Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2914/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Odvjetničkom uredu Vučinić iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 959/2024-9 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-959/2024-9 od 29. travnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I Utvrđuje se ništetnom odredba točke 3 Ugovora o [broj kredita] od 29. lipnja 2007, potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV- 16214/2007 od 2. srpnja 2007., u dijelu koja glasi: „Naknada 3,30% (tri cijela i trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita....“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju s osnova naknade za obradu kredita iznos od 380,38 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.099,54 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.”

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati,

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelj u tužbi od 18. lipnja 2024. navodi da je 29. lipnja 2007. zaključio s tuženikom Ugovor o [broj kredita] na iznos kredita od 19.677,13 CHF potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, OV-16214/2007 od 2. srpnja 2007., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.677,13 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi točke 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se naknada u iznosu od 3,30 % (tricijela trideset posto) iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.. Ista odredba da dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita da nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. Iako je tužitelj morao platiti tih 649,35 CHF odnosno 2.865,97 kn prema tečaju od 4.4135920, odnosno 380,38 eura po fiksnom tečaju, na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove– trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosila tužiteljica. Ti navodni troškovi da predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužiteljica morala platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužiteljica tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata. Radi da se o potrošačkom kreditu, za kupnju vozila. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud Europske unije zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogla utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 I dr., dalje: ZOO) koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade, da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno općem zastarom roku iz čl. 225. ZOO-a.

Tužba u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P– 1401/2012 (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

9. U postupku nije sporno da je tuženik temeljem odredbe sadržane u čl. 3 Ugovora o kreditu naplatio naknadu u visini od 380,38 eura 4. srpnja 2007.

Sporno je je li odredba čl. 3. među strankama zaključenog Ugovora ništetna ugovorna odredba, te je li tužitelju kao posljedica ništetnosti iste, pripada pravo na isplatu iznosa od 380,38 eura s zateznom kamatom.

10. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu, te posljedično tome zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 380,38 eura s kamatom tekućom od 4. srpnja 2007. pa do isplate.

Tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, zaključili su 29. lipnja 2007. Ugovor o [broj kredita] na iznos kredita od 19.677,13 CHF potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva, OV-16214/2007 od 2. srpnaj 2007., kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.677,13 CHF.

U odredbi članka u čl. 3. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30 % iznosa kredita.

Ugovor o kreditu, kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika.

O odredbi čl. 3. među strankama zaključenog Ugovora nije se pregovaralo te tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja. Naime, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio jer su mu novčana sredstva bila potrebna zbog kupnje vozila za obiteljske privatne potrebe. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio je zaposlen i u radnom odnosu. Tuženik je u ugovoru naveo odredbu o plaćanju naknade, a tužitelj je mislio da nema opcija odnosno bilo je uzmi ili ostavi, te se ta naknada morala platiti. Banka mu nije pojasnila na što se ta naknada odnosi. Ugovor je već bio spreman kada je on pristupio u banku na potpis, te je ugovor pripremila banka. Nitko u banci da nije mu spomenuo da bi se moglo pregovarati oko te ili neke druge ugovorne odredbe koje su mu se učinile puno ozbiljnije.

Nadalje, iz sadržaja ugovorne odredbe nije razvidno koliko iznosi naknada, već je određena u postotku od iznosa kredita, dok s druge strane tuženik nije dokazao da se o sadržaju te ugovorne odredbe pregovaralo, da je tužitelju pojašnjeno koji su to troškovi koji se banci podmiruju tom naknadom, osim što se tuženik poziva na interne akte tuženika koji da su dokaz o tome da je tužitelj mogao biti upoznat s visinom naknade.

11. Zbog navedenoga pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je ništetna odredba čl. 3. među strankama zaključenog Ugovora kojom je ugovorena naplata naknade i troškova obrade kredita, pri čemu je pravno neodlučno što je kredit otplaćen. Radi se o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a o sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo, s time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe čl. 3. uopće nije vidljivo niti koliki je iznos takve naknade.

O sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i u kojoj je visini određena, te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud je li tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih.

12. Iako tuženik tijekom postupka ukazuje da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput: troškovi osoblja, stadija obrade, troškova odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office” itd, ne ukazuju na valjanost odredbe čl. 3. ugovora s obzirom da iz sadržaja medu strankama zaključenog ugovora te predmetne ugovorne odredbe uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani, jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

13. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi da tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora, izuzev što mu je ukazano koji iznos treba platiti, uopće nije ukazano niti objašnjeno koji to troškovi banke se time podmiruju, te koje to troškove tuženik kao banka uopće ima u navedenoj visini.

14. Ugovor o kreditu zaključen je 29. lipnja 2007. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora.

Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03).

Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03).

Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

15. Prema čl. 1021. ZOO-a, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

16. Dakle, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je korisnik kredita obavezan tuženiku kao banci platiti jednokratnu novčanu naknadu i to prilikom prvog korištenja kredita, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom, a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba kojom tuženik kao banka i jača ugovorna strana prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje novčani iznos prema Odluci o Tarifi, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredba koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe čl. 96. st. ZZP/03, nepoštena, te u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/03 ništetna. Pri tome treba dodati da je odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

Budući da je tuženik kao banka i jača ugovorna strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio za tužitelja kao fizičku osobu i korisnika kredita, obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, a da prethodno nije upoznao tužitelja na što se takva naknada odnosi, niti je o toj ugovornoj odredbi pregovarao sa tužiteljem, već na unaprijed standardnom tipskom obrascu ugovorio odredbu o plaćanju naknade suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to se i prema citiranim odredbama ZOO-a radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

Tuženik nije s uspjehom osporio činjenicu da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a niti je tuženik dokazao da je tužitelju obrazložio na što se takva naknada odnosi.

17. Kako između stranka nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu, to je pravilno sud prvog stupnja tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu predmetnog iznosa s kamatom tekućom od dana stjecanja prihvatio. Odredba Ugovora (čl. 3.) ništetna je te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

18. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio je zaključak za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, odnosno čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

18.1. Kako se u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije raspravljalo o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi to zastara u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu u tom dijelu počinje teći od pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari.

19. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio i čl. 154. st. 1. ZPP-a kada je tuženiku naložio da tužitelju nkanadi trošak postupka.

20. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena.

21. Kako tuženik nije uspio sa žalbom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević