Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4958/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vinku Ljubičiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ljubičić, Vrdoljak & Partneri d.o.o., Split, Sukojišanska 4, protiv tuženice ŽU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivici Barbiru, odvjetniku u Zagrebu, Trnjanska cesta 11c/II, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-2350/2019-71 od 9. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-2350/2019-71 od 9. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-2350/2019-71 od 9. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.855,79 eura sa zateznim kamatama tekućim od 9. kolovoza 2024. do isplate.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P- 2350/2019-71 od 9. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa 6.855,79 eura do iznosa od 14.256,25 eura (za iznos od 7.400,46 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 9. kolovoza 2024. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 7.400,46 eura sa zateznim kamatama tekućim od 9. kolovoza 2024. do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.824,93 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 8.476,53 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je tužbeni zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 39.123,47 eura sa pripadajućim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Tuženici je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.256,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv točke II. izreke presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev i tom dijelu prihvatiti.

3. Žalbu protiv točke I. i III. izreke podnijela je i tuženica također iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbije.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade s osnove koristi koju je tuženica ostvarila posjedovanjem nekretnine u suvlasništvu tužitelja u razdoblju od 1. ožujka 2008. do 1. prosinca 2015..

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i tuženica bili suvlasnici nekretnina kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to tužitelj u 1/2 dijela i tuženica u 1/4 dijela, dok je preostalih 1/4 dijela nekretnine suvlasnik bio AU (brat tuženice),

- da tužitelj i tuženica pravo suvlasništva stekli temeljem rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostava Makarska klasa: UP/I- 944-07/97-01/32, ur. broj: 2181-05/04-06-67 od 17. srpnja 2006.,

- da tužitelj kao predlagatelj protiv tuženice i AU kao protustranaka dana 19. svibnja 2009. podnio prijedlog za razvrgnuće suvlasništva na nekretninama koji postupak se vodio pod posl. brojem R1-70/11 (raniji broj R1-55/09) a u kojem je tužitelj kao predlagatelj predlagao da se suvlasništvo razvrgne fizičkom diobom,

- da je tuženica bila nepoštena posjednica nekretnine od lipnja 2009. kada je zaprimila prijedlog tužitelja za razvrgnućem suvlasničke zajednice u postupku koji se vodio pod posl. brojem R1-55/09 (kasniji posl. broj R1-70/11),

- da se tuženica u razdoblju od srpnja 2009. do rujna 2011. nalazila u posjedu nekretnine na način da je koristila predmetno zemljište u površini od 170 m[2] , zajedno sa poslovnim prostorom površine 5,30 m[2] , nakon čega se od rujna 2011 nastavila sa poslovanjem u poslovnom prostoru mjenjačnice od 5,30 m[2] i to do lipnja 2014.,

- da je tuženica Ugovorom o darovanju od 23. lipnja 2014. svoj suvlasnički dio darovala BU, te da je tada prestao njezin posjed predmetnih nekretnina,

- da, imajući u vidu suvlasnički dio tužitelja od 1/2 dijela na spornim nekretninama, postoji tražbina tužitelja za razdoblje od srpnja 2009. do srpnja 2014. s osnove koristi koju je tuženica ostvarila posjedovanjem nekretnine u iznosu od 8.476,53 eura.

7. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. I tužiteljica i tuženik svojim žalbenim navodima osporavaju činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznose vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbama sadržajno ističu i tužitelj i tuženica.

8. I tuženica i tužitelj osporavaju utvrđenja suda u odnosu na trenutak kada je tuženica postala nepošteni posjednik. Tužitelj tako u žalbi ističe da je tuženica postala nepoštenim posjednikom i prije lipnja 2009. te da je sud prvog stupnja nije imao osnove odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu koristi koja se odnosi na razdoblje prije srpnja 2009. Tuženica, s druge strane, u žalbi ističe da uopće nije bila nepoštena posjednica tijekom cijelog utuženog razdoblja jer tužitelju nije branila posjedovanje nekretnine.

9. Međutim, i žalbeni navodi tužitelja i žalbeni navodi tuženice u dijelu u kojem se odnose na nepoštenje posjeda tuženice u neosnovani. Naime, prije svega potrebno je navesti da je u svezi naknade koristi u odnosima između suvlasnika na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. ožujka 2021. zauzeto slijedeće pravno shvaćanje:

"U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“

U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari".

10. U konkretnom slučaju, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je posjed tuženice postao nepošten od lipnja 2009. kada je tuženica zaprimila prijedlog tužitelja za razvrgnućem suvlasničke zajednice u postupku koji se vodio pod posl. brojem R1- 55/09 (kasniji posl. broj R1-70/11). Naime tim postupkom tužitelj je zahtijevao da se razvrgne suvlasništvo na predmetnoj nekretnini na način da mu pripadne točno fizički određeni dio nekretnine, te je takvim prijedlogom, i prema ocjeni ovog suda, jasno na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem nekretnine. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženice da njen posjed niti u jednom trenutku nije bio nepošten, te da je stoga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti. Naime, tužitelj je u konkretnom slučaju ne samo pokrenuo postupak radi razvrgnuća suvlasništva geometrijskom diobom, već da je u razdoblju od 2010. do 2012. podnosio razne prijave nadležnim institucijama kako bi spriječio tuženicu u poslovanju na predmetnoj nekretnini. Stoga se nikako ne može reći da nije manifestirao volju da posjeduje nekretninu i da tuženičin posjed u utuženom razdoblju niti u jednom trenutku nije bio nepošten.

11. S druge strane, ne mogu se prihvatiti niti žalbeni navodi tužitelja da je posjed tuženice bio nepošten i prije lipnja 2009. Naime, radnje u svezi povrata imovne koji je rezultirao donošenjem rješenja o povratu imovine od 17. srpnja 2006. poduzimala i u ime tužitelja tuženica odnosno njezin suprug. Okolnost što je tužitelj tijekom tog postupka tužitelj opozvao punomoć odvjetniku kojeg je angažirala tuženica da ih zastupa u postupku ne znači i da je od tog trenutka posjed tuženice postao nepošten. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da u razdoblju od ožujka 2008., pa do lipnja 2009. posjed tuženice nije bio nepošten. To pogotovo kada se ima u vidu da je tužitelj protiv tuženice prijave počeo podnositi 2010. godine dakle, nakon što je pokrenuo postupak razvrgnuća suvlasništva čijim pokretanjem je posjed tuženice postao nepoštenim.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio izvedene dokaze posebice iskaz tužitelja iz kojeg, prema žalbenim navodima tuženice, proizlazi da posjed tuženice nije bio nepošten. Naime, sud prvog stupnja je sve dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, kako one personalne, tako i one materijalne, pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, te je ne osnovi takve ocjene dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga tuženica neosnovano ističe da je u postupku počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice koji se odnose na pravnu osnovu tužiteljeve tužbe. Naime, već iz tužbe tužitelja koja je podnijeta 31. svibnja 2010. može se zaključiti da tužitelj od tuženice zahtijeva naknadu zbog posjedovanja njegovog suvlasničkog dijela nekretnine. Dakle, u bitnome činjenična osnova tužbe tužiteljev tužbe se tijekom postupka i nije mijenjala, pa kako sud, sukladno čl. 186. st. 3. ZPP, nije vezan pravnom osnovom tužbe to žalbeni navodi tuženice koji se odnose na mijenjanje pravne osnove ne mogu utjecati na pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

14. Tuženica u žalbi ističe i da je po površini koju je posjedovala dio nekretnine koji je znatno manji od njenog suvlasničkog dijela. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženice su neosnovani. Naime, tuženica kao jedna od suvlasnica, jednako kao i ostali suvlasnici, ima pravo suposjeda cijele nekretnine: Međutim, to ne znači i da tuženica ima ovlaštenje, bez suglasnosti ostalih suvlasnika, sama određivati koji će fizički dio nekretnine posjedovati. Stoga okolnost što je tuženica, gledajući površinu, posjedovala i manju površinu od one na koju bi imala pravo prema veličini suvlasničkog udjela u situaciji kada nije imala ovlaštenje tužitelja za posjedovanje te površine, ne znači i da je zbog tog razloga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

15. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice koji se odnose na visinu tužiteljičine tražbine. Naime visinu tužiteljeve tražbine sud prvog stupnja utvrdio je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Inoslava Nikolića dipl. ing. građ. Predmetni nalaz i mišljenje vještaka izrađen je sukladno zadatku određenom od strane suda prvog stupnja, te je vještak prigovore na nalaz i mišljenje koje je istaknula tuženica otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud. Stoga je nalaz i mišljenje vještaka i prema stavu ovog suda u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljeve tražbine tako da su žalbeni navodi tuženice u tom smislu neosnovani.

16. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tužitelja kojima osporava dio pobijane presude kojom je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Naime, sud prvog stupnja je visinu tužiteljeve tražbine utvrdio cijeneći opseg posjeda koji je u pojedinim dijelovima utuženog razdoblja tuženica izvršavala, te suvlasnički udio tužitelja na spornoj nekretnini. Na temelju takvih utvrđenja, a imajući u vidu da je u dijelu utuženog razdoblja u kojem posjed tuženice nije bio nepošten, sud prvog stupnja je pravilno tužbeni zahtjev tužitelja odbio za iznos od 39.123,47 eura. Stoga su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava taj dio pobijane presude neosnovani.

17. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP koji ističu obje stranke u postupku. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP) kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio za iznos od 8.476,53 eura, te odbio za iznos o 39.123,47 eura sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbu ističu i tužitelj i tuženica.

18. I tužitelj i tuženica u žalbi ističu i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP iz razloga što ista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama uslijed čega se ista ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženice, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

19. Slijedom iznijetih razloga, u odnosu na glavnu stvar, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja i žalbu tuženice u odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

20. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, isto je djelomično pogrešno primijenio prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, te je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka žalba tuženice djelomično osnovana.

21. Naime, osnovano tuženica osporava dosuđivanje troškova vještačenja u iznosu od 5.000,00 eura. Troškovi vještačenja iznosili su 265,44 eura, a ne čak 5.000,00 eura koliko je dosudio prvostupanjski sud tako da je u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka osnovan za iznos od 265,44 eura.

22. Također, djelomično pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 2.000,00 eura. Naime, sudsku pristojbu na tužbu tužitelj nije platio, pa kako je ta pristojbena obveza zastarjela to nema osnove da se tužitelju dosuđuje trošak sudske pristojbe na tužbu. Sudska pristojba na presudu iznosi 521,60 eura, pa je stroga u tom dijelu zahtjev tužitelj za naknadom troškova parničnog postupka osnovan za iznos od 521,60 eura, a ne za 2.000,00 eura koliko je dosudio prvostupanjski sud.

23. Neosnovano je sud prvog stupnja tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 30. prosinca 2020. u iznosu od 1.250,00 eura (1.000,000 eura uvećano za porez na dodanu vrijednost). Naime, podnesak od 30. prosinca 2020. kojim tužitelj predlaže odgodu ročišta ne predstavlja podnesak iz Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), već podnesak iz Tbr. 8.4. OT. Stoga je za taj podnesak pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju trebalo dosuditi iznos od 62,50 eura (50,00 eura uvećano za porez na dodanu vrijednost), a ne iznos od 1.250,00 eura koliko je to učinio prvostupanjski sud.

24. S druge strane, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na utvrđivanje uspjeha u sporu. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj u postupku u odnosu na osnovu uspio u omjeru od 100 %, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 18 % (dosuđenih 8.476,53 eura u odnosu na zahtijevanih 47.600,00 eura), što znači da njegov uspjeh u postupku iznosi 59 % (100 % osnova + 18 % visina podijeljeno sa 2), dok uspjeh tuženice u postupku, s druge strane, iznosi 41 %. To nadalje znači da kada se, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, od postotka uspjeha tužitelja (59 %) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku, oduzme postotak uspjeha tuženice (41 %) kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u parnici, proizlazi da je tuženica dužan nadoknaditi 18 % troškova koji su priznati tužitelju, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

25. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je sud prvog stupnja troškove sastava podnesaka dosudio protivno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP i odredbama OT. Naime, troškovi sastava podnesaka koji su dosuđeni tužitelju i prema ocjeni ovog suda, bili su nužni za vođenje parnice tako da su žalbi navodi tuženice kojima osporava taj dio odluke o troškovima postupka neosnovani. Također, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke su i žalbeni navodi tuženice da je tužitelj tijekom postupka mijenjao pravnu osnovu svoga zahtjeva i da u postupku nije bilo potrebno održati 20 ročišta.

26. Troškovi tužitelja iznose dakle, 6.855,79 eura, a ne 14.256,25 eura kako je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tuženici, temeljem čl. 154. st. 2. u svezi s i čl. 155. st. 1. ZPP, naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.855,79 eura sa zateznim kamatama tekućim od 9. kolovoza 2024. do isplate. Stoga je u tom dijelu, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

27. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 6.855,79 eura do iznosa od 14.256,25 eura (za iznos od 7.400,46 eura), te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

28. Tuženici nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspjela samo djelomično u odnosu na troškove postupka čime je u žalbenom postupku uspio u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj