Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-949/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Marjanović, odvjetnik u Osijeku, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv dijela presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-71/2025-10 od 18. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-71/2025-10 od 18. kolovoza 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I., II., III., IV. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe čl. 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita, broj 514003020- 60010425622/2003 sklopljen 24. lipnja 2003. između tužitelja i prednika tužene Slavonske banke d.d. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno unaprijed“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju na ime naplaćene jednokratne naknade iznos od 148,81 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2003. do isplate (stavak II. izreke). Nadalje, utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe čl. 8. navedenog Ugovora koji glasi: “U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu iznos od 66,36 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 29. veljače 2012. do isplate (stavak IV. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 245,29 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 18. kolovoza 2025. do isplate (stavak V. izreke) dok se odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 689,44 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 18. kolovoza 2025. do isplate (stavak VI. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod stavkom I. do V. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda u žalbom pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba čl. 6. i čl. 8. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 60010425622/2003 sklopljenog 24. lipnja 2003. (dalje u tekstu: Ugovor), između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tužene Slavonske banke d.d. kao kreditora, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi i to glede naknade obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 148,81 EUR-a i naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 66,36 EUR-a.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tužene sukladno čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetni Ugovor broj 60010425622/2003 sklopljen 24. lipnja 2003. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tužene Slavonske banke d.d. kao kreditora kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 10.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, s rokom otplate 10 godina u svrhu adaptacije kuće;

-da je čl. 6. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,5% od iznosa odobrenog kredita;

-da je čl. 8. Ugovora ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke;

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunata u iznosu od 148,81 EUR-a, koja je tužitelju ustegnuta prilikom isplate kredita 22. srpnja 2003.;

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata u iznosu od 66,36 EUR-a koja je naplaćena 29. veljače 2012.;

-da se na pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03);

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te imajući u vidu da visina potraživanja nije sporna, pravilno je obvezao tuženu da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi plati iznos od 148,81 EUR-a plaćenog temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i iznosa od 66,36 EUR-a plaćenog temeljem ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. Takva činjenična utvrđenja i odluku suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužene.

9. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužitelja, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tužene, te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno mogao je utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa, te odredabe ZOO/91 u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove temeljem tih ugovornih odredbi, u utuženoj visini, koju visinu tužena tijekom postupka nije osporavala.

10. Naime, budući da tužena, na kojoj je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), uopće nije dokazala da su stranke pregovarale o navedenim odredbama u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo, te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti istih, pa neosnovano tužena žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude navodima da sud nije proveo test poštenosti i da nije ispitao uzrokuju li predmetne odredbe značajnu neravnotežu između stranaka.

11. U odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u čl. 6. Ugovora kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,5% od iznosa odobrenog kredita, valja reći da tužena nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tužene, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj. U odnosu na tu odredbu tužena smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja, a što ista nije dovela.

12. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

13. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tužena nije dokazala ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,5%), koju je njezin prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tužene imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 6. Ugovora nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Dakle, može se zaključiti da prednik tužene nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

15. Glede žalbenih navoda tužene, valja istaći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog drugostupanjskog suda, to ne zahtjeva nužno u Ugovoru specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

16. Nadalje, i u odnosu na ugovornu odredbu sadržanu u čl. 8. Ugovora kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge temeljem kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu cijeni ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018- 2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tužena nije ni pokušala dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

17. Glede žalbenih navoda tužene da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenosti, a osim toga ista da ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, žalitelja valja uputiti na naprijed iznijete razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

18. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi tužene da mu je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta na način da nije ostvario korist od kamata koje bi tužitelj inače platio da je kredit redovito otplaćivao prema dospijeću pojedinih anuiteta, čime tužena zapravo potvrđuje da je izlaznom naknadom kompenzirala iznos koji bi inače ostvarila od tužitelja na ime kamate, koje postupanje je nezakonito i protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/01, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. U svezi toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izrazio i stajalište da bi tužena imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tužena trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

19. Stoga je imajući u vidu navedeno sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je odbio prijedlog tužene za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine štete pa time nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju je u žalbi ukazivala tužena.

20. Obzirom na navedeno, dakle utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama čl. 104. st. 1. i čl. 210. ZOO/91 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, imajući u vidu da visina naplaćenih naknada nije sporna, naložio tuženoj isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91, obzirom da je prednik tužene odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

21. Konačno, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor zastare kojeg je istaknula tužena, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

22. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tužena odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tužene ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

24. U nepobijanom dijelu (stavak VI. izreke), presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić