Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3484/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja SP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa Jurica Grbić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7163/2024-10 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7163/2024-10 od 28. travnja 2023.

II Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7163/2024-10 od 28. travnja 2023. u točki III izreke dijelu kojim tužitelju nisu priznati daljnji troškovi postupka preko iznosa od 240,59 eura sa zateznim kamatama

III Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv presude.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu [broj kredita], sklopljenog dana 11.01.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 15.02.2007. godine po javnom bilježniku Jasni Zorić iz Zagreba pod br. OU-67/2007, u dijelu odredbe koji glasi:

“3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju SP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 293,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.02.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 240,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 28. travnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.“

2. Protiv te presude u dijelu odluke o troškovima postupka žali se tužitelj, a tuženik protiv presude u cijelosti. I tužitelj i tuženik traže naknadu troška sastava žalbi.

3. Žalbe su neosnovane.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje stranke ističu u žalbama.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati i sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri je obrazložio odluku te nije došlo do povrede prava na pošteno suđenje vezano uz obrazloženje prvostupanjske odluke.

Tužba nije niti preuranjena jer u trenutku kada presuda postaje pravomoćna i kada počinje teči zastarni rok za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva pravomoćan je i deklaratorni dio presude pa, dakle, ne može biti govora o preuranjenosti tužbe za kondemnatorni dio presude jer se istom odlukom odlučuje o oba zahtjeva tužitelja te nije potrebno ranije odlučiti o deklaratornom, a nakon toga o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva. Zbog navedenoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 338. st. 4. te čl. 326.a i čl. 186.c ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu te isplate preplaćenih iznosa koji se odnose na naknadu za obradu kredita.

7. Tužitelj u tužbi od 2. prosinca 2024. navodi da je dana 11. siječnja 2007. sklopio sa tuženikom Ugovor o [broj kredita]. Članak 3. predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana od strane tuženika, banke, implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Slijedom navedenog, imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima kao i važeću sudsku praksu predlaže da sud tužitelju pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci prvostupanjske presude.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare. Smatra da su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu pri tome se pozivajući među ostalim i na stajalište Županijskog suda u Puli u predmetu posl.br. Gž-311/18 od 3. rujna 2018. Ističe i to da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Plaćanje iste propisano je i tuženikovim općim aktima, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjedbu. Ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZPP-a. Isto tako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije prigovarao. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku.

9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 11. siječnja 2007. kojom je određeno zaračunavanje naknade od 3,30% od iznosa kredita.

11. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 11. siječnja 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita], a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita.

12. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

13. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2007., a radilo se o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe za koju svrhu je i korišteno. Za kredit u valuti CHF odlučio se iz razloga što je to u to vrijeme slovio kao najpovoljniji kredit. Sve formalnosti vezano uz predmetni kredit obavljene su u autokući gdje mu je ponuđen prethodno sastavljeni ugovor o kreditu i opcija je bila "uzmi ili ostavi". Od strane djelatnika u autokući nije mu pojašnjeno plaćanje naknade odnosno pojedinosti vezane uz tu naknadu. Od djelatnika autokuće kada je ugovor pročitao nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja jer je mislio da je to tako i to je tada bilo najpovoljnije na tržištu. Mišljenja je da nije mogao utjecati na odredbe ugovora na bilo koji način budući mu je već prethodno sastavljen ugovor prezentiran samo na potpis.

14. Pravilno sud prvog stupnja smatra da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

15. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87. st. 1. citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15.1. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, pravilno sud prvog stupnja navodi da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih, a niti ekonomskih, znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3. predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81. st. 1. citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona.

15.2. Spomenuta odredba ugovora o kreditu je odredba na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj, a ista stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora.

15.3. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Tužitelju od strane djelatnika autokuće gdje su obavljene sve formalnosti za predmetni ugovor nije pojašnjeno značenje predmetne naknade, da mu je već prethodno sastavljen ugovor samo prezentiran na potpis te da je bila opcija uzmi ili ostvi što sve ukazuje da na predmetnu naknadu nije mogao utjecati.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenih prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je ta ugovorna odredba nepoštena i ništetna te rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

18.1. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

19. Dakle, kako se o jednokratnoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača, to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

Naime, temeljem ništetne ugovorne odredbe tuženik nije imao pravo naplatiti jednokratnu nagradu pa je dužan istu vratiti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a).

20. Tuženik je nasavjesni stecatelj, a njegova nesavjesnost proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

Tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja naknade za kredit, pa je tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos koji je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da ovdje nije riječ o ništetnosti manjeg značenja jer je riječ o ugovornoj odredbi prema kojoj se tužitelju naplaćuje naknade od 3,30 % ugovorenog iznosa kredita

22. Nadalje, neosnovano tuženik upire na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu prigovora zastare.

Za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, za isplatu naknade za obradu kredita zastara počinje teći tek od pravomoćnosti ove presude.

23. Pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučio i o troškovima postupka pa je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena.

24. Pogrešno tužitelj u žalbi navodi da mu je sud prvog stupnja trebao priznati i daljnje troškove postupka.

Sud prvog stupnja je kao vrijednost predmeta spora uzeo samo iznos iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir kod odmjeravanja troška onog dijela koji se odnosi na deklaraciju (utvrđenje).

Prema čl. 40. st. 1. i 2. ZPP-a, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, a u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

U ovom predmetu tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora, iako tužbeni zahtjev sadrži i kondemnatorni i deklaratorni dio, na način da je posebno odredio vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zatim toj vrijednosti pribrojio i visinu novčanog iznosa iz kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. No, kako se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, to tužitelj nije mogao naznačiti drugu vrijednost spora, različitu odnosno višu od one koja proizlazi iz novčane svote koju potražuje, a pored činjenice da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u ovom slučaju služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu (kondemnaciju).

Dakle, za odluku o troškovima postupka nije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio već iznos novčane svote koju tužitelj potražuje, pa zbog toga nije bilo potrebno niti ispitivati je li tužitelj vrijednost predmeta spora označio suviše visoko.

25. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilo kao vrijednost predmeta spora uzeo novčani iznos koji tužitelj potražuje, a prema kojemu tužitelju pripada po 25 bodova za svaku radnju zastupanja po odvjetniku sukladno Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 - dalje: Tarifa) 26. Kako niti tužitelj niti tuženik nisu uspjeli sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP- a ne pripada im pravo na naknadu troška sastava žalbe pa je njihov zahtjev za naknadu tog troška odbijen.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević