Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3303/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š ENJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ĆN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku HN iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući, o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-137/2024-8 od 23. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-137/2024-8 od 23. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-137/2024-8 od 23. travnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknade troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] koji su dana 05. veljače 2007.g. sklopili tužitelj ĆN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ĆN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 424,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 08. veljače 2007.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o [broj kredita] koji su dana 05. veljače 2007.g. sklopili tužitelj ĆN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

IV/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ĆN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 128,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 26. listopada 2012.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do konačne isplate prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da naknadi tužitelju ĆN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. 23. travnja 2025. pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.”

2. Izreka prvostupanjskog rješenja glasi:

“I/ Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku.”

3. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjske odluke, kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati i sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri je obrazložio odluke te nije došlo do povrede prava na pošteno suđenje vezano uz obrazloženje prvostupanjskih odluka.

Tužba nije niti preuranjena jer u trenutku kada presuda postaje pravomoćna i kada počinje teči zastarni rok za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva pravomoćan je i dekaratorni dio presude pa, dakle, ne može biti govora o preuranjenosti tužbe za kondemnatorni dio presude jer se istom odlukom odlučuje o oba zahtjeva tužitelja te nije potrebno ranije odlučiti o deklaratornom, a nakon toga o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva. Zbog navedenoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 326.a i čl. 186.c ZPP-a.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. U tužbi predanoj sudu 25. travnja 2024. tužitelj u bitnom navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom 5. veljače 2005. sklopio ugovor o [broj kredita] kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 21,167,96 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoreni rok otplate je iznosio 84 mjeseca. Tužitelj je 25. listopada 2012. u cijelosti podmirio dugovanje po kreditu koji je tada zatvoren.

Dalje ukazuje da je odredbom čl. 3. ugovora tuženik obvezao tužitelja da prilikom prvog korištenja kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% posto od iznosa kredita, bez da mu je prethodno i naknadno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a, a s koje osnove je 7. veljače 2007. tuženik umanjio odobreni iznos kredita za 698,54 CHF (tada 3.197,70 kn), što danas iznosi 424,41 eura.

Temeljem odredbe čl 9. st. 2. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik i temeljem koje odredbe je tuženik zbog prijevremene otplate naplatio 966,41 kn, odnosno 128,27 eur. Tužitelj obje odredbe pronalazi ništetnim i to čl. 9. jer je suprotna odredbi čl. 1024. st. 4. i članka 6. ZOO-a, kao i odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), dok odredbu čl. 3 ugovora pronalazi neodređenom i neodredivom (čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO) te nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP-a. Slijedom toga tužitelj predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev kojim traži:

- deklaratorno utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno,

- kondemnatornu isplatu 424,41 eura sa pripadajućim kamatama po osnovi ništetnosti čl. 3. ugovora o kreditu,

- deklaratorno utvrđenje ništetnim čl. 9. st. 2. ugovora o kreditu u dijelu u kojemu korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,

- kondemnatornu isplatu 128,27 eura sa pripadajućim kamatama kao sporednim potraživanjima po osnovi ništetnosti čl. 9. ugovora o kreditu,

- trošak parničnog postupka.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Smatra da uslijed ugovorene odredbe čl. 12. ugovora (mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta kreditora) treba odlučivati stvarno nadležan sud u [adresa]. Nadalje osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U odnosu na osporenu odredbu čl. 3. ugovora ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tužitelj je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010., , aknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. ZOO-a, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Neosnovanim smatra i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade. Smatra da, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a.

10. Tužitelj u svom iskazu navodi da nikada nije bio klijent tuženika, već se 2007. odlučio za kupnju motornog vozila te otišao u auto kuću na području Grada Siska gdje je pregovarao sa djelatnicima auto kuće i dobio na sklapanje ugovor o kreditu. Uopće nije pregovarao sa djelatnicima banke tuženika, a ugovor mu je dan na potpisivanje u obliku koji je bio unaprijed sročen i dan mu u auto kući. Nije bio svjestan da se u ugovoru nalaze ugovorne odredbe koje reguliraju prijevremenu otplatu kredita, kao niti ugovorna odredba koja određuje visinu jednokratne naknade. Nije mu bilo predočeno o kojoj visini jednokratne naknade bi se u konkretnom slučaju radilo. Ugovor o kreditu je otplatio prijevremeno negdje u listopadu 2012., a redovna otplata je trebala trajati do veljače 2014. Nije bio svjestan postojanja ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti u sklopu ugovora o kreditu niti mu je na to ukazao bilo tko od djelatnika auto kuće, a ugovor je potpisao u auto kući na području grada [adresa] odnosno Auto kući Rudman. 2007. je, kao i danas, imao prebivalište na području grada [adresa]. Banka mu nije ponudila mogućnost otplate kredita bez plaćanja naknade. Ugovor o kreditu je pročitao u onoj mjeri u kojoj ga je sukladno svom znanju mogao shvatiti.

11. Imajući u vidu prethodno citirani iskaz tužitelja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj imao sužene mogućnosti pregovaranja prilikom stupanja u ugovorni odnos sa tuženikom. Ugovor je sklopljen putem unaprijed formuliranog obrasca sastavljenog od strane tuženika, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na ugovorenu odredbu o troškovima jednokratne naknade sadržanu u čl. 3. ugovora te mogućnosti prijevremene otplate kredita samo uz suglasnosti i uvjete koje odredi kreditor ( čl. 9. ugovora). Osim toga iz iskaza proizlazi da tužitelj nije pregovarao sa djelatnicima banke niti je u banku dolazio, već mu je ugovor dan na potpisivanje od strane djelatnika auto kuće u kojoj se odlučio za kupnju motornog vozila.

12. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je mjesno nadležan i da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Tužitelj je namjenski ugovor za kupnju osobnog vozila zaključio putem podružnice tuženika u [adresa]. Kredit je odobren uz rok otplate od 84 mjeseci u protuvrijednosti od CHF 21,167,96 obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenjas promjenjivom kamatnom stopom od 5,20% godišnje. Člankom 3. ugovora ugovoreno je da se jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Odredbom čl. 9. je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

Iz potvrde tuženika od 17. siječnja 2024. proizlazi da je predmetni kredit isplaćen 7. veljače 2007., kojom prigodom je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a kredit je prijevremeno otplaćen 25. listopada 2012. kada je također naplaćena naknada u iznosu od 966,41 kn.

14. Prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022. i 59/2023, dalje ZZP/22), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 83. ZZP/03 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Odredbom čl. 3. ZOO-a propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

16. Sud prvog stupnja je pravilno u odnosu na prigovor mjesne nadležnosti temeljem iskaza tužitelja utvrdio da nije pregovarao vezano uz pitanje mjesne nadležnosti suda več samo o kupnji motornog vozila. Tužitelj je kao osoba sa prebivalištem na području grada [adresa] sklopio ugovor o kreditu sa podružnicom tuženika u gradu [adresa], pri čemu je sve pregovaranje vršeno putem auto kuće također na području [adresa].

Tužitelj je potom dobio od tuženika ugovor u kojemu je bila unaprijed sročena odredba čl. 12. kojom je ugovorena u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pri čemu iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio uopće svjestan postojanja takve odredbe te da mu od strane djelalatnika auto kuće nije ukazano na istu.

U takvim okolnostimma pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena ugovorna odredba.

Ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu Suda Europske unije Ć od 3. travnja 2019., C-266/18; kao i presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C-176/17, EU:C:2018:711, t. 63. te navedenu sudsku praksu).

Postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove bi mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu. To bi moglo biti tako ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut (vidjeti u tom smislu presudu Aquamed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od **.**.2015., H i Ž, C-567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).

Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu.

Teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja je na samom tuženiku, koji u postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 12. ugovora, obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču i na koju nije mogao utjecati.

Osim toga, tužitelj je u postupku opunomoćio kvalificiranog punomoćnika u gradu [adresa] gdje ima prebivalište i gdje je sklopljen ugovor, slijedom čega takve okolnosti ukazuju da suđenje pred ovim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, dok bi vođenje postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom na području grada [adresa] predstavljalo otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost.

16.1. U tom smislu i prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjediša banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog pregovaranja ili pravnog lijeka ili tužbe).

17. Stoga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nadležnosti nije osnovan te je prvostupanjsko rješenje primjenom čl. 380. t. 2. ZPP-a potvrđeno.

18. I zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovrne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi kao i povrat stečenog bez osnove je osnovan.

19. Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ugovorili su tu naknadu u visini od 3,30% (tri zarez trideset posto).Takvo ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke, iako je bilo dopušteno i zakonito, ipak predstavlja nepošteno postupanje koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu jer je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora.

19.1. Direktiva Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993) predstavlja direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija (npr. utvrđeno u presudi Suda Europske unije C-194/14 ŽN i ŠN, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 Aziz od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;).

Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP/03 mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta.

Prvi pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ON i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 Š i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Suda Europske unije je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C 224/19 i C 259/19, , t. 74.).

Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Suda Europske unije (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane.

19.2. Na navedeno valja primijeniti činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka, a obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno.

19.3. U tom smislu je provedenim postupkom utvrđeno da su stranke sklopile ugovor u obliku standardnog, unaprijed formuliranog ugovora od strane banke tj. prednika tuženika, na način da je u sebi sadržavao ugovornu odredbu čl. 3. kojom je navedeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3.30% od iznosa kredita te odredba čl. 9. kojom je određeno da se prijevremena otplata može izvršiti samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

19.4. Nadalje, provedenim postupkom je utvrđeno da se o takvim odredbama između tužitelja kao potrošača i banke nije pregovaralo.

Odredba čl. 81. st. 2. ZZP/03 sadrži presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U tom smislu je pravilno sud prvog stupnja temeljem iskaza tužitelja utvrdio da na odredbu sadržanu u čl. 3. i 9. ugovora nije mogao utjecati jer je prednik tuženika putem djelatnika auto kuće, predočio ugovor koji je imao unaprijed formuliran oblik i gdje je sadržana navedena odredba.

Iz ostalih odredbi ugovora ne proizlazi na temelju koji parametara i okolnosti je određena visina takve naknade.

Načelo transparentnosti u širem smislu pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 Š i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., O i Káslerné Rábai od 30. travnja 2014., t. 75.).

Osim navedenog, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu bio "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti.

Navedena ugovorna odredba dovodi do znatnije neravnoteže u ugovornim odnosima između stranka, pri čemu se ne mora raditi o kvantitativnom odnosu, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C 621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

Odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži nikakvo obrazloženje u pogledu toga na što se odnosi naknada ugovorena upravo u toj visini (nije navedeno da li ona obuhvaća npr. obradu zahtjeva, rezervaciju sredstava, administrativne troškove), pri čemu i da su takvi troškovi naknade navedeni, oni moraju predstavljati stvarni ekvivalent radnjama i troškovima na koje se odnose.

Stoga ugovaranje u sklopu kojega je potrošač obvezan unaprijed platiti iznos koji ugovornom nije određen kvantitativno već postotkom (u konkretnom slučaju 3,30 %) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, bez ikakve naznake na što se takva naknada odnosi te bez jasnih parametara glede procjene vrijednosti, predstavlja ugovornu odredbu koja potrošača stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na banku te dovodi do neravnoteže u ugovornim odnosima, poglavito kada je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač na nju mogao utjecati.

I ugovaranje kojim se prijevremena otplata ugovora veže isključivo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditorje također neodređena ugovorna odredba koja omogućuje tuženiku uvjetovanje pravnim raspolaganjem na štetu potrošača, a za korist banke. Pri tome ugovorom nije pojašnjeno o kojim uvjetima će ovisiti suglasnost banke na mogućnost prijevremene otplate kredita kao niti uz koje će se to uvjete odrediti. Stoga je pravilno provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist tuženika odnosno banke, kao i dijela čl. 9. ugovora u pogledu mogućnosti prijevremene otplate samo uz suglasnosti i uvjete koje odredi kreditor, pri čemu takva odredba ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti (čl. 324. st. 2. ZOO-a).

Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama ZZP-a takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen temeljem takvih odredbi i koji u ovom postupku nije sporran, a iznosi 424,41 eur odnosno 128,27 eura pri čemu je riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (čl. 1111. ZOO-a), a na koju tužitelj ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a.

Tužitelju zatezne kamate pripadaju od dana isplate naknade jer je tuženik kao ugovorna strana koja u ugovor stavila nepoštenu ugovornu odredbu nesavjesni stjacatelj.

20. I prigovor zastare je pavilno sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim. Na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Dakle, zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena. Kako je u konkretnom slučaju u ovom postupku utvrđeno postojanje ništetnosti ugovornih odredbi, to tek pravomoćnošću presude u ovom postupku tužitelju počinje teći zastarni rok u odnosu na restitucijski zahtjev pa tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da ovdje nije riječ o ništetnosti manjeg značenja jer je riječ o ugovornoj odredbi prema kojoj se tužitelju naplaćuje naknade od 3,30 % ugovorenog iznosa kredita

22. I odluka o trošku postupka pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

22.1. Tuženik neosnovano osporava pravo tužitelja na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude. To pravo pripada tužitelju temeljem Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

23. Kako tuženik nije uspio sa žalbom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević