Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3810/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Silvanu Radobuljcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-807/2025-4 od 12. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-807/2025-4 od 12. lipnja 2025, u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke, te u dijelu pod toč. III. izreke, za iznos s kojim tužitelj nije uspio.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-807/2025-4 od 12. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i III. izreke.

Obrazloženje

1.Prvosutpanjskom presudom, je suđeno:

„I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju HV iznos od 3.065,70 eura sa zateznim kamatama koje teku od 11. ožujka 2013. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanoj za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 8.835,55 eura sa zatraženim zateznim kamatama, kao djelomično neosnovan.

III Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju HV troškove postupka u iznosu od 761,40 eura, u roku od 15 dana.“

2. Presudu u dijelu pod toč. II. izreke i toč. III. izreke za iznos s kojim nije uspio, pobija tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog odluke o trošku. Predlaže, preinačiti presudu u pobijanom dijelu, podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

3. Tuženik pobija presudu u dijelu pod toč. I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -u daljnjem tekstu ZPP). Pobija i odluku o parničnom trošku.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23. - u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 11.901,25 Eur, radi povrede prava osobnosti zbog neodgovarajućih i nehumanih uvjeta nametnutih mu za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u [adresa].

8. U ovom predmetu nije sporno da se je tužitelj u razdoblju od 30. svibnja 2009. do dana podnošenja tužbe nalazio na izvršenju kazne zatvor u Zatvoru u Osijeku i Zatvorskoj bolnici u Zagrebu i Zatvoru u Zagrebu. Nije sporno nit to da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, br. IK-492/12 od 16. kolovoza 2012.prihvaćen zahtjev tužitelja za sudsku zaštitu u odnosu na primjenu čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine, broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, dalje: ZIKZ) u odnosu na smještaj ovdje tužitelja u spavaonicu propisane kvadrature i kubikaže u Zatvoru u Zagrebu, te je naređeno otklanjanje nezakonitog prikraćivanja, a što je i učinjeno.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na slijedećim činjeničnim utvrđenjima; da je Pravilnikom o standardima smještaja i prehrane zatvorenika ("Narodne novine" br. 92/02) propisano je da se zatvoreniku mora osigurati u sobi za smještaj ili izvan sobe mogućnost stalnog korištenja sanitarnog čvora i umivaonika, a tuša u skladu s njegovim potrebama i Kućnim redom zatvora; da je tužitelj boravio u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu u prostorijama veličine 21,12 m2 i prostornosti 65,47 m3 s još maksimalno pet pacijenata, da mu je u toj ustanovi pružena odgovarajuća liječnička skrb, te da u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu tužitelju nije povrijeđeno pravo osobnosti, s obzirom da su prostorni kapaciteti neznatno niži od propisanih (oko 3,5 m2 po pacijentu, prostornosti preko 10 m3 po pacijentu), a osiguran je boravak na zraku i hodnicima te korištenje drugih sadržaja; da su u Zatvoru u Osijeku, sobe bile prekapacitirane, te je tužitelj imao na raspolaganju oko 2,77 m2 površine i 9,166 m3 prostornosti, što nije u skladu s odredbama ZIKZ; da su prostorni kapaciteti Zatvora u Zagrebu također nešto ispod propisanih, tako da je na tužitelja otpadalo otprilike 3,5 m2 površine i 8,3 m3 prostornosti; sanitarni čvor je u sklopu sobe u kojoj zatvorenici borave, a pregrađen je zidom visine 1,80 m, odnosno, nešto niže od stropa, ali sve sobe imaju prozore visine 86 i širine 67 cm koji se uvijek mogu otvoriti. U Zatvoru u Zagrebu zatvorenicima je omogućen boravak na svježem zraku u trajanju od dva sata dnevno, kao i korištenje velikog broja slobodnih aktivnosti i velika sportska dvorana, organizirana su predavanja i tribine, glazbene slušaonice i kazališne predstave, a zatvorska knjižnica sadrži 4000 do 5000 knjiga; da je u rješenju Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Ik-I.-492/12 od 16. kolovoza 2012., povodom zahtjeva za sudsku zaštitu tužitelja, utvrđeno da je došlo do nezakonitosti u primjeni čl. 74. st. 3. Zakona o izvršenju kazne zatvora u odnosu na njegov smještaj u spavaonicu propisane kvadrature i kubikaže u Zatvoru Zagreb u sobi broj 108 na VI zatvorskom odjelu, s obrazloženjem da je utvrđeno da prostorni kapacitet ne odgovara propisanom u visini od 4m2 površine i 10m3 prostornosti po zatvoreniku; da je po donošenju tog rješenja u kolovozu 2012. tužitelj premješten na drugi odjel u kojemu je boravio sa još četiri osobe u sobi, umjesto sa šest, kao do tada, da su prostorni smještajni kapaciteti u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, u pogledu prostornosti bili u skladu s odredbama Zakona o izvršenju kazne zatvora, dok su po površini bili neznatno niži od propisanih, dok su ostali uvjeti u toj ustanovi, posebno imajući u vidu liječenje kao primarnu svrhu tog boravka, bili su u skladu s citiranim zakonskim odredbama, te prilikom boravka u toj ustanovi tužitelju nije nastala šteta u vidu povrede prava osobnosti; da za vrijeme boravka u Zatvoru u Osijeku, kao i u Zatvoru u Zagrebu, ograničenost prostora tužitelja u spavaonici postojala je i to čak do mjere da tužitelj nije imao na raspolaganju krevet, već je spavao na madracu kojega bi ujutro odnosili (u Zatvoru u Osijeku), a preko dana nije imao stolac te je sjedio na podu; u Zatvoru u Zagrebu nedostatak prostora, kao i lokacija sanitarnog čvora unutar prostorije u kojemu je tužitelj bio smješten i u kojemu je konzumirao i obroke, je takav nedostatak koji se ne može nadoknaditi slobodom kretanja i korištenjem sadržaja koje je tužitelj uživao tijekom dana.

10. Temeljem utvrđenja da tužitelju tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu i Zatvora u Osijeku nije bio osiguran propisani standard zatvorske sobe, predviđen čl. 74. st. 3. ZIKZ, jer je vrijeme koje boravio u tim ustanovama proveo u prekapacitiranim i neodgovarajućim smještajnim uvjetima, u čijem sklopu se nalazio i sanitarni čvor koji nije u potpunosti odvojen od ostatka prostorije i u kojim sobama se ujedno posluživala i konzumirala hrana, da je određeno vrijeme spavao na madracu koji je bi položen na podu, a nije imao krevet, a preko dana se taj madrac micao iz sobe, čime je tuženica postupila protivno čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine br. –Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/9914/02, 13/03,9/05, 1/06 i 2/10 – dalje:Konvencija), i protivno odredbi čl. 23. i 25 . Ustava Republike Hrvatske (Narodnenovine br. 56/90, 113/00,28/01, 76/10, 5/14 – daje Ustav), prvostupanjski sud je tužitelju zbog povrede prava osobnosti u smislu čl. 19., u vezi s čl. 1046. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima, (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO) dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 3.065,70 Eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tj. od 11. ožujka 2013. do isplate, dok je preostali zahtijevani iznos odbio kao neosnovan.

11. Tužitelj žalbom pobija odbijajući dio presude uz tvrdnju da prvostupanjski sud nije utvrdio kolika je površina kupaonice koja se nalazi u sastavu sobe, u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a da je ta okolnost relevantna, jer ako je površina sobe 21,12 m2, te ako istu koristi 6 osoba, dostatno je da površine kupaonice bude 3,17 m2 da prostorna korištenost prostorije po osobi iznosi manje od 3,00 m2. Nadalje, tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda o prostornoj korištenosti Zatvora u Zagrebu i Osijeku, da sud nije uzeo u obzir činjenicu da su neprikladni uvjeti izdržavanja kazne utjecali na pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja; da visina dosuđene naknade nije primjerena jer ona mora osiguravati stvarnu a ne simboličnu satisfakciju.

12. Valja navesti da Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama, koje domaći sudovi moraju uvažavati, polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već da je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Ujedno je naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako u odluci Muršić protiv Hrvatske, Zahtjev br. 7334/13 od 20. listopada 2016.).

13. Ako zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju ima manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije, odnosno na raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

14. Ustavni sud Republike Hrvatske također je u nizu svojih odluka (tako i u odluci U-III-2386/15 od 26. veljače 2018.) imajući u vidu izražena stajališta ELJSP ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima izražena u odlukama U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. i U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. navodeći da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredbi Ustava i Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu onih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju ili bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su primjerice trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti ili omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecanja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja.“

15. Prema čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nitko se ne smije podvrgnuti mučenju, ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

16. Prema čl. 9. st. 1. ZIKZ kazna zatvora izvršava se na način na koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva, dok su čl. 74. istog Zakona propisani standardi za smještaj zatvorenika na način da je u st. 3. navedeno da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3.

17. Konačno, čl. 25. st. 1. Ustava propisano je da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo.

18. U konkretnom slučaju, imajući u vidu duljinu vremena koje je tužitelj boravio u Zatvoru u Zagrebu (od 1.-27. srpnja 2011., od 15. ožujka 2012. do 20. kolovoza 2012.) te u Zatvoru u Osijeku (od 25. srpnja 2011. do 26. kolovoza 2011.; od 18. listopada 2011. do 20. siječnja 2012.) za koje vrijeme je boravio u neodgovarajućim uvjetima u kojima je imao manje od 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju u sobama u sklopu kojih je i sanitarni čvor (čučavac) koji je odvojen samo zidom visine 180 cm, te da nije imao na raspolaganju krevet, već je spavao na madracu kojega bi ujutro odnosili (u Zatvoru u Osijeku), a preko dana nije imao stolac te je sjedio na podu, te cijeneći količinu vremena koje je tijekom dana provodio u sobi, proizlazi da tako dugo vrijeme smještaja u neodgovarajućim uvjetima nije u cijelosti kompenzirano na drugi način, te da je u određenoj mjeri tužitelj bio podvrgnut trpljenju ili poniženju i to u takvom intenzitetu koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što predstavlja povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

19. Pritom u konkretnom slučaju nisu ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora, jer smanjenje osobnog prostora nije bilo niti kratkotrajno, niti povremeno, premda je tužitelju bilo omogućeno dvosatno šetanje, bavljenje raznim sportskim aktivnostima, rad u kuhinji, korištenje knjižnice i dr. Stoga je, imajući u vidu sve prednje navedene okolnosti, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud odlučujući o visini dosuđenog iznosa naknade štete pravilno primijenio materijalno pravo, kad je tužitelju na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti zbog neodgovarajućih uvjeta u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Osijeku, temeljem odredbe čl. 1100. ZOO dosudio iznos od 3.065,70 Eur.

20. Valja navesti da tužitelj i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi uvjeti u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, opravdavali dosuđenje novčane naknade.

21. Jednako tako neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je kod tužitelja došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja koje je u uzročnoj vezi sa neodgovarajućim uvjetima izdržavanja kazne. Naime, tužitelj ne navodi iz koje medicinske dokumentacije proizlazi postojanje uzročne veze između prenapučenosti i skučenog prostora u Zatvoru u Osijeku i Zagrebu te štete nastale tužitelju koja se očituje u povredi psihičkog i duševnog integriteta tužitelja, a sam sud nema potrebna znanja da bi utvrdio tu vezu. Ovo posebice iz razloga, što iz medicinske dokumentacije proizlazi da je tužitelj u tretmanu psihijatra od 2005. zbog trajnih promjena ličnosti uslijed PTSP i zlouporabe alkohola, odnosno da se je liječio i prije dolaska na izdržavanje kazne zatvora u Zatvor u Zagrebu i Osijeku.

22. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja mu je nastala dok je boravio u Zatvoru u Osijeku od 30. svibnja 2009. do 24. lipnja 2009., u zastari. Naime, iz tužbe, kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vremenu od 30. svibnja 2009. do 24. lipnja 2009. boravio u Zatvoru u Osijeku, te je nakon toga, ponovo otišao na izdržavanje kazne 1. srpnja 2011. Iz navedenog proizlazi da u razdoblju od 24. lipnja 2009. do 1. srpnja 2011. nije bio niti u jednoj ustanovi zatvorskog sustava.

23. Iz navedenog proizlazi da, nakon što je 24. lipnja 2009. pušten iz Zatvora u Osijeku, tužitelj nije dokazao da bi imao zdravstvenih tegoba u fizičkom smislu koje bi bile neposredno vezane uz boravak u zatvoru u Osijeku, a povredu prava osobnosti trpio je za vrijeme dok je bio u zatvoru u Osijeku. Sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZOO tužitelj je o svojoj povredi imao saznanja već onda kada tvrdi da se i događala, kao i o osobi štetnika. U tom smislu u zastari je tužiteljeva tražbina za vrijeme dok je bio u Zatvoru u Osijeku u razdoblju od 30. svibnja 2009. do 24. lipnja 2009.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilna je zaključak prvostupanjskog suda da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-257/2021 od 12. ožujka 2025., ukinuta i presuda Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-335/2020-2 od 10. studenog 2020., i prvostupanjska presuda u cijelosti.

S obzirom da tuženik tek u žalbi, suprotno odredbi čl. 352 st. 1. ZPP prvi put iznosi tvrdnju o tome da je temeljem presude drugostupanjskog suda vršio uplate u korist tužitelja i to 1. veljače 2022. i 2. veljače 2022., to navedene tvrdnje nisu ni razmatrane.

25. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP), tako i visini troškova koji su odmjereni (čl. 155. ZPP).

Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sastava ustavne tužbe, jer je taj trošak tužitelj mogao ostvarivati u postupku pred Ustavnim sudom, pred koji je i podnio ustavnu, a što i proizlazi iz obrazloženja Ustavne odluke broj U-III-257/2021 od 12. ožujka 2025. (list 624638 spisa) iz čijeg sadržaja proizlazi da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ustavnopravnog postupka odbačen, jer nije na traženje suda dostavio relevantnu dokumentaciju, kako bi taj sud mogao sukladno čl. 23. Ustavnog zakona odlučiti o njegovu zahtjevu za naknadom troškova sastava ustavne tužbe.

26. S obzirom na navedeno valjalo je odbit žalbe stranaka kao neosnovane i temeljem odredbe čl.368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis