REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-1380/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice Financijske agencije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 70, OIB: 85821130368, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-1074/2025-10 od 21. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice te se potvrđuje toč. 1. presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-1074/2025-10 od 21. kolovoza 2025.
II. Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice, preinačava se toč. 2. presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj P-1074/2025-10 od 21. kolovoza 2025., tako da sada glasi:
„Tužiteljica je dužna nadoknaditi umješaču na strani tuženice parnični trošak u iznosu od 875,00 eura te tuženici parnični trošak u iznosu od 4,00 eura, u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu se odbijaju zahtjevi tuženice i umješača za naknadu troškova postupka.“
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka i umješača za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, toč. 1./I., odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj isplati novčani iznos od 110.849,68 kuna/ 14.710,523 eura, uvećan za zatezne kamate tekuće na pojedine mjesečne iznose za razdoblje od 6. siječnja 2015. pa do 6. ožujka 2020., sve do isplate. Toč. 1./II. odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (toč. II.). Točkom 2. je naloženo tužiteljici naknaditi umješaču na strani tuženika OTP banci d.d. parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna te tuženiku u iznosu od 37,27 eura.
2. Protiv presude je pravovremenu žalbu podnijela tužiteljica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe, u bitnome, kako je prvostupanjski sud povrijedio i njeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencija), na rad i slobodu rada zajamčeno člankom 55. Ustava i člankom 8. Konvencije te pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije. Presudu smatra nezakonitom, samovoljnom i bez ikakve osnove u pozitivnom zakonodavstvu. Prvostupanjski sud nije postupio prema uputi iz rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1670/2024-9 od 4. ožujka 2025. Tužiteljica je protiv tuženice, kao svog poslodavca, pokrenula parnični postupak radi isplate neto plaće koju joj je nezakonito ustegnula i prenijela u korist umješača na strani tuženice u razdoblju od siječnja 2015. do ožujka 2020. na temelju suglasnosti za zapljenu novčanih primanja koja je bila izdana društvu Banco Popolare Croatia d.d. na temelju ugovora o kreditu 12534 od 26. travnja 2010. OTP banka d.d. je pravni sljednik tog društva. Kako je postupak izvansudske ovrhe na plaći tužiteljice pokrenut za vrijeme važenja Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/1996., 29/1999., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 67/2008., dalje OZ/96.), nije postojala mogućnost za nastavak provođenja ovrhe na zahtjev osobe koja u ispravi nije označena kao vjerovnik (ovdje OTP banke d.d.). Zato tuženica nije mogla provoditi izvansudsku ovrhu na plaći tužiteljice u korist društva OTP banka d.d. nakon što je društvo Banco Popolare Croatia d.d. prestalo postojati. Relevantnim zakonskim odredbama takva mogućnost nije bila propisana u izvansudskom postupku pljenidbe i prijenosa na plaći. Također, ističe da suglasnost od 1. lipnja 2016. za naplatu sporne tražbine zapljenom plaće tužiteljice nije dana u valjanoj pravnoj formi pa nije bilo zakonske osnove da njen poslodavac, tuženik, provodi ovrhu na plaći tužiteljice u korist društva kojem tužiteljica nije dala suglasnost za zapljenu njene plaće. Poziva se na sudsku praksu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ovr-619/2017 od 7. lipnja 2017., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr-123/2018-2 od 17. travnja 2017. te ističe obrazloženja koja su prethodila donošenju pobijane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i suda drugog stupnja u ovom predmetu. Stajalište prvostupanjskog suda da je OTP banka d.d. univerzalni pravni sljednik društva Banco Popolare Croatia d.d. zbog čega je tuženik bio ovlašten (nakon pripojenja) nastaviti provoditi ovrhu na plaći tužiteljice u korist društva OTP banka d.d. nije pravilno. Osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a pogrešno i nepotpuno je utvrđeno činjenično stanje, čime je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Nesporno je između stranaka da je OTP banka d.d. sveopći pravni sljednik društva Banco Popolare Croatia d.d., ali sud ne analizira navode tužiteljice da nije bilo zakonske osnove da se nakon pripojenja nastavi na plaći provoditi izvansudska ovrha u korist društva OTP banka d.d. Prvostupanjski sud kontradiktorno navodi da subjektivne preinake nema kod statusnih promjena društva jer je odredbom članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 111/2012., 125/2012, 68/2013., 110/2015., dalje ZTD) propisano da je društvo preuzimatelj sveopći pravni sljednik pripojenog društva i da zato stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Sud se nije očitovao na tvrdnje tužiteljice kako se do izmjene i dopune članka 32. OZ/2012., dodavanjem članka 3. i 4. prema OZ/14 u postupku izvansudske ovrhe nije moglo nastaviti ovršni postupak ako je tijekom ovršnog postupka došlo do promjene vjerovnika naznačenog u ispravi prema OZ/96, kao i da do izmjene i dopune članka 202. OZ/12, dodavanjem stavka 9. i 10. u tom članku prema OZ/17 nije bilo moguće da poslodavac provede ovrhu na zahtjev osobe koja u ispravi stavka 1. tog članka nije označena kao vjerovnik, odnosno da je nastavi na zahtjev i u korist osobe koja u ispravi nije označena kao vjerovnik. Nije se izjasnio ni jesu li spomenute isprave (suglasnost i ovlaštenje) dane u valjanoj pravnoj formi propisanoj mjerodavnim odredbama važećih OZ-a pa je odluka arbitrarna. Sud je trebao primijeniti relevantne odluke članka 23. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" 73/2017.) i prijelazne i završne odredbe tog zakona kojima je propisano da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu tog zakona dovršiti primjenom odredbi OZ/2012. pa je mogao jedino prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika da tužiteljici naknadi parnični trošak. Budući da je na suglasnosti o zapljeni novčanih primanja od 23. travnja 2010. izdanoj u korist društva Banco Popolare Croatia d.d. samo ovjeren potpis tužiteljice, a suglasnost nije potvrđena (solemnizirana) po javnom bilježniku, trebalo je usvojiti tužbeni zahtjev već iz tog razloga. Ovlaštenje od 1. lipnja 2016. također nije bilo dano u valjanoj pravnoj formi jer nije ovjereno ni potvrđeno kod javnog bilježnika pa nije ni valjana osnova za provođenje ovrhe na plaći tužiteljice. Zato je tužiteljici, uslijed spomenutih nedostataka u postupanju i presudi, povrijeđeno i pravo na rad i slobodu rada te na mirno uživanje vlasništva jer tužiteljica utužene iznose od tuženika potražuje na ime neisplaćene neto plaće, odnosno dijela neisplaćene neto plaće koja ja zaplijenjena i prenesena u korist umješača na strani tuženika, time i pravo na mirno uživanje vlasništva jer je dio njene plaće neosnovano ostao neisplaćen i ovršen u korist treće osobe, iako je tu plaću svojim radom kod tuženika zaradila. Ni o troškovima postupka nije pravilno odlučeno jer je bilo potrebno prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženicu da tužiteljici naknadi parnični trošak. Tuženici je neosnovano priznat trošak pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 13,27 eura jer taj trošak nije ni tražila. U odnosu na putni trošak tuženika, tuženik nije predao nikakve dokaze za te troškove, a ima svoju poslovnu jedinicu u [adresa] pa ga je mogao zastupati netko od njegovih radnika iz [adresa]. Neosnovano je i umješaču priznat trošak zastupanja na ročištu od 23. svibnja 2022. jer na to ročište nije pristupio. Trošak sastava podneska od 18. svibnja 2021. i zastupanja na ročištu od 8. lipnja 2021. također nije osnovan jer je umješač sve navode iz podneska od 18. svibnja 2021. mogao iznijeti na ročištu 8. lipnja 2021. Zato nema osnove za priznavanje troškova obje te radnje, već eventualno zastupanja na ročištu 8. lipnja 2021. Umješaču su, osim toga, dva puta priznati troškovi sastava iste žalbe (7. listopada 2021. i 20. lipnja 2022.) za što nema osnove. Predlaže preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice uz obvezivanje tuženika da joj naknadi trošak postupka uz zatezne kamate od donošenja odluke i da zahtjev tuženika i umješača za naknadu troškova postupka odbije kao neosnovan. Traži naknadu troška žalbenog postupka.
3. Tuženica je dostavila odgovor na žalbu tužiteljice. Ističe kako nije bilo potrebe provođenja solemnizacije suglasnosti od 23. travnja 2010. jer se ne radi o javnobilježnički potvrđenoj ispravi jer je prema članku 178. stavak 1. OZ/1996. bila dovoljna ovjera potpisa tužiteljice. U pogledu ovlaštenja od 1. lipnja 2016. valja reći kako se radi o ovlaštenju poslodavcu za prijenos plaće tužiteljice u korist OTP banke d.d. u dijelu koji je izuzet od ovrhe, koji je tužiteljica samoinicijativno potpisala na standardnom obrascu kod tuženika. Takvo ovlaštenje nije potrebno ovjeravati jer se radi o nalogu tužiteljice u internom odnosu s poslodavcem, vidljivo naznačenom u korist umješača OTP banka d.d. Pogrešno tužiteljica navodi da nakon pripojenja društva Banco Popolare Croatia d.d. društvu OTP banka d.d. nije bilo osnova za nastavkom ovrhe u korist društva OTP banka d.d. Pravilnom primjenom zakona, uz poštivanje instituta univerzalne sukcesije, sud je jasno obrazložio kako je tuženik bio dužan nastaviti provoditi ovrhu u korist univerzalnog sukcesora. Ne radi se o prijenosu tražbine (cesije) između dva vjerovnika, već o sveopćem pravnom sljedništvu u kojem prethodni vjerovnik prestaje postojati. OTP banka d.d. je kao univerzalni sukcesor Banco popolare Croatia d.d. samo stupila po samom zakonu u pravni odnos s tužiteljicom, ne mijenjajući sadržaj samog odnosa. O tome postoji i obrazložena sudska praksa, tako i odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž ZK- 36/2019 od 6. travnja 2020. te Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 175/2009. Priznati troškovi prijevoza od Splita do [adresa] bili su nužni za tuženika jer Poslovnica Trogir ne zapošljava pa je punomoćnik, pravnik iz regionalnog centra Split imao putne troškove do suda u [adresa]. Predlaže odbijanje žalbe tužiteljice i potvrđivanje presude suda prvog stupnja.
4. Umješač u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode. Smatra kako je prvostupanjskom presudom u cijelosti udovoljeno uputi drugostupanjskog suda, ispravnim zaključivanjem kako je OTP banka univerzalni pravni sljednik Banco Popolare Croatia d.d. koja je u cijelosti stupila u pravni položaj svog prednika i time stekla sva prenosiva prava i obveze pa nije došlo do ustupa tražbine niti se radi o novom vjerovniku. U ovoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe članka 32. stavka 3. OZ-a upravo iz razloga što navedena odredba govori o singularnoj sukcesiji, a ne o univerzalnoj sukcesiji. Prvostupanjski sud zato jasno u točki 10. obrazloženja otklanja mogućnost primjene odredbe članka 32. stavak 3. i 4. OZ-a. Suglasnost o zapljeni od 23. travnja 2010. izdana je u propisanoj formi. Predlaže odbijanje žalbe i potvrđivanje presude suda prvog stupnja.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim od tuženice traži isplatu iznosa od 110.849,68 kuna/14.710,523 eura s pripadajućom zateznom kamatom, koji se iznos odnosi na uskraćene iznose plaće radi plaćanja duga po kreditu što ga je zaključila s Banco Popolare Croatia d.d. 26. travnja 2010., za razdoblje od 6. siječnja 2015. do 6. ožujka 2020., a koje iznose je tuženica, kao njen poslodavac, po prijedlogu Banco Popolare Croatia d.d. započela plijeniti, a potom u navedenom razdoblju nastavila plijeniti i prenositi i OTP banci d.d., kao univerzalnom pravnom sljedniku Banco Popolare Croatia d.d. koji je to postao od 1. prosinca 2014. Tužiteljica tvrdi da je tuženica, kao njen poslodavac, nezakonito nastavila uskraćivati od njene plaće svakomjesečne iznose i isplaćivati ih OTP banci d.d. prema suglasnosti o zapljeni novčanih sredstava od 23. travnja 2010., ovjerenoj 30. travnja 2010. (dalje: suglasnost), danoj banci Banco Popolare Croatia d.d. uz spomenuti ugovor o kreditu, jer smatra kako spomenuta suglasnost nije predstavljala zakonitu pravnu osnovu za takvo postupanje prema mjerodavnom OZ/96. Ujedno, smatra kako spomenuta suglasnost, ali ni ovlaštenje od 1. lipnja 2016. (dalje: ovlaštenje), ne mogu biti zakonite osnove za spomenutu uskratu i prijenos jer ni formalno ne zadovoljavaju uvjete za omogućavanje uskrate po tuženici.
6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak kako je tuženica pravilno postupala po suglasnosti i u odnosu na OTP banku d.d., kao univerzalnog pravnog sljednika društva Banco Popolare Croatia d.d., u skladu s odredbom članka 522. stavka 3. ZTD-a, nastavila postupati po suglasnosti od 23. travnja 2010. i nakon pripajanja Banco Popolare Croatia d.d. OTP banci d.d., u razmatranom razdoblju od siječnja 2015. do 6. ožujka 2020. Ocijenio je kako odredba članka 32. stavak 3. i 4. OZ/96 na koju se poziva tužiteljica nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari jer se u ovom slučaju radi o univerzalnoj sukcesiji društva Banco Popolare Croatia d.d. OTP banci d.d. (do čega je nesporno došlo 1. prosinca 2014.). Zaključuje pritom kako je suglasnost što ju je tužiteljica ovjerila kod javnog bilježnika 30. travnja 2010. (suglasnost od 23. travnja 2010.) bila valjana pravna isprava, ovršna isprava na temelju koje je tuženica (jer su za to postojali svi propisani uvjeti iz članka 178. OZ/96 i u odnosu na OTP banku d.d.) zakonito provela zapljenu novčanih sredstava tužiteljice, dijela njenih plaća. Ocjenjuje i kako takva suglasnost tužiteljice nije ni bila potrebna zbog univerzalne sukcesije (ex lege) jer je prestankom postojanja Banco Popolare Croatia d.d., njenim pripajanjem OTP banci d.d., upravo OTP banka d.d. postala građanskopravni sukcesor pa su na nju prešla sva prava, imovina i obveze Banco Popolare Croatia d.d. Zaključuje kako u predmetnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe članka 23. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 73/2017.), a ni odredbe članka 195. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013. i 70/2019. i 80/2022., dalje: ZPP) jer kod statusnih promjena društva nema subjektivne preinake, budući da je odredbom članka 522. stavak 3. ZTD-a propisano da je društvo preuzimatelj sveopći pravni sljednik pripojenog društva te stupa u sve pravne odnose pripojenog društva, slijedom čega navedena sukcesija po samom zakonu dovodi do procesnopravne sukcesije pa je preuzimatelj, OTP banka d.d., stupila na mjesto ranijeg ovrhovoditelja i na nju su zato prešla sva prava i obveze po samom zakonu. Smatra kako je neosnovana i tvrdnja tužiteljice da je suglasnost uz ovjereni potpis tužiteljice po javnom bilježniku od 30. travnja 2010. dana u nevaljanoj formi, cijeneći odredbu čl. 178. st. 1. OZ/96.
6. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita u pogledu glavnog zahtjeva, pretežito i u pogledu odluke o trošku postupka.
7. Žaliteljica neosnovano tvrdi kako je postupanjem prvostupanjskog suda došlo do povrede njenog prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/1997., 6/1999., pročišćeni tekst, 8/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. 13/2017., dalje Konvencija) i članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 81/2010. i 5/2014., 85/2022., 152/2022., dalje Ustav). Pravo na pošteno suđenje tužiteljici nije povrijeđeno jer je postupak po prvostupanjskom sudu vođen na način koji je tužiteljici osiguravao pravično suđenje. Bilo joj je omogućeno aktivno sudjelovanje u postupku, predlaganje dokaza i prisustvovanje raspravama, a osporena presuda je valjano obrazložena. Zato se ne može govoriti o arbitrarnosti prvostupanjskog suda u postupanju. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku ocijenio sve odlučne navode tužiteljice, tako i one koji su se odnosili na pravnu valjanost suglasnosti i ovlaštenja.
8. Također, neosnovano žaliteljica tvrdi kako joj je odlukom povrijeđeno pravo na rad i slobodu rada i pravo na mirno uživanje prava vlasništva. Naime, budući da je utvrđeno kako je tuženica zakonito postupala prema suglasnosti za zapljenu plaće iz 2010. koju je izdala sama tužiteljica, nije joj povrijeđeno ni pravo na rad (iz kojeg proizlazi i pravo na plaću) prema Konvenciji ni Ustavu, ali posljedično ni pravo na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju i jer je sama tužiteljica, suglasnošću za zapljenu plaće od 23. travnja 2010., upravo pristala na pljenidbu tog iznosa po tuženici i njen prijenos pa nije bilo nezakonitog miješanja u njeno pravo vlasništva, zarađene plaće po tuženici.
8.1. U ovoj pravnoj stvari ne radi se o radnom sporu (parničnom postupku pokrenutom protiv tuženice radi isplate neto plaće). Tužiteljica prema činjeničnim navodima tužbe i činjeničnom supstratu iznesenom u prvostupanjskom postupku traži isplatu zaplijenjenih i prenesenih sredstava iz njene plaće po tuženici (njenom poslodavcu) društvu OTP banka d.d., pri čemu tvrdi da je do zapljene i prijenosa došlo bez valjane pravne osnove jer smatra da navedena suglasnost i ovlaštenje nisu valjane pravne osnove za takvu zapljenu i prijenos. Time, po ocjeni ovog suda, ukazuje na stjecanje bez osnove po tuženici zapljenom u smislu odredbe članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/0211., 78/2015., 29/0218., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO) kojim je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako je to moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema stavku 2. pod prijelazom imovine podrazumijeva se stjecanje koristi izvršenom radnjom.
9. Protivno žalbi tužiteljice, prvostupanjski sud nije počinio ni bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, budući da je u presudi naveo potrebne razloge o odlučnim činjenicama, tako i o onima na koje mu je ukazano rješenjem ovog suda poslovni broj Gž-1670/2024 od 4. ožujka 2025. (ujedno i prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 891/2024.).
10. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 377. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žaliteljica, budući da je izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja ga je upozorio ovaj sud u svom rješenju poslovni broj Gž-1670/2024 od 4. ožujka 2025. Protivno žalbi, izjasnio se o svim spornim pitanjima, tako i o valjanosti suglasnosti. Iako se pritom dodatno poziva i na ovlaštenje tužiteljice od 1. lipnja 2016., a koje po ocjeni ovog suda nije moglo biti osnova za takvu zapljenu jer nije solemnizirano po javnom bilježniku (na što tužiteljica pravilno ukazuje), u skladu s tada važećim člankom 202. OZ/12, pozivanje suda i na tu izjavu tužiteljice nije od značaja na pravilnost presude jer je već postupanje tuženice prema suglasnosti tužiteljice od 23. travnja 2010., ovjerenoj po javnom bilježniku 30. travnja 2010. u smislu odredbe čl. 178. OZ/96, mjerodavnog i važećeg OZ-a za tu suglasnost, bilo posve dovoljno za zakonito postupanje na temelju valjane pravne osnove i u odnosu na univerzalnog pravnog sljednika Banco Popolare Croatia d.d., OTP banku d.d. (za zapljenu, potom i prijenos na račun tog društva).
11. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica 26. travnja 2010. zaključila ugovor o kreditu s Banco Popolare Croatia d.d. prema kojem joj je isplaćen iznos od 20.550,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, s time da je kredit trebala otplatiti u razdoblju od 120 mjeseci, u mjesečnim anuitetima od 306,83 eura u kunskoj protuvrijednosti; da je radi osiguranja naplate tog kredita tužiteljica, kao djelatnica tuženice, dala suglasnost o zapljeni novčanih sredstava od 23. travnja 2010., ovjerenu 30. travnja 2010., radi isplate kreditoru, društvu Banco Popolare Croatia d.d., a na temelju koje suglasnosti je tuženica, po prijedlogu tog društva, radi provedbe ovrhe po toj ovršnoj ispravi, plijenila te iznose plaće tužiteljice i isplaćivala ih Banco Popolare Croatia d.d., a od 6. siječnja 2015. do 6. ožujka 2020. OTP banci d.d. (nakon pripajanja Banco Popolare Croatia d.d. toj banci, kao njegovom univerzalnom pravnom sljedniku); da je suglasnost o zapljeni novčanih primanja dala kao korisnik kredita na temelju odredbi članka 149. i 178. OZ/96 radi namirenja tražbine Banco Popolare Croatia d.d. po ugovoru o kreditu, na način da se mjesečno zaplijeni potreban iznos njene plaće, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe i da se zaplijenjena novčana sredstva izravno isplaćuju na žiro račun kreditora Banco Popolare Croatia d.d., s time da je konstatirala kako suglasnost ima pravni učinak pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi prema odredbi članka 178. stavka 2. OZ/96 i kako obvezuje sve pravne i fizičke osobe kod kojih ostvaruje novčana primanja te da prema odredbi članka 178. stavak 5. OZ/96 ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha radi prisilne naplate tražbina prema spomenutom kreditu ovrhom i na drugim predmetima ovrhe; da je spomenuta suglasnost ovjerena po javnom bilježniku, na način da je javni bilježnik Jagoda Makelja-Šuljić iz Splita, Šimićeva 2, potvrdila da je FŽ, ovdje tužiteljica, u njenoj nazočnosti vlastoručno potpisala ispravu 30. travnja 2010., broj OV-6405/10; da je tužiteljica 1. lipnja 2016. potpisala izjavu – ovlaštenje kojim je ovlastila Financijsku agenciju, kao njenog poslodavca, da iz dijela njene plaće koji je izuzet od ovrhe po članku 173. OZ/12 podmiri njene obveze prema OTP banci Hrvatska, s time da spomenuto ovlaštenje nije ovjereno ni potvrđeno po javnom bilježniku; da je rješenjem Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Tt-14/2875 u registar tog suda upisano pripajanje subjekta, društva Banco Popolare Croatia d.d. društvu OTP banka d.d. Split, 1. prosinca 2014., i to na temelju ugovora o pripajanju društva od 28. kolovoza 2014. i odluke glavne skupštine društva od 3. listopada 2014.; da je tuženica, nakon spomenutog pripajanja, na temelju suglasnosti tužiteljice o zapljeni od 23. travnja 2010. (ovjerene po javnom bilježniku 30. travnja 2010.) nastavila plijeniti i prenositi iznose s njenog računa na koji je primala plaću na račun sada OTP banke d.d.
12. Takvo odlučno činjenično stanje proizlazi i iz izvedenih dokaza te ga prihvaća i ovaj sud. O njemu je prvostupanjski sud iznio jasne razloge.
13. Prvostupanjski sud je na utvrđeno odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužiteljice.
14. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica zakonito prema odredbi čl. 522. ZTD-a, a prema suglasnosti izdanoj prema odredbi članka 178. OZ/96, nastavila plijeniti iznose plaće tužiteljice i prenositi ih na račun OTP banke d.d., kao univerzalnog pravnog sljednika Banco Popolare Croatia d.d. od siječnja 2015. do ožujka 2020. Suglasnost od 23. travnja 2020. je prvostupanjski sud pravilno ocijenio valjanom pravnom osnovom za zapljenu i prijenos, ovršnom ispravom, u skladu s odredbom članka 178. OZ/96 jer je taj zakon bio na snazi u vrijeme njenog izdavanja (ovjeravanja), a propisivao je mogućnost zapljene po pristanku dužnika za koju je bilo potrebno da suglasnost bude ovjerena (da potpis dužnika po javnom bilježniku bude ovjeren), ne i isprava solemnizirana (potvrđena) po javnom bilježniku. Žaliteljica neosnovano tvrdi kako je suglasnost trebala biti solemnizirana (potvrđena) po javnom bilježniku jer odredba čl. 178. st. 1. OZ/96 govori jasno o javnobilježnički ovjerovljenoj ispravi, a čl. 2. toč. 13. OZ/96 definira pojmove »javno ovjerovljena isprava« ili »ovjerovljena isprava« ispravama na kojima je potpis neke osobe ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Spomenutu suglasnost je upravo ovjerio javni bilježnik pa ona ima sva svojstva i pravne učinke koje joj daje odredba čl. 178. OZ/96.
15. U pogledu izjave tužiteljice, ovlaštenja od 1. lipnja 2016., valja reći kako ona ne predstavlja ovršnu ispravu na temelju koje bi se mogla provoditi ovrha prema mjerodavnoj odredbi članka 202. OZ/12, cijeneći dan njenog izdavanja, već iz razloga što nesporno nije solemnizirana po javnom bilježniku (jer odredba članka 202. OZ/12 je propisuje potvrđivanje isprave po javnom bilježniku), a i sadržajno se odnosi na drugu situaciju. Zato prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje kako je i ta isprava bila valjana osnova za provedbu ovrhe u razmatranom razdoblju, ali takav pogrešan materijalnopravni zaključak nije doveo u pitanje ocjenu prvostupanjskog suda o pravilnom postupanju tuženice na temelju valjane ovršne isprave, suglasnosti od 23. travnja 2020.
16. Ovaj sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda kako odredba članka 32. OZ/12 naslovljena kao Prijenos tražbine ili obveze, tako ni dodani stavci 3. i 4. tom članku 2014. godine, nisu primjenjivi u ovoj pravnoj stvari. U ovom slučaju radi se o univerzalnom pravnom sljedništvu (sukcesiji) OTP banke d.d., zbog čega je OTP banka d.d. pripajanjem Banco Popolare Croatia d.d. stupila u sve pravne odnose tog društva, tako i u konkretan, kao i njegova prava, time i u položaj ovrhovoditelja u ovršnom postupku koji je provodila tuženica prema suglasnosti tužiteljice, a po prijedlogu Banco Popolare Croatia d.d. od 23. travnja 2010. Odredba članka 32. OZ/12 govori isključivo o singularnoj sukcesiji i zato je pravilno prvostupanjski sud ocijenio kako nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari. Stavci 3. i 4. odredbe članka 32. OZ stupili su na snagu od 1. rujna 2014. prema Zakonu o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 23/14), što osnovano navodi i žaliteljica, ali se, neovisno o tome, i nadalje radi o odredbi koja se tiče prijenosa tražbine ili obveze, dok je u ovom slučaju došlo do sveopće sukcesije, a ne do singularne koju ima u vidu spomenuta odredba članka 32. OZ-a. Sudska praksa na koju se tužiteljica poziva nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari jer se ne tiče istovjetne ili bitno istovjetne činjenične i pravne situacije.
17. Iz istog razloga se žaliteljica neosnovano poziva na odredbu članka 23. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 73/2017.) kojom je izmijenjen članak 209. OZ/12 i u koji su dodani stavci 9. i 10. jer se i u tom slučaju odredba članka 32. OZ/12 spominje s obzirom na njome propisanu singularnu sukcesiju, prijenos tražbine. Zato ni navedene izmjene nemaju značaj koji im pripisuje žaliteljica i ne dovode u pitanje pravilnost takvog zaključka iznesenog po prvostupanjskom sudu o toj okolnosti.
18. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi toč. 1. presude suda prvog stupnja, sve prema odredbi članka 368. ZPP-a.
19. Tužiteljica djelomično osnovano osporava dosuđene troškove tuženici i umješaču. S pravom ističe kako su tuženici pogrešno dosuđeni zatraženi putni troškovi za autobusne karte, osim za 23. svibnja 2022., jer je potrebne putne troškove dokazala samo za taj dan priloženom autobusnom kartom (u visini 4,00 eura). Nije dokazala ni plaćanje pristojbe na odgovor na reviziju po tuženici u iznosu od 13,27 eura pa joj ni ti troškovi ne pripadaju.
19.1. S pravom ukazuje i kako je umješaču pogrešno dva puta priznat trošak sastava iste žalbe protiv rješenja prvostupanjskog suda, iako se radi o jednoj žalbi od 7. listopada 2021. pa mu je samo za sastav te žalbe trebalo priznati troškove. Također je i matematički došlo do pogrešnog obračuna troškova (za sastav podneska od 18. svibnja 2021. pripada mu 100 bodova, zastupanje na ročištima 8. lipnja 2021. i 23. svibnja 2022. za svako 100 bodova i za sastav žalbe od 7. listopada 2021. 50 bodova), a što uz vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25% prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) ukupno iznosi 875,00 eura. U preostalom dijelu nije osnovana njena žalba jer je prvostupanjski sud umješaču pravilno priznao troškove sastava podneska od 18. svibnja 2021., na koji podnesak se je i sama tužiteljica očitovala podneskom od 26. svibnja 2021., prije ročišta 8. lipnja 2021. Umješač ima pravo i na trošak zastupanja na tom ročištu, kao i na ročištu 23. svibnja 2022., na koje je njegov punomoćnik (iako uz zakašnjenje) pristupio i zastupao ga.
19.2. Stoga je valjalo djelomično preinačiti toč. 2. presude suda prvog stupnja, rješenje o troškovima, te naložiti tužiteljici nadoknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 4,00 eura, a umješaču trošak postupka u iznosu od 875,00 eura, prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/2023.), a u preostalim dijelovima odbiti njihove zahtjeve za naknadu troškova postupka.
20. Budući da je tužiteljica sa žalbom uspjela tek u dijelu sporednog zahtjeva, valjalo je odbiti njen zahtjev za naknadu troška žalbe prema odredbi članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, a zahtjeve tuženice i umješača za naknadu troška odgovora na žalbu prema odredbi članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP-a jer navedeni odgovori na žalbu nisu bili potrebni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
U Puli 21. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Zoran Šarić
