REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-906/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja IŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Domagoj Kovač, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 11. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika IŽF, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 2. ugovora o kreditu br. 069-50- 4011594, sklopljenog 2. travnja 2007. između tužitelja IŽ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu odredbe prema kojoj je kamatna stopa "…promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…".

II. Utvrđuje se da ništetna odredba iz čl. 7. ugovora o kreditu br. 069-50- 4011594, sklopljenog 2. travnja 2007. između tužitelja IŽ i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. u dijelu odredbe koji glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važeće na dan dospijeća…".

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb prema tužitelju IŽ u iznosu od 474,16 EUR i 67,93,00 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb da tužitelju IŽ isplati iznos od 5.463,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, odnosno u slučaju promjene stope prema tako promijenjenoj stopi te iznos od 1.364,88 EUR, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju IŽ nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.187,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, odnosno u slučaju promjene stope prema tako promijenjenoj stopi, tekućima od 22. listopada 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja IŽ za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 069-50-4011594 od 2. travnja 2007., kojim se tuženik obvezao staviti mu na raspolaganje kredit u iznosu od 74.110,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je kupnja stambenog objekta. Tužitelj se obvezao kredit vratiti u 360 jednakih mjesečnih anuiteta, uz obračun anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi tuženika, važećoj na dan plaćanja (čl. 7. 2. ugovora), s pripadajućim kamatama uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno internim aktima tuženika (prema odluci Banke o kreditiranju građana), s time da je početna kamatna stopa (na dan sklapanja ugovora) iznosi 4,95% godišnje (čl. 2. ugovora). Naveo je da je mjesečni anuitet tijekom trajanja otplate kredita znatno porastao, što je bila posljedica porasta tečaja CHF-a i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika, a u čl. 7.2. ugovora određeno je da se u slučaju promjene kamatne stope može povećati ili sniziti iznos anuiteta.

1. 2. Tužitelj je naveo da su stranke 15. travnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 9011508117, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj smatra da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu djelomično ništetne i to odredba o valutnoj klauzuli u CHF i odredba prema kojoj je stopa ugovorne kamate promjenjiva prema jednostranim odlukama banke te smatra da je oštećen primjenom takvih ugovornih odredbi, a da šteta koja mu je time prouzročena nije sanirana konverzijom kredita u EUR.

1. 3. Tužitelj je naveo da je ništetni dio članka 2. odredbe onaj kojim je regulirano "... koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...." te da isti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile redovnu kamatnu stopu koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, koje tužitelju kao prosječnom potrošaču i prosječno pažljivom čovjeku, nisu bile jasne i razumljive, radi čega je kamata bila neodrediva, odnosno nije bilo definiranih jasnih parametara za promjenu kamatne stope, a posljedica čega je ništetnost tog dijela ugovora o kreditu. Jedini parametar koji je tužitelju bio poznat i razumljiv u trenutku isplate kredita i zaključenja osnovnog Ugovora o kreditu bila je početna kamatna stopa od 4,95 %, tako da u tom dijelu tužitelj ne osporava valjanost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Tužitelj je naveo da je tuženik, kao visoko specijalizirana novčarska ustanova, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bio dužan nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti tužitelju (i svakom drugom klijentu, potrošaču) i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njegovim uslugama, ali ne na štetu tužitelja. Znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima tužitelja kao prosječnog potrošača je toliko superiorno da je to nemjerljivo. Upravo zato je u konkretnom Ugovoru o kreditu tuženik bio dužan tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što on nije na valjani način učinio kod sklapanja konkretnog ugovora, već se zadovoljio nedorečenom i nerazumljivom formulacijom o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužitelju, kao prosječnom potrošaču, ostala potpuno nerazumljiva i neodrediva. Nakon podizanja kredita s kamatnom stopom od 4,95 % godišnje i početnog otplatnog plana, tužitelj je tuženiku jednostrano mijenjao kamatnu stopu na nepošten način.

1. 4. Tužitelj tvrdi da je ništetni dio članka 7. te odredbe i to onaj kojim je regulirano: "... po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja ...", te da predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kojom su stranke ugovorile primjenu valutne klauzule vezanu uz srednji tečaj za švicarski franak na dan uplate anuiteta, koji je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiv po kriterijima koji tužitelju kao prosječnom potrošaču i prosječno pažljivom čovjeku nisu bili prezentirani i objašnjeni, čime je postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ne osporava da je pristao na ugovoreni anuitet, ali prema početnom tečaju CHF, onom koji je bio na dan sklapanja ugovora tj. na dan isplate kredita, jer su mu ti parametri bili poznati i jasni. No, tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije informirao tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu (EUR, CHF i dr.), o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EURO, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan i dr. Tužitelj je naveo da on kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad je sklopljen ugovor o kreditu nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Tužitelj nije znao da je CHF specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“ i da to znači da je švicarski franak siguran za ulagače, ovdje tuženika, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, ali da postoji mogućnost povećanja vrijednosti, te da za drugu ugovornu stranu postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom na to kako je tužitelj taj koji je kredit otplaćivao u kunama, dakle u valuti u kojoj je zarađivao, a nije zarađivao u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj, i to ne znajući za opisani rizik. Iz navedenog proizlazi da je odredba kojom se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvela neravnotežu između stranaka na teret tužitelja. Tuženik je prihvatio samo opći rizik valutne klauzule, dok je tužitelj prihvatio i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da je tuženik kao banka navedene odredbe i njihove posljedice razumio, a tužitelj ih nije razumio i nije bio sv jestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled bile jasne, pa je mislio da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe (odnosno njezinog dijela koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima) nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Bio je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg je tužitelj kao dužnik imao obvezu vratiti tuženiku kao banci i cijena, jer se i kamata plaća la u istoj CHF-u. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a u konkretnom ugovoru o namjenskom kreditu tuženik je kao banka znao da je uz tu valutu CHF vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik je preuzeo samo tužitelj, a da to nije ni znao. Na kredit u CHF tuženik je tužitelju nudio najniže ugovorne kamate i naravno da je tužitelju bilo bitno da mu rata za kredit bude što manja. No, tuženik nije istovremeno istaknuo i objasnio tužitelju da kod kredita u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tužitelj snosi drugačiji rizik nego da je kredit uzeo vezano za valutu EUR, tako da je tuženik na nepošten način potaknuo tužitelja na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima jer mu je uskratio bitne informacije za donošenje informirane odluke o valuti za koju će biti vezana glavnica i otplata kredita. To je u startu dovelo do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, kao prosječni potrošač, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao s povjerenjem prema banci, od koje je, kao od jače strane, u tom odnosu očekivao da bude obzirna prema njegovim interesima i u razumnoj ga mjeri informira o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito u slučaju kada se radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik i nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da mu pripada novčani iznos na ime obeštećenja zbog primjene djelomično ništetnih odredbi osnovnog ugovora, a time što je kasnije sklopljen Dodatak osnovnom ugovoru zbog konverzije, tužitelj kod obračuna konverzije nije u cijelosti namiren za preplate na koje je u tom trenutku imao pravo po osnovi d jelomično ništetnog osnovnog ugovora o kreditu.

1. 5. Tužitelj se u tužbi pozvao na odluke sudova donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-2521/2015 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 575/16 te odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je naveo da navedene odluke obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/08, 89/09, 133/09, 76/12 i 56/13 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP).

1. 6. Tužitelj je pojasnio da je predmet deklaratornih tužbenih zahtjeva utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi o kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF i dijela odredbi o ugovornoj kamati koju je tuženik jednostrano mijenjao. Kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 7. ugovora o kreditu, koja je odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF, važećem na dan dospijeća te je po toj osnovi zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 10.000,00 EUR.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je je priznao činjenicu da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu od 2. travnja 2007. Naveo je da je ugovor o kreditu sklopljen sukladno odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23

– u daljnjem tekstu: ZOO), koja regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita i kojom je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, na neku namjenu ili bez utvrđene namjere, dok je obveza korisnika kredita platiti banci ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2. 2. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je naveo da je Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Naveo je da tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku prilikom solemnizacije ugovora. Naveo je da je odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te da ignorira činjenicu da prije zaključenja ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

2. 3. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je ista dopuštena odredbama ZOO-a, prema kojima je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja domaće valute u odnosu na stranu valutu. Tuženik stoga smatra da je pri ugovaranju valutne klauzule postupao zakonito i pošteno. Naveo je da je tužitelja obavijestio o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule i da je nakon toga tužitelj odabrao upravo valutnu klauzulu u CHF-u. Takav tužiteljev odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati valutnu klauzulu. Nadalje, tuženik je naveo da promjena tečaja strane valute nije ni na koji način predvidiva, pa niti on nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF-a. Naveo je da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom ugovora preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje ugovorne obveze. Tuženik je osporio da bi postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom trebaju se kumulativno ispuniti uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule u zahtjevu za kredit vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF-u te nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik tvrdi da je u cijelosti postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik je istaknuo prigovor zastare na tužiteljevu tražbinu po osnovi ugovorene valutne klauzule u CHF-u.

2. 4. Tuženik je naveo da se tužitelj ne može osnovano pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes i tužitelj nije bio stranka u kolektivnom sporu, već bi u ovoj parnici trebati dokazati povrede svojih potrošačkih prava.

2. 5. U odnosu na provedenu konverziju kredita tuženik je naveo da je odredbom čl. 9. ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Naveo je da su stranke 15. travnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu ZID ZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe toga zakona, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. Naveo je da ZID ZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR te da je poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Naveo je da je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom ugovoru ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom dodatka tužitelj je priznao dug. Tuženik stoga zaključuje da je dodatak ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita, pravni posao koji je utemeljen na zakonu i volji tužitelja i kojim je izvršena konverzija u odnosu na kamatnu stopu i valutu pa da tužitelj ne može tvrditi da je ugovor o kreditu ništetan. Naveo je da su provođenjem konverzije otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg ugovora o kreditu, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama.

2. 6. Tuženik je stoga u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenih zahtjeva te je predložio da sud iste odbije kao neosnovane.

3. Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo prigovora radi prebijanja za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom ugovoru o kreditu u iznosu od 474,16 eura i za iznos eventualno negativnih tečajnih razlika.

4. 1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 11. ožujka 2025. istaknuo kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.395,14 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih tuženiku, pa do isplate. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe jer je navedenim podneskom smanjen kondemnatorni tužbeni zahtjev.

4. 2. Sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju zapravo ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe, već o isticanju tužbenog zahtjeva prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja, prije čega tužitelj nije mogao znati za točan iznos svoje tražbine, slijedom čega je sud meritorno odlučio o posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. Tuženik je pak nakon provedenog financijskog vještačenja na glavnoj raspravi određeno naveo tražbine u odnosu na koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, a to je tražbina po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika u iznosu od 67,93 EUR te s osnove preplate priznate konverzijom kredita u iznosu od 474,16 EUR.

6. Nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 3. srpnja 2025. istaknuo zahtjev za isplatu iznosa od 7.308,25 EUR, što umanjeno za iznos od 480,30 EUR na ime preplate utvrđene konverzijom kredita iznosi 6.827,95 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog iznosa, pa do isplate.

7. Na posljednjem ročištu glavne rasprave tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.463,12 EUR, koji se sastoji od zbroja svih preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te za zahtjev isplatu iznosa od 1.364,88 EUR, koji se odnosi na apsolutni iznos zakonskih zateznih kamata izračunatih do 30. rujna 2015., koji je dobiven kao razlika između ukupno izračunatog iznosa zakonskih zateznih kamata do toga dana i iznosa preplate priznate konverzijom kredita.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio dokumentaciju na stranicama br. 14-57 i 68-73 spisa, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb od 17. veljače 2025. na stranicama br. 104-126 spisa, u dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 12. lipnja 2025. na stranicama br. 140-142 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan te je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

10. 1. Među strankama je bila nesporna činjenica da su sklopile predmetni ugovor o kreditu, u kojemu se nalaze i sporne ugovorne odredbe na čiju ništetnost upire tužitelj navodima tužbe i deklaratornim tužbenim zahtjevom. Bilo je nesporno da su stranke sklopile i dodatak ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15.

10. 2. Sporno je bila pravna valjanost ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i na valutnu klauzulu u CHF, ima li tužitelj pravo bilo što osnovano potraživati od tuženika nakon provedene konverzije kredita, sporan je bio osnov i visina tužiteljeve tražbine te je li nastupila zastara iste.

11. Iz ugovora o kreditu na str. 14-17 spisa utvrđeno je da je isti sklopljen 2. travnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, na iznos od 74.110,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Redovna kamata ugovorena je u visini od 4,95% godišnje, kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Kredit je sklopljen na rok otplate od 360 mjeseci, a kao namjena je navedeno da se radi o stambenom kreditu bez počeka. Otplata kredita ugovorena je u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji se uručuje korisniku kredita po isplati kredita.

12. Iz dodatka ugovoru o kreditu na str. 19-22 spisa utvrđeno je da je su se istim ugovorne strane suglasile da temeljem izračuna konverzije kojeg je tuženik izradio sukladno odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po srednjem tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 45.318,90 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015., prije provedbe konverzije, iznosi 57.201,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Utvrđeno je da ukupni iznos anuiteta prema EUR otplatnom planu do 30. rujna 2015. iznosi 28.964,69 EUR te da ukupno uplaćeni iznos utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR do 30. rujna 2015. iznosi 29.438,85 EUR. Utvrđeno je da tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 474,16 EUR, a preostala neotplaćena glavnica 39.812,09 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

13. 1. Tužitelj je iskazao da je odlučio graditi kuću u [adresa], a za to mu je trebao kredit te se obratio podružnici tuženika u Zagrebu. U banku je došao s namjerom da ishodi kredit u vrijednosti od oko 50.000,00 EUR, dakle tražio je kredit s valutnom klauzulom u EUR. Rečeno mu je da se nude krediti s valutnom klauzulom u CHF, što on do tada nije znao. Tada mu je objašnjeno da s obzirom na visinu svoje plaće, može dobiti oko 74.000,00 CHF, što je iznosilo oko 45.000,00 EUR, s time da je kamatna stopa na kredite s valutnom klauzulom u CHF bila izrazito manja od one na eurske kredite. Djelatnica banke mu je stoga ponudila kredit u CHF-u. On je do tada općenito znao da postoji CHF, ali o toj valuti ništa nije znao, znao je da su nekada postojale njemačke marke, a potom euri, dok informacija o drugim valutama nije imao. Kredit mu je odobren relativno brzo, a ništa mu posebno u banci nije rečeno o CHF-u. Za kamatnu stopu mu je rečeno da je ona izrazito niža od kamatne stope na eurske kredite, a ništa mu nije rečeno o tome da je ista promjenjiva i da bi svojim rastom mogla utjecati na visinu anuiteta. Prvi mjesečni anuiteti iznosili su oko 1.000,00 kn, a potom su isti počeli rasti te su iznosili oko 2.800,00 kn. Plaća mu je tada iznosila oko 4.500,00 kn, pa mu je bilo teško s takvom plaćom otplaćivati kredit. U međuvremenu je otišao na rad u Švedsku, supruga je ostala živjeti u [adresa] te je u jednom trenutku na njegovu adresu došla dokumentacija od tuženika vezana uz konverziju kredita te mu je supruga tu dokumentaciju proslijedila u Švedsku. On je shvatio da to treba potpisati, što je i učinio, iako o tome ništa posebno nije znao. Na jednoj ispravi koju je dobio pisalo je da u slučaju da ne prihvati konverziju, da može doći do otkazivanja ugovora i shvatio je da to treba prihvatiti. Tužitelj je iskazao da još uvijek otplaćuje kredit, do sada je otplatio svega oko 5.000,00 eura glavnice, a kredit otplaćuje od 2007. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio je u trgovačkom lancu Plodine i nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo. Sredstvima kredita i uz pomoć članova obitelji supruga i on su uspjeli izgraditi kuću, ali su u međuvremenu otišli živjeti i raditi u Švedsku. Do odlaska u Švedsku živjeli su u toj kući, ista i dalje njihova te u njoj borave kad dođu u Hrvatsku. Kuća joj nije u potpunosti dovršena, ali u njoj ipak mogu boraviti.

13. 2. Odgovarajući na pitanja, izjavio je da nije bio u poziciji da bilo što pregovara o uvjetima ugovora, tražio je kredit u eurima, a ponuđen mu je kredit u CHF- u. Djelatnica banke mu je rekla da je svejedno o kojoj se valutnoj klauzuli radi, ali da je kamatna stopa kod CHF kredita znatno povoljnija te mu je preporučila da uzme taj kredit. Istoga dana predan mu je ugovor o kreditu te ga je djelatnica banke uputila na solemnizaciju istoga kod javnog bilježnika, što je i učinio te je istoga dana vratio banci ovjereni ugovor, a slijedećeg dana su sredstva kredita doznačena na njegov račun. Napomenuo je da je inače bio klijent tuženika, a nitko ga u banci nije upozorio da mu mjesečni anuiteti mogu znatno porasti zbog promjene tečaja. Odgovarajući na pitanja tuženika, tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu letimično pregledao, nije ga detaljno proučavao jer nije financijski stručnjak. Pojmovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nisu mu bili poznati, ali nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja od d jelatnice banke jer je očekivao da je njezina dužnost da mu to sve objasni te je vjerovao da mu je ponudila najpovoljniju opciju kreditiranja. Na pitanje je li bio svjestan da se tijekom otplate kredita kamatna stopa i tečaj CHF-a mogu promijeniti, izjavio da mu nitko u banci nije rekao da bi mjesečni anuiteti s oko 900,00 kuna mogli porasti na 3.000,00 kn, da mu je netko to rekao, takav ugovor ne bi sklopio jer je njegova plaća bila premala za otplatu tako visokih anuiteta. Na pitanje je li tražio i dobio izračun mjesečnih anuiteta za eurski kredit napomenuo je da nakon što je došao u banku tržeći kredit u eurima, ponuđen mu je kredit u CHF-u zbog povoljnije kamatne stope i nakon toga djelatnica banke i on više uopće nisu razgovarali o uvjetima kreditiranja u eurima. Nakon što je dobio dokumentaciju o izračunu konverzije kredita nije posebno kontaktirao banku i tražio dodatne informacije o tome jer je tada bio u Švedskoj, a rok za prihvaćanje konverzije je bio relativno kratak.

14. 1. Radi primjene odgovarajućih zakonskih propisa u konkretnom slučaju, prvenstveno je bilo potrebno utvrditi je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača, odnosno radilo li se o potrošačkoj namjeni kredita. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U Interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba treba primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2. t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivnom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a prodavatelj robe ili pružatelj usluge je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju, vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. 2. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu djelovao izvan svoje poslovne i profesionalne djelatnosti te da je ugovor o kreditu sklopio za uređenje kuće, a u samom ugovoru je namjena kredita navedeno da se radi o stambenom kreditu. Osim toga, niti se u samom ugovoru na bilo koji način ne spominje bilo kakva poslovna djelatnost tužitelja. Također je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu je ugovor o kreditu bio predočen kao tipski, unaprijed sastavljen ugovor od strane tuženika kao trgovca te da on nije mogao utjecati na predmetne ugovorne odredbe. Sud je stoga utvrdio da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač i za potrošačku svrhu. Slijedom navedenog, na tužitelja i na predmetni spor primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

15. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

15. 3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

15. 4. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

15. 5. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te odredbe o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

16. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te da je ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a koje su sadržane u 2. i 7. članku ugovora.

17. 1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF-u, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. 2. U konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužitelj je o toj promjeni samo obavještavan. Osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena, niti odrediva, a niti razumljiva.

17. 3. Nadalje, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da ga tuženik kao korisnika kredita nije informirao o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF , pa tako niti o činjenici da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je tužitelju ponudio kredit s valutnom klauzulom u CHF-u kao najpovoljniju opciju kreditiranja s najnižom kamatnom stopom. Tužitelju je u tom smislu onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njegova prava i interesi kao potrošača. Vezano uz tvrdnju tuženika da se ni na koji način ne može predvidjeti kretanje tečaja neke strane valute, pa tako i CHF-a, ističe se da je tuženik kao bankarska institucija znao da ne postoji mogućnost kontrole hrvatskih institucija na kretanje tečaja CHF-a prema domaćoj valuti, a o tome nije obavijestio tužitelja kao korisnika kredita iako upravo nepostojanje mehanizma za zaštitu domaće valute u odnosu na CHF predstavlja najveći rizik za nekontroliran rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

18. 1. Kako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, prouzročena je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, odnosno tuženik je postupio protivno odredbama ZZP/03.

18. 2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, a tužitelj je u ovom predmetu istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja prema jednostranoj Odluci tuženika i ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.

18. 3. Sud je u skladu s gore navedenim, prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli u CHF-u, koje su sadržane u okviru odredbi čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu i na način kako ih je tužitelj citirao u tužbenom zahtjevu .

19. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj je bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.

20. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, za koju je utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 41.161,78 kn, odnosno 5.463,07 EUR. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 511,82 kn, odnosno 67,93 EUR. Također je utvrđeno da preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.618,80 kn, odnosno 480,30 EUR.

20. 2. Iz dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do konverzije iznose 1.845,18 EUR.

21. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun financijskog vještaka, a kako su nalaz i mišljenje utemeljeni na dokumentaciji u spisu te su izrađeni u skladu s pravilima struke, sud je ih je u cijelosti prihvatio.

22. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO -a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

22. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: I 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije niti osporavao pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja proizlazi da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj samo djelomično obeštećen konverzijom kredita i to u visini preplate koja mu je priznata izračunom konverzijom i koja u konkretnom slučaju iznosi 480,30 EUR. Navedeni iznos preplate utvrđen konverzijom kredita utječe na visinu tužiteljeve tražbine te je istoga potrebno uračunati u tužiteljevu tražbinu sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO - a. Za iznos preplate priznat konverzijom kredita umanjena je tužiteljeva tražbina po osnovi zakonskih zateznih kamata tekućih na preplaćene mjesečnih anuiteta do 30. rujna 2015., koje su financijskim vještačenjem izračunate u ukupnom iznosu od 1.845,18 EUR, pa oduzimanjem od navedenog iznosa kamata iznosa preplate utvrđenog konverzijom kredita (480,30 EUR) dobiven je preostali iznos kamata od 1.365,88 EUR, koliko tuženik još duguje tužitelju po osnovi zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 30. rujna 2015. Tuženik tužitelju i nadalje duguje cijeli iznos glavnice s osnove preplaćenih anuiteta do 30. rujna 2015. (5.463,12 EUR), na koji iznos ima pravo i na zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate, jer su do tada kamate izračunate u apsolutnom iznosu.

24. 1. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja, odnosno utvrdio je da ne postoji njegova tražbina prema tužitelju s osnove preplate priznate konverzijom kredita i u visini tzv. negativnih tečajnih razlika.

24. 2. Negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužitelj platio u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine. Naime, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije prebijao s tužiteljevom tražbinom, odnosno utvrdio je da ne postoji tražbina tuženika prema njemu, koja bi se mogla staviti u prijeboj s njegovom tražbinom. Tuženikov prigovor prijeboja neosnovan je i u smislu odredbe čl. 346. st. 3. ZOO-a jer zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u za tužitelja nije nastao nikakav dobitak.

24. 3. Istaknuta tražbina tuženika po osnovi iznosa preplate priznatog prilikom izračuna konverzije također ne postoji. Taj iznos utvrđen je izračunom konverzije primjenom kalkulatora, provjerenog od strane neovlaštenog revizora u skladu s odredbama ZID ZPK/15, ugovoren je pravno valjanim dodatkom ugovora o kreditu, a za navedeni iznos tužitelj je u okviru konačno postavljenog tužbenog zahtjeva umanjio svoju tražbinu. Sud je stoga u cijelosti ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja.

25. U odnosu na tužiteljevu tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., zastara tražbine po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF -u, a koji je dobiven na način da je od utvrđenog zbroja preplaćenih iznosa anuiteta do 30. rujna 2015. i iznosa izračunatih kamata ne preplaćene iznose do toga dana, oduzeo iznos preplate priznat tužitelju konverzijom kredita te mu je dosudio glavnu tražbinu u iznosu od 5.463,12 EUR sa zakonskim zateznih kamata od 1. listopada 2015. do isplate te izračunat apsolutni iznos zateznih kamata do 30. rujna 2015. od 1.364,88 EUR.

27. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U kolektivnom sporu utvrđeno je da se tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pridržavao odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer se prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF- u nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je prilikom svake uplate znao da prima nešto što mu ne pripada. Slijedom navedenog, tuženik je kao nepošteni stjecatelj tužitelju dužan platiti kamate tekuće od dana svake pojedine mjesečne uplate tečajnih razlika od strane tužitelja, pa sve do isplate, s time da, sukladno gore navedenom, zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015. dosuđene u apsolutnom iznosu (umanjenom za iznos preplate priznat konverzijom kredita), a na glavni iznos tražbine dosuđene su opisno od 1. listopada 2015. do isplate.

28. 1. Odluka o troškovima postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je izgubio parnicu naloženo da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

28. 2. Kod donošenja odluke o troškovima postupka sud je uzeo u obzir vrijednost predmeta spora prema posljednjem preciziranom tužbenom zahtjevu. Što se tiče smanjenja tužbenog kojeg tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbe i kojemu se protivi, sud je primijenio odredbu čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., tumačeći ih na način da bi dosuđivanje troškova postupka tuženiku kao trgovcu za povučeni dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, u slučaju kada se tužbeni zahtjev temelji na nepoštenim ugovornim odredbama na štetu potrošača, moglo imati učinak na potrošače u smislu da ih odvrati od traženja sudske zaštite zbog rizika od eventualne obveze plaćanja troškova trgovcu, jer u trenutku tužbe i prije provedenog vještačenja ne znaju točan iznos svoje tražbine, pa tužbeni zahtjev ne mogu u potpunosti točno postaviti. Osim toga, smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno rezultatima provedenog financijskog vještačenja nije utjecalo na visinu troškova postupka.

28. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 11. ožujka 2025. i 3. srpnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 23. siječnja 2025. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova,

- za zastupanje na ročištima 21. siječnja 2025., 13. svibnja 2025. i 11. rujna 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu za objavu i uručenje odluke po tbr. 9. t. 3. u visini od 50 bodova,

- što ukupno iznosi 675 bodova ili 1.350,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 337,50 EUR.

28. 4. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 4. srpnja 2025., jer toga dana nije zaprimljen nikakav podnesak tužitelja.

28. 5. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, pa ukupni tužiteljevi troškovi iznose 2.187,50 EUR, u kojem iznosu je tuženiku naloženo da mu naknadi troškove postupka, dok je preko dosuđenog iznosa troškova sud odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

29. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zaboku 22. listopada 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Domagoj Kovač, Zagreb, Palmotićeva 50

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4