REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-154/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, Split, Spinčićeva 1, OIB: 51401063283, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-22/2023-18 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-22/2023-18 od 22. srpnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. rujna 2024., u ukupnom iznosu od 1.377,00 eura neto s pripadajućim zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos od 17,00 eura od 15. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, po propisanoj stopi (toč. I.). Tuženiku je naloženo da isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.437,50 eura na račun punomoćnice tužiteljice s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (toč. II.).

2. Tužiteljica žalbom pobija navedenu presudu u njenoj točki II. koja se odnosi na troškove postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda u točki II. preinači dosuđenjem potrebnog troška sastava podneska od 7. studenog 2024. i 14. siječnja 2025. jer se radi o potrebnim troškovima koji su tužiteljici nastali, kao i da joj se prizna trošak sastava žalbe.

3. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP). Predlaže preinačenje presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu predlaže odbijanje žalbe tuženika i potvrđivanje pobijane presude.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.377,00 eura neto s pripadajućim zateznim kamatama na ime manje isplaćenih troškova prijevoza za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. rujna 2024. (po prijeđenom kilometru osobnim vozilom uz troškove cestarine), razlike prema članku 66. stavak 12. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 128/2017., 47/2018., 123/2019. i 66/2020., dalje: TKU) kojim je propisano da će se ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatiti u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećana za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje te odredbi članka 65. stavka 14. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 56/2022., 127/2022., dalje: TKU22) koja se primjenjuje od 1. svibnja 2022., a kojom je navedena naknada povećana na iznos od 1,35 kuna po prijeđenom kilometru.

7. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice, dosudivši joj traženi iznos uz pripadajuće zakonske zatezne kamate po propisanoj stopi na pojedine mjesečne iznose, sve uz zaključak kako u razmatranom razdoblju ima pravo na naknadu razlike troškova prijevoza po prijeđenom kilometru uz troškove cestarine jer joj organizirani javni prijevoz (kako je definiran odredbom članka 66. stavka 9. TKU-a, a kojom je propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta) ne omogućuje redoviti svakodnevni dolazak i povratak s posla od mjesta stanovanja s obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije [adresa].

8. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

9. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženik jer je utvrdio sve potrebne odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

10. Tužiteljica je u razmatranom razdoblju radila kod tuženika kao medicinska sestra u turnusima od 7 do 19 sati, kako to proizlazi iz njenog iskaza, što tuženik nije ni osporavao. Živjela je u [adresa] i na posao putovala osobnim automobilom jer iz [adresa] do Splita nije koristila javni prijevoz, budući da joj raspored vožnji nije omogućavao svakodnevni redoviti dolazak i odlazak s posla u smislu odredbe čl. 66. st. 12. TKU-a jer prvi autobus iz [adresa] za Split polazi u 5 sati ujutro, a potom u 6 sati, do Splita vozi oko 50 minuta, što znači da, ako bi se prvim autobusom vozila do Splita, autobus bi u Splitu na Autobusnom kolodvoru bio u 5,50 sati, a tužiteljičino radno mjesto od Autobusnog kolodvora udaljeno je manje od 2 km, što znači da bi tužiteljica do početka radnog vremena u 7 sati čekala najmanje 1 sat, a ako bi se vozila autobusom u 6 sati, u 6,50 sati bi bila na Autobusnom kolodvoru u Splitu, pješke 15 do 20 minuta do radnog mjesta na Firulama, što znači da bi kasnila na posao, a subotom, nedjeljom i praznikom (u koje dane je znala isto raditi) je javni prijevoz i rjeđi. Visina tužbenog zahtjeva i dospijeće mjesečnih tražbina nije sporno.

11. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud, budući da je dijelom nesporno, a dijelom proizlazi iz izvedenih dokaza. Prihvaćanje iskaza tužiteljice u pogledu odlučnih činjenica po prvostupanjskom sudu je, u situaciji kada tuženik nije osporavao ni njene tvrdnje o načinu obavljanja rada kod tuženika (naveo je da nije potrebno pribavljati njenu evidenciju o radu, da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva i smatra nepotrebnim provoditi vještačenje u tom smislu), ali ni njen iskaz, i po ocjeni ovog suda bilo dovoljno za utvrđenje odlučnih činjenica o njenim mogućim dolascima od mjesta prebivališta do mjesta rada javnim prijevozom, time i za zaključak ima li takav prijevoz značaj svakodnevnog redovitog prijevoza iz članka 66. stavak 9. TKU- a.

12. Prema tumačenju Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, koji je potpisan 7. prosinca 2019. br. 61/19 od 29. siječnja 2019., da bi se prijevoz smatrao organiziranim, zaposleniku mora omogućavati redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane. Dakle, ako i jedan radni dan zaposleniku nije moguć redovan dolazak i odlazak s posla javnim prijevozom, tada se prijevoz ne može smatrati organiziranim.

13. Budući da javni prijevoz nije omogućavao tužiteljici redovan dolazak i odlazak s posla u sve radne dane u razmatranom razdoblju, prema članku 66. stavka 9. i 12. TKU-a je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako joj pripada od 1. siječnja 2018. naknada troškova prijevoza u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, a od 1. svibnja 2022. u visini od 1,35 kn, odnosno daljnjih 17,00 eura mjesečno od 15. u mjesecu za prethodni mjesec, razlika manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.377,00 eura, čime je pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno odlučno činjenično stanje.

14. Protivno žalbi, okolnost da je tužiteljica nekoliko mjeseci nakon zapošljavanja, a kod tuženika radi barem od 2014. (kako to proizlazi iz izjave o načinu ostvarivanja prava na naknadu za troškove prijevoza od 6. travnja 2014.), koristila i javni prijevoz, ne znači da je takav prijevoz imao značaj svakodnevnog redovitog prijevoza (a moguće ga je u to vrijeme i imao), nego vjerojatno da je tužiteljici bio tada jedini mogući, a u konačnici, na taj način nije putovala do radnog mjesta u razmatranom razdoblju, nego znatno ranije.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud propustio razmotriti jesu li kod tužiteljice ostvareni uvjeti za korištenje tzv. kombiniranog prijevoza, odnosno može li presjedati u Dugopolju, Klisu, Solinu jer te činjenice nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka pa se radi o novim činjenicama koje se ne mogu iznositi u žalbenom postupku. Zato te žalbene navode tuženika ovaj sud nije ni uzeo u obzir (članak 352. stavak 1. ZPP).

16. Prema odredbi članka 95. stavka 1. točke 3. ZPP-a punomoćnik je na temelju redovne punomoći ovlašten od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Osim toga, u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ograničenje ne postoji u nekoj kogentnoj normi, a kako iz priložene punomoći i iskaza tužiteljice proizlazi da je njena punomoćnica ovlaštena primati novac, to proizlazi da je ona ovlaštena primiti i naknadu parničnog troška, posebno jer se u konkretnom slučaju sastoji samo od nagrade odvjetnika.

17. Protivno žalbi tužiteljice, pravilno joj nisu priznati troškovi sastava podneska od 7. studenog 2024. kojim je uredila tužbeni zahtjev jer ga je doista mogla već u tužbi postaviti na taj način, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud pa sastav tog podneska nije bio potreban za vođenje postupka (postavila ga je bez dodatnih isprava, prema stanju kakvo je bilo i u trenutku podnošenja tužbe), ali ni troškovi sastava podneska od 14. siječnja 2025. jer je pretežiti dio tog podneska vezan za protutužbu tuženika te će se u razdvojenom predmetu moći odlučiti i o trošku njegovog sastava, a pravilno zaključuje kako u preostalome nije bio ni potreban za ovaj postupak.

18. Slijedom svega navedenog, odbijene su žalbe stranaka i potvrđene točke I. i II. pobijane presude, sve na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

19. Zahtjevi stranaka za naknadu troška sastava žalbe odbijeni su jer stranke nisu uspjele u žalbenom postupku (članak 166. stavka 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), a odgovor na žalbu tužiteljice jer nije bio potreban za donošenje odluke u ovom žalbenom postupku (članak 166. stavka 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a).

U Puli 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić