Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-546/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženice SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Kunac, odvjetnici iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-605/2023-23 od 20. ožujka 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-605/2023-23 od 20. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„1.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženoj SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, isplati iznos od 252.184,00 kuna/ 33.470,57 eura1 sa zakonskom zateznom kamatom od 19.3.2017. pa do isplate o prosječenoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 eura u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 28. ožujka 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. U svojoj žalbi tužitelj navodi kako istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu izričito ne navodi koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud, ali iz sadržaja žalbe može se zaključiti da se radi o bitnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da sud nije dao razloge u odnosu na tvrdnju tužitelja kako je došlo do prekida zastare te kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti zastarni rok koji je predviđen za kazneno djelo za koje je prednik tuženice pravomoćno osuđen i temeljem kojeg je počinio štetu tužitelju.

5.1. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je počinio navedenu bitnu povredu jer nije dao jasne i valjane razloge u odnosu na sve tvrdnje tužitelja koje su iznesene tijekom postupka, a koji se tiču prigovora zastare koji je iznijela tuženica. Međutim, zbog navedenog razloga ovaj sud nije ukinuo pobijanu odluku, već je navedenu bitnu povredu otklonio primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP-a, a o čemu će biti riječ u nastavku ove odluke.

5.2. Druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a nisu učinjene.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 33.470,57 eura (252.184,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 19. ožujka 2017. do isplate, a svoj zahtjev tužitelj temelji na činjenici da je predniku tuženice TŠ u vremenskom periodu od 1. siječnja 1997. do 30. rujna 2009. nepripadno isplaćen navedeni iznos od strane tužitelja.

6.1. Tuženica je istakla prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor zastare i prigovor ispunjenja. Smatra da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužbu jer je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ko-1994/09 TŠ bio u obvezi vratiti stečenu imovinsku korist od 71.804,99 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva tužitelj upućen na parnicu, a koju parnicu je trebao pokrenuti u roku od tri mjeseca od donošenja presude, a nije ju pokrenuo, zbog čega je prekludiran u pokretanju sudskog postupka radi naplate novčanog iznosa iznad dosuđenog iznosa od 71.804,99 kuna.

6.2. Prvostupanjski sud je na temelju dokumentacije u spisu utvrdio:

- da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Zagrebu, broj 69921 od 3. prosinca 1998. TŠ kao hrvatskom branitelju priznata naknada plaće od 1. siječnja 1997. u iznosu od 4.511,00 kuna,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, broj 69921 od 17. prosinca 1999. TŠ počevši od 1. siječnja 1997. priznata naknada plaće u iznosu od 6.422,54 kune mjesečno,

- da je po oba rješenja utvrđeno da je TŠ hrvatski ratni vojni invalid, odnosno hrvatski branitelj s činom časnički namjesnik,

- da je rješenjem tužitelja Klasa: 141-02/14-02/OB:03310163605, Urbroj: 341-25-05/3- 14-107110 od 15. listopada 2014. pravo na naknadu plaće za vrijeme nezaposlenosti priznatu na temelju invalidnosti i preostale radne sposobnosti nastale zbog bolesti, odnosno pojave bolesti nastale kao neposredne posljedice sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske prevedeno na pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad počevši od 1. siječnja 2005. u svoti od 4.820,02 kune mjesečno,

- da je istim rješenjem poništeno rješenje tužitelja broj 69921 od 23. travnja 2007. te izmijenjeno rješenje tužitelja broj 69921 od 14. listopada 2014.,

- da je visina mirovine utvrđena TŠ prema činu ustrojbenog mjesta vojnika,

- da je rješenjem tužitelja od 14. listopada 2014. Klasa: 141-02/13-02/OB 03310163605, Urbroj: 341-25-05/03-13-040593 TŠ počevši od 1. siječnja 1997. određena naknada plaće u svoti od 4.074,46 kuna mjesečno te su istim rješenjem poništena rješenja tužitelja broj 69921 od 3. prosinca 1998. i 17. prosinca 1999., iz razloga što je TŠ naknadu plaće, odnosno mirovine trebalo izračunati kao vojniku, a ne kako je to bilo izračunato prema činu časničkog namjesnika u oružanim snagama Republike Hrvatske,

- da su navedena rješenja od 14. listopada 2014. i 15. listopada 2014. kojima je umanjena visina naknade plaće, odnosno mirovine postala konačna i pravomoćna 19. studenog 2014.,

- da je pravomoćnom presudom broj Ko-1994/09 od 8. svibnja 2012. TŠ oglašen krivim što je od 1. lipnja 2006. do 30. travnja 2009. kao hrvatski ratni vojni invalid, od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje primao nepripadne iznose invalidske mirovine na teret državnog proračuna, znajući da dokument izvod iz odluke Ministra obrane Republike Hrvatske broj 512-01-96-975 od 19. prosinca 1996. o dodjeli čina časničkog namjesnika Oružanih snaga RH koji izvod datira s 1. rujna 1998., a na temelju kojega mu je kao časničkom namjesniku Oružanih snaga RH, Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske rješenjem broj 69921 od 3. prosinca 1998. odredio naknadu plaće u iznosu od 4.511,00 kuna mjesečno, te Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje rješenjem od 17. prosinca 1999. odredio naknadu plaće u iznosu od 6.422,54 kune, a rješenjem od 23. travnja 2007. odredio invalidsku mirovinu u iznosu od 6.968,63 kune mjesečno, ne potječe od naznačenog izdatnika Ministarstva obrane, te iako svjestan da mu Ministarstvo obrane nije dodijelilo čin časničkog namjesnika Oružanih snaga RH, pa da slijedom toga nema pravo primati tim rješenjima određene iznose naknade plaće, odnosno mirovine, na koji način si je pribavio nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 71.804,99 kuna, dakle, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica održavao nekog u zabludi i time ga naveo da na štetu tuđe imovine nešto učini, čime je počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevarom – opisano i kažnjivo po članku 224. stavak 1. u svezi s člankom 61. KZ-a, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine uvjetno na rok od četiri godine,

- da je TŠ istom kaznenom odlukom naloženo da oštećeniku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isplati iznos od 71.804,99 kuna, dok je oštećenik s ostatkom imovinsko-pravnog zahtjeva upućen na parnicu,

- da je TŠ umro **.**.2016. te je 7. travnja 2016. doneseno rješenje o nasljeđivanju od strane Javnog bilježnika Marijana Mendeša iz Vinkovaca broj O- 518/2016, UPP/OS-65/2016-19 kojim je kao zakonska nasljednica proglašena ovdje tuženica, supruga ostavitelja, SŠ,

- da je Hrvatski zavod za osiguranje, Područni ured u Vukovaru, 3. srpnja 2017. donio rješenje Klasa: UP/I-140-03/17-01/03310163605, Urbroj: 341-22-05/3-17-24973 kojim je SŠ, ovdje tuženici utvrđena nepripadna isplata invalidske mirovine za pok. TŠ za razdoblje od 1. siječnja 1997. do 30. travnja 2009. u svoti od ukupno 252.184,00 kune, te joj je naloženo da navedenu svotu isplati u državni proračun u roku od 15 dana od dana primitka rješenja,

- da je presudom Upravnog suda u Osijeku broj Usl-1263/2018-10 od 14. veljače 2019. poništeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II-140-03/17-01, Urbroj: 341-99-05/3-17-005879 od 4. rujna 2018. u dijelu u kojem je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru od 3. srpnja 2017. u dijelu u kojem je navedeno da je SŠ obvezna svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u korist žiro-računa državnog proračuna te je točka II. izreke tog rješenja oglašena ništavom,

- da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske donio presudu broj Usž-1894/19-2 od 23. rujna 2020. kojom je poništena presuda Upravnog suda u Osijeku broj Usl- 1263/2018-10 od 14. veljače 2019. te su poništena rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe Klasa: UP/II-140-03/17-01, Urbroj: 341-99- 05/3-17-005879 od 4. rujna 2018. i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vukovaru, Klasa: UP/I-140-03/17-01/OB, Urbroj: 341-22-05/3-17- 24973 od 3. srpnja 2017.,

- da je TŠ u jednakim mjesečnim ratama otplaćivao iznos imovinske koristi koji je suđen kaznenom odlukom.

6.3. Odbijen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer da je člankom 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03., 163/03., 305/05., 127/2013. i 33/2015.) propisano da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s tim da na visinu ostaviteljeve imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova i onih koje je ostavitelj podmirio, sud ne pazi po službenoj dužnosti. Utuženi novčani iznos kao dug koji je nastao u vremenskom periodu od 1. siječnja 1997. do 30. rujna 2009. da tužitelj može od tuženice potraživati samo temeljem stjecanja bez osnove jer tuženica kao zakonska nasljednica TŠ nije osiguranik tuženika pa ne može odgovarati za dugove svog prednika na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, već temeljem Zakona o obveznim odnosima.

6.4. Ocjenjuje da poduzimanjem službene radnje radi utvrđivanja naplate nepripadno isplaćenog iznosa na način da je tuženici 3. ožujka 2017. dostavljen poziv radi namirenja predmetnog duga nije prekinut tijek zastare.

6.5. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud navodi da sukladno članku 242. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) poništenjem rješenja kojim je utvrđena nepripadna mirovina predniku tuženice nije došlo do prekida zastare jer je to rješenje pravomoćno poništeno. Tijek zastare da nije prekinut niti dostavljanjem poziva tuženoj 3. ožujka 2017. radi namirenja duga jer sukladno članku 244. ZOO-a za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pisano ili usmeno da ispuni obvezu. Rješenje od 14. studenog 2014. kojim se TŠ određuje naknada plaće, odnosno mirovine od 4.074,46 kuna mjesečno počevši od 1. siječnja 1997. i kojim su poništena rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. prosinca 1998. i 17. prosinca 1999. da je postalo konačno 19. studenog 2014., pa kako je tužitelj tužbu podnio 7. listopada 2021., to da ju je podnio nakon proteka zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a (opći zastarni rok od pet godina).

6.6. Kako je prvostupanjski sud ocijenio da je prigovor zastare osnovan, to nije odlučivao o visini tužbenog zahtjeva niti o ostalim istaknutim prigovorima.

6.7. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina troška utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.).

7. U svojoj žalbi tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava, odnosno odredbi o zastari. Ocjenjuje kako je njegovim radnjama došlo do prekida zastare. Ocjenjuje da je zastara ponovo počela teći od 3. ožujka 2017. kada je tuženici dostavljen poziv radi namirenja utužene novčane tražbine pa kako je zastarni rok počeo teći ispočetka, to da u trenutku podnošenja tužbe zastara nije nastupila. Također smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti duži zastarni rok zbog postojanja kaznene odluke koja se odnosi na prednika tuženice, odnosno zbog toga što je tužitelj oštećen kaznenim djelom.

7.1. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog nastupa zastare njegovog potraživanja u odnosu na tuženicu.

7.2. Prema članku 231. stavak 1. ZOO-a, kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona.

7.3. Prema članku 19. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 84/2005., 51/2001., 111/2003., 190/2003., 105/2004., 71/2006., 110/2007., 152/2008., 57/2011., 77/2011., 125/2011. i 143/2012.; dalje: KZ), a koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i donošenja kaznene presude u odnosu na TŠ, kazneni progon radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, osim u slučajevima kad se radi o kaznenim djelima navedenim u članku 18. stavak 2. ovog Zakona, ne može se poduzeti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela i to za konkretno kazneno djelo, tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom.

7.4. Prema članku 224. stavak 1. KZ-a, kazneno djelo prijevare, a za čije počinjenje je suđen TŠ, propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

7.5. Dakle, s obzirom na navedeno za kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavak 1. KZ-a nije predviđen dulji rok zastare, pa stoga zastara kaznenog progona za kazneno djelo za koje je suđen TŠ nije od utjecaja na zastaru potraživanja tužitelja u odnosu na tuženicu.

7.6. Prema članku 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema članku 242. istog Zakona, prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo. Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage. Prema članku 244. ZOO-a, za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove dužnika pisano ili usmeno da obvezu ispuni.

7.7. Dakle, pogrešan je stav tužitelja da je pozivanjem tuženice da mu plati utuženi iznos dana 3. ožujka 2017. došlo do prekida zastare.

7.8. Tužitelj potražuje isplatu iznosa od 252.184,00 kune/33.470,57 eura, a koji iznos je nepripadno isplatio predniku tuženice TŠ u vremenskom periodu od 1. siječnja 1997. do 30. rujna 2009. Kaznenom presudom obuhvaćen je vremenski period od 1. lipnja 2006. do 30. travnja 2009. Kazneni sud je utvrdio da u tom vremenskom periodu je TŠ oštetio ovdje tužitelja za iznos od 71.804,99 kuna, dok je u odnosu na preostali zatraženi iznos (iz kaznene presude proizlazi da je to 122.056,06 kuna) tužitelj kao oštećenik upućen na parnicu. Presuda je donesena 2012. i tužitelj sve do podnošenja ove tužbe, a kojom je obuhvatio i period prije 1. lipnja 2006., te nakon 30. travnja 2009. do 30. rujna 2009., nije pokretao nikakav postupak radi naplate navedenog iznosa. Zbog toga podnošenjem tužbe nije došlo do prekida zastare. Tek nakon smrti Zlatka Tomice 2017. u ožujku bude upućen poziv tuženici da namiri potraživanje koje je tužitelj imao prema TŠ, a 3. srpnja 2017. tužitelj u odnosu na tuženicu donosi rješenje kojim utvrđuje iznos nepripadne invalidske mirovine za TŠ za razdoblje od 1. siječnja 1997. do 30. travnja 2009. i traži isplatu istog temeljem tog rješenja. Navedeno rješenje, kao i odluka Upravnog suda u Osijeku koji je odlučivao o žalbi SŠ, poništeni su presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1894/19-2 od 23. rujna 2020. S obzirom da su navedena rješenja kojim je tužitelj u upravnom postupku obvezao ovdje tuženicu da mu isplati iznos od 252.184,00 kune poništena, to u smislu članka 242. ZOO-a nije došlo do prekida zastare poduzimanjem navedenih radnji, odnosno donošenjem rješenja koja su poništena.

7.9. S obzirom na navedeno, po ocjeni ovog suda, zastara je nastupila protekom pet godina od dospijeća svakog mjesečnog iznosa koji je više isplaćen na temelju rješenja tuženika koja su kasnije poništena. Pokretanjem kaznenog postupka protiv TŠ došlo je do prekida zastare, ali je od donošenja kaznene presude 8. svibnja 2012., za koju stranke ne navode da je protiv iste izjavljena žalba, protekao period od devet godina.

8. Tužitelj osporava i odluku o naknadi parničnog troška pri čemu ne navodi zbog čega tu odluku smatra nepravilnom, već se ista osporava u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako je konkretni postupak započeo 7. travnja 2021., to se na isti primjenjuje izmijenjen članak 365. stavak 2. ZPP-a prema kojemu drugostupanjski sud više po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnost primjene materijalnog prava u odluci o trošku.

9. Zbog navedenih razloga žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 373.a stavak 3. u svezi sa stavkom 1. ZPP-a.

Koprivnica, 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković