Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3837/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Jasenke Grgić, sudac izvjestitelj i član vijeća Marijan Vugić te člana vijeća Renate Đaković Vranković, u pravnoj stvari tužitelja ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sin tužitelja, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2104/2025-31 od 31. srpnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2104/2025-31 od 31. srpnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je dana 1. svibnja 2020. nastupila zastara potraživanja tražbine, nepostojanje i prestanak prava zahtijevanja ispunjenja obveze iz Ugovora o stambenom kreditu broj: [broj kredita] od 9. srpnja 2010. između tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217 i tužitelja ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj].

II. Utvrđuje se da je dana 1. svibnja 2020. nastupila zastara potraživanja tražbine, te nepostojanje i prestanak prava zahtijevanja ispunjenja obveza te se stavlja izvan snage Izjava o zapljeni primanja potpisana od strane jamca platca ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], kod javnog bilježnika Tomislava Vuletina broj: OV-6670/10 od 9. srpnja 2010.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB 87939104217 da vrati isplatom tužitelju ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 6.174,03 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana kako slijedi:

- na iznos od 91,24 EUR od 1.8.2021.

- na iznos od 89,31 EUR od 1.9.2021

- na iznos od 89,31 EUR od 1.10.2021.

- na iznos od 89,31 EUR od 1.11.2021.

- na iznos od 89,31 EUR od 1.12.2021.

- na iznos od 89,31 EUR od 1.1.2022.

- na iznos od 89,31 EUR od 1.2.2022.

- na iznos od 94,68 EUR od 1.3.2022.

- na iznos od 91,80 EUR od 1.4.2022.

- na iznos od 91,80 EUR od 1.5.2022.

- na iznos od 91,80 EUR od 1.6.2022.

- na iznos od 91,80 EUR od 1.7.2022.

- na iznos od 103,15 EUR od 1.8.2022.

- na iznos od 97,47 EUR od 1.9.2022.

- na iznos od 97,47 EUR od 1.10.2022

- na iznos od 97,47 EUR od 1.11.2022.

- na iznos od 97,47 EUR od 1.12.2022.

- na iznos od 97,47 EUR od 1.1.2023.

- na iznos od 97,47 EUR od 1.2.2023.

- na iznos od 113,18 EUR od 1.3.2023.

- na iznos od 102,71 EUR od 1.4.2023.

- na iznos od 102,71 EUR od 1.5.2023.

- na iznos od 102,71 EUR od 1.6.2023.

- na iznos od 102,71 EUR od 1.7.2023.

- na iznos od 119,92 EUR od 1.8.2023.

- na iznos od 111,31 EUR od 1.9.2023.

- na iznos od 111,31 EUR od 1.10.2023.

- na iznos od 111,31 EUR od 1.11.2023.

- na iznos od 172,85 EUR od 1.12.2023.

- na iznos od 173,34 EUR od 1.1.2024.

- na iznos od 173,34 EUR od 1.2.2024.

- na iznos od 194,99 EUR od 1.3.2024.

- na iznos od 180,56 EUR od 1.4.2024.

- na iznos od 180,56 EUR od 1.5.2024.

- na iznos od 180,56 EUR od 1.6.2024.

- na iznos od 180,56 EUR od 1.7.2024.

- na iznos od 207,36 EUR od 1.8.2024.

- na iznos od 193,96 EUR od 1.9.2024.

- na iznos od 193,96 EUR od 1.10.2024.

- na iznos od 193,96 EUR od 1.11.2024.

- na iznos od 193,96 EUR od 1.12.2024.

- na iznos od 193,96 EUR od 1.1.2025.

- na iznos od 193,96 EUR od 1.2.2025.

- na iznos od 211,63 EUR od 1.3.2025.

- na iznos od 199,85 EUR od 1.4.2025.

- na iznos od 199,85 EUR od 1.5.2025.

pa do isplate i to od svakog pojedinog mjeseca po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217 da vrati isplatom ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], sva buduća sredstva oduzeta po nastupu zastare Ugovora o stambenom kreditu broj: 5591237056 od 9. srpnja 2010. i Izjavi o zapljeni primanja potpisana od strane jamca platca ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj] kod javnog bilježnika Tomislava Vuletina broj: OV-6670/10 od 9. srpnja 2010, po budućoj specifikaciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Šibeniku, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svakog pojedinačnog oduzetog iznosa do isplate, po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.".

2. Protiv ove presude žali se žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. i 155/23.- dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe nisu učinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba.

5. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje slijedeće:

"U postupku je utvrđeno da je tužitelj dao Izjavu o zapljeni primanja radi osiguranja naplate tražbine Republike Hrvatske, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti kao kreditora (kreditora) iz Ugovora o kreditu prema glavnom dužniku VU kao korisniku kredita te da je na njoj javnobilježnički ovjeren potpis tužitelja. Stoga je u konkretnom slučaju potrebno analizirati odredbe glavnog pravnog posla-Ugovora o kreditu, a radi čijeg je osiguranja vraćanja tužitelj dao Izjavu o zapljeni primanja, a čiji je potpisnik, odnosno sudionik i tužitelj. Prema Ugovoru o kreditu vjerovnik je Republika Hrvatska, tadašnje Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, glavni dužnik je VU (korisnik kredita), a JU i ovdje tužitelj su također dužnici, jamci platci. Prema čl. 1004. st. 3. ZOO, ako se jamac obvezao kao jamac platac, on odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bito od jamca ili od obojice u isto vrijeme. Analizom odredbi Ugovora o kreditu i Ugovora o poslovnoj suradnji ovaj sud utvrđuje da ovdje tuženik nije vjerovnik u konkretnoj stvari nego je prema Ugovoru o poslovnoj suradnji punomoćnik vjerovnika (kreditora) Republike Hrvatske, Ministarstva hrvatskih branitelja (ranije Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti) koji je u njegovo ime i za njegov račun (u ime i za račun nalogodavca) sklopio Ugovor o kreditu sa korisnikom kredita i jamcima platcima, a što proizlazi iz odredbi Ugovora o kreditu te iz čl. 4. Ugovora o poslovnoj suradnji. Da je vjerovnik u konkretnom slučaju upravo Republika Hrvatska, Ministarstvo hrvatskih branitelja, a ne ovdje tuženik proizlazi upravo iz sadržaja odredbe čl. 2. st. 2.1. Ugovora o kreditu kojim je određeno da se kreditor (a ne tuženik) obvezuje staviti korisniku kredita na raspolaganje iznos naveden u Ugovoru, zatim iz odredbe čl. 3. Ugovora kojom je određeno je da se korisnik kredita obvezuje vratiti kreditoru (a ne tuženiku) razliku između iznosa kredita iz čl. 2. st. 2.1. Ugovora i popusta kredita iz čl. čl. 2. st. 2.2. Ugovora. Člankom 11. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji određeno je da ugovorne strane utvrđuju da će Banka dospjelo potraživanje pokušati naplatiti zapljenom na dijelu primanja/ovrhom računa svih sudionika u kreditu pa i iz te odredbe proizlazi da tuženik u konkretnom slučaju pokretanjem zapljene na računima svih sudionika u kreditu postupa kao nalogoprimac koji u ime i za račun nalogodavca (Republike Hrvatske, Ministarstva hrvatskih branitelja), a ne u svoje ime i za svoj račun te pokreće i provodi zapljenu radi naplate tražbine vjerovnika (nalogodavca) iz ovršne isprave na računima svih sudionika u kreditu pa tako i tužitelja. Člankom 13. Ugovora o poslovnoj suradnji određeno je da se Banka obvezuje svakog mjeseca, a najkasnije do 15-og u mjesecu sredstva naplaćena prema ugovorima o stambenim kreditima, za protekli mjesec, doznačiti u korist računa Ministarstva, umanjena za naknadu iz čl. 12 st. 3. i čl. 15. st. 2. Ugovora pa i iz te odredbe proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju nalogoprimac koji postupa u ime i za račun vjerovnika (nalogodavca) te da sva naplaćena sredstva od strane tuženika u konkretnom slučaju pripadaju upravo nalogodavcu kao vjerovniku. Iako je na suglasnosti o zapljeni primanja ovdje tuženik naveden kao vjerovnik, tu činjenicu valja staviti u korelaciju sa odredbom čl. 9. st. 9.1. Ugovora o kreditu te ostalim odredbama Ugovora o kreditu te pomno analizirati sadržaj istih kako bi se utvrdilo tko je vjerovnik u konkretnom slučaju. Odredbom čl. 9. st. 9.1. Ugovora o kreditu je određeno da u svrhu osiguranja povrata kredita korisnik kredita i svi sudionici u tom Ugovoru ako ih ima prilikom zaključenja ugovora uručuju Banci svaki po 2 komada bjanko vlastitih i akceptiranih mjenica, jednu izjavu o suglasnosti na zapljenu primanja na kojima su potpisi korisnika kredita i jamaca plataca ovjerovljeni po javnom bilježniku. Znači, iako tom odredbom vjerovnik, odnosno kreditor, tj. nalogodavac ovlašćuje nalogoprimca da mu sudionici u prometu (pa tako i tužitelj) uruče izjavu o suglasnosti na zapljenu primanja pa da dakle nalogoprimac bude naveden kao vjerovnik na izjavi o suglasnosti na zapljenu primanja, to ne znači da je tražbina vjerovnika (kreditora, odnosno nalogodavca) iz Ugovora o kreditu koja se osigurava izjavom o suglasnosti na zapljenu primanja prešla na bilo koji način na ovdje tuženika, već tom odredbom vjerovnik (Republika Hrvatska, Ministarstvo hrvatskih branitelja) ovlašćuje ovdje tuženika da u njegovo ime i za njegov račun provede naplatu njegove (vjerovnikove) tražbine iz Ugovora o kreditu prema izjavi o suglasnosti na zapljenu primanja te da u navedenoj ispravi bude naveden kao vjerovnik jer niti iz jedne odredbe Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tuženik bio vjerovnik, već je on isključivo nalogoprimac koji u konkretnom slučaju postupa u ime i za račun nalogodavca pa tako i provodi prisilnu naplatu prema izjavi o suglasnosti na zapljenu primanja u njegovo (nalogodavčevo) ime i za njegov račun, a ne za svoj. Imajuću u vidu sve naprijed utvrđeno, okolnost da je upravo tuženik pokrenuo prisilnu naplatu prema izjavi o suglasnosti na zapljenu primanja i da je na istoj naveden kao vjerovnik nije od pravnog značenja u odnosu na pasivnu legitimaciju u ovom predmetu. Naime, novčana sredstva koja su zaplijenjena i potom prenesena na račun tuženika na temelju zahtjeva za naplatu koji je podnio upravo tuženik kao nalogoprimac vjerovnika, tuženik je primio kao nalogoprimac za nalogodavaca u njegovo ime i za njegov račun. U prilog tome valja ukazati kako je tuženik ujedno sudionik pravnog posla-Ugovora o kreditu i njegov potpisnik pa su mu odredbe i sadržaj tog pravnog posla poznate pa tako i činjenica da ovdje tuženik nije kreditor (vjerovnik) već punomoćnik koji u ime i za račun kreditora sklapa ugovore o kreditu sa korisnikom kredita i ostalim sudionicima i pokreće zapljene na računima svih sudionika u kreditu te i pri tome postupa kao nalogoprimac u ime i za račun nalogodavca (Republike Hrvatske, Ministarstva hrvatskih branitelja), a ne u svoje ime 3. Ugovora kojom je određeno je da se korisnik kredita obvezuje vratiti kreditoru (a ne tuženiku) razliku između iznosa kredita iz čl. 2. st. 2.1. Ugovora i popusta kredita iz čl. čl. 2. st. 2.2. Ugovora. Člankom 11. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji određeno je da ugovorne strane utvrđuju da će Banka dospjelo potraživanje pokušati naplatiti zapljenom na dijelu primanja/ovrhom računa svih sudionika u kreditu pa i iz te odredbe proizlazi da tuženik u konkretnom slučaju pokretanjem zapljene na računima svih sudionika u kreditu postupa kao nalogoprimac koji u ime i za račun nalogodavca (Republike Hrvatske, Ministarstva hrvatskih branitelja), a ne u svoje ime i za svoj račun te pokreće i provodi zapljenu radi naplate tražbine vjerovnika (nalogodavca) iz ovršne isprave na računima svih sudionika u kreditu pa tako i tužitelja. Člankom 13. Ugovora o poslovnoj suradnji određeno je da se Banka obvezuje svakog mjeseca, a najkasnije do 15-og u mjesecu sredstva naplaćena prema ugovorima o stambenim kreditima, za protekli mjesec, doznačiti u korist računa Ministarstva, umanjena za naknadu iz čl. 12 st. 3. i čl. 15. st. 2. Ugovora pa i iz te odredbe proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju nalogoprimac koji postupa u ime i za račun vjerovnika (nalogodavca) te da sva naplaćena sredstva od strane tuženika u konkretnom slučaju pripadaju upravo nalogodavcu kao vjerovniku. Iako je na suglasnosti o zapljeni primanja ovdje tuženik naveden kao vjerovnik, tu činjenicu valja staviti u korelaciju sa odredbom čl. 9. st. 9.1. Ugovora o kreditu te ostalim odredbama Ugovora o kreditu te pomno analizirati sadržaj istih kako bi se utvrdilo tko je vjerovnik u konkretnom slučaju. Odredbom čl. 9. st. 9.1. Ugovora o kreditu je određeno da u svrhu osiguranja povrata kredita korisnik kredita i svi sudionici u tom Ugovoru ako ih ima prilikom zaključenja ugovora uručuju Banci svaki po 2 komada bjanko vlastitih i akceptiranih mjenica, jednu izjavu o suglasnosti na zapljenu primanja na kojima su potpisi korisnika kredita i jamaca plataca ovjerovljeni po javnom bilježniku. Znači, iako tom odredbom vjerovnik, odnosno kreditor, tj. nalogodavac ovlašćuje nalogoprimca da mu sudionici u prometu (pa tako i tužitelj) uruče izjavu o suglasnosti na zapljenu primanja pa da dakle nalogoprimac bude naveden kao vjerovnik na izjavi o suglasnosti na zapljenu primanja, to ne znači da je tražbina vjerovnika (kreditora, odnosno nalogodavca) iz Ugovora o kreditu koja se osigurava izjavom o suglasnosti na zapljenu primanja prešla na bilo koji način na ovdje tuženika, već tom odredbom vjerovnik (Republika Hrvatska, Ministarstvo hrvatskih branitelja) ovlašćuje ovdje tuženika da u njegovo ime i za njegov račun provede naplatu njegove (vjerovnikove) tražbine iz Ugovora o kreditu prema izjavi o suglasnosti na zapljenu primanja te da u navedenoj ispravi bude naveden kao vjerovnik jer niti iz jedne odredbe Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tuženik bio vjerovnik, već je on isključivo nalogoprimac koji u konkretnom slučaju postupa u ime i za račun nalogodavca pa tako i provodi prisilnu naplatu prema izjavi o suglasnosti na zapljenu primanja u njegovo (nalogodavčevo) ime i za njegov račun, a ne za svoj. Imajuću u vidu sve naprijed utvrđeno, okolnost da je upravo tuženik pokrenuo prisilnu naplatu prema izjavi o suglasnosti na zapljenu primanja i da je na istoj naveden kao vjerovnik nije od pravnog značenja u odnosu na pasivnu legitimaciju u ovom predmetu. Naime, novčana sredstva koja su zaplijenjena i potom prenesena na račun tuženika na temelju zahtjeva za naplatu koji je podnio upravo tuženik kao nalogoprimac vjerovnika, tuženik je primio kao nalogoprimac za nalogodavaca u njegovo ime i za njegov račun. U prilog tome valja ukazati kako je tuženik ujedno sudionik pravnog posla-Ugovora o kreditu i njegov potpisnik pa su mu odredbe i sadržaj tog pravnog posla poznate pa tako i činjenica da ovdje tuženik nije kreditor (vjerovnik) već punomoćnik koji u ime i za račun kreditora sklapa ugovore o kreditu sa korisnikom kredita i ostalim sudionicima i pokreće zapljene na računima svih sudionika u kreditu te i pri tome postupa kao nalogoprimac u ime i za račun nalogodavca (Republike Hrvatske, Ministarstva hrvatskih branitelja), a ne u svoje ime i za svoj račun."

7. Ova odluka suda prvog stupnja je pravilna.

8. Na opširne navode žalbe valja reći da prilikom sklapanja i ispunjenja obveza iz ugovora o nalogu nastaju dva odnosa, unutarnji odnos između suugovaratelja (nalogodavac i nalogoprimac) i vanjski odnos između nalogoprimca i treće osobe. Pri tom nalogoprimac stupa u pravni odnos s trećom osobom za račun nalogodavca, a ne za svoj račun (što znači da se radi o izvorno nalogodavčevom poslu, čije obavljanje on prenosi na nalogoprimca, a čime se posljedice tog posla trebaju odnositi na nalogodavca a ne nalogoprimca.

9. Pri tom odredbe čl. 763. do čl. 784. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22.- dalje ZOO) ne upućuju na zaključak o tome poduzima li nalogoprimac posao u svoje ime ili u ime nalogodavca. Međutim, kako je za postojanje svojstva zastupnika, tojest za nastupanje u ime druge osobe, nužno postojanje jednog od temelja zastupanja iz čl. 308. st. 2. ZOO, te kako iz usporedbe te odredbe s čl. 763. ZOO ne proizlazi da sklapanjem ugovora o nalogu nastaje neki od tih temelje, na temelju samog ugovora o nalogu nalogoprimac ne postaje zastupnik nalogodavca. Poslove koje poduzima poduzeti će na svoje ime i on će, a ne nalogodavac, postati strana u tim poslovima.

10. Ipak, navedenim nije isključena mogućnost da nalogodavac posebno opunomoći nalogoprimca za zastupanje u poduzimanju onih poslova koje su predmet ugovora o nalogu, u kojim okolnostima nalogoprimac te poslove poduzima ne samo za račun, već u ime nalogodavca, a to znači da će strane tih pravnih poslova biti treća osoba i nalogodavac, a ne treća osoba i nalogoprimac kao u slučaju kad nalogoprimac zastupa za račun nalogodavca (vidi VSRH Revr 374/13-13 i Revr 693/14-2).

11. Stoga, kako iz sadržaja ugovora o poslovnoj suradnji i to čl. 4. kao i drugih odredbi, te ugovora o kreditu jasno proizlazi da ovdje tuženik nastupa u ime i za račun kreditora-vjerovnika Republike Hrvatske, onda je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan zbog promašene pasivne legitimacije.

12. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene i one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 1. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić