Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-117/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2921/2021-26 od 27. studenoga 2023. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2921/2021-26 od 27. studenoga 2023. godine.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 2.255,59 eura/16.994,78 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.115,09 eura/15.936,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. studenoga 2023. godine do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 148/11 - pročišćeni tekst 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22 i 115/23 - dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer tuženik nije bio nezakonito onemogućen u raspravljanju pred prvostupanjskim sudom niti je tuženik naveo koji su to razlozi zbog kojih bi bio onemogućen u raspravljanju pred prvostupanjskim sudom.

8.1. Prvostupanjski sud je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. U skladu sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

8.2. Tuženik u žalbi ističe i da je sud propustio provesti sve dokaze predložene od strane tuženika. Međutim, prvostupanjski sud je saslušao djelatnika tuženika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita, a okolnost što sud prvoga stupnja nije usvojio dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, niti je zbog navedenog činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Treba reći da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema 11 mjerodavnom zakonodavnom okviru (Ustavni sud Republike Hrvatske, točke 11. - 11.3. rješenja broj: UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021., točke 14. (15.) - 26.4. (27.4.) odluka u predmetima brojeva: U-III-3891/2022, U-III-2599/2022, U-III-1068/2022, U-

III-7125/2021, U-III-5475/2021, U-III-4613/2021, U-III-4372/2021, U-III-3540/2021, U- III-3446/2021, U-III-3401/2021, U-III-3377/2021 i U-III-3072/2021).

9. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tužene sklopili dana 24. siječnja 2008. godine Ugovor o kreditu broj 196-04/2008, za iznos od 14.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), te da je kredit u cijelosti otplaćen.

10. Među strankama je sporno je li u predmetni Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna te postoji li obveza tuženika na isplatu preplaćenih iznosa, na ime stečenog bez osnove.

11. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

12. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik osporava primjenu presuda iz postupka kolektivne pravne zaštite. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod toč. 1., 2., 3., 4., 5.6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

14. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite, odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

15. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih sudskih odluka, a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

16. Imajući u vidu izložena pravna utvrđenja i shvaćanja u citiranim sudskim presudama iz postupka kolektivne zaštite potrošača, sama okolnost da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nije dokaz da joj je tužena prije sklapanja ugovora dala sve potrebne informacije o rizicima valute CHF.

17. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi, tužitelju kao prosječnom potrošaču, ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a iz navoda i dokaza koje je tužena predložila ne proizlazi da je takve informacije dala tužitelju prije sklapanja ugovora.

18.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženu da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

18.2. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi tužene da sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

19. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 93/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (1), mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama (2), i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja (3).

20. Protivno žalbenim navodima, prema pravilnom stavu suda prvog stupnja, u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji nepoštenosti u odnosu na sporne odredbe predmetnog Ugovora. Naime, iste su nesporno bile određene u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica, nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj.

21.1. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

21.2. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

21.3. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

22. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu ništetne, a što tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

23. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz čl. 323., čl. 1011., čl. 1015., te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08,125/11 i 78/15, 29/18).

24. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

25.1. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da plaćena razlika koja je nastala zbog promjene tečaja iznosi 16.961,17 kuna.

25.2. Sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao stručan i obrazložen, dan sukladno zadatku suda i u skladu s pravilima struke.

25.3. Tužena ističe kako prvostupanjski sud nije obrazložio razloge odbijanja prigovora tuženika na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darka Prpića. Stoga valja žalitelju odgovoriti da je sudski vještak na ročištu od 6. listopada 2023. godine otklonio prigovore tuženika na njegov nalaz i mišljenje pri čemu tužena nije istaknula prigovore na usmeno saslušanje vještaka niti je predložila provođenje novog financijskog vještačenja u smislu odredbe članka 261. st. 3. ZPP.

26. Zbog izloženog, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa utuženog iznosa sukladno izračunu vještaka, a koji čini razliku više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF tijekom čitavog razdoblja otplate kredita primjenom čl. 1111. ZOO-a.

27. Pravilno su priznate i kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

28. Sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio ni tuženikov prigovor zastare. Naime, objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te ono glasi: "Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.". Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je nastupila 14. lipnja 2018., tužba tužiteljice podnesena dana 14.04.2021. je podnesena unutar roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO., kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

29. Tuženik još ističe i kako u izračunu nije uzet u obzir negativni tečaj CHF u odnosu na početno ugovoreni tijekom otplate kredita glede kojih navoda se ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. kojom je odgovoreno na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tako, da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno, negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Kako tuženik u žalbi niti tvrdi a niti dokazuje da bi postavio takve prigovore ne može s uspjehom dovoditi u sumnju utvrđenja vještaka i prvostupanjskog suda.

30. Neosnovano tuženik prigovara i da bi sud postupao suprotno volji ugovornih strana kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa umjesto promjenjive kamatne stope budući da navedeno nije predmet ovog spora već restitucijski zahtjev zbog fluktuacije tečaja u valuti CHF.

31. Zbog svega prethodno navedenoga neosnovan je žalbeni navod kako tužiteljica nema pravni interes u ovome predmetu.

32. Slijedom svega iznijetog prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva i odluku donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO a potom odlučio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika te je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom meritornom dijelu.

33. Prvostupanjski sud je odluku o parničnom trošku donio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

34. Zaključno, neosnovani su žalbeni navodi kako je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja troškova za radnje prije 1. studenoga 2022. godine trebao primijeniti vrijednost boda od 10,00 kuna. Naime, troškove parničnog postupka sud odmjerava prema Tarifi u vrijeme donošenja odluke, pa kako je u vrijeme donošenja odluke na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. godine (Narodne novine, broj 138/23), to je pravilno obračunata naknada prema toj Tarifi sukladno odredbi Tbr. 52/3 Tarife.

35. Slijedom navedenoga valjalo je odbiti žalbu tužene i potvrditi odluku o troškovima parničnoga postupka sukladno odredbi članka 380. toč. 2. ZPP.

36. Zato je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 21. listopada 2025. godine

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica