Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-286/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Zagreba, Horvatova ulica 80a, protiv Porsche Leasing d.o.o., [adresa], OIB: 90275854576, zastupani po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Zagreba, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. „Utvrđuje se ništetnom odredba članka III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi Ugovora o kreditu broj 19133 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 08. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576, kao kreditora i tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) u iznosu od 551,57 CHF.”

2. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576, da tužitelju GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za trošak zaključenja kredita, isplati iznos od 335,40 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 26. travnja 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576, da tužitelju GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.358,95 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude 21. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj MM je podnio tužbu protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. radi utvrđenja ništetnom odredbe članka III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi Ugovora o kreditu broj 19133 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 08. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576, kao kreditora i tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) u iznosu od 551,57 CHF".

1.1. Tužitelj je istovremeno podnio i zahtjev za isplatu iznosa od 335,40 eura s pripadajućom zateznom zakonskom kamatom stečenog temeljem ništetne navedene odredbe ugovora o kreditu.

2. U historijatu tužbe tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom, kao davateljem kredita, sklopio dana 14. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 18679 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini kojim mu je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kredit od 16.311,09 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, važećem na dan plaćanja.

2.1. Tužitelj navodi da je točkom III. Ugovora o kreditu pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje Ugovora/Troškovi propisano je da iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 551,57 CHF (uklj. 22% PDV-a), dok je točkom 3.2 Uvjeta Ugovora o kreditu Inačica CHF-2005-01 pod nazivom „ NAMJENA KREDITA” propisano da iznos kredita naveden u tč. II. Ugovora se isplaćuje M, umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u tč. III. Ugovora, i da mu je dana 25. travnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.527,10 kn/ 335,40 EUR.

2.2. Nadalje, tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, i da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ističe da tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

2.3. Stoga tužitelj predlaže sudu u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev kojim se pobijana odredba Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom kao i postavljeni kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 335,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te obveže tuženika naknaditi parnične troškove.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari ističe kako je između istih stranaka i temeljem iste pravne i činjenične osnove u tijeku parnični postupak pred Općinskim sudom u Virovitici, posl. br. P-155/2025 pa stoga predlaže spojiti predmete radi smanjenja troškova te ekonomičnog i efikasnog vođenja parničnog postupka.

3.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti, zastare potraživanja te nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da su tužiteljevi navodi o ništetnosti naknade za obradu kredita zakonita i valjano ugovorena jer se je o istoj pregovaralo, da je na istu tužitelj mogao utjecati i mijenjati ju te da ista nikako nije prouzročila znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama.

4. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

5. Odlučujući prije svega o prijedlogu tuženika o spajanju na ovosudni predmet spis posl. br. P-155/2025 koji se vodi pred Općinskim sudom u Virovitici, sud je uvidom u navedeni predmet utvrdio da je predmet spora zahtjev tužitelja MM prema tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o. za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu broj 18679 sklopljenog 14. travnja 2006., ali u dijelu članka II. Ugovora o kreditu kojom je iznos kredita ugovoren u valuti CHF te odredba točke 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu Inačica: CHF-2005-01 koja glasi "S novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja", a kojom odredbom je u predmetni ugovor o kreditu ugovorena valutna klauzula, odnosno otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak (CHF). Uz navedeni deklaratorni tužbeni zahtjev postavljen je i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.867,11 EUR kojeg je tuženik stekao temeljem prethodno navedene ništetne odredbe.

5.1. Prema tome u navedenim predmetima radi se o različitim tužbenim zahtjevima pa stoga nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 313. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14., 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP) za spajanje tih postupaka radi vođenja jedinstvenog postupka.

6. Nadalje odlučujući prije svega o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud nije prihvatio taj prigovor i to iz razloga što u konkretnom slučaju odredba po ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da je za sve sporove iz Ugovora mjesno nadležan sud u Zagrebu, te bi time ostvario pogodnosti i bitno smanjene troškove.

6.1. Prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti i donesenom zaključku ovoga suda da je istaknuti prigovor neosnovan, valja istaknuti slijedeće:

- da se člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

- da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u danas važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14., 110/15., 14/2019., dalje: ZZP) te u vrijeme sklapanja ugovora u Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03),

- da su odredbama članka 49. i članka 50. ZZP-a i članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

6.2. Odredbom članka 49. stavka 1. i 2. ZZP-a kao i odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6.3. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, kao što određuje i odredba članka 87. stavka 1. ZZP/03. Sukladno praksi Suda Europske unije (C-240/980 do C-244/80), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira na to radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke - da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.4. Stoga odredba Ugovor o kreditu od 14. travnja 2006. sklopljenog između stranaka, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (članak 11. točka 3. Ugovora o kreditu), a nije bila posebno pregovarana, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati iz [adresa] u [adresa], te bi imao trošak tog putovanja, i dodatno vrijeme, što sve može odvratiti od ostvarenja njegovog prava, ne može se smatrati valjanom prorogacijskom klauzulom u smislu odredbe članka 70. stavka 1. -4. ZPP-a.

6.5. Kako je ugovor o kreditu sklopljen u [adresa], a tužitelj se, podnoseći tužbu Općinskom sudu u Virovitici, očito odlučio za izaberivu nadležnost suda prema prebivalištu sukladno odredbi članka 19.l stavka 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK), to je ovaj sud ocijenio neosnovanim prigovor tuženika.

7. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe članka III. pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi Ugovora o kreditu broj 19133 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 08. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576, kao kreditora i tužitelja MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) u iznosu od 551,57 CHF." , kao i zahtjev za isplatom naknade za obradu kredita u iznosu od 335,40 eura stečenog temeljem navedene ništetne odredbe.

8. Nesporno je da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao davateljem kredita, dana 19. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 18679 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini ( dalje u tekstu: Ugovor kreditu ) dana 14. travnja 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Dubravke Filipović – Kovaćić iz [adresa], pod posl. br. Ou – 330/06, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 16.311,09 CHF, prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, važećem na dan plaćanja.

8.1. Nesporno je i to da je temeljem čl. III. Ugovora o kreditu tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 335,40 EUR, i to dana 25. travnja 2006.

9. Sporno je između stranaka da li je pobijana odredba Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje naknaditi tužitelju naknadu za obradu i odobravanje kredita, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, da li je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 335,40 eura koja mu je naplaćena po toj osnovi, te da li je potraživanje tužitelja u zastari.

9.1. Nastavno, valjalo je odlučiti i o istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

10. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u u račun R1 broj: 837707-06 od 25. travnja 2006. (str. 8), u pregled prometa za razdoblje od 1.1.1990. - 31.12.2022. (str. 9-16), u potvrdu o uplatama ulaznih/izlaznih naknada (str. 17), u sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 14. travnja 2006. (str. 18-20), u Ugovor o kreditu broj 18679 od 14. travnja 2006. (str. 21- 24), u plan otplate uz Ugovor o kreditu broj 18679 (str. 25-29), u promjenu kamatne stope za ugovor broj 18679 (str. 30), u zahtjev/ugovor o operativnom leasingu broj 22526 (str. 111-120), u zahtjev/ugovor o financijskom leasingu 10836 (str. 121), te dokaz saslušanjem tužitelja MM kao stranke (str. 256-257).

10.1. Među strankama je nesporna visina naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 335,40 eura, pa stoga sud na tu okolnost nije provodio financijsko knjigovodstveno vještačenje glede vrijednosti predmeta spora koji je naveden u tužbenom zahtjevu.

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. ZPP-a ("Narodne Novine" broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14., 70/19., 80/22, 114/22, 155/23 dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik dana 14. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 18679 sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini ( dalje u tekstu: Ugovor kreditu ) dana 14. travnja 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Dubravke Filipović – Kovačić iz [adresa], dana 19. travnja 2006. godine, pod posl. br. Ou – 330/06, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 16.311,09 CHF, prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, važećem na dan plaćanja,

- da je točkom III. Ugovora o kreditu pod nazivom Kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje Ugovora/Troškovi propisano je da iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 551,57 CHF (uklj. 22% PDV-a), dok je točkom 3.2 Uvjeta Ugovora o kreditu Inačica CHF- 2005-01 pod nazivom „ NAMJENA KREDITA” propisano da iznos kredita naveden u tč. II. Ugovora se isplaćuje M, umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u tč. III. Ugovora,

- da je tužitelju dana 25. travnja 2006. godine naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.527,10 kn/ 335,40 EUR,

- da je riječ o namjenskom kreditu za financiranje troškova kupnje osobnog vozila marke, model, tip: ŠKODA, FABIA, CLASSIC 1.2,

- da je tužitelj u svojem iskazu izjavio da je 2006. godine odlučio kupiti osobno vozilo isključivo za svoje osobne potrebe u Salon Škoda koji je u to vrijeme postojao u [adresa]. S obzirom da je u to vrijeme bio zaposlen, a za kupnju tog osobnog vozila nisu bili potrebni jamci, odlučio je kupiti to osobno vozilo u Škoda salonu i to na leasing. Njemu su u Škoda salonu pripremili Ugovor kojeg je on površno pročitao, nije uopće obraćao pažnju da se u njemu spominje i naknada za obradu kredita koju je morao platiti, u konačnosti ju je i platio, te da je mislio da tu naknadu moram platiti jer mu taj kredit ne bi bio niti odobren. Izjavio je da mu u Škoda salonu nitko nije pojasnio uvjete kredita kojeg je sklopio sa Porsche leasingom, koji ga je gotov sačinjen dočekao u Škoda salonu, niti mu je itko objasnio na što se točno odnosi ta naknada koju je morao platiti i na koje troškove se ona točno odnosi. Sa tim Ugovorom otišao je javnom bilježniku gdje ga je i ovjerio, a bilježnik mu je taj Ugovor samo pročitao i pitao da li se slaže s tim Ugovorom, na što je on odgovorio potvrdno. Oko te visine naknade nije bilo nikakvog pregovaranja. Istaknuo je da je to vozilo kupio za svoje osobne potrebe i da se nikada nije bavio nikakvom gospodarskom djelatnošću te da je taj auto koristio za odlazak na svoje radno mjesto i za obiteljske potrebe.

- da tužitelj ima status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, pri čemu valja reći da je pojam potrošača definiram odr. čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja proizlazi da je korisnik kredita tužitelj kao fizička osoba i da Ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već je riječ o kreditu za kupovinu osobnog vozila, pa je slijedom navedenog prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud ocijenio neosnovanim.

12. Tužitelj tvrdi da je odredba članka III. Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužitelju.

12.1. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 14. travnja 2006., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12.2. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koja propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužitelj ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

12.3. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP/03 nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

12.4. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

12.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

12.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.7. Iz citiranih odluka Suda EU slijedi da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12.8. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

12.9. Pri ocjeni da li ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP/03, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

12.10. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada u iznosu od 335,40 EUR, koju činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

12.11. Obzirom na iskaz tužitelja, a koji je već prethodno naveden u obrazloženju ove presude, koji je sud u cijelosti prihvatio, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom o kreditu, proizlazi da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

12.12. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/14 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.13. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužitelj samo potpisao unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

12.14. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran da će biti dužan platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju.

12.15. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima), nije na predmetne okolnosti predložio niti dokaze, tako da svoju tvrdnju nije ničim dokazao.

13. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

13.1. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13.2. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja koji potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

14. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare tuženika, treba navesti da je Zakonom o obveznim odnosima uređen pravni institut zastare odredbama članka 214.

- čl. 246. ZOO/05, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO/05 uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno.

14.1. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi, a tek nakon eventualno pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je utvrđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva počinje teći rok za zastaru kondemnatornog tužbenog zahtjeva, to u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Iz navedenog razloga sud je prigovor zastare potraživanja tuženika odbio kao neosnovan.

15. Slijedom navedenog, sud je presudio kao u točci I. 1. i 2. presude.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tužitelja u iznosu od 1.358,95 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tužitelja za sastavljanje tužbe od 26. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura, na troškove pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura, na sastavljanje obrazloženih podneska od 11. srpnja 2025. i 25. srpnja 2025., za svaki u iznosu od 200,00, na zastupanje na ročištima održanih dana 24. rujna 2025. i 21. listopada 2025. za svako u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje u iznosu od 262,50 EUR, a sve to prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT) te na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i na presudu u iznosu od 13,27 eura, pri čemu valja napomenuti da je vrijednost predmeta spora utvrđena sukladno odr. čl. 40. st. 1. ZPP-a u iznosu od 335,40 eura. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke.

17. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Virovitici 21. listopada 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Melita Babić, Zagreb, Horvatova ulica 80a

2. Odvj. Tomislav Bulić, Zagreb, D. T. Gavrana 13