Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2435/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-50/2024-19 od 11. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-50/2024-19 od 11. travnja 2025. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 265,45 eura sa zateznim kamatama od 8. veljače 2019. do isplate i u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova za iznos od 2.747,88 eura sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-50/2024- 19 od 11. travnja 2025. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 3.432,96 eura sa zateznim kamatama od 8. veljače 2019. do isplate i u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.886,46 eura sa zateznim kamatama te pod točkom II. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. isplatiti tužiteljici ZU iznos od 3.432,96 eura na ime naknade štete zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 8. veljače 2019. pa sve do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) u ostalim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. nadoknaditi tužiteljici ZU troškove postupka u iznosu od 3.886,46 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, u ostalim odnosima, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 137,85 eura.

III. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. nadoknaditi tužiteljici ZU troškove žalbe u iznosu od 373,58 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, u ostalim odnosima, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je tužiteljica s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplatiti tužiteljici ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.698,40 eura na ime naknade štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.02.2019. god. pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana." Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 137,85 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. travnja 2025., pa sve do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik nadoknadi štetu u iznosu od 3.698,40 eura i to 3.432,96 eura/25.865,60 kn s osnova troškove liječenja koje je tužiteljica morala podmiriti jer nije bila zdravstveno osigurana, te zahtjev za isplatu 265,45 eura/ 2.000,00 kn s osnova potrebe za stručnom pomoći (sastav odštetnog zahtjeva i prigovor na odgovor tuženika) sve sa zateznim kamatama od 8. veljače 2019. kao dan podnošenja tužbe do isplate.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tužiteljica u žalbi. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Nije sporno da je tužiteljica stradala kao putnik u prometnoj nesreći 8. kolovoza 2017., da je tuženik pasivno legitimiran kao osiguratelj vozila koje je sudjelovalo u nesreći te da je tužiteljica imala medicinski opravdane troškove liječenja u iznosu od 25.865,60 kn/3.432,96 eura.

7. Sporno je da li tužiteljica ima pravo na naknadu troškova liječenja jer nije bila zdravstveno osigurana.

8. Prema shvaćanju ovog suda prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužiteljica bila zdravstveno osigurana u Republici Hrvatskoj s osnova statusa prognanika, odnosno povratnika, ali da u relevantnom razdoblju nije bila zdravstveno osigurana.

10. Iz neosporenog sadržaja dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (stranica 158 spisa) proizlazi da pravo na obvezno osiguranje temeljem statusa prognanika/povratnika nije bilo propisano Zakonom o obveznom zdravstvenog osiguranju te utvrđivanje istog nije bio u direktnoj nadležnosti Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a tužiteljici se pravo na zdravstveno osiguranje priznalo temeljem odredbe čl. 18. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica („Narodne novine“ broj 96/1993., 29/1999., 39/1995., 128/1999., 50/2000., 51A/2013, 98/2019.) te nije bilo posebne odjave iz osiguranja. Prema odredbi čl. 18. st. 6. istog Zakona bilo je propisano da prognanici imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu.

11. Prema odredbi čl. 11. Zakona o izmjenama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica („Narodne novine“, broj 51/2013.) osobe koje su stekle određena prava u skladu s odredbama Zakona o statusu prognanika i izbjeglica (»Narodne novine«, br. 96/93., 39/95., 29/99. i 128/99.) zadržavaju stečena prava do revizije statusa koju će provesti uredi državne uprave u županijama, odnosno nadležno upravno tijelo Grada Zagreba u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu pravilnika iz članka 8. stavka 1. toga Zakona, a prema čl. 5. tijela nadležna za rješavanje u postupcima propisanim ovim Zakonom ovlaštena su po službenoj dužnosti zatražiti podatke iz službenih evidencija drugih nadležnih tijela.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 777/2015-2 od 25. rujna 2018. izrazio pravno shvaćanje da je svaka oštećena osoba u obvezi dokazati, ako pretendira uspjehu sa zahtjevom da joj se troškovi (liječenja) naknade; da su ti troškovi bili medicinski opravdani - nužni, dakle zaista i načelno korisni i potrebni - odnosno da ti troškovi ne predstavljaju troškove koje je oštećena osoba samoinicijativno odabrala (uzrokovala) zbog samo svog subjektivnog osjećaja da su joj potrebni za liječenje, one nastale samo zbog njezine komocije ili ugode te učiniti sve što je objektivno u mogućnosti da smanji štetu koju trpi, pa time i koristiti se pravima koja joj kao osiguraniku pripadaju po osnovi zdravstvenog osiguranja, a propust da koristi pravo na naknadu troškova liječenja po osnovi zdravstvenog osiguranja ili propust da to pravo ostvari zbog nedostavljanja dokumentacije tijelu koje o tim troškovima ima odlučiti (ili odobriti ih), ne može za posljedicu imati obvezu štetnika ili njegova osiguratelja da oštećenom naknadi štetu koju trpi propustom u ostvarivanju vlastitih prava po osnovi zdravstvenog osiguranja. U okolnostima tog konkretnog slučaja radilo se o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova liječenja koje opisuje - liječenja koje je (što proizlazi iz njezinih navoda) samoinicijativno ocijenila za sebe poželjnim, korisnim i (već i time) potrebnim (kako tvrdi u reviziji: "najboljim za nju", gdje je "vidjela pomak za svoje zdravlje") - iako na takvo nije upućena po tijelima i osobama koje obavljaju poslove zdravstva, odnosno liječenja te je tužiteljica sama izjavila "da je sve preglede i terapije mogla obaviti preko zdravstvenog osiguranja, da nije imala troškova liječenja niti participacije jer se ova ozljeda tretirala kao ozljeda na radu, a da je sve troškove koje je imala u svezi liječenja imala zato jer je sama tako htjela i odlučila, smatrajući da je to najbolje za njenu rehabilitaciju". Dakle, u navedenom slučaju troškovi liječenja nisu utvrđeni kao medicinski opravdani i tužiteljica je liječenje mogla obaviti preko zdravstvenog osiguranja.

13. Međutim, imajući u vidu okolnosti ovog konkretnog slučaja;

-da je tužiteljica zdravstveno osiguranje imala kao povratnik/prognanik,

-da su se statusi prognanika/povratnika kao i ostvarivanje prava iz tog statusa rješavali u posebnim upravnim postupcima izvan postupka koji je u nadležnosti

Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje,

-da su se odredbe Zakona o statusu prognanika i izbjeglica o načinu utvrđivanja statusa prognanika/povratnika te ostvarivanju prava iz tog statusa više puta mijenjale, da je revizija statusa bila u nadležnosti ureda državne uprave,

-da kod prava na zdravstveno osiguranje nije bilo posebne odjave,

-da je tužiteljica bila neuka osoba samo sa završenom osnovnom školom (neosporeni navodi/ stranica 57 i 161 spisa),

-da u postupku nije dokazano da li je do prestanka zdravstvenog osiguranja nastalo zbog propusta tužiteljice ili zbog propusta nadležnih upravnih tijela,

-da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je provedeno liječenje sa priloženim računima bilo medicinski potrebno i opravdano za poboljšanje zdravstvenog stanja tužiteljice nakon prometne nezgode (stranica 91 spisa);

prema shvaćanju ovog suda, okolnost što tužiteljica nije bila zdravstveno osigurana u spornom razdoblju nije od utjecaja na obavezu tuženika da tužiteljici nadoknadi štetu koja joj je nastala s osnova opravdanih troškova liječenja.

14. Na tako utvrđeno pravo tužiteljice nije od utjecaja niti okolnost da je tuženik Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje sukladno čl. 72. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, broj 80/2013., 137/2013. i 98/2019.) isplatio funkcionalnu premiju s obzirom da je utvrđeno da se okolnost što tužiteljica nije bila zdravstveno osigurana u konkretnom slučaju ne može staviti na teret tužiteljice, pa joj se ne može staviti na teret ni okolnost što je tuženik platio funkcionalnu premiju s kojom tuženik smatra da je već podmirio štetu Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, koja šteta je liječenjem u konkretnom slučaju nastala tužiteljici, a ne Hrvatskom zavodu. Nadalje, s obzirom da iz provedenog medicinskog vještačenja proizlazi da je tužiteljici kao posljedica stradavanja u prometnoj nezgodi postavljeno čak 18 dijagnoza i da je provedeno 5 fizikalnih terapija, koje provedeno liječenje nije dovelo do značajnog oporavka teško ozlijeđenog živca, ovaj sud ne prihvaća prigovore tuženika da je tužiteljica doprinijela nastaloj šteti jer nije pokušala riješiti zdravstveno osiguranje nakon stradavanja i za vrijeme liječenja, jer se ta okolnost, imajući u vidu težinu stradavanja i zahtjevnost oporavka tužiteljice, istoj ne može staviti na teret.

15. Naime, odredbom čl.1. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 76/2013.) preuzeta je u hrvatsko zakonodavstvo Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2009/103/EZ od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, na što ukazuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1117/2022-2 od 28. rujna 2023. Imajući u vidu ranije navedene okolnosti, a s obzirom da nije na nedvojben način utvrđeno da je do spornih troškova liječenja došlo isključivom krivnjom, odnosno direktnim propustom tužiteljice, stavljanjem u konkretnom slučaju na teret tužiteljici da je vlastitim angažmanom trebala umanjiti štetu koju potražuje te time zapravo i ostvariti pravo na naknadu pripadajuće štete, predstavlja znatnu neravnotežu u pravim i obvezama osiguratelja i oštećenika u prometnim nezgodama nastalim uporabom motornih vozila.

16. Stoga, s obzirom da nije sporna odgovornost tuženika kao osiguratelja vozila uporabom kojeg je tužiteljici nastala predmetna šteta (čl. 2. toč. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu) tuženik je na temelju odredbe čl. 1095. u vezi čl. 1069. ZOO dužan tužiteljici nadoknaditi štetu koja je nastala s osnova troškove liječenja kao posljedica stradavanja tužiteljice u prometnoj nezgodi u iznosu od 3.432,96 eura/25.865,60 kn, koja visina je dokumentirana i nije sporna među strankama.

17. Zahtjev tužiteljice za naknadu štetu s osnova stručne pomoći u iznosu od 265,45 eura/2.000,00 kn s osnova potrebe za stručnom pomoći je neosnovan. Naime, o zahtjevu za naknadu troškova odštetnog zahtjeva odlučeno je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. , dalje: Tarifa) i čl. 154. ZPP s obzirom da se radi o pravu stranke na naknadu troškova postupka, u konkretnom slučaju trošku zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a ne o zahtjevu za naknadu štete.

18. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZPP i čl. 151. st. 3. ZPP.

19. Odluka o trošku donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP i Tarife. Tužiteljica je uspjela u sporu u postotku od 92,30 %, što znači da je tuženik uspio u postotku od 7,7 %, pa kada se postotak uspjeha tuženika oduzme od uspjeha tužiteljice, tužiteljičin uspjeh u sporu iznosi 84,60 %. Tužiteljici je priznat trošak odštetnog zahtjeva 100 bodova (Tbr. 32.1.), sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav obrazloženih podnesaka od 16. travnja 2019., 26. srpnja 2019., 25. rujna 2019., 15. listopada 2019. i 5. rujna 2024. po 100 bodova (Tbr. 8.1. i 6.), sastav podnesaka od 5. veljače 2020., 18. ožujka 2020., 12. listopada 2021., 25. siječnja 2022., 13. svibnja 2024. po 25 bodova (Tbr.8.4.), zastupanje na ročištima od 21. svibnja 2019., 10. prosinca 2019., 10. veljače 2021., 25. svibnja 2021., 10. listopada 2022., 15. studenoga 2022., 29. travnja 2024., 28. studenoga 2024 i 19. ožujka 2025. svaki po 100 bodova (Tbr. 9. 1.), zastupanje na ročištu 28. listopada 2022. 25 bodova (Tbr.9.5.), dva ročišta za objavu po 50 bodova (Tbr. 9.3.), ukupno 1800 bodova što uz primjenu Tbr. 46. i 52. Tarife iznosi ukupno 4.500,00 eura za trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, uz trošak pristojbe na tužbu od 92,91 eura i trošak pristojbe na presudu od 83,62 eura, ukupno 4.674,53 eura, a sukladno uspjehu tužiteljice u sporu u omjeru od 84,60 % iznosi 3.554,65 eura, što zajedno sa troškom vještačenja u iznosu od 331,81 kn ukupno iznosi 3.886,46 eura.

20. Tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na očitovanje tuženika u mirnom postupku, trošak podneska od 24. lipnja 2022. kojim se ponavljaju navodi iz podneska od 25. siječnja 2022., trošak podnesaka od 8. veljače 2023., 3. studenoga 2023. i 18. prosinca 2023. kojim se požuruje rad suda i trošak podneska od 25. svibnja 2021. kojim tužiteljica dostavlja dokaz o uplati predujma, jer navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog spora u smislu odredbe čl. 155 ZPP. S obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6.633,34 eura (list 175 spisa) valjalo je u preostalom dijelu, za iznos od 2.747,88 eura, odbiti žalbu tužiteljice.

21. Slijedom svega navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično prihvatiti kao osnovanu i preinačiti te odlučiti kao pod točkom I. i II. toč. izreke ove presude.

22. Odluka o trošku za sastav žalbe temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 166. ZPP, te Tbr. 10. t. 1. u vezi sa Tbr. 7. t. 1., 46. i 52. Tarife, iznos od (312,50 eura s osnova sastava žalbe i trošak pristojbe u iznosu od 92,24 eura), a uzimajući u obzir uspjeh tužiteljice s podnesenom žalbom u omjeru od 92,30 %, tužiteljici je dosuđen trošak žalbe u iznosu od 373,58 eura sa zateznim kamatama od 21. listopada 2025. do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj