REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-282/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća, te Renate Pražetina Kaleb i Irene Kvaternik kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog CV, zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu – opisanom u članku 227. stavak 1., 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11), a kažnjivom po članku 227. stavak 6. KZ/11, odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj: 46. K-1229/2019 od 13. siječnja 2023. podnio optuženi CV i Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog CV kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog CV da je počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1., 2. i 6. KZ/11, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, koja je na temelju članka 55. stavak 1. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

1.1. Rad za opće dobro može se izvršiti samo uz pristanak optuženika, time da će rok u kojem se rad za opće dobro mora izvršiti odrediti tijelo za probaciju, vodeći računa o optuženikovim mogućnostima s obzirom na osobne prilike i zaposlenje, koji rok za izvršenje međutim, ne može biti kraći od 1 (jednog) mjeseca, niti dulji od 2 (dvije) godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro.

1.2. Optuženik je upozoren da ako se u roku 8 (osam) dana od dana za koji je pozvan javiti se nadležnom tijelu za probaciju istom ne javi ili mu poziv nije moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak na rad za opće dobro, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti suca izvršenja.

1.3. Optuženi CV je upućen da u svemu surađuje s nadležnim tijekom za probaciju, time da ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji će mu biti određen, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne zatvora na koju je osuđen u cijelosti ili neizvršenom dijelu, a ako optuženik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju produžit će rok izvršenja rada za opće dobro.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – u nastavku: ZKP) optuženi CV je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP-a u iznosu 383,67 eura na ime psihijatrijskog vještačenja, te trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP u visini 300 eura na ime paušalne svote sudu, u roku 15 dana od izvršnosti presude, a na temelju članka 148. stavak 1. i 4. ZKP-a optuženik je obvezan naknaditi i trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP-a na ime toksikološkog, sudskomedicinskog i prometnog vještačenja, te trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP-a na ime nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika Matije Duka, odvjetnika iz Zagreba u visinama koje će biti određene posebnim rješenjem.

3. Protiv presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, zbog odluke o kazni. Predlaže prihvatiti žalbu, preinačiti presudu na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

4. Protiv presude je žalbu podnio optuženik po branitelju Marku Bekavcu-Basiću, odvjetniku iz Zagreba, u kojoj ne navodi žalbene osnove, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se presuda preinači, a podredno da se ista ukine i vrati pred drugog suca.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP-a spis je bio dostavljen ŽDO u Zagrebu.

7. Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu i optuženika nisu osnovane.

8. Optuženi CV nalazi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u tome što je pisani otpravak presude izrađen više od godine dana nakon datuma objave (u žalbi se navodi da je presuda donesena više od godinu dana nakon datuma objave), čime ukazuje na povredu odredaba članka 458. stavka 1., 2. i 3. ZKP-a koje propisuju rokove za izradu i otpremu pisane presude. Međutim, prekoračenje rokova za izradu presude ne može predstavljati takozvanu "relativno" bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a jer se takva povreda može počiniti samo pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude, a ne i nakon njenog donošenja. Zbog toga nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a.

8.1. Nadalje se u žalbi optuženika neosnovano ističe da vještak Zvonko Ivašić nije usmeno saslušan što bi onda prema mišljenju žalitelja (iako to izrijekom ne navodi već ističe da je to razlog da presuda ne može opstati) bio razlog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. U odnosu na navedeni žalbeni navod, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da tijekom rasprave pred prvostupanjskim sudom nije predlagano provođenje vještačenja po prometnom vještaku Zvonku Ivašiću, te da je na temelju članka 430. ZKP-a pročitana dokumentacija Zvonka Ivašića sa listova 132 do 138 na koji dokaz u smislu članka 433. ZKP-a obrana nije imala primjedbe, iz čega je razvidno da nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a.

9. Iako optuženik u žalbi izrijekom ne ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, sadržajno svojim žalbenim navodima dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na postojanje kaznene odgovornosti optuženika. Izdvaja određene okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio u postupku - da je žrtva pretrčavala preko obilježenog pješačkog prijelaza dok je na semaforu za pješake bilo upaljeno crveno svjetlo, da je kolnik bio osvijetljen, a padala je kiša, da prometni vještak ne može sa sigurnošću utvrditi je li bilo moguće žrtvu uočiti obzirom na vremenske uvjete i boju odjeće koju je nosila, da optuženik nije vidio žrtvu, iz kojih okolnosti onda zaključuje da optuženik nije kriv za kazneno djelo izazivanja prometne nezgode.

9.1. U prilog takvih zaključaka nastavno u žalbi izdvaja dijelove presude, koji prema njegovom mišljenu potvrđuju njegovu konkluziju, a koji nisu od utjecaja na zaključak o odlučnim činjenicama. Naime, optuženiku se ne inkriminira da bi upravljao vozilom pod utjecajem alkohola, tako da nije od utjecaja za pravilnost odluke je li mu u krvi i mokraći utvrđena prisutnost alkohola. Također, svjedoci nemaju stručnih znanja ili vještina za zaključivanje o brzini kojom se optuženik u trenutku nesreće kretao, te je zaključak o istoj okolnosti prvostupanjski sud pravilno izveo na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka.

9.2. Protivno navodima žalbe optuženog CV prvostupanjski sud je na temelju pravilne ocjene prometnog, sudskomedicinskog vještačenja, iskaza svjedoka TV i JV u vezi kretanja žrtve, a uzevši u obzir i druge dokaze na koje se pobijana presuda poziva, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice kako u odnosu na brzinu kretanja optuženika tako i u odnosu na mogućnost uočavanja žrtve i izbježivost naleta. Za takva svoja utvrđenja je u obrazloženju presude iznio logične, argumentirane i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke dipl. ing. IV je utvrđeno da se optuženik neposredno prije nesreće kretao brzinom od oko 92 km/h na dijelu prometnice gdje je znakom brzina ograničena na 60 km/h, te da za izbjegavanje nesreće nije bilo potrebno kočiti da se optuženik kritične zgode kretao brzinom od 60 km/h, neovisno o tome je li pješakinja bila ili nije bila vidljiva u konkretnim uvjetima. Dovodeći u vezu iskaze svjedoka TV i JV o kretanju žrtve u korelaciju s obranom optuženika da nije promatrao cestu neposredno prije naleta na žrtvu, i da učestalo, čak više puta tijekom dana prolazi navedenom prometnicom, zbog čega je dobro upoznat sa konfiguracijom ceste (u smislu razlike u nagibu na pojedinim dijelovima prometnice) i frekvencijom prometa na istoj, nema nikakve dvojbe, a suprotno citiranim žalbenim navodima, da je optuženik postupio protivno odredbi članka 53. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, br. 67/2008., 48/2010., 74/2011., 80/2013., 158/2013., 92/2014., 64/2015. i 108/2017; dalje u tekstu: ZOSPC), kretao se preko 30 km/h brzinom većom od dopuštene i takvim ponašanjem prouzročio prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba smrtno stradala, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

9.3. Neosnovano žalitelj ističe da se osuđujućom odlukom stavlja na teret obaveza svakom vozaču voziti polako, neovisno o zelenom svjetlu upaljenom za smjer kretanja, zbog činjenice postojanja neodgovornih ljudi koji pretrčavaju cestu za vrijeme crvenog svjetla za njihov smjer kretanja, zanemarujući da optuženik u konkretnoj situaciji nije poštivao odredbu članka 53. stavak 1. ZOSPC-a čime je izazvao opasnost za živote i tijela ljudi, posljedica kojih radnji je smrt žrtve.

10. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da na strani optuženika ne postoje naročito olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11, te da se svrha kažnjavanja ne može postići izrečenom kaznom zatvora u trajanju deset mjeseci, niti su ostvarene pretpostavke da se ta kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro jer optuženik nije pokazao kritičnost prema vlastitom postupanju, nije izrazio žaljenje zbog posljedica koje su nastale niti sućut srodnicima žrtve, nije pokušao nadoknaditi imovinsku i neimovinsku štetu obitelji žrtve, nije cijenjeno da je optuženik prije prometne nesreće upravljao vozilom brzinom većom od 30 km/h od dopuštene brzine, u noćnim uvjetima dok je padala kiša, koje okolnosti (noćni uvjeti i kiša) prvostupanjski sud pogrešno cijeni olakotnima. U prilog navedenih tvrdnji ukazuje na broj i vrstu ozljeda koje je žrtva zadobila, kao i na nepažnju optuženika u odnosu na vožnju jer u obrani navodi da prije naleta nije gledao u pravcu vožnje.

10.1. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, kao i to da im je potom dao pravilan značaj. Tako su optuženiku olakotnima cijenjene dosadašnja neosuđivanost, otežani vremenski uvjeti, činjenicu da je žrtva bila obučena u tamnu odjeću i pretrčavala cestu za vrijeme dok je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo za njen smjer kretanja, zbog čega je bilo otežano uočavanje žrtve, dok su otegotnim cijenjene okolnost što učestalo prolazi navedenom prometnicom, tako da je upoznat sa činjenicom da se radi o visokofrekventnoj prometnici kojom se kretao i nekoliko puta na dan, da je na određenim mjestima slabija vidljivost na istoj prometnici, te da je nakon ovog događaja počinio prekršaj iz članka 231. stavak 10. ZOSPC-a.

10.2. Uzevši u obzir navedeno, pri tome posebno vrednujući olakotne okolnosti vezane za kretanje žrtve u okviru konkretnih vremenskih uvjeta, kao i činjenicu kaznene i prekršajne neosuđivanosti optuženika, primjena instituta ublažavanja kazne iz članka 48. stavak 2. KZ/11 od strane prvostupanjskog suda je, i prema ocjeni ovoga suda, primjerena okolnostima počinjenja djela, njegovoj težini i pogibeljnosti, kao i stupnju krivnje te ličnosti konkretnog optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

10.3. Stoga, a ne umanjujući ni obezvrjeđujući značaj okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji predlaže da se optuženik osudi na kaznu zatvora, bez da pri tome navodi i jednu novu okolnost koja bi njegovom postupanju davala teži značaj, a koja već nije bila obuhvaćena ocjenom prvostupanjskog suda. Naime, optuženik se očitovao o optužbi na način da se ne smatra krivim tako da se podrazumijeva da ne pokazuje kritičnosti prema vlastitom postupanju, a vezano za kontaktiranje sa obitelji žrtve i eventualno snašanje troškova, ista okolnost nije nužna za primjenu instituta ublažavanja, obzirom na postojanje već prethodno istaknutih okolnosti. Brzina iznad dopuštene je okolnost vezana za postojanje obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nezgode u cestovnom prometu, kao i ozljede koje su dovele do smrtnog ishoda, i način postupanja optuženika neposredno prije naleta na žrtvu, a vezano za uvjete vožnje u konkretnom slučaju, ispravno je iste prvostupanjski sud cijenio kao olakotne okolnosti.

11. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavak 1. ZKP-a, kojom prilikom nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz tog članka ili da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

12. Zbog navedenog presuđeno je kao u izreci na temelju članka 482. ZKP-a.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Miličević