuje da je u tom dijelu postupka tužitelj s preostalim zahtjevom uspio u omjeru od 10,21 % iz čega slijedi uspjeh tuženika u omjeru od 89,79 % te razlika ta dva postotka iznosi 79,58 % u kojem postotku je tužitelj u obvezi tuženiku naknaditi parnične troškove nastale nakon donošenja revizijske odluke.
14.1. Tužitelj u žalbi osporava odluku o naknadi parničnih troškova tvrdeći da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a te da je pogrešno utvrdio uspjeh stranaka u postupku, a također tvrdi da je sud trebao utvrđivati i troškove koje je imao tužitelj, kao i troškove koje je imao tuženik te da je trebao staviti u omjer tako utvrđene troškove obje stranke i odlučiti o naknadi parničnog troška.
14.2. Osnovane su žalbene tvrdnje tužitelja da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a kada je utvrđivao uspjeh stranaka u postupku prije svega iz razloga što nije uzeo u obzir uspjeh tužitelja s osnovom tužbenog zahtjeva za naknadu štete, već je uspjeh utvrđivao samo na temelju visine tužbenog zahtjeva.
14.3. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojoj su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
14.4. Po ocjeni ovog suda, bez obzira na to što je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva, i to nenovčani i novčani zahtjev, omjer uspjeha u parnici trebalo je utvrđivati u odnosu na uspjeh novčanog zahtjeva za naknadu štete i to iz razloga što se u pretežnom dijelu postupka raspravljalo o naknadi štete, dok je u odnosu na nenovčani zahtjev za izmještanje kanalizacijskog kolektora proveden samo očevid na nekretninama, a druge radnje nisu provođene. Iz tih razloga po ocjeni ovog suda tužitelju je kao potrebne trebalo priznati samo troškove postupka vezane uz raspravljanje o tužbenom zahtjevu za naknadu štete i u odnosu na taj zahtjev utvrditi uspjeh tužitelja u postupku. Tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva za naknadu štete uspio u omjeru od 100 %, a s visinom u omjeru od 10,74 % iz čega slijedi ukupni iznos tužitelja od 55,37 %. Kada se od tog postotka oduzme uspjeh tuženika u postupku od 44,63 %, proizlazi da je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi parnične troškove i to troškove zastupanja i sudskih pristojbi u omjeru od 10,74 %.
14.5. Tužitelju su priznati troškovi zatraženi troškovnicima od 9. svibnja 2018. i 7. veljače 2025. u visini određenoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), koja je bila na snazi u vrijeme presuđenja i donošenja ove odluke, a sukladno odredbi članka Tbr. 52. stavak 3. Tarife.
14.6. Kao potrebni tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe, podnesaka od 12. veljače 2009., 26. svibnja 2009., 3. studenog 2009. i 13. svibnja 2010. u zatraženim iznosima od po 4.872,25 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 54.Tarife), troškovi zastupanja na ročištima 16. rujna 2009., 16. studenog 2009., 13. siječnja 2010., 20. rujna 2010., 5. srpnja 2011., 19. rujna 2012. , 7. veljače 2013., 14. svibnja 2013., 20. veljače 2014., 22. listopada 2015., 20. siječnja 2017., 24. travnja 2017., 19. rujna 2017., 9. svibnja 2018. u zatraženim iznosima od po 4.872,25 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 54.Tarife), zatim za sastav podnesaka od 2. lipnja 2010., 17. rujna 2012., 26. studenog 2012., 28. ožujka 2013., 27. lipnja 2013., 13. kolovoza 2013., 28. studenog 2013., 30. siječnja 2014., 3. studenog 2015., 12. siječnja 2017., 11. kolovoza 2017., 1. ožujka 2024., 24. svibnja 2024., 10. lipnja 2024., 4. srpnja 2024., 30. listopada 2024., 12. prosinca 2024., 3. siječnja 2025., 21. siječnja 2025., 3. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 3. i Tbr. 54. Tarife), za zastupanje na ročištima 27. siječnja 2025. i 7. veljače 2025. u iznosu od po 7.328,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. stavak 1. i Tbr. 54. Tarife), za zastupanje na ročištima za objavu presude 27. ožujka 2014. i 18. lipnja 2018. u iznosu od po 66,36 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 3. i Tbr. 54), za sastav žalbi od 10. travnja 2014. i 2. srpnja 2018. u iznosu od po 10.992,00 eura za svaku žalbu (Tbr. 10. točka 1. i Tbr. 54. Tarife), za sastav revizije od 30. svibnja 2019. u iznosu od 10.992,00 eura (Tbr. 10. točka 5. i Tbr. 54. Tarife) te trošak PDV-a u iznosu od 35.169,61 euro ili ukupno u iznosu od 175.848,08 eura. Tužitelju su priznati troškovi plaćenih sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 663,61 euro i presudu u iznosu od 663,61 euro, zatim na žalbu od 10. travnja 2014. u iznosu od 1.327,23 eura i žalbu od 2. srpnja 2018. u iznosu od 1.327,23 eura te na reviziju u iznosu od 1.327,23 eura. Ukupno su kao potrebni troškovi zastupanja i pristojbi tužitelju priznati troškovi u iznosu od 181.156,99 eura, od kojeg iznosa je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju 10,74 %, odnosno ukupno iznos od 19.456,26 eura. Troškove vještačenja u ukupnom iznosu od 1.862,70 eura tuženik je u obvezi u cijelosti naknaditi tužitelju bez obzira na uspjeh u postupku jer se radi o troškovima koji su bili potrebni radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Ukupno je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 21.318,96 eura.
14.7. Tužitelju nisu priznati zatraženi troškovi sastava podnesaka od 28. lipnja 2012., 30. studenog 2023. i 27. siječnja 2024. jer u spisu ne postoje podnesci od tih datuma, a također nisu mu kao potrebni priznati troškovi sastava podnesaka od 18. travnja 2017., 15. rujna 2017. i 4. svibnja 2018., jer se u tim podnescima tužitelj očitovao na navode tuženika o osnovanosti tužbenog zahtjeva za izmještanje kanalizacijskog kolektora s kojim zahtjevom je tužitelj odbijen. Također, tužitelju nije priznat zatraženi trošak plaćenog predujma za očevid uz sudjelovanje mjerničkog vještaka u iznosu od 377,56 eura, jer je taj očevid proveden radi utvrđivanja pravca pružanja kanalizacijskog kolektora radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva za izmještanje kolektora pa kako je taj zahtjev odbijen, tužitelj nema pravo na naknadu tog troška.
14.8. Iz obrazloženih razloga odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki III. izreke trebalo je preinačiti te naložiti tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 21.318,96 eura primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a.
15. I tužitelj i tuženik zatražili su troškove sastavljanja žalbe, međutim, kako su sa žalbama uspjeli u neznatnom dijelu (tužitelj samo u odnosu na odluku o parničnim troškovima, a tuženik samo u odnosu na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 28. kolovoza 2008. do 6. ožujka 2025.), troškovi za sastavljanje žalbi im nisu dosuđeni. Također, tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 22. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
