REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1831/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj: P- 586/2023-21 od 11. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalne službe u Našicama poslovni broj: P-586/2023-21 od 11. studenoga 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I, II i IV izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.7. st.1.Ugovora o kreditu br. 528-50-4299967, sklopljenog dana 03.08.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 03.08.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-25827/07, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi razlike u tečaju iznos od 1.199,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

0,92 EUR tekućom od 16.12.2007.

5,67 EUR tekućom od 16.02.2008.

4,67 EUR tekućom od 16.04.2008.

2,42 EUR tekućom od 16.05.2008.

1,89 EUR tekućom od 16.06.2008.

0,10 EUR tekućom od 16.07.2008.

6,10 EUR tekućom od 16.08.2008.

2,33 EUR tekućom od 16.09.2008.

0,48 EUR tekućom od 16.10.2008.

21,01 EUR tekućom od 16.11.2008.

6,87 EUR tekućom od 16.12.2008.

20,07 EUR tekućom od 16.02.2009.

31,59 EUR tekućom od 16.03.2009.

11,85 EUR tekućom od 16.04.2009.

22,24 EUR tekućom od 16.05.2009.

21,45 EUR tekućom od 16.06.2009.

1.040,01 EUR tekućom od 16.09.2009.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa, tužitelj se odbija.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.460,48 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 11. studenoga 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima; da prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja; da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, obzirom da je tužitelj po osobnom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, samostalno odabrao valutnu klauzulu u švicarskim francima; da u prilog tvrdnji tuženika da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora ukazuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji; da je prvostupanjski sud sukladno članku 96. stavku 1. i članku 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, dalje: ZZP/07) najprije trebao utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a obzirom da su sporne odredbe u konkretnomu slučaju jasne, razumljive i uočljive, nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, jer tek kada odredbe ne bi imale navedena obilježja, sudu bi bilo dopušteno provoditi test poštenosti; da je predmetni Ugovor ispunjen, a tužitelj nikada nije prigovarao visini anuiteta niti koristio pravo da raskine Ugovor; da prvostupanjski sud smatra da je o svim spornim pitanjima odlučeno u kolektivnom postupku, iako tuženik u tomu postupku nije mogao dokazati da je upravo s tužiteljem pojedinačno pregovarao; da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. ZZP jer sud prvog stupnja pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite; da obzirom da odluke u slučaju Franak ne djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, jasno je da su navedeni propusti rezultirali presudom koja se ne može pravilno ispitati; da obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

7. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno ni nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. U ovomu postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4299967, sklopljenog 3. kolovoza 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, solemniziranog istoga dana kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem: OV-25827/07, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i posljedično tomu njegov zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 1.199,67 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik neosnovano naplatio temeljem takve ništetne ugovorne odredbe, a koji zahtjev je utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. U ovomu postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 3. kolovoza 2007. sklopljen Ugovoru o kreditu broj: 528-50-4299967, solemniziran istoga dana kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod brojem: OV-25827/07, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 23.940,31 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1.), s rokom otplate od 84 mjeseca (članak 4.) te da je navedenim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika (kreditora) za švicarske franke, važećem na dan dospijeća (članak 7.) i da je navedenu kreditnu obvezu, uz ugovorenu valutnu klauzulu, tužitelj ispunio (vratio kredit).

12. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe osnovom kojih je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne i, posljedično tomu ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženo novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO), sve obzirom i na činjenicu da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu (otplatio kredit).

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, a i da je tijekom ovog postupka utvrđeno (iz sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja kao parnične stranke) da je navedeni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da na njegov sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, niti mu je ukazano da je moguće da tečaj valute švicarskog franka iznimno poraste i da će zbog toga mjesečni anuiteti kredita znatno porasti, da su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nejasne i nerazumljive budući da isti za razliku od tuženika ne raspolaže takvim znanjem temeljem kojeg bi shvatio značaj takve ugovorne odredbe pa je ovakva ugovorna odredba i njena primjena u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača te je kao takva nepoštena i ništetna, radi čega je na temelju odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos koji je primio osnovom ovih ništetnih odredbi. Posljedično tomu, prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli navedenog Ugovora o kreditu.

13.1. Pri tomu je prvostupanjski sud kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da u konkretnomu slučaju tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (prema odredbi članka 225. ZOO), ali je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti 14. lipnja 2018. presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u tomu postupku pod poslovnim brojem: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.) pa računajući od tada do trenutka podnošenja ove tužbe 21. ožujka 2023. nije protekao ovaj rok zastare.

14. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 528-50-4299967, sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 3. kolovoza 2007., utemeljenim na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu i ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno, između ostalog, utemeljio upravo i na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – sadržaja navedenog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja kao parnične stranke (iz sadržaja kojeg proizlazi da on kredit nije mogao podići u drugoj banci ili drugoj valuti jer ga je auto kuća poslala u određenu banku, a u banci su mu isključivo nudili kredit u valuti švicarski franak, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen tako da nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora) pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom.

14.2. Na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedene ugovorne odredbe na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, iako je pri tomu i sam utvrdio ništetnost navedenih ugovornih odredbi i u ovomu konkretnom slučaju.

14.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe članka 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019.) pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

14.5. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao osnovanim, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni, tako da je ta odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud pa je i u ovomu dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

15.1. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnomu slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tomu ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

16. Uzimljući u obzir da tuženik pobija odluku o troškovima postupka samo osnovom žalbenog navoda „obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka“, iz čega proizlazi da istu (paušalno) pobija za slučaj da uspije sa žalbom. Kako ovaj sud, prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava kada odlučuje o žalbi protiv troškova postupka, to je žalbu tuženika i u tomu dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu.

17. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao pod točkom I izreke ove presude.

18. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je kao neosnovan zahtjev toga žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

U Puli – Pola 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan