Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2331/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljski, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2024-11 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2024-11 od 28. ožujka 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 31.08.2006. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice dana 01.09.2006. godine pod brojem Ou-989/2006, zaključenog između tužiteljice ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 354,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. rujna 2006. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.”

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijlanog prava i odluke o troškovima postupka te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sud prvog stupnja u dovoljnoj je mjeri obrazložio presudu i nije povrijedio pravo tuženika na pošteno suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske odnosno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku i učinkovito pravno sredstvo.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 31. kolovoza 2006., solemniziran po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice dana 1. rujna 2006. pod brojem Ou- 989/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila. Po tom ugovoru o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 19.104,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s valutnom klauzulom s rokom otplate od 84 mjeseca (dakle 7 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja tog ugovora iznosila 5,17% godišnje.

Odredbom čl. 11. 3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, odnosno tužiteljica je platila naknade u ukupnom iznosu od 2,92% od iznosa kredita. Međutim, tužiteljici niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje ZOO). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je tako nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteliicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Navodi da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade i osiguranja kredita, teretivši je prilikom isplate kredita za iznos od 557,84 CHF (2,92% od 19.104,25 CHF kao iznosa kredita), odnosno 354,17 eura prema tečaju tuženika na dan isplate kredita s troškovima za obradu i osiguranje kredita, što sve, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Nadalje, trošak obrade kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača jer se tuženik kao banka temeljem čl. 1021. ZOO-a naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Na ovaj način tuženik je tužiteljici dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu, unatoč činjenici što je tuženik imao pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kojoj je onda sadržan i trošak i zarada tuženika kao banke.

Osim toga, da je ovakvo ugovaranje naknade ništetno potvrdio je i Sud Europske unije u svojim odlukama u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., kao i u odluci u predmetu broj C-84/19, a koje odluke su obvezujuće i za sudove u Republici Hrvatskoj.

Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim odredbe čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu kojima je određeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 354,17 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. rujna 2006. pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu sa jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te kako je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik ističe kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. izrijekom navedeno:

„1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

2. Osim naknada iz stavka 1. ovoga članka, vjerovnik može naplatiti i drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora.“

Stupanjem na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite ne radi se o uvođenju novog pravila koje bi ovdje tuženiku, odnosno Banci, dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, već je stupanjem na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite normirano postojeće stanje o dopuštej propisano je: „Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“

Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, kao i Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 88. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, predmetne Direktive i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno je ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno navedenim odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično tome i ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužiteljici pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Nadalje, navodi kako je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imala mogućnost izbora. Međutim, tužiteljica je između svega ponuđenog svjesno odabrala upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužiteljica ocijenila da joj se predmetni ugovor, sukladno njenim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Osim što je tužiteljica imala mogućnost izbora, tuženik ukazuje na činjenicu kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu ZOO-a, nego je zapravo riječ o ispravi koja ima snagu javnobilježničkog akta, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora tuženik smatra neosnovanim. Također, napominje kako tužiteljica kao poslovno sposobna osoba, prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora o kreditu, nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri, stoga se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tuženik upire na činjenicu kako je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu, u ukupnoj visini od 2,92% od iznosa kredita. Obzirom je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 19.104,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 354,17 eura ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužiteljice u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Navodi kako je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali kako ista ugovorna odredba nije morala sadržavati jasno naznačene usluge koje se pružaju u zamjenu za takve iznose, odnosno što to točno predstavlja cijenu za pruženu uslugu tuženika, a koju uslugu / naknadu je tuženik imao pravo naplaćivati sukladno relevantnim propisima. Iz navedenih razloga tuženik smatra da sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik naglašava kako je tužiteljici iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužiteljici predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužiteljica dobrovoljno pristala na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužiteljica je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Dakle, naknada za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena u iznosu od 2,92% od iznosa kredita, stoga je tužiteljici, na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato koliko iznosi takva naknada te je iz istog razloga donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Slijedom navedenog, obzirom je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva unaprijed određena, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te obzirom je tužiteljica izjavila da je upravo s takvom ugovornom odredbom upoznat te je na primjenu iste pristao, tuženik ne može preuzeti odgovornost za takvu odluku tužitelja. Ističe prigovor zastare. U daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 19. ožujka 2025. tuženik priznaje da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita u iznosu od 354,17 EUR/557,84 CHF dana 2. rujna 2006. Predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 31. kolovoza 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj [broj kredita] to na iznos od 19.104,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, kao i da je u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nije sporno niti to da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita u iznosu od 354,17 EUR/557,84 CHF dana 2. rujna 2006. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

10. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 31. kolovoza 2006. sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 19.104,25 CHF na rok otplate od 7 godina. Kredit je bio namijenjen za kupnju motornog vozila koji je koristila isključivo za osobne potrebe. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitala, s time da je tek kasnije uočila da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92%, ali joj nitko od djelatnika tuženika nije pojasnio na što se točno odnose te naknade, koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom, niti zašto su naknade ugovorene baš u visini od 2,92%. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika odgovorila je da je preko interneta saznala za Udrugu Franak i na njihovoj stranici je pročitala da potrošači koji su sklopili ugovore o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF između ostalog imaju pravo i na povrat naknade za obradu kredita. Ugovor je prije potpisa pročitala na brzinu, te je možda već tada pročitala da je ugovorena naknada za obradu kredita, međutim bilo joj je jedino bitno da realizira kredit za kupnju vozila. Sjeća se da joj je javni bilježnik prije ovjere ugovora ukratko prezentirao što piše u ugovoru, a zbog proteka vremena više se ne sjeća točno da li joj je izložio sve odredbe ugovora. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora radila je kao NKV radnik u proizvodnji električnih kablova za radne strojeve. Prilikom čitanja ugovora nije uočila da je ugovorena primjena Općih uvjeta poslovanja banke.

11. Cijeneći iskaz tužiteljice pravilno sud prvog stupnja smatra utvrđenim da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer su iste sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te su bile uvjet sklapanja istog, s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se iste zapravo odnose i zašto iznose baš 2,92% od iznosa kredita.

Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoje naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92%.

12. Odredbom čl. 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92%, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

14. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Slijedom navedenog, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da, budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati.

Kako je tužiteljica na temelju čl. 11.3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to je očito da je sporna odredba čl. 11.3. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je ta odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.

16. Slijedom navedenog, pravilno je sud prihvatio zahtjev tužiteljice i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 1,92% ništetna.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača.

Pri tome sama činjenica da je administrativna naknada odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

18. Kako je odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita, ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe.

Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita u iznosu od 354,17 EUR/557,84 CHF dana 2. rujna 2006.

19. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

20. U odnosu na zahtjev za isplatu, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su- IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.

21. Na iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita u iznosu od 354,17 eura pravilno su tužiteljici dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena dana 2. rujna 2006., pa su zatezne kamate pravilno dosuđene tekuće od 3. rujna 2006.

22. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilno se temelji na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a.

23. Slijedom navedenog, žalba tuženika je kao neosnovana primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena.

24. Kako tuženik nije uspio sa žalbom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević