Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4574/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], drugo tužitelja TĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], treće tužitelja ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svi zastupani po Odvjetničkom društvu Marčan & Partneri iz Rijeke protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Poslovni broj P-1569/2021 od 29. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Poslovni broj P-1569/2021 od 29. rujna 2023. u pobijanom dijelu pod toč. IV. izreke i u dijelu pod toč. V. izreke, za iznos troška s kojim nisu uspjeli.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Poslovni broj P-1569/2021 od 29. rujna 2023. u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 19.3.2008. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, a toč. II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. st. 4. u dijelu kojim je ugovoren povrat obveza iz ugovora obračunat po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 19.3.2008.

Točkom III. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljima iznos od 22.575,62 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose pobliže navedene u toč. III. izreke, a toč. IV. izreke odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevom kojim traže isplatu iznosa od 1.986,37 Eur sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže naveden u toč. IV. izreke.

Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima trošak postupka u iznosu od 3.453,31Eur, sa pripadajućom zateznom kamatom.

2. Presudu u dijelu pod toč. IV. i V. izreke, pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže, usvojiti žalbene navode i preinačiti presudu u toč. IV. izreke i dosuditi tužitelju zatraženi iznos, te mu dosudu zatraženi trošak postupka u cijelosti.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i prvostupanjsku presudu preinačiti u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu koje se odnose odredbu o promjenjivoj kamatno stopi i na valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

8. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

9. Tuženik uvodno u izjavljenoj žalbi, opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući – u bitnome – da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP – dakle da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

10. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik, valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Pored toga ističe se da pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

11. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je prednik tužitelja, pokojni ĐĆ (suprug i otac) sa tuženikom, dana 19.03.2008. sklopio Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) u iznosu od 87.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 156 mjeseci; da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da se radi o hipotekarnom kreditu za dogradnju i uređenje obiteljske kuće za stanovanje.

12. Vezano uz informiranost prednika tužitelj o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja, sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka RĆ, djelatnice tuženika, koja je pregovarala s prednikom tuženika ali navodi kako nije objašnjavala klijentima parametre i kriterije promjene kamatne stope jer te parametre nisu imali, dok je ugovor s valutnom klauzulom u CHF bio povoljniji zbog manje kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na Eur. Svjedok navodi da su od strane banke, predmetni ugovori bili pripremljeni unaprijed kao špranca.

13. S tim u vezi, valja navesti kako tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu predniku tužitelja, kao potrošaču, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je predniku tužitelja kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14. U odnosu na žalbe navode da tužitelj nema status potrošača za ukazati je da je prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine ", broj: 79/07 – dalje: ZZP/07) potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Kraj činjenice da je predmetni ugovor sklopio prednik tužitelja kao fizička osoba a da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj prema svom zanimanju i poslovnoj aktivnosti sklopio predmeti ugovor s namjerom poduzetničke djelatnosti, a teret dokaza takve činjenice da tužitelj nije potrošač nego trgovac je na banci kao kreditoru, to je istaknuti prigovor tuženika u cijelosti neosnovan u ovoj pravnoj stvari.

16. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se je pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

17. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

18. Isto tako, pravilno se je sud prvog stupnja pozvao na presudu Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 96., 97 i 102 ZZP/07, tako i odredbama Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine ", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO/05).

19. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, te čl. 5. Direktive 03713 EEZ, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužiteljica platila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

20. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što su tužitelji, podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinili, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

21. O prigovoru zastare potraživanja s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, suprotno navodima tužitelja, pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., na koju se poziva i prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 27. rujna 2021. podnesena protekom petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

22. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tužitelja, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare utvrđen osnovanim.

23. Suprotno navodima žalbe tuženika, uz valjane je razloge prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula te je posljedično tome pravilno naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima stečeno bez osnove na temelju ništetne odredbe.

24. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

25. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

26. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

27. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U ovom predmetu tuženik to nije dokazao, a teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 96. st. 2. i čl. 100. ZZP).

28. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužiteljica izvršila upravo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Računskom dijelu nalaza vještaka, tuženik nije prigovara, a prigovore pravne naravni, prvosutpanjski sud je odbio kao neosnovane, te prihvatio nalaz vještaka.

29. O prigovoru zastare, suprotno navodima žalbe pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Stoga je tužba tužitelja od 8. lipnja 2021. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

30. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u odluci o zateznim kamatama. Kako su odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene, a time i ništetne, jer je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, te tako postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je temeljem tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu u obvezi platiti zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

31. Navodi tuženika da sud prvog stupnja nije pravilno postupio jer da nije uzeo u obzir manje plaćene iznose s obzirom na negativnu razliku tečaja CHF, nisu osnovani, budući da je tuženik tek u podnesku od 4. kolovoza 2023. (list 492-495 spisa) istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, u smislu odredbe čl. 333. st. 3. ZPP (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda), na što sam ukazuje, pa je takav procesnopravni prigovor radi prebijanja mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka, sukladno odredbi čl. 288. a st. 6. ZPP. Stoga, kako tuženik prigovor radi prebijanja nije stavio do završetka prethodnog postupka tada nije bilo ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

32. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

33. Odluka o troškovima posutpka je pravilna i zakonita, kako po osnovu (čl. 154. st. 5. ZPP) tako i visini troškova koji su određeni (čl. 155. ZPP).

Naime, u konkretnom slučaju tužitelji nisu uspjeli u sporu samo sa neznatnim dijelom zahtjeva, pa je odluka suda o troškovima postupka pravilna i zakonita. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio da sastav podneska od 1. srpnja 2022., nije bio nužan za vođenje ovog spora, obzirom istim tužitelji ponavlja ono što je isticao tijekom postupka. Dopunskim rješenjem, prvostupanjski sud je odlučio o trošku pristupa na ročište dana 22. rujna 2023. te se na navedeno rješenje stranke nisu žalile.

34. Zbog svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis