Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2241/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, koga zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1937/2024-9 od 6. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1937/2024-9 od 6. ožujka 2025.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 12. siječnja 2007. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ŠC kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, sadržano u točci 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju ŠC iznos od 656,72 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. siječnja 2007. do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju ŠC troškove postupka u iznosu od 628,86 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude u dijelu odluke o troškovima postupka žali se tužitelj, a tuženik protiv presude u cijelosti. I tužitelj i tuženik traže naknadu troška sastava žalbi.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje stranke ističu u žalbama. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu te isplate preplaćenih iznosa koji se odnose na naknadu za obradu kredita.

7. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom 12. siječnja 2007. sklopio Ugovor o [broj kredita], u svrhu kupnje rabljenog vozila za osobne potrebe. Navodi kako je točkom 3. Ugovora određeno: „3. /treće/ NAKNADA 3.30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Tvrdi i da je tuženik tužitelju 15. siječnja 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu dokumentacije (zahtjeva) u iznosu od 4.948,03 kn, dakle upravo 3,30% od iznosa odobrenog kredita te da je takva odredba nepoštena i da je njome tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, a tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Upućuje i na zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu te traži da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu zahtjeva te da sud naloži tuženiku da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05) jer je tuženik nepošteni stjecatelj, odnosno, da mu isplati iznos od 656,72 eura sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2007. do isplate, sve uz naknadu troškova ovoga postupka.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi kako je iznos sporne naknade točno i jasno određen te je takva odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanima smatra navode tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja jednokratne naknade za korištenje kredita, smatrajući da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka.

9. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o [broj kredita] dana 12. siječnja 2007. Nije sporno niti da taj Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom se tužitelj obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita. Nije sporno niti da je tužitelj predmetnu naknadu platio u iznosu od 656,72 eura dana 15. siječnja 2007. Sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna te je li tuženik dužan izvršiti povrat plaćene naknade za obradu kredita tužitelju, kao i je li i s kojim tijekom dužan platiti mu i zateznu kamatu na taj iznos.

10. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za kupnju vozila za njegove osobne potrebe te isključivo je i korišteno u tu svrhu. Nije niti bio u banci kod tuženika, bio je samo u auto kući. Nitko mu nije ništa objasnio vezano uz ulaznu naknadu te on nije ni znao da to treba platiti. Oni su direktno isplatili auto kući iznos za kupnju auta, a od toga iznosa su sebi uzeli iznos ulazne naknade, što on nije niti znao niti je toga bio svjestan. Nije imao utjecaja na sadržaj ugovora, ugovor mu je predočen na već unaprijed sastavljenom obrascu.

11. Imajući u vidu iskaz tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se njemu nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima.

Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 102. istoga Zakona propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Dakle, iz prethodno citiranog propisa proizlazi kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

13. Kako je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika, a plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 3,30% iznosa kredita, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

13.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da i Sud Europske unije u predmetu C- 224/19 tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Vezano uz prethodno navedeno treba dodati da pravno nije odlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora Republika Hrvatska nije bila u punopravnom članstvu u Europskoj uniji. Naime, obveza je sudova da usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije tumače domaće pravo i spram pravnih odnosa koji su nastali prije pristupanja Europskoj uniji.

13.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud Europske unije izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

14. Stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.

15. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a pa je pravilno sud prvog stupnja spornu odredbio proglasio ništetnom u dijelu ugovaranja obveze tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, sadržanu u točci 3. Ugovora te naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 656,72 eura.

16. Pravilno je tužitelju dosuđena i zatražena zatezna kamata na taj iznos, koja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

17. I prigovor zastare pravilno je ocijenjen neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastarni rok za isplatu počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude, konkretno donošenjem ove drugostupanjske presude, dok se zahtjev za utvrđenje ništetnosti nikada ne gasi.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da ovdje nije riječ o ništetnosti manjeg značenja jer je riječ o ugovornoj odredbi prema kojoj se tužitelju naplaćuje naknade od 3,30 % ugovorenog iznosa kredita, a tužba nije niti preuranjena jer u trenutku kada presuda postaje pravomoćna i kada počinje teči zastarni rok za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva pravomoćan je i dekaratorni dio presude pa, dakle, ne može biti govora o preuranjenosti tužbe za kondemnatorni dio presude jer se istom odlukom odlučuje o oba zahtjeva tužitelja te nije potrebno ranije odlučiti o deklaratornom, a nakon toga o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

19. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučio i o troškovima postupka pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena.

20. Pogrešno tužitelj u žalbi navodi da mu je sud prvog stupnja trebao priznati i daljnje troškove postupka.

Sud prvog stupnja je kao vrijednost predmeta spora uzeo samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir kod odmjeravanja troška onog dijela koji se odnosi na deklaraciju (utvrđenje).

Prema čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, a u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

U ovom predmetu tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora, iako tužbeni zahtjev sadrži i kondemnatorni i deklaratorni dio, na način da je posebno odredio vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zatim toj vrijednosti pribrojio i visinu novčanog iznosa iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. No, kako se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, to tužitelj nije mogao naznačiti drugu vrijednost spora, različitu odnosno višu od one koja proizlazi iz novčane svote koju potražuje, a pored činjenice da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u ovom slučaju služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu (kondemnaciju).

Dakle, za odluku o troškovima postupka nije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio već iznos novčane svote koju tužitelj potražuje, pa zbog toga nije bilo potrebno niti ispitivati je li tužitelj vrijednost predmeta spora označio suviše visoko.

21. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilo kao vrijednost predmeta spora uzeo novčani iznos koji tužitelj potražuje, a prema kojemu tužitelju pripada po 50 bodova za svaku radnju zastupanja po odvjetniku sukladno Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 - dalje: Tarifa).

22. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da tužitelju primjenom Tbr. 9/3 Tarife pripada pravo na naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude pa neosnovano tuženik tužitelju osporava to pravo.

23. Kako niti tužitelj niti tuženik nisu uspjeli sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP- a ne pripada im pravo na naknadu troška sastava žalbe pa je njihov zahtjev za naknadu tog troška odbijen.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević