REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-895/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća, te Renate Pražetina Kaleb i Irene Kvaternik kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog IČD, zbog kaznenih djela protiv osobne slobode – prijetnje– opisano po članku 139. stavku 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22.,114/23. i 36/24. – dalje u tekstu: KZ/11), a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11 i nametljivog ponašanja - opisano po članku 140. stavku 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 140. stavak 2. KZ/11 te kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – nasilja u obitelji – opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11, odlučujući o žalbama koje je protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: K-362/2024 od 19. rujna 2024. podnio optuženi IČD, u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog IČD kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Novom Zagrebu proglasio je krivim optuženog IČD da je počinio dva kaznena djela protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano po članku 139. stavku 2. i 3. KZ/11 i nametljivim ponašanjem - opisano po članku 140. stavku 1. i 2. KZ/11, te jedno kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece – nasiljem u obitelji – opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11, a sve u vezi članka 51. KZ/11.

2. Optuženom IČD je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 7 (sedam) mjeseci, na temelju članka 140. stavka 1. i 2. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca, na temelju članka 179.a KZ/11 kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, dok je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci.

3. Na temelju članka 57. KZ/11 optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od izrečene kazne zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci na koju je osuđen ima izvršiti 8 (osam) mjeseci, a dio kazne u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca neće se izvršiti ako optuženik u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

4. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu neuvjetovanu kaznu zatvora uračunato i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. travnja 2024. do 19. rujna 2024.

5. Na temelju članka 68. stavka 1. KZ/11 optuženom IČD je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja se ima izvršavati za vrijeme izdržavanja izrečene kazne zatvora u okviru zatvorskog sustava, a po izlasku iz zatvora ima se izvršavati na slobodi uz nadzor nadležnog tijela za probaciju, te može trajati do proteka roka provjeravanja u trajanju 3 (tri) godine primjenom uvjetne osude. Na temelju članka 58. stavak 5. KZ/11 optuženik je upozoren da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako optuženik bez opravdanog razloga krši obveze koje su mu određene sigurnosnom mjerom.

6. Na temelju članka 73. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve oštećene IČ kojoj se ne smije približiti na udaljenost manju od 100 metara u trajanju 3 (tri) godine. Na temelju članka 73. stavak 4. u svezi članka 71. stavak 5. i članka 58. stavak 5. KZ/11 optuženik je upozoren da sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako optuženik bez opravdanog razloga krši obveze koje su mu određene sigurnosnom mjerom.

7. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. - dalje u tekstu ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka.

8. Protiv presude žalbu je podnio optuženi IČD po branitelju Milku Križanoviću, odvjetniku iz Zagreba, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud optuženika oslobodi optužbe, ili podredno, da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, i po branitelju Tomislavu Golomejiću, odvjetniku iz Zagreba zbog svih žalbenih osnova propisanih odredbom članka 467. ZKP-a, osobito zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom da se žalbe međusobno nadopunjuju i podudaraju u žalbenim razlozima, razmotrit će se kao jedna žalba optuženika.

9. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

10. Sukladno članku 474. stavak 1. ZKP-a, spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

11. Žalbe optuženika nisu osnovane.

12. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a što se obrazlaže pogrešnim zaključkom prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Iz obrazloženja tog žalbenog razloga proizlazi da se žalitelj žali jer ne prihvaća zaključke prvostupanjskog suda o utvrđenom činjeničnom stanju te u biti nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja koji se temelje na iskazu oštećenice. Iako se žalitelj trudi ukazati na bitne povrede odredaba kaznenog postupka smatrajući da nisu dani razlozi u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama, svi navedeni prigovori ukazuju na pogrešne zaključke prvostupanjskog suda kod ocjene pojedinih dokaza, što se svodi na to da žalba zapravo upire na pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Žalbom se upire da te odlučne činjenice nisu obrazložene u presudi, te da je sud na osnovu pogrešnih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza neosnovano uzeo da su te činjenice utvrđene. Suprotno tome, po ovog suda, u pobijanoj presudi dani su razlozi o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su navedeni jasno i određeno bez proturječja u odnosu na izvedene dokaze, na temelju kojih je utvrđeno da je optuženik u inkriminiranom periodu postupao na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke presude.

12.1. Slijedom iznijetog, nije dakle ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka prema žalbenim navodima na koje ukazuje optuženik, a ovaj sud nije našao niti da su počinjene druge povrede u smislu članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

12.2. Dakle, svi su ovi prigovori koji se u žalbi podvode pod postupovne povrede u biti iz činjenične sfere i stoga će o njima očitovanje uslijediti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Neosnovano se nadalje ističe povreda prava obrane jer nije izveden niti jedan dokazni prijedlog obrane obzirom nije prihvaćen prijedlog obrane radi vještačenja mobitela. Žalitelj ustvari ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP-a, odnosno na povredu prava na pravično suđenje, koji žalbeni navod je neosnovan. Naime, prvostupanjski sud je obrazložio odbijanje navedenog prijedloga okolnošću da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno na temelju ostalih provedenih dokaza, a vezano za povredu prava obrane, ista nije počinjena jer niti iz jedne zakonske odredbe ne proizlazi dužnost suda da prihvati dokazne prijedloge stranaka, a ako ih odbije za to mora dati valjane razloge. Slijedom toga, takvo postupanje predstavlja sada i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP-a na koju drugostupanjski sud sada pazi po službenoj dužnosti (članak 476. stavak 1. točka 1. ZKP-a). Stoga je ovdje potrebno ocijeniti je li prvostupanjski sud počinio navedenu povredu time što je odbio dokazni prijedlog obrane.

13.1. U ovom postupku obrana je predložila provođenje jednog dokaza koji je prvostupanjski sud odbio i za to dao obrazloženje (točka 3. obrazloženja presude). Pritom je u odnosu na osuđujući dio presude prihvatio sve dokaze optužbe i na njima utemeljio osudu. U takvoj situaciji, a imajući na umu navedene zakonske, ustavne i konvencijske odredbe i obveze, bilo je potrebno razmotriti je li u odnosu na optuženika povrijeđeno načelo pravičnosti (članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i članak 29. Ustava Republike Hrvatske). To razmatranje ovdje uključuje ocjenu poštivanja prava i davanje mogućnosti obrani u cjelokupno provedenom postupku, a ovdje je od posebnog značaja raspravni dio postupka jer se kontradiktornost i konfrontacijsko pravo optuženika najbolje provodi na raspravi. Pri ocjeni poštivanja načela pravičnosti, o tome jesu li poštovana prava obrane u konkretnoj situaciji, ovaj sud je utvrdio da je optuženik u postupku imao branitelja te mu je omogućeno da se brani uz stručnu pomoć, da su dvije svjedokinje i vještak psihijatar, ispitani neposredno na raspravi, da je obrana na raspravi imala sve potrebne mogućnosti ispitati i osporiti vjerodostojnost ispitanih svjedokinja optužbe, pa prava optuženika nisu bila neopravdano ograničena, odnosno niti u jednom segmentu prekršena.

13.2. Prvostupanjski sud je pravilno odbio provođenje vještačenja poruka s mobitela na okolnost komunikacije optuženika i žrtve jer povezivanjem sadržaja iskaza žrtve i sadržaja poruka koje prileže spisu, a kada se pritom imaju na umu i ostali provedeni dokazi koji po svojoj čvrstini i pouzdanosti tvore jasan zaključak o optuženiku kao počinitelju, onda nema nikakve dvojbe o tome da je ocjena prvostupanjskog suda o nevažnosti predloženog dokaza pravilna i utemeljena na razmatranju svih odlučnih okolnosti.

13.3. Prema tome, optuženiku je omogućeno da se brani uz branitelja, imao je stvarne mogućnosti osporavati i ocijeniti dokaze optužbe čijem izvođenju se nije protivio, a način izvođenja tih dokaza ne dovodi u sumnju vjerodostojnost dokaza na kojima se temelji osuda. Stoga je pravo optuženika na pravično suđenje poštivano, pa nije ostvarena bitna povreda iz članka 468. stavak 2. ZKP-a.

14. U žalbi istaknuta povreda načela "in dubio pro reo" predstavlja pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja u smislu preocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka. Pogrešno se navodi da je prvostupanjski sud osuđujućom presudom povrijedio jedno od temeljnih načela kaznenog prava "in dubio pro reo" jer se ne radi o načelu nego pravno-logičnom pomagalu koje nije primjenjivo u ovom slučaju. Naime, ono se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist optuženika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 3. ZKP-a postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o nepostojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji, a ovdje nije riječ o takvom slučaju. Prvostupanjski sud je na temelju ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima izveo zaključke o tome jesu li sporne činjenice dokazane pri čemu nije bio u dvojbi glede činjenica te stoga nije niti primijenio pravilo "in dubio pro reo".

15. Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15.1. U okviru ove žalbene osnove optuženik ističe da iz sadržaja poruka koje su razmijenili optuženik i oštećenica proizlazi da niti u nijednoj poruci optuženik nije bio agresivan niti je prijetio oštećenici, koja okolnost nije od utjecaja za zaključak o spornim činjenicama jer se optuženiku niti ne stavlja na teret optužnicom da je oštećenici upućivao poruke prijetećeg sadržaja putem mobitela, već da joj je uputio riječi prijetećeg sadržaja u osobnom kontaktu i u telefonskom razgovoru, da se presuda temelji isključivo na iskazu oštećenice, koji iskaz nije dosljedan niti potvrđen drugim dokazima, iz kojeg proizlazi da je ona inicirala kontakte sa optuženikom u inkriminiranom periodu, da svjedok JČ, nema neposrednih saznanja o predmetnim kaznenim djelima, niti o odnosu optuženika i žrtve. Nastavno se iznosi argumentacija koja nije od utjecaja za zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika, a vezana za vrijeme podnošenje kaznene prijave oštećenice, činjenice da pokušavao održati kontakt sa svojom kćeri i zaručnicom kako bi spasio njihovu vezu, da nije imao namjeru naštetiti oštećenici, da je nikad nije fizički napao.

15.2. Po mišljenju ovog suda, pravilno prvostupanjski sud analizirajući iskaz oštećenice prihvaća taj iskaz kao vjerodostojan i na temelju njega zaključuje o postupanju optuženika koji joj je u inkriminiranom periodu upućivao uvrede, omalovažavao ju, ozbiljno joj prijetio da će ju usmrtiti, a dijete oteti, nastojao uspostaviti i uspostavljao neželjeni kontakt s njom. Naime, točan je zaključak prvostupanjskog suda da je iskaz oštećenice potvrđen sadržajem ispisa poruka koje su izmijenili optuženik i oštećenica, iz kojeg je među ostalim utvrđeno da je u više navrata oštećenica blokirala broj mobitela optuženika, da mu je izrijekom navela da ju „maltretira“, da optuženik pokušava, unatoč tome što je blokirala njegov broj mobitela, doći u kontakt s njom jer kupuje nove brojeve telefona iz kojih okolnosti proizlazi da je optuženik znao da oštećnica ne želi kontaktirati s njim. Iz iskaza oštećenice je nadalje utvrđeno da joj je rekao da ako ju bude želio riješiti, zna način na koji bi to napravio, da bi ju raščetvorio, razrezao na četiri dijela, strpao u kofer i bacio u Savu, da je kuhar i točno zna gdje treba rezati, da joj se obraćao riječima „stoko“, da legne na pod gdje joj je mjesto, da će joj uzeti dijete i sve ih koštati života, da neće znati je li dijete živo i gdje je. Činjenica srodstva svjedoka JČ i oštećenice ne podrazumijeva neistinitost iskaza svjedoka JČ, koji prvostupanjski sud ocjenjuje pojedinačno kao i iskaz svjedoka IČ i onda dovodi u vezu s drugim dokazima, konkretno nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra (listovi 130-148 i 325 spisa), sadržajem poruka koje su u inkriminiranom periodu izmijenili optuženik i žrtva putem mobitela (listovi 13-49 spisa), medicinskom dokumentacijom optuženika (listovi 63-70, spisa), te ovjerenom izjavom optuženika kod javnog bilježnika (list 90 spisa) nakon čega zaključuje o spornim činjenicama.

15.3. Iz navedenih razloga činjenično stanje nije pogrešno niti nepotpuno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica čvrsto utemeljeni na izvedenim dokazima.

16. Neosnovano žalba ukazuje da ne postoje elementi kaznenog djela nametljivog ponašanja obzirom na inkriminirani period manje od mjesec dana. Naime, obilježja kaznenog djela iz članka 140. stavak 1. KZ/11 su praćenje ili uhođenje druge osobe, odnosno nastojanje uspostavljanja ili uspostavljanje neželjenog kontakta ili zastrašivanje na drugi način čime je izazvana tjeskoba ili strah za njenu sigurnost (sigurnost žrtve) ili sigurnost njoj bliskih osoba, a kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 140. stavak 2. KZ/11 čini počinitelj koji postupa u odnosu na blisku osobu. Iz navedenog zakonskog opisa je razvidno da za opstojnost djela nije predviđen vremenski okvir, te da je sve elemente djela prvostupanjski sud pravilno utvrdio vezano za pozivanje i slanje poruka optuženika unatoč tome što je oštećenica izrijekom rekla da ne želi s njim kontaktirati te blokirala njegov broj telefona, zbog kojih radnji optuženika je bila u tjeskobi i strahu za sebe i sebi bliske osobe i proglasio optuženika krivim za kazneno djelo iz članka 140. stavak 2. KZ/11. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

17. Iako je u žalbi optuženika kao žalbena osnova navedena povreda kaznenog zakona, ona se u razlozima žalbe posebno ne obrazlaže, već se navodi kako je povreda kaznenog zakona rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio, da je na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja u potpunosti dokazano da se u činu optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenih djela iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11, članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11 i 179.a KZ/11, na način na koji je to opisano u činjeničnom supstratu djela u optužnici, pa ni u tom dijelu žalba optuženika nije osnovana. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP-a te je našao da nije počinjena niti neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

18. Pobijajući odluku o kazni, optuženik ukazuje da kazna nije u razmjeru „sa stupnjem krivnje“ i s „okrivljenikovom osobnosti obzirom na provedeno vještačenje“. Optuženik nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

18.1. Sud prvog stupnja je, pri odmjeravanju kazne, olakotnim cijenio mlađu životnu dob, smanjenu ubrojivost optuženika u bitnom tempore criminis, okolnost da su on i žrtva roditelji jednog djeteta, dok je otegotnim cijenjen visok stupanj kriminalne volje, verbalnu agresivnost i bezobzirnost i po mišljenju ovog suda utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

18.2. Imajući u vidu svrhu kažnjavanja te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju jedne godine i deset mjeseci, na koju je primijenjena djelomična uvjetna osuda time da neuvjetovani dio kazne iznosi osam (8) mjeseci, a uvjetovani dio ostalih godinu dana i dva mjeseca, izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela i omogućiti mu ponovno uključivanje u društvo, te utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Zbog toga nema mjesta izricanju blaže kazne, pa nije osnovana niti žalba iz razloga navedenog u članku 471. stavku 1. ZKP-a.

19. Pobijanje prvostupanjske presude zbog odluke o sigurnosnoj mjeri nije posebno obrazloženo, a ovaj sud nalazi da je odluka suda prvog stupnja o primjeni sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja osnovano donijeta jer je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. Vladimire Vozny Duk utvrdio da je optuženik kaznena djela počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, te da postoji opasnost da bi i u budućnosti mogao počiniti teže kazneno djelo. Osim toga, optuženik u žalbi ne iznosi niti jedan razlog zbog čega smatra da je izrečena sigurnosna mjera nezakonita.

19.1. Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o sigurnosnoj mjeri iz članka 68. KZ/11.

20. U uvodu žalbe optuženik ističe i da se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, međutim, niti taj osnov ne obrazlaže. S obzirom na članka 148. stavak 6. ZKP-a koji propisuje da kad u odluci kojom rješava o troškovima, sud može optuženika osloboditi obveze da naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP-a te nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja, žalba nije osnovana niti u tom dijelu.

21. Ovaj sud, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP-a nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

22. Stoga je primjenom članka 482. ZKP-a trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Miličević