Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1122/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikši Krešimiru Peniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Budin i Penić, j.t.d., Zagreb, Svetice 23, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelj, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2702/2021-36 od 3. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2702/2021-36 od 3. siječnja 2025.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke.

b) u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.159,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2025. do isplate,

c) u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2702/2021-36 od 3. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen za iznos od 2.922,31 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2025. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 2.923,31 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2025. do isplate po stopi koja se za ostale odnose određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eura.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.062,57 eura.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2702/2021-36 od 3. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. svibnja 2007. solemnizirananog kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba 9. svibnja 2007. pod brojem OV-9336/2007 zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu koji glasi: ''Članak 2. Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 237.400,00 CHF (dvjestotridesetseddamtisućačetiristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.'', ''Članak 3. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.'', ''Članak 4. Kredit se otplaćuje u 360 (tristošezdeset) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.160,93 CHF (tritisućešezdeset švicarskih franaka i 93/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.'' (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 38.424,91 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke).

Utvrđeno je i da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. svibnja 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba 9. svibnja 2007. pod brojem OV-9336/2007 zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu koji glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijeli dvadesetpet posto) iznosa kredita.'' (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužiteljici isplati iznos od 1.740,44 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

Na kraju, tuženiku je naloženo i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.159,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2025. do isplate (točka V. izreke), dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. siječnja 2025. do isplate odbijen kao neosnovan (točka VI. izreke).

Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužiteljica povukla tužbu za isplatu iznosa od 43,89 eura, za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, te za isplatu iznosa od 5.152,42 eura.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv rješenja i točke V. izreke presude u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen podnijela je i tužiteljica, kako iz sadržaja žalbe proizlazi, iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom da se pobijane odluke preinače.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 8. svibnja 2007., te restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula i plaćanje naknade za obradu kredita.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. svibnja 2007. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 237.400,00 CHF uz rok otplate od 30 godina,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena početna redovna kamatna stopa od 4,20 % godišnje koja je promjenjiva,

- da je ugovor o kreditu tužiteljica sklopila u svrhu kupnje stana,

- da je ugovor o kreditu tužiteljica sklopila u svojstvu potrošača,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita u anuitetima koji su vezani uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak,

- da je ugovorom o kreditu ugovorena obveza tužiteljice da plati jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita,

- da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i plaćanje naknade za obradu kredita nepoštene, te posljedično tome i ništetne,

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 38.424,91 eura s osnove povrata iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, te u iznosu od 1.740,44 eura koji su tuženiku plaćeni s osnove plaćanja naknade za troškove obrade kredita.

7. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Neosnovano dakle, tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, kao i personalne i materijalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, te je na temelju istih, pravilno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Činjenično stanje je dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

8. Tuženik u žalbi ističe da sud prvog stupnja neovisno o utvrđenjima iz presuda donijetih u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača nije obrazložio iz kojih su sporne ugovorne odredbe dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice kao potrošača. Međutim, sud prvog stupnja je u postupku izveo dokaz saslušanjem tužiteljice i zaposlenice tuženika svjedokinje L, te je u presudi naveo dostatne razloge zbog kojih smatra da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Stoga predmetni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

9. Tuženik neosnovano u žalbi osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o visini tužiteljičine tražbine koje utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke mr. sc Zrinka Ručevića. Naime, nalaz i mišljenje vještaka kao i njegove dopune izrađen je sukladno zadatku određeno od strane suda prvog stupnja, te je isto i prema stavu ovog suda u potpunosti podobno da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je vještak neosnovano izradio nalaz i mišljenje kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo primjenjivati kunsku kamatnu stopu potrebno je navesti da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-746/2022 od 30. studenog 2022., Rev-777/2022 od 21. rujna 2022., Rev-819/2022 od 14. rujna 2022., Rev-610/2022 od 21. ožujka 2023., Rev-610/2022 od 29. kolovoza 2023. i dr.). Dakle, nije bilo osnove da se provodi vještačenje s primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite kako to smatra tuženik, a niti je zbog toga visina tražbine pogrešno utvrđena. U tom smislu pravilno je sud prvog stupnja postupio kada visinu tražbine nije utvrđivao prema kamatnim stopama koje su vrijedile na kunske kredite odnosno kada nije naložio vještaku izračun tražbine prema parametrima kako je to predlagao tuženik.

10. U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud nije cijenio postojanje tzv. negativnih razlika odnosno da tražbinu tužiteljice nije umanjio za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet potrebno je navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., kao i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 999/2023 od 17. siječnja 2024., Rev-997/2023 od 5. ožujka 2024. i Rev-876/2023 od 21. ožujka 2024. i dr.). U konkretnom slučaju, tuženik u postupku nije istaknuo niti prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev tako da je pravilno sud prvog stupnja postupio kada negativne razlike nije uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine.

11. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na plaćanje svih naknada i troškova koji se određuju odlukom tuženika. Tuženik naime u tom dijelu žalbe tvrdi da su sporne odredbe o plaćanju naknada i troškova jasne, lako razumljive i lako uočljive, te da stoga, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) nije bilo dopušteno ispitivati njihovu nepoštenost. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

12. Naime, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, za primjenu odredbe čl. 84. ZZP/03 koja regulira nedopuštenost ocjenjivanja poštenosti pojedinih ugovornih odredbi, nije dovoljno samo da se radi o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, već je potrebno i da se radi o ugovornim odredbama koje se odnose na predmet ugovora i njegovu cijenu.

13. U konkretnom slučaju, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, čak i da se zauzme stav da su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanja nepoštenosti, a kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

14. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obveza stranaka ugovornih stranaka. Naime, odredba ugovora u kojoj se korisnik kredita obvezuje na plaćanje naknade za obradu kredita predstavlja odredbu koja u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepovoljno utječe na pravni položaj potrošača i to u mjeri da stvara znatniju ravnotežu njegovim pravima i obvezama prema tuženiku. Njome se sadržajno potrošač sadržajno obvezuje platiti naknadu od čak 1,25 % iznosa krediti takva odredba, u situaciji kada o istoj nije pregovarano i kada nije jasno u čemu se točno troškovi obrade kredita odnose i zašto se isti plaćaju u postotku od iznosa odobrenog kredita, nedvojbeno stvara znatniju neravnotežu u njegovom pravnom položaju prema tuženiku.

15. U tom smislu potrebno je i navesti da je odredbom čl. 59. al. 3. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju, nesporno je da zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Pritom troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Takvi neutvrđeni troškovi koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu su, i prema ocjeni ovog suda, nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, a posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o spornoj naknadi ugovorenoj u čl. 5. ugovora, tužiteljica preuzela i obvezu snošenja svih drugih troškova vezanih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu, osiguranje i naplatu tog ugovora. Nedvojbeno je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža a s obzirom da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima (istovrsno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1056/2024 od 30. listopada 2024., Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).

16. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tražbina tužiteljice zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u zastarnom roku od pet godina. Stoga rok zastare u odnosu u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule. S obzirom da je tužba podnijeta 8. travnja 2021. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO), tako da tražbina tužiteljice u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu nije zastarjela kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., kao i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3025/2018 od 20. ožujka 2024. i Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

17. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji nije obuhvaćen kolektivnim sporom zastara odnosno na dio restitucijskog zahtjeva koji se odnosi na vraćanje plaćene naknade za obradu kredita rok zastare počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud, (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe i da je za taj dio tražbine tužiteljice nastupila zastara.

18. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli, kao i ugovaranje plaćanje naknada koje on sam određuje, predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021., Rev-364/2022 od 25. travnja 2023. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

19. Sud prvog stupnja je dakle, u odnosu na glavnu stvar u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 88. st. 1. i 2. ZZP/03 u svezi s čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

20. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pa se stoga ista ne može ispitati. Također, tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja deklaratornim dijelom presude utvrdio ništetnim i odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na namjenu kredita i iznos kredita. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također, iz pobijane presude razvidno je da sud prvog stupnja deklaratnornim preambulom nije utvrdio ništetnost ugovora o kreditu u odnosu na namjenu kredita i iznos kredita već da se utvrđenje ništetnosti odnosi samo na ugovaranje valutne klauzule. Stoga niti žalbeni navodi tuženika da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP nisu osnovani. Pritom je potrebno i navesti i da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika u odnosu na glavnu stvar odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pobliže navedenom u točki I. izreke ove presude

22. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, isto je djelomično pogrešno primijenio prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, te je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka žalba tužiteljice osnovana.

23. Naime, odlučujući o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP smatrajući da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici. Međutim, u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva, uspjeh tužiteljice se ocjenjuje po uspjehu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-551/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-80/2022 od 5. rujna 2023., Rev-181/2024 od 5. ožujka 2024. i Rev x- 254/2014 od 10. prosinca 2014.). U konkretnom slučaju, tužiteljičin tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen, pa je sukladno čl. 154. st. 1. ZPP, tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi sve troškove koji su izazvani vođenjem postupka.

24. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da troškovi zastupanja tužiteljice iznose 12.750,03 eura, pa kada se tim troškovima pribroje troškovi izvođenja dokaza vještačenjem u iznosu od 331,81 eura, proizlazi da troškovi tužiteljice iznose 13.081,84 eura.

25. Troškovi tužiteljice iznose dakle, 13.081,84, a ne 10.159,53 eura kako je to utvrdio sud prvog stupnja. Slijedom toga, valjalo je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen za iznos od 2.922,31 eura, te naložiti tuženiku da tužiteljici nadoknadi i te troškove parničnog postupka. U odnosu na odluku o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu odluka suda prvog stupnja je pravilna, pa je stoga u tom dijelu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika protiv tog dijela odluke o troškovima parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu odluku o troškovima postupka potvrditi.

26. Tužiteljici su, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, na dosuđene troškove postupka dosuđene i zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske presude, kao presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje daljnjih troškova postupka, pa do isplate.

27. Tužiteljica je žalbu podnijela i protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđeno da je tužiteljica povukla tužbu za isplatu iznosa od 43,89 eura, za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, te za isplatu iznosa od 5.152,42 eura smatrajući da za donošenje takvog rješenja nije bilo pravne osnove.

28. Međutim, žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava prvostupanjsko rješenje su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je tijekom postupka smanjila tužbeni zahtjev koje smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP (identično pravno shvaćanje broj Su IV-16/2021-8 zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021.). Stoga je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 193. st. 2. ZPP kada je pobijanim rješenjem utvrdio u kojem dijelu je tužba djelomično povučena, tako da su žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava prvostupanjsko rješenje neosnovani. Stoga je, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP, valjalo žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

29. S obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela sa žalbom, tužiteljici su, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), priznati troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 10.4. OT), što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % koji iznosi 25,00 eura (Tbr. 46. OT), sveukupno iznosi 125,00 eura. Tužiteljici nije dosuđen trošak sudskih pristojbi po odluci suda jer tužiteljica nije u zahtjevu za naknadom troškova navela koji iznos pristojbe zahtijeva da joj tuženik nadoknadi tako da u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka nije određen u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZPP.

30. Tužiteljica je u žalbenom postupku uspjela u odnosu na troškove žalbenog postupka, dok u istome nije uspjela u odnosu na osporavanje rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe, što znači da je u žalbenom postupku uspjela u omjeru od 50 %. Stoga, kako je tužiteljica u omjeru od 50 % uspjela s žalbom, valjalo joj je, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP, dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 62,50 eura (50 % od priznatih 125,00 eura).

31. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj