Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3783/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CC iz [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici Josip Grošeta i Jurica Grbić, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2951/2024-13 od 29. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2951/2024-13 od 29. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim njegov za naknadu troškova postupka nije prihvaćen za iznos od 500,00 eura.

III. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem (pravilno: presudom) suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 15.05.2007. godine, sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv "NAKNADA" a koja glasi:

"3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…."

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju CC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 422,98 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 17. svibnja 2007. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju CC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 559,72 eur s zateznom kamatom koja teče od 29. svibnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv presude je izjavio i tužitelj, pobijajući zbog pogrešne primjene materijalnoga prava odluku o naknadi parničnoga troška kojom nije prihvaćen njegov zahtjev za iznos od 500,00 eura, s prijedlogom za preinačenje.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su, suprotno općenitoj tvrdnji tužene, u obrazloženju presude navedeni dostatni, određeni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

6. I odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, zaključci prvostupanjskog suda o tome da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu i njenoj nepoštenosti su pravne prirode te se odnose na primjenu materijalnoga prava.

7. Odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja je zakonita zbog razloga koje je naveo taj sud kao i razloga navedenih u daljnjem obrazloženju ove presude.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu sklopljenog 15. svibnja 2007. o isplati naknade za obradu kredita u iznosu od 3,30% te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi. Nije sporno da je tužitelj kredit koristio za kupnju osobnog automobila, za osobne potrebe.

9. Sud prvoga stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši, u bitnom, da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 45/07 - dalje: ZZP) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i protivna je načelu savjesnosti i poštenja jer tužena nije uopće navela parametre o kojima ovisi iznos naknade, dakle koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pored toga zaključuje i da sporna odredba "nije određena niti odrediva" te je ništetna u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna a prema odredbi st. 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

12. U ovom slučaju utvrđeno je i nije sporno da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed formulirala tužena stoga vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, pored toga tužena nije u ovom postupku predložila ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo.

13. Polazeći od ovih činjenica, cijeneći da tužena nije uopće obrazložila o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita (od čak 3,30%) a ne u nominalnom iznosu kakvim se u pravilu iskazuju konkretni, stvarni troškovi, ovaj sud smatra pravilnim zaključak da je način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

14. Na navode žaliteljice koja tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknade mogla biti razumljiva za tužitelja kao prosječnog potrošača valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju tužitelj je iz same odredbe mogao imati saznanje o obvezi plaćanja predmetne naknade i izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita) ali ne i o tome koje usluge njome plaća.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti i je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tužena uzela u obzir i zakonite interese tužitelja i pri tome mogla razumno pretpostaviti da bi on pristao na spornu ugovornu odredbu da je imao mogućnost pregovaranja. Iz utvrđenih okolnosti ovoga slučaja proizlazi da banka o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodila računa.

16. Uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svog prava a u ovom slučaju iz iskaza tužitelja i svih okolnosti sklapanja ugovora proizlazi da bi neprihvaćanjem sporne odredbe tužitelju izvjesno bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za dobivanje kreditnih sredstava.

17. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost (tako i Rev-715/2024).

18. Budući da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), da obveza vraćanja onoga što je stečeno temeljem ništetne odredbe nastaje tek utvrđenjem ništetnosti sudskom presudom, pravilno je odbijen kao neosnovan prigovor zastare restitucijskog zahtjeva jer zastara takvog zahtjeva teče tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost konkretne odredbe (ili ugovora) pa u ovom slučaju zastara niti nije tekla do pravomoćnosti prvostupanjske presude. Suprotno shvaćanju žaliteljice, dopušteno je istovremno podnošenje deklaratornog i restitucijskog zahtjeva, oni su nužno povezani jer utvrđenjem ništetnosti sud odlučuje o pravnom pitanju od prethodne važnosti za odluku o isplati, neovisno o tome je li deklaratorni zahtjev istaknut kao glavni zahtjev ili kao prethodno pravno pitanje.

19. Neovisno o tome što je ugovor izvršen u cijelosti, pogrešno je shvaćanje žaliteljice da je riječ o zabrani manjeg značenja jer ovdje nije riječ o povredi interesa samo konkretnog potrošača već o povredi javnog interesa obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama. Sukladno izloženim razlozima, nema mjesta niti ograničenju isticanja djelomične ništavosti u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO samo zbog toga što je ugovor ispunjen (Rev-112/2018).

20. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

21. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na restituciju isplaćenog iznosa naknade.

23. Isplata sporne naknade je izvršena temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa obveza njenog vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove. Budući da je tužena prema utvrđenju u ovom postupku nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

24. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa naknade koji sada nije sporan.

25. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava koji ističe tužitelj u odnosu na odluku o parničnom trošku i s tim u vezi utvrđenju vrijednosti predmeta spora.

26. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.750,21 eura, time da se iznos odnosi na oba tužbena zahtjeva, onaj za utvrđenje i na zahtjev za isplatu iznosa od 422,98 eura. Povodom prigovora tužene, prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 422,98 eura.

27. Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP u slučaju kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

28. Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP je propisano: "Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora."

29. Rješenjem kojim je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu koji odgovara tužbenom zahtjevu za isplatu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

30. Naime, tužitelj je u ovom slučaju istaknuo dva tužbena zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Kako se u ovom slučaju deklaratorni zahtjev odnosi na prethodno pravno pitanje o kojem ovisi osnovanost restitucijskog zahtjeva (koji stoga i ne mora nužni biti istaknut kao glavni zahtjev) vrijednost predmeta spora određuje se samo prema iznosu zahtjeva za isplatu (tako i Revr-475/08).

31. Žalba tužene u odnosu na odluku o parničnom trošku nije osnovana jer njome ne iznosi konkretne žalbene razloge već ju osporava posljedično s odlukom o glavnom zahtjevu a ovaj sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

32. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci ove presude.

33. Imajući u vidu odluku o žalbama, neosnovani su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić