Poslovni broj: P-653/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin , odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vukadin i Partneri j.t.d. iz Zagreba, Biskupa Galjufa 7a protiv tuženice OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, koju zastupaju punomoćnici Sanja Vukina i Fran Majić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba , Prilaz Gjure Deželića 30 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 12. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Vukadina , odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Frana Majića , odvjetnika iz Zagreba , dana 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja PM iz [adresa]

- [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 16. lipnja 2023.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 41117/07 koji su dana 1. veljače 2007. sklopili tužitelj IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 41117/07 koji su dana 1. veljače 2007. sklopili tužitelj IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

IV. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužitelju: IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.079,25 EUR s zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

1,92 EUR tekuće od dana 10.3.2007. pa do isplate,

0,66 EUR tekuće od dana 10.4.2007. pa do isplate,

2,86 EUR tekuće od dana 11.2.2008. pa do isplate,

8,84 EUR tekuće od dana 10.3.2008. pa do isplate,

3,97 EUR tekuće od dana 10.4.2008. pa do isplate,

27,76 EUR tekuće od dana 3.11.2008. pa do isplate,

5,39 EUR tekuće od dana 1.12.2008. pa do isplate,

12,78 EUR tekuće od dana 10.12.2008. pa do isplate,

30,33 EUR tekuće od dana 12.1.2009. pa do isplate,

37,54 EUR tekuće od dana 2.3.2009. pa do isplate,

34,96 EUR tekuće od dana 1.4.2009. pa do isplate,

32,7 EUR tekuće od dana 4.5.2009. pa do isplate,

26,01 EUR tekuće od dana 1.6.2009. pa do isplate,

24,89 EUR tekuće od dana 1.7.2009. pa do isplate,

26,52 EUR tekuće od dana 3.8.2009. pa do isplate,

30,36 EUR tekuće od dana 1.9.2009. pa do isplate,

24,95 EUR tekuće od dana 1.10.2009. pa do isplate,

23,95 EUR tekuće od dana 12.10.2009. pa do isplate,

27,57 EUR tekuće od dana 10.11.2009. pa do isplate,

25,13 EUR tekuće od dana 10.12.2009. pa do isplate,

38,28 EUR tekuće od dana 1.2.2010. pa do isplate,

36,88 EUR tekuće od dana 1.3.2010. pa do isplate,

49,49 EUR tekuće od dana 1.4.2010. pa do isplate,

47,83 EUR tekuće od dana 15.4.2010. pa do isplate,

51,41 EUR tekuće od dana 1.6.2010. pa do isplate,

76,37 EUR tekuće od dana 1.7.2010. pa do isplate,

77,6 EUR tekuće od dana 12.7.2010. pa do isplate,

63,73 EUR tekuće od dana 10.8.2010. pa do isplate,

84,36 EUR tekuće od dana 1.10.2010. pa do isplate,

80,48 EUR tekuće od dana 11.10.2010. pa do isplate,

104,11 EUR tekuće od dana 1.12.2010. pa do isplate,

118,51 EUR tekuće od dana 3.1.2011. pa do isplate,

107,89 EUR tekuće od dana 1.2.2011. pa do isplate,

105,38 EUR tekuće od dana 1.3.2011. pa do isplate,

98,11 EUR tekuće od dana 1.4.2011. pa do isplate,

90,34 EUR tekuće od dana 11.4.2011. pa do isplate,

128,02 EUR tekuće od dana 1.6.2011. pa do isplate,

132,4 EUR tekuće od dana 1.7.2011. pa do isplate,

159,61 EUR tekuće od dana 1.8.2011. pa do isplate,

155,81 EUR tekuće od dana 1.9.2011. pa do isplate,

137,71 EUR tekuće od dana 12.9.2011. pa do isplate,

127,04 EUR tekuće od dana 10.10.2011. pa do isplate,

129,68 EUR tekuće od dana 10.11.2011. pa do isplate,

128,71 EUR tekuće od dana 12.12.2011. pa do isplate,

138 EUR tekuće od dana 10.1.2012. pa do isplate,

144,5 EUR tekuće od dana 10.2.2012. pa do isplate,

146,5 EUR tekuće od dana 12.3.2012. pa do isplate,

141,78 EUR tekuće od dana 10.4.2012. pa do isplate,

144,3 EUR tekuće od dana 10.5.2012. pa do isplate,

146,9 EUR tekuće od dana 11.6.2012. pa do isplate,

143 EUR tekuće od dana 10.7.2012. pa do isplate,

142,64 EUR tekuće od dana 10.8.2012. pa do isplate,

135,3 EUR tekuće od dana 10.9.2012. pa do isplate,

137,8 EUR tekuće od dana 10.10.2012. pa do isplate,

143,25 EUR tekuće od dana 12.11.2012. pa do isplate,

141,52 EUR tekuće od dana 10.12.2012. pa do isplate,

144,03 EUR tekuće od dana 10.1.2013. pa do isplate,

140,15 EUR tekuće od dana 1.3.2013. pa do isplate,

134,16 EUR tekuće od dana 11.3.2013. pa do isplate,

138,25 EUR tekuće od dana 2.5.2013. pa do isplate,

134,33 EUR tekuće od dana 10.5.2013. pa do isplate,

123,11 EUR tekuće od dana 1.7.2013. pa do isplate,

129,43 EUR tekuće od dana 1.8.2013. pa do isplate,

129,36 EUR tekuće od dana 2.9.2013. pa do isplate,

139,78 EUR tekuće od dana 1.10.2013. pa do isplate,

136,87 EUR tekuće od dana 4.11.2013. pa do isplate,

138,9 EUR tekuće od dana 2.12.2013. pa do isplate,

139,3 EUR tekuće od dana 2.1.2014. pa do isplate,

135,37 EUR tekuće od dana 3.2.2014. pa do isplate,

119,35 EUR tekuće od dana 3.3.2014. pa do isplate,

118,19 EUR tekuće od dana 1.4.2014. pa do isplate,

115,55 EUR tekuće od dana 2.5.2014. pa do isplate,

115,59 EUR tekuće od dana 2.6.2014. pa do isplate,

115,69 EUR tekuće od dana 1.7.2014. pa do isplate,

118,52 EUR tekuće od dana 1.8.2014. pa do isplate,

123,52 EUR tekuće od dana 1.9.2014. pa do isplate,

122,31 EUR tekuće od dana 1.10.2014. pa do isplate,

123,74 EUR tekuće od dana 3.11.2014. pa do isplate,

127,6 EUR tekuće od dana 1.12.2014. pa do isplate,

125,08 EUR tekuće od dana 2.1.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 2.2.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 2.3.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 1.4.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 4.5.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 1.6.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 1.7.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 3.8.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 1.9.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 1.10.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 2.11.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 1.12.2015. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 4.1.2016. pa do isplate,

118,98 EUR tekuće od dana 1.2.2016. pa do isplate do 31. prosinca 2007. po stopi određeno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. . srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%- tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

V. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužitelju: IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.954,84 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 radi prebijanja s tražbinom tužitelja : IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 2.848,57 EUR te u iznosu od 54,66 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom :

na iznos od 4,53 EUR od dana 11. 5. 2007. do isplate

na iznos od 4,07 EUR od dana 12. 6. 2007. do isplate

na iznos od 7,65 EUR od dana 11. 7. 2007. do isplate

na iznos od 3,82 EUR od dana 11. 8. 2007. do isplate

na iznos od 3,97 EUR od dana 11. 9. 2007. do isplate

na iznos od 8,37 EUR od dana 11.10. 2007. do isplate

na iznos od 4,76 EUR od dana 13.11. 2007. do isplate

na iznos od 6,22 EUR od dana 11.12. 2007. do isplate

na iznos od 1,34 EUR od dana 11.1. 2008. do isplate

na iznos od 0,57 EUR od dana 11. 6. 2008. do isplate

na iznos od 1,79 EUR od dana 11. 7. 2008. do isplate

na iznos od 7,22 EUR od dana 2. 9. 2008. do isplate

na iznos od 0,35 EUR od dana 2.10. 2008. do isplate.

VII. Tuženiku: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 se nalaže da tužitelju: IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.918,36 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2025. do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

IX. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.235,86 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj IM u tužbi navodi da podnosi stupnjevitu tužbu iz razloga što ne raspolaže svom dokumentacijom koja je potrebna za vođenje ovog postupka, dok tuženik raspolaže, ali odbija predati navedenu dokumentaciju i nadalje tužitelj tvrdi da je s tuženikom bivša SOCIATE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d., a sada OTP banka d.d. dana 1. veljače 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 41117/07 po kojem mu je odobren kredit u iznosu od 95.000,00 CHF te da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 10. veljače 2016. kojim je izvršena tzv. konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno ponudi SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) i tužitelj tvrdi da od ostale dokumentacije raspolaže sa pregledom uplata, izračunom konverzije te nekoliko otplatnih planova i prometa po kreditu za 2011, 2012., 2013 , 2014. i 2015. te da je SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d.. u međuvremenu pripojena ovdje tuženiku pa tako tužitelj navodi da je u članku 5. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa sa tekstom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke te da je analizom sadržaja navedenih odredbi, jasno da je navedenom odredbom ugovora o kreditu, koji je tužitelj potpisao bez da je imao mogućnost s tuženikom pregovarati i utjecati na sadržaj odredbi, propisano da je kamatna stopa iz Ugovora promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te da je jasno da prema navedenoj odredbi, promjenjivost kamatne stope ovisi o jednostranoj odluci tuženika, a da u istoj odredbi nisu navedeni parametri i uvjeti takve promjenjivosti, odnosno parametri i uvjeti pod kojima bi tuženik bio ovlašten donijeti odluku o promjeni stope te da navedeno znači da takva odredba ugovora nije dovoljno objektivizirana, jer nisu jasni, a ni vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope pa je time tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj te je na njegovu štetu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te tužitelj nadalje tvrdi da je Udruga „Potrošač“ – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je predmetna tužba podnesena, između ostalog i radi utvrđenja da su banke, među kojima je i ovdje tuženik, korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a da je presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. , kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te da su, u navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pa tužitelj navodi da su navedenim presudama sudovi utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, a da dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara te da su, na temelju takvih utvrđenja, sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne te tužitelj dalje navodi da je analizom sadržaja odredbi Ugovora o kreditu iz točke 3. ove tužbe, očito da se tuženik koristio odredbama ugovora kojima je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženika bez ikakvih konkretnih parametara te da sa tom ugovornom odredbom cijena samog kredita, a što je faktički sama kamatna stopa nije niti određena, a niti odrediva, a što je također protivno članku 269. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) te je ništetnost djela navedene odredbe Ugovora o kreditu utvrđena kao prethodno pitanje važno za odlučivanje u ovom tužbenom zahtjevu presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pa da sukladno tome, navedena odredba Ugovora o kreditu, sukladno pravilima o učinku djelomične ništenosti prema članku 324. ZOO nema učinka u dijelu kojim je određena promjenjivost kamatne stope, obzirom da promjenjivost kamatne stope, kako se navodi u odredbi Ugovora o kreditu, ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, a koja odredba je ništetna,a da glede uvjeta i visine plaćanja obveze na ime dugovanih kamata, tužitelja obvezuje isključivo ono što nije ništetno iz Ugovora o kreditu pa s obzirom na činjenicu ništetnosti djela Ugovora o kreditu, za predmetni ugovorni odnos od samog početka njegove primjene se treba primijeniti ugovorna stopa iz samog ugovora o kreditu, ali da s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope ne traži isplatu, nego samo utvrđenje da je predmetno ništetno u njegovom konkretnom pojedinačnom ugovoru koji je sklopio sa tuženikom i nadalje tužitelj ističe da je Udruga „Potrošač“ – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da je predmetna tužba podnesena, između ostalog i radi utvrđenja da su banke korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana valutna klauzula u CHF, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te ističe kako su odlukom Vrhovnog suda od dana 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/2018-11 odbijene revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam domaćih banaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a da je time potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je presuđeno da su tamo tuženi povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće te da su stoga sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a također tužitelj navodi da je u gore navedenoj odluci poslovni broj: Rev-2221/18-11 potvrdivši ranije odluke, izrazio pravni zaključak da su tužene banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo te da se najviši sud u državi u cijelosti složio sa zaključcima Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te se pozivom na tadašnji članak 396. a ZPP-a samo pozvao na pravno mišljenje VTS-a i da su mjerodavne stranice odluke VTS-a gdje je navedeno na koji način su tužene banke povrijedile kolektivna prava potrošača u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te da su na temelju takvih utvrđenja, sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima ugovara valuta švicarski franak nepoštene pa prema tome i ništetne , a također tužitelj navodi da su u navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) točci 2. tužbe ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu te je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune i tužitelj ističe kako učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule te da je nedvojbeno što se tiče ovog konkretnog parničnog postupka da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, a u odnosu na utvrđenje glede pojedinačnog pregovaranja odredba čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. ), koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te da je ovom postupku jasno da je tuženik kao banka odredbu o valutnoj klauzuli iz ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru sastavio te tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu i tužitelj ukazuje kako je riječ o zakonskoj pretpostavci čiji teret dokazivanja počiva na tuženiku i koji niti neće niti pokušavati dokazati suprotno te da tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu ,,slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti s jedne strane te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti, s druge i da je tuženik nedvojbeno raspolagao stručnim znanjem koje tužitelj u odnosu na valutnu klauzulu nije prezentirao, dakle, po pitanju valutne klauzule u ugovoru o njima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, a to nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što će biti vidljivo iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje ukazuje na opseg i visinu isplata koje su tužitelja teretile nakon sklapanja ugovora van onih parametara koji odgovaraju prvotno ugovorenima te da stoga sud treba prihvatiti tužbene zahtjeve radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora iz točke 1. tužbenog zahtjeva, a da je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom te navodi da to nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Jer da je tužitelj preplatio sve uplate koje su izvršene preko ugovorenog tečaja kune spram švicarskog franka na dan isplate kredita tako da tužitelj s osnova ništetne valutne klauzule traži utvrđenje da je predmetno ništetno u njegovom konkretnom pojedinačnom ugovoru koji je sklopio sa tuženikom te tužitelj traži isplatu za preplaćene rate kredita s zakonskim zateznim kamatama od svake pojedinačne uplate , s time da tužitelj nadalje tvrdi da je temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, tuženik tijekom godina u nekoliko navrata svojim odlukama mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu obveze tužitelja s osnova dužnih anuiteta po Ugovoru o kreditu, a da tužitelj ne zna kako je tuženik mijenjao kamatne stope niti kako je tuženik vršio knjiženja uplata , koje je tužitelj redovito mjesečno obavljao te da se tužitelj dana 7. lipnja 2023. obratio tuženiku za dostavom sve potrebne dokumentacije vezano uz ugovore , ali ništa nije dostavljeno od strane banke, s time da tužitelj , kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenljivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), o knjigovodstvenim karticama, kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali da tu dokumentaciju zasigurno ima tuženik te da se radi se o podacima koje je tuženik prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati, a navedeni dokumenti predstavljaju interne dokumente tuženika te ih tužitelj ne može pribaviti sam pa stoga tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom, a sve u skladu s odredbama članka 186. b stavak 2, 3 i 4 ZPP-a pri čemu tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate temeljem odredbi članaka 1111. -1130. ZOO-a, a koje se odnose na stjecanje bez osnove dok zakonske zatezne kamate potražuje od dana stjecanja, a temeljem članka 1115. ZOO-a s obzirom da je tuženik nedvojbeno bio nepošten u stjecanju te navodi da će tijek zakonskih zateznih kamata također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku, koji odredi sud te da u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 11.000,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora i tužitelj ističe činjenicu da sukladno odredbi čl. 118 ZZP/14, odnosno čl. 138.a ZZP/07, gore navedene odluke sudova u kolektivnom sporu kojima je utvrđena ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, a koje su sadržane i u Ugovorima o kreditu iz ovog predmeta, obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem ovdje tuženika pa tužitelj predlaže da sud donese presudu , kojom se nalaže tuženiku da tužitelju preda prvotni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu prometa po kreditnoj partiji, kasniji otplatni plan i obavijesti o promjeni kamatnih stopa i to sve za ugovor o kreditu broj: 4111/07 koji su dana 01.02.2007. sklopili tužitelji i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., da donese presudu kojom nalaže tuženiku da isplati novčani iznos čija će se visina odrediti i konačni tužbeni zahtjev točno postaviti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog spora, odnosno nakon što udovolji tužbenom zahtjevu za dostavom dokumentacije i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da plati troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude.

2. Tužitelj je tijekom postupka dana 16. lipnja 2023. po primitku gore navedene dokumentacije precizirao tužbene zahtjeve tako da traži da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 41117/07 koji su dana 1. veljače 2007. sklopili tužitelj i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje, zatim da se utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF. da tuženik tužitelju isplati iznos od 12.097,49 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te da tuženik isplati tužitelju iznos od 4.429,44 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2015. , kao i da tuženik tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude.

3. Tužitelj je nadalje nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 21. svibnja 2025. precizirao tužbene zahtjeve tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 9.079,25 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa te traži isplatu iznosa od 3.954,84 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2015. dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

4. Tuženik OTP banka d.d. iz Splita u odgovoru na tužbu se protivi preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva iz tužiteljeva podneska od 16. lipnja 2023. a ako bi sud usprkos protivljenju tuženika, dopustio preinaku tužbe, tuženik navodi da ističe prigovor zastare tužiteljeva potraživanja iz podneska od 16. lipnja 2023. te ističe kako osporava tužbu i tužiteljev podnesak od 16. lipnja 2023. u cijelosti te tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva iz tužbe, kao i osnovu i tijek zateznih kamata te predlaže da sud odbije predmetne tužbene zahtjeve iz razloga, jer je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15). , a te je tužitelj prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu broj 41117/07 od 10.veljače 2016. (dalje u tekstu: „Dodatak“ i/ili „Dodatak o konverziji“) pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30. rujna 2015. koriste za namirenje uplata po EUR kreditu, da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, stanje glavnice i daljnju otplatu EUR kredita prilikom sklapanja Sporazuma pa tuženik smatra kako je iz navedenog razloga tužbu i tužbeni zahtjev potrebno odbiti te nadalje tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“ te da je tužitelj dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a da tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje pa stoga tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, zatim tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja , jer da tužitelj nije dostavio dokaz da je izvršio ijednu uplatu na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu pa stoga, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i pravilima o teretu dokazivanja, predlaže sudu bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije tužitelj osobno uplatio, zatim tuženik tvrdi da je potraživanje tužitelja zastarjelo te napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru i da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, a da tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora te da je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom i tuženik napominje da odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivoj kamatnoj nisu ništetne te da su iste dopuštene temeljem čl. 22. i čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, a da su u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive te da je tužitelj o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten, a i uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem: P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove jer na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove te da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem : P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15. te da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka i da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15) propisao temeljno načelo i obvezu banke da potrošačima s kreditima denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) ponudi konverziju takvog kredita na način da položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i tuženik nadalje tvrdi da je člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF; početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja i da takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu, utvrditi preplatu / manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu te da je tuženik postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije i kao dokaz činjenici da je banka postupila u skladu s citiranom zakonskom odredbom, mišljenje ovlaštenog revizora društva Ernst & Young d.o.o. sa sjedištem u [adresa], čiji je zadatak na temelju odredbe čl. 19.d. ZID ZPK/15 bio provjeriti pravilnost i usklađenost kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, odnosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te da iz navedenog mišljenja ovlaštenog revizora proizlazi kako „na temelju provedenih procedura (…) nije identificirana neusklađenost s primjenjivim načinom izračuna konverzije propisanim člankom 357.c ZOKI-a, odnosno člankom19.c. ZPK-a.“ tako da je tuženik kalkulator izradio u skladu s odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15, te je konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao te stoga, nisu točni navodi tužitelja da stanje glavnice koju je tuženik utvrdio u konverziji nije točno nego je stanje glavnice utvrđeno na temelju gore citiranog članka 19.c ZID ZPK/15 i prema ZID ZPK/15 i da je tužitelj imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije te naglašava kako je tužitelj od trenutka primitka ponude konverzije do isteka zakonom određenog roka za prihvaćanje konverzije imao mogućnost provjeriti točnost izračuna 5 konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao, međutim tužitelj nije imao prigovor na izračun konverzije nego je prihvatio ponudu za konverziju kredita, potpisao Dodatak o konverziji i Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 10. veljače 2016. te su tužitelj i tuženik izvršili konverziju kredita, a da je potrebno naglasiti kako je tužitelj samostalno izrazio svoju volju i suglasnost za sklapanje Dodatka i Sporazuma o konverziji dok je ponuda izračuna konverzije i sklapanje Dodatka i Sporazuma za tuženika bila prisilna zakonska obveza te je prilikom sklapanja Dodataka o konverziji utvrđena razlika (preplata) između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu u iznosu od 21.462,53 kn/ 2.848,57 EUR ta da, ako bi sud usprkos provedenoj konverziji i gore iznesenim navodima tuženika, tužbeni zahtjev našao osnovanim, ovime ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 2.848,57 EUR, koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumu, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 11. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te da, s obzirom da je tužitelj predložio izvođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik, isto kao i tužitelj, pridržava pravo specificirati visinu navedenog iznosa , a tuženik ističe da je tužitelj, prihvatom ponude konverzije pristao na početno ugovorenu kamatnu stopu višu od kamatne stope koja je bila ugovorena osnovnim Ugovorom, na EUR kamatne stope koje su tijekom cijelog razdoblja otplate kredita više od kamatnih stopa koje je plaćao po CHF kreditu, na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i da iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu te ističe kako su konverzijom promijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu i to kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu (tj. od dana 1. veljače 2007. ) te da je prilikom konverzije sve iznose koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu sve do dana 30. rujna 2015. tako da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora niti tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe te predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev i tužitelj ističe da je zakonska obveza tuženika bila ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. te da navedena pravila ne propisuju obvezu tuženika da prilikom izračuna konverzije koristi početni CHF anuitet u visini od 520,03 CHF kao fiksni, odnosno da kao fiksnu kamatnu stopu koristi početno ugovorenu CHF kamatnu stopu od 4,30% za cijelo vrijeme otplate kredita, niti da koristi tečaj CHF – HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita kao fiksni jer čl. 19.c. st.1. toč.8. ZID ZPK/15 propisuje da učinak konverzije koji se utvrđuje kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama banke na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i iznosa preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog EUR otplatnog plana i svih tužiteljevih uplaćenih iznosa pretvorenih u EUR anuitete i utvrđenih sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. toč. 4. ZID ZPK/15 i tuženik je postupio sukladno citiranim kogentnim zakonskim odredbama pa je stoga točku IV. izreke tužbenog zahtjeva potrebno odbiti u cijelosti, jer ne postoji nikakva razlika u glavnicama niti postoji više glavnica kredita, nego je tužitelj kao korisnik kredita dužan banci vratiti jednu glavnicu kredita za koju se u konačnici i zadužio i da je banka je postupila sukladno citiranim kogentnim zakonskim odredbama te je sve tužbene zahtjeve tužitelja potrebno odbiti u cijelosti jer ne postoji nikakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a osim toga tuženik tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 potvrdio zakonitost konverzije i Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, te je isto tako potvrdio kako je ZID ZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava, te da nema mjesta primjeni tih općih pravila o ništetnosti u slučaju kada se radi o ZID ZPK/15 kao izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri zakonodavca pa tužitelj nema pravni interes za postavljanje kondemnatornog zahtjeva, jer od trenutka konverzije više ne postoji CHF ugovor o kreditu niti CHF kamata s obzirom da je tužitelj pristao na konverziju ex tunc, tj. smatra se da je tužitelj od samog početka korisnik EUR kredita s EUR promjenjivom kamatnom stopom (točno kako je propisao pravilima ZID ZPK/15) te da je prihvaćajući konverziju, tužitelj pristao da se sve uplate koje je vršio po CHF Ugovoru (izuzev uplata na ime zateznih kamata, naknada i troškova) koriste za namirenje EUR kredita te da je, upravo zbog provedene konverzije, koja je bila zakonska obveza tuženika za razliku od tužitelja koji je imao pravo birati želi li prihvatiti ponudu konverzije ili ne, tužiteljev zahtjev neosnovan te je isti potrebno odbiti u cijelosti i tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje iz tužbe te, navodi da, obzirom da kolektivni spor koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem: P-1401/2012 na koji se poziva tužitelj u tužbi nije primjenjiv na ovaj slučaj , jer ne postoji objektivni identitet ove parnice i kolektivnog spora,a kolektivna tužba ne prekida zastarni rok u ovom predmetu, a da, kada bi sud i utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, zastarni rok od 5 godina teče od svake pojedine uplate, stoga je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari isto kao i preinačeni tužbeni zahtjev iz tužiteljeva podneska od 16. lipnja 2023., a u povodu eventualnog argumenta da kolektivna tužba ipak prekida zastaru, što tuženik osporava u tom slučaju cjelokupno potraživanje iz tužbe i tužiteljeva podneska od 16. lipnja 2023. je u zastari te se isključivo individualnom tužbom svakog pojedinog potrošača može tražiti isplata iznosa za koje tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove, a zastarni rok se računa pojedinačno od svake mjesečne isplate te s obzirom da bi se u tom slučaju radilo o institutu stjecaja bez osnove trebalo bi primijeniti opće pravilo o zastarnom roku iz Zakona o obveznim odnosima o petogodišnjem zastarnom roku te napominje da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe), niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu, a da Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete, ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru pa stoga, namjera zakonodavca je bila da kolektivna tužba prekida zastaru i isto bi bilo navedeno u Zakonu o zaštiti potrošača te tuženik smatra da ne može sud odrediti pravilo koje zakon ne predviđa, odnosno ne primijeniti opće pravilo koje Zakon o obveznim odnosima predviđa i nadalje tuženik ističe da do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem : P-1401/2012 Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, stoga je navedeni postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09) , a iz navedenog proizlazi da u postupku kolektivne tužbe nema mjesta primjeni čl. 502 C Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti, kako se to obrazlaže u revizijskoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17 pa tuženik smatra da nema pravne osnove za eventualno utvrđenje da je kolektivnom tužbom u ovom predmetu prekinuta zastara , a nadalje tužitelj tvrdi da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 37/2005, dalje: ZOO) dopuštena valutna obveza , a temeljem čl. 26. ZOO-a dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorena kamatna stopa iznosila 4,30%, dok je zakonska kamatna stopa tada iznosila 14%. te da, u skladu sa čl. 26. st. 1. ZOO-a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih kamata niti u trenutku sklapanja ugovora niti za cijelo vrijeme trajanja ugovora i presuda na koju se poziva tužitelj o ništetnosti ugovornih odredba isključivo vezana uz obrazloženje da potrošači u vrijeme sklapanja ugovora nisu bili informirani o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o činjenici žele li stupiti s bankama u ugovorni odnos, a da se ovdje radi o utvrđenju na apstraktnoj razini za osam banaka i nekoliko tisuća građana, a koje se sve svrstava pod pojam „prosječni potrošač“ te da ne znači nužno da je isto decidirano određeno za svaki slučaj, kao niti da je tužitelj bio prosječni potrošač, koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač, a da se u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi , kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje potrošač koji je „u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja“ (Preambula 18, Direktiva 2005/29 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/7/7EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, u skladu s radnim dokumentom Europske komisije – Smjernice za provedbu/primjenu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Bruxelles, 25.svibnja 2016.) te da Direktiva utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, a što moraju utvrđivati nacionalni sudovi i tijela, ali u skladu s odredbama Direktive, a da se sve navedeno odnosi na pitanje apstraktne pravne zaštite zamišljenog građanina koji je stupio u poslovni, ugovorni odnos s bankom prilikom sklapanja ugovora o kreditu te da nacionalni sudovi u pojedinačnim parnicama, poput ove trebaju utvrditi jesu li bila ispunjenja tri glavna uvjeta iz Direktive, prilikom stupanja u poslovni odnos s potrošačem, i to je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li bio oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja te da bi prilikom procjene ova tri uvjeta treba voditi računa i o činjenici da je potrošač ponekad slabija strana ugovora u odnosu prema trgovcu, ali treba uzeti i u obzir da se u ovim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni, a što i zahtijevaju drugi i treći uvjet Direktive – pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja pa je tako tužitelj u čl. 2. Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK i da tuženik za taj rizik nije odgovoran te da je predmetni članak 2. Ugovora jasno vidljiv te isti nije mogao ostati neprimijećen prilikom sklapanja Ugovora i da je neutemeljeno tvrditi da tužitelj nije bio svjestan rizika kada su predmetne odredbe jasne, uočljive i lako razumljive, a u slučaju da je tužitelj imao kakvih nejasnoća u vezi bilo koje ugovorne odredbe u svakom trenutku mogao se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja te da, ako je i postojao neoprez tužitelja u pogledu njegovog tržišnog djelovanja ili eventualno nerazumijevanje za koje nije tražio dodatno pojašnjenje, tuženik s istim nije mogao biti upoznat prilikom sklapanja ugovora, stoga ne može snositi štetne posljedice te tuženik ističe kako je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora bio upoznat sa promjenjivošću tečaja valute Ugovora koji se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih tražbina, dakle, da je dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg kako nepovoljnog, ali tako i povoljnog tečaja CHF u odnosu na HRK, a ugovorne strane u čl. 5. ugovorile su kamatnu stopu u visini od 4,30% godišnje nepromjenjivu do 31. prosinca 2007., a nakon navedenog datuma promjenjivu te da su u čl. 12. st. 1. i st. 2. Ugovora stranke odredile način promjene kamatne stope te smatra da iz navedena dva članka Ugovora jasno i lako razumljivo proizlazi da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, obzirom na riječ „promjenjiva“ te napominje da je u čl. 12. st. 2. Ugovora, jasno navedeno „Kod izmjene redovne kamatne stope…“ iz čega jasno proizlazi da će do promjene doći, a kada i koliko će se promijeniti kamatna stopa kroz godine koje dolaze nitko nije mogao sa sigurnošću tvrditi, ali tuženik ističe da je na svakoj obavijesti tužitelj izričito pozvan da se za dodatne informacije obrati poslovnici ili na besplatni info telefon te je na svakoj obavijesti navedeno da tužitelj novi otplatni plan može dobiti u poslovnici banke pa da iz navedenog proizlazi ne samo da su sve informacije bile dostupne tužitelju, nego ga je tuženik svake godine dopisom posebno podsjetio da mu je na raspolaganju radi detaljnih informacija o promjeni kamatne stope, što tužitelj nije niti jednom učinio, a u predmetnoj presudi na koju se poziva tužitelj, eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ili nepoštena poslovna praksa podvodi se isključivo uz pitanje informiranosti tužitelja/potrošača da je rizik postojao te tuženik smatra da iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj morao biti svjestan da je određeni rizik postojao, odnosno da je tužitelj u skladu s prvim uvjetom Direktive bio u razumnoj mjeri obaviješten o postojanju istog i napominje da se tužitelj nakon svake promjene iznosa mjesečnog anuiteta, kao i u slučaju bilo koje druge okolnosti s kojom eventualno nije bio zadovoljan, mogao obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnosti otklanjanja okolnosti zbog kojih je tužitelj bio nezadovoljan pa tuženik smatra da u ovom predmetu treba utvrditi pa i procjenjivati postupanje tuženika u trenutku sklapanja Ugovora kada je, što je vidljivo već iz samog zahtjeva tužitelja, stanje tržišta, a time i kamatne stope je bilo povoljno za tužitelja pa je i jasno zašto je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora izabrao baš ovu vrstu ugovora, jer da je primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR bila povoljnija u trenutku sklapanja ugovora i da je to rizik na koji je tužitelj pristao, a koji je bio izričito naveden u ugovoru i tuženik napominje da je tužitelj imao mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i da je odluka za ovu vrstu Ugovora bila isključivo njegova te ističe da je nemoguće bilo predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 25 i/ili više godina te shodno tome tuženik nije mogao obavijestiti tužitelja o nečemu o čemu niti sam nije imao nikakvih saznanja, a da je na rizik ugovaranja valutne klauzule savjesno upozorio tužitelja i to je jasno i razumljivo navedeno u Ugovoru pri čemu tuženik navodi da i institucija poput MMF-a, koja se uzima kao referentna institucija u presudi na čijoj primjeni tužitelj inzistira, navodi da je bio predviđen blag do umjeren rast tečaja te da u vrijeme sklapanja Ugovora niti Međunarodni monetarni fond nije mogao predvidjeti globalnu ekonomsku krizu i njezin utjecaj na jačanje tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute, a tuženik je imao mogućnost zahtijevati izmjenu ugovora radi promijenjenih okolnosti te ističe kako je i Sud Europske unije u svojoj odluci broj C-186/16 odlučio da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranka , a osim toga tuženik je prilikom potpisivanja Ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule, kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK, a da događaji koji su na globalnom ekonomskom tržištu uslijedili, predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti, pa tako niti tuženik te stoga smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta, jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati niti na njih utjecati niti ih je on skrivio te nadalje tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva te, obzirom na konverziju izvršenu sukladno ZID ZPK/15, i smatra kako se u ovom postupku radi o pravnom pitanju te se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem, ali opreza radi navodi kako se iz historijata tužbe može zaključiti da tužitelj zapravo zahtjeva fiksiranje anuiteta prema kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i tečaju HRK za valutu CHF na dan isplate kredita za cijelo razdoblje od početka otplate kredita do konverzije i razliku u anuitetima koja bi zbog toga nastala te napominje kako je tužitelj glavnicu kredita uvijek dužan vratiti banci, stoga je neosnovan tužiteljev zahtjev kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine te navodi kako u ovom postupku nije sporno da ugovor kojim je bila ugovorena CHF valutna klauzula više ne postoji, da je tužitelj prihvatio izračun konverzije sukladno ZID ZPK/15 u EUR valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu za EUR kredit s retroaktivnim učinkom, tj. s učinkom od sklapanja osnovnog Ugovora 1. veljače 2007., da je tuženik konverziju proveo upravo na način kako je to zakonodavac propisao ZID ZPK/15, da je ugovorena valuta kredita EUR te se na ugovorni odnos tužitelja i tuženika navedena valuta vezana uz EUR primjenjuje od sklapanja osnovnog Ugovora 1. veljače 2007. i također tuženik navodi da tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima te da ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena te da bi tužitelj, u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu i tuženik predlaže da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja i traži naknadu troškova parničnog postupka

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopis tužitelja sa zahtjevom za dostavu dokumentacije upućen tuženiku uz potvrdu o primitku (list 11-12 spisa), uvid u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 13 spisa), uvid u Izvode po kreditu (list 14-18 spisa), uvid u Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 41117/07 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava uz dodatak kretanja vrijednosti EURIBORA u razdoblju od 10 godina (od 2006.2016.) (list 19-22 spisa), uvid u Izvadak iz zemljišne knjige (list 23-24 spisa), uvid u Potvrdu Javnog bilježnika Vesne Kelečić u Zagrebu broj: OV-2342/16 od 10. lipnja 2016. (list 25 spisa), uvid u Izjavu o prihvatu izračuna konverzije uz dopis i otplatni plan (list 26-33 spisa), uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 277536 sa Izvatcima iz zemljišnih knjiga (list 34-43 spisa), uvid u Potvrdu Javnog bilježnika Vesne Kelečić iz Zagreba broj: OV-6794/16 od 23. travnja 2024. sa Ugovorom o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 22. travnja 2016. (list 44-52 spisa), uvid u Opću punomoć Splitske banke ovjerenu kod Javnog bilježnika Ivana Rajčića broj: OV-14198/06 OD 08.09.2006. (list 53-54 spisa), uvid u Izjavu PROFECTUS ŠPANSKO d.o.o. ovjerenu kod Javnog bilježnika Dražena Markuša broj: OV-1948/07 od 29.1.2007. (list 55-56 spisa), uvid u Potvrdu Javnog bilježnika Dubravke Grladinović broj: OV-81/2007 od 1. veljače 2007. (list 57-58 spisa), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba (list 293-303 spisa) te je saslušan tužitelj IM u svrhu dokazivanja.

6. Nesporno je da je dana 1. veljače 2007. tužitelj IM zaključio s tuženikom HVB Splitskom bankom d.d. iz Splita , sada OTP banka d.d. Split kao kreditorom Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:41117/07, kojim kreditom je odobreno i stavljeno na raspolaganje tužitelju 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita te je ugovoren rok otplate od 300 mjeseci , a utvrđeno je da je tužitelj dužan platiti i redovnu kamatu koja iznosi 4,30%, s time da je Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa u čl. 5. Ugovora, zatim u čl. 2. toč. 3. . Ugovora navedeno je da sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije drugačije određeno , a u čl. 2. toč. 4. Ugovora sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedečeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno te je također navedeno u članku 2. točki 5. da Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, a u čl. 2. toč. 6. Ugovora da korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na H RK.

7. Nesporno je da je gore navedeni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrfebu Dubravke Grladinović pod poslovnim brojem : OU-81/2007.

8. Nesporno je da je tuženik tijekom tog ugovornog odnosa povisio kamatnu stopu čime je povećan mjesečni anuitet tužitelju.

9. Nesporno je da su tužitelj IM i tuženik OTP banka zaključili dana 10. veljače 2016. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 41117/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR i da je prema tom Dodatku ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i iznosi 6,42% te da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 12. veljače 2016. iznosi 47.344,52 EUR-a , da su anuiteti u EUR. ( prvi anuitet 379,94 EUR, , mjesečni anuiteti 396,75 EUR-a te preostali anuitet 396,89 EUR-a tako da prvi anuitet dospijeva 10. ožujka 2016. , a zadnji anuitet 10. veljače 2032.

10. Nesporno je da je predmetni Dodatak br. 1. Ugovoru solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Vesne Kelečić pod poslovnim brojem: OV-2342/16 od 10. veljače 2016.

11. Sporno je da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 41117/07 koji su dana 1. veljače 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik i SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., sada OTP banka d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje., da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom predmetu , da li je tužitelj potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužitelja i tuženika i sporna je visina prebijene tražbine .

12. Tužitelj IM izjavio je da je 2006. godine namjeravao kupiti stan s obzirom da se želio osamostaliti, a da je putem oglasa saznao za tvrtku ,,Profectus" iz Zagreba koja gradi stanove te je otišao kod njih kako bi se dogovorio u vezi kupnje stana, te je u vezi pregovora s tom tvrtkom naveo da ima 15.000,00 EUR ušteđevine, te da taj iznos može dati, a ostalo eventualno putem kredita i da se sjeća da je 1 m2 stana bio 1.660,00 EUR. Tužitelj tvrdu da su mu u toj tvrtki rekli da postoji mogućnost dobivanje kredita kod Splitske banke, a da su ta tvrtka i Splitska banka imali poslovnu suradnju i Splitska banka je pratila izgradnju te zgrade. Tužitelj navodi da je potom otišao u Splitsku banku gdje mu je rečeno da može dobiti kredit i da je za njega najpovoljniji kredit u CHF te da ne može točno reći, s obzirom na letak koji banka šalje zainteresiranima, odnosno općenito oglašava, da li je nuđen kredit u nekoj drugoj valuti, navodi da je njemu u banci rečeno da je to najpovoljniji kredit za njega. Tužitelj tvrdi da je razgovarao sa službenicima banke i oni su mu rekli s obzirom na tečaj valute CHF da je isti stabilan i to je bilo tako u prošlosti pa se očekivalo da će se to tako nastaviti, a što se tiče kamatne stope da mu je u banci rečeno da ako bude prebacio svoja novčana primanja i otvorio račun u toj banci da će u tom slučaju doći do smanjenja visine kamatne stope i on je to učinio, ali se ne sjeća točno koliko je to iznosilo glede kamatne stope, ali da je došlo do određenog smanjenja, a njemu je to bilo bitno, jer je živio sam, a i prema njegovim proračunima bio je u mogućnosti plaćati određeni iznos i tako je izračunao otprilike koliko mu je potrebno da s jedne strane plati mjesečnu ratu i da mu ostane za život, te navodi da je u to vrijeme živio s roditeljima te je izračunao za budućnost da to tako može uzeti. Nadalje, tužitelj navodi da je u 2. mjesecu 2007. došlo do realizacije kredita, a prema dogovoru između tvrtke ,,Profectus'' i Splitske banke, jer je ta banka pratila izgradnju stanova tvrtke ,,Profectus'', a zgrada je bila u stanju izgradnje i konstrukcije zgrade te je taj kredit realiziran na način da je uzeo kredit od 95.000,00 CHF , a prije toga je dao kao učešće 15.000,00 EUR , odnosno radilo se o kapari, jer je građevinskoj tvrtci išla uplata iznosa kredita, odnosno kupoprodajna cijena je bila između banke i tvrtke Profectus. Tužitelj navodi da je u početku, što se tiče otplate kredita, bilo sve u redu, ali potom je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta u smislu da se povećao tečaj valute CHF, a i da je dobio obavijest od banke o povećanju kamatne stope tako da se njegova mjesečna rata „dosta“ povećala te da se čuo sa svojom bankarskom referenticom u vezi s tim povećanjem mjesečne rate i ona mu je rekla da se tu ne može ništa učiniti. Tužitelj tvrdi da se generalno pojavio problem glede valute CHF i o tome se pisalo u medijima i slično pa je donijet Zakon koji je omogućio konverzije tih kredita iz valute CHF u valutu EUR te je naveo da se ne sjeća da li je dobio obavijest od banke da postoji mogućnost te konverzije, međutim da se on pisanim putem obratio banci u svezi s tim pa je zatražio dokumentaciju kao ponudu za tu konverziju i nakon toga je ta konverzija provedena u 2. mjesecu 2016., a u svezi s tim je sklopljen Dodatak odnosno anex ugovora te mu je nakon toga olakšana mjesečna otplata kredita, a i utvrđena je neka preplata pa je s tim novcem po nekom modelu došlo do zatvaranja budućih anuiteta, s time da je nakon toga banka nudila kredit u kunama, a kako bi refinancirao postojeći kredit i u kunama je bila fiksna kamatna stopa, ali da je po njegovoj ocjeni bio manji valutni rizik s obzirom da je primao plaću u kunama tako da je pristao na to refinanciranje. Tužitelj navodi da je još jednom kredit refinancirao kod druge banke, jer je ta banka nudila nižu kamatnu stopu, a i nije tražila zalog na nekretninu , odnosno da je zgrada bila etažirana, a potom više nije bilo tvrtke ,,Profektus'', već je on upisan kao vlasnik nekretnine, a što se tiče otplate kredita naveo je da on još uvijek otplaćuje ovaj zadnji refinancirani kredit. Tužitelj tvrdi da je pročitao predmetni ugovor o kreditu, imao na njega određena pitanja, ali su mu u banci rekli da je to standardni ugovor čije se odredbe ne mogu mijenjati te da mu je bio jasan pojam valutne klauzule i objašnjava da to znači primjerice ako se radi o valuti EUR da se izvrši preračunavanje prilikom otplate u domaću valutu – kunu. Tužitelj navodi da je solemnizirao predmetni ugovor kod Javnog bilježnika te da mu je Javni bilježnik rekao da u slučaju da ne izvršava obveze iz ugovora o kreditu i da ne otplaćuje kredit, da mu banka može uzeti stan, ali da mu Javni bilježnik nije ništa govorio u vezi kamatnih stopa i tečaju CHF i tvrdi da je bio razočaran postupanjem Javnog bilježnika s obzirom kolika je cijena te njegova usluga. Tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja kredita i tijekom otplate kredita nije imao u vlasništvu obrt ili tvrtku te da je bio zaposlen u tvrtki ,,Oktal Pharma'' , a poslije u tvrtki ,,Prvi factor'', a što se tiče plaćanja mjesečnih rata kredita, iste je plaćao on sam putem trajnog naloga od svoje plaće. Tužitelj ističe da mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji kredit i ponovio da je u tom razgovoru s službenikom banke njemu rečeno da je tečaj CHF godinama stabilan, a što se tiče promjenjive kamatne stope, tužitelj tvrdi da je jasno da se može mijenjati kamatna stopa, ali to mora biti temeljem nekih objektivnih kriterija, a što po njegovom mišljenju nije bio slučaj te navodi da prije 2007. godine nije uzimao kredite. Tužitelj tvrdi da što se tiče razloga zbog kojeg je prihvatio konverziju, da je to tako bilo Zakonom definirano, a razlog svega je da se olakša otplata kredita u CHF te da se ne sjeća da li je nakon konverzije kamata po EUR bila veća nego po CHF. Tužitelj navodi da nije dao stan u najam tijekom otplate kredita te je u njemu živio od useljenja u kolovozu mjesecu 2008. pa do kraja 2020. dok sada ne živi u tom stanu, jer je, s obzirom na obitelj koju ima. otišao živjeti u drugi stan, , jer s obzirom da ima troje djece navedeni stan bio je premali za cijelu obitelj.

13. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i tuženika nepoštene pa prema tome i ništetne.

14. Tužitelj se osnovano pozvao na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika .

15. Naime , i odredbama čl. 502.c (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

17. U konkretnim slučajevima činidba u pogledu ,,promjenjive" kamatne stope koju je tužitelj platio niti je određena niti odrediva.

18. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužitelja bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužitelja, što i proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja.

19. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije.

20. Dakle, dio odredaba da je tužitelj dužan platiti i redovnu kamatu preko 4,30%, s time da je Ugovorom utvrđena promjenjiva kamatna stopa u čl. 5. Ugovora protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

21. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana na način da je povećavana i tužitelj nije mogao izračunati kako se do nje dolazi.

22. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne te nije osnovano pozivanje tuženika na svoje Opće uvjete poslovanja.

23. Naime, razlozi tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, ravnotežu u imovini banaka, mogućnost korisnika kredita da raskine ugovor o kreditu itd.) uz nepreciznu odredbu ugovora o promjenjivim tržišnim uvjetima i ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

24.

Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužitelja naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima .

25. Slijedom navedenog prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja da su ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnoj stopi tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje , s time da tužitelj traži samo da se deklaratorno utvrdi takva ništetnost pa je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

26. U ovom predmetu sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF i to odredbe u dijelu čl. 2. toč. 3. . Ugovora gdje je navedeno da sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije drugačije određeno , a u čl. 2. toč. 4. Ugovora sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedečeg na dan plaćanja

27. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

28. U konkretnom slučaju tužitelju kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta ,

tečaja švicarskog franka , kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je pače tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka. a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

29. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je s obzirom na iznos kredita za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

30. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

31. Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

32. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

33. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

34. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet JM protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

35. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 41117/07 od 10. veljače 2016. sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu ureduje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

36. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope, pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

37. Isto tako, sklapanjem Dodatka nije došlo niti do obnove pravnog odnosa jer obnova nema učinka u situacijama kada je prijašnja obveza ništetna kako to proizlazi iz čl. 148. Zakona o obveznim odnosima .

38. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

39. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 10. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos.

40. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu, odnosno za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

41. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

42. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti :kolike je iznose izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, koliki je EUR iznos preostale glavnice na dan sklapanja ugovora o konverziji tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno zakonu te na okolnost negativnih tečajnih razlika.

43. Prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 9.079,25 EUR, zatim ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 54,66 EUR i slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 9.024,60 EUR, a nadalje, dana 10.02.2016.g. sklopljen je Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu u kojem se navodi da stanje nedospjele glavnice na dan 12. veljače 2016. iznosi 47.344,52 EUR što je preračunato iznosilo 363.984,67 kn te pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije iznosila je 334.186,93 kn, odnosno konverzijom je utvrđen veći iznos neotplaćene glavnice za iznos 3.954,84 EUR, a dana 10. veljače 2016. sklopljen je Sporazum o preplati kojim je utvrđena preplata u iznosu 2.791,69 EUR te je tuženik prilikom izračuna konverzije otpisao glavnicu u iznosu 20.494,47 EUR te je stoga iznos otpisa priznat u konverziji veći od razlike u iznosu glavnice da je primijenjen početni tečaj CHF za 16.539,63 EUR, a vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogao mijenjati tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje.

44. Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

45. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petre Blašković, jer je iste dala na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir tečajne razlike (pozitivne i negativne), zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, kao i iznos preplate priznat u konverziji, a i objasnio je način izračuna te sve prikazao u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

46. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja glede rasta anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita , što iznosi 9.079,25 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi čega je odlučeno kao u toč.IV izreke presude.

47 Osim navedenog iznosa od 9.079,25 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. IV.izreke presude.

48. Nadalje temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja s obzirom da je konverzijom utvrđen veći iznos neotplaćene glavnice za iznos od 3.954,84 EUR, koji je dosuđen tužitelju pa je valjalo odlučiti kao u toč.V. izreke presude.

49. Osim navedenog iznosa od 3.954,84 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 30. rujna 2015. pa je sud odlučio kao u toč. V izreke presude.

50. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

51. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja u iznosu od 2.848,57 EUR , koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita vezanoj za CHF valutnu klauzulu uvečano za zakonske zatezne kamate i na ime ukupnog iznosa kojeg je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji nje vrijedio prilikom isplate kredita u ukupnom iznosu od 54,66 EUR te tuženik traži i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

52. Tužitelj se protivio prigovoru tuženika o prijeboju tražbina s tražbinama tužitelja.

53. Prigovor tuženika o prijeboju tražbina nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

54. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužitelj ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost. 55 Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač

56. Prema tome sud smatra da prigovori prijeboja tražbina nisu osnovani i da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 2.848,57 EUR i u iznosu od 54,66 EUR s zakonskom zateznom kamatom pa je valjalo odlučiti kao u toč.VI. izreke presude.

57.

Tuženik tvrdi da se protivi povlačenju tužbe u dijelu , koji se odnosi na neodređenost deklaratornih tužbenih zahtjeva te u odnosu na dijelove kondemnatornih tužbenih zahtjeva , jer prvotno podneskom od 16. lipnja 2023. tužitelj traži isplatu iznosa od 12.097,49 EUR s zakonskom zateznom kamatom i iznosa od 4.429,44 EUR s zakonskom zateznom kamatom dok podneskom od dana 21. svibnja 2025. traži isplatu iznosa od 9.079,25 EUR s zakonskom zateznom kamatom i isplatu iznosa od 3.954,84 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

58. Gore navedene tvrdnje tuženika nisu osnovane, jer su deklaratorni tužbeni zahtjevi dovoljno određeni i nisu se mijenjali tijekom postupka dok što se tiče kondemnatornih tužbenih zahtjeva valja reči da je tužitelj samo uredio tužbene zahtjeve sukladno nalazu i mišljenju vještaka , jer tek po provedbi financijskog vještačenja je to mogao učiniti pa se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe kako to tvrdi tuženik .

59. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor aktivne legitimacijie tužitelja , jer da tužitelj nije dostavio dokaz da je izvršio ijednu uplatu na ime dospjelih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu.

60.

Prigovor tuženika nije osnovan, jer iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da je on osobno otplaćivao kredit putem tzv. trajnog naloga iz svoje mjesečne plaće , a da nitko drugi nije otplaćivao mjesečne rate kredita , međutim valja reči da je tužitelj s tuženik sklopio kredit i tužitelj je bio obveznik plaćanja kredita prema tuženiku i kao takav je evidentiran u poslovnim knjigama tuženika , a za tuženika je bilo bitno da tužitelj plaća rate kredita te bi u slučaju neplaćanja kredita banka teretila tužitelja.

61. Tuženik se protivio preinaci tužbe iz tužiteljeva podneska od 16. lipnja 2023. gdje je tužitelj u odnosu na prvotne tužbene zahtjeve tražio djelomično ništetnim pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koji se odnose promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu , kao i u odnosu na kondemnatorne tužbene zahtjeve , koji su u prvotnim tužbenim zahtjevima bili neodeređeni , a podneskom od 16. lipnja 2023. su navedeni određeni iznosi.

62. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu takvoj preinaci se tuženik ne može protiviti, a u konkretnom slučaju tužitelj je samo uskladio i uredio tužbene zahtjeve prema dokumentaciji , koju je primio od tuženika , jer prilikom podnošenja tužbe tu dokumentaciju nije imao , a kao što je već rečeno tužitelj je mogao saznati točne iznose tek po provedbi financijskog vještačenja , a tužbeni zahtjevi temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

63. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a prema uvjerljivom i logičnom iskazu tužitelja u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora i otplate kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtki.

64. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( stambeni kredit za kupnju stana ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu naveo tužitelj te je stan koristio za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

65. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužitelj potrošač i radi se o potrošačkom Ugovoru i tužitelj , kao takav ima pravni interes za vođenje ovog parničnog postupka.

66. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbina tužitelja.

67. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

68. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku .

69 . Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine

tužitelja.

70. Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 16. lipnja 2023. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja .

71. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova ,za sastav podneska od dana 14. 6. 2023. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 19. 2. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 11. 9. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 20. 9. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za zastupanje na raspravi dana 29. 10. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 21. 5. 2025. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 5. 6. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 12. 9. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 4.050,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 1.012,50 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 550,00 EUR, kao i troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 105,86 EUR te troškovi sudske pristojbe na presudu u iznosu od 200,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 5.918,36 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 22. listopada 2025.

72.

Tužitelju nisu priznati troškovi parničnog postupka , koji se odnose na zastupanje tužitelja na ročištu za objavu presude , jer punomoćnik tužitelja na isto nije pristupio tako da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

73. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.235,86 EUR .

U Zaboku 22. listopada 2025 .

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Vukadin i Partneri j.t.d. iz Zagreba, Biskupa Galjufa 7a

2. Odvjetničko društvo Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba , Prilaz Gjure

Deželića 30