Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3193/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4171/2024-15 od 18. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4171/2024-15 od 18. lipnja 2025.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2025. do isplate,

c) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4171/2024-15 od 18. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen za iznos od 31,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2025. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 31,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2025. do isplate po stopi koja se za ostale odnose određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 47,84 eura.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 365,59 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i da ne proizvodi učinke odredba članka 3./treće/ Naknada Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 26. srpnja 2006. zaključenog između tužiteljice KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" (točka I. izreke). Također, tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 293,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2006. do isplate (točka II. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv oduke o troškovima parničnog postupka sadržane u točki III. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice nije prihvaćen podnijela je i tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništavosti Ugovora o kreditu od 26. srpnja 2006., te restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita.

6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita dana 26. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.565,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca (7 godina),

- da je čl. 3.Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica u obvezi platiti naknadu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratno prilikom korištenja kredita,

- da je tužiteljici temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu dana 28. srpnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 2.213,13 kuna (sada 293,73 eura).

7. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i sada u žalbenom postupku, sporno je da li je sporna odredba sklopljenog Ugovora o kreditu ništetna, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužiteljici naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju mu je tužiteljica temeljem spornih ugovornih odredaba platila.

8. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da predmetne odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja, da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, te da su stoga iste nepoštene i posljedično tome ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03).

9. Tuženik osporava utvrđenja sud prvog stupnja ističući u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Također, tuženik u žalbi ističe da ugovaranje sporne odredbe nije bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da nije dovelo do postojanja neravnoteže koja bi bila na štetu potrošača pogotovo ne one znatne. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u odnosu na primjenu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 koja regulira pojam nepoštene odredbe sud prvog stupnja je utvrdio sve pravno relevantne činjenice te pravilno ocijenio izvedene dokaze pri čemu je u pobijanoj presudi jasno naveo zbog čega smatra da sporna ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je dao logične, jasne i razumljive razloge koje ovaj sud u potpunosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Stoga je u odnosu na utvrđenje nepoštenosti sporne odredbe sud prvog stupnja pravilno i potpuno činjenično stanje, te pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio izvedene dokaze.

10. Tuženik u žalbi ističe i da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da stoga, sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 nije bilo dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, za primjenu odredbe čl. 84. ZZP/03 koja regulira nedopuštenost ocjenjivanja poštenosti pojedinih ugovornih odredbi, nije dovoljno samo da se radi o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, već je potrebno i da se radi o ugovornim odredbama koje se odnose na predmet ugovora i njegovu cijenu.

11. U konkretnom slučaju, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, iako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanja nepoštenosti, a kako to pravilno navodi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

12. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 143/13) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, te da se tek Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 101/17) koji je na snazi od 20. listopada 2017. bankama zabranjuje naplatu naknade za obradu kredita i to isključivo u odnosu na stambene potrošačke kredite. Naime, naknadno stupanje na snagu navedenih zakona ne znači da sporna odredba ne može biti nepoštena, naravno, ako su za to ispunjene pretpostavke iz čl. 81. st. 1. ZZP/03.

13. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice. U konkretnom slučaju, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 - dalje: ZOO)), te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tražbina tužiteljice zastarjela.

14. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je iznos koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća spornu naknadu predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja sporne naknade (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. i Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024.).

15. Sud prvog stupnja je dakle, odlučujući o glavnoj stvari u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. i 2 ZZP/03 u svezi s čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom prihvatio. Stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

16. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama uslijed čega se pobijana presuda ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom je potrebno i navesti i da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

17. Tuženik u žalbi navodi i da, ako bi se prihvatio pravno shvaćanje suda prvog stupnja iz obrazloženja pobijane presude, tražbina tužiteljice dospijeva pravomoćnim okončanjem postupka, pa kako tražbina tužiteljice nije dospjela, to je sud prvog stupnja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 326. i čl. 186.c ZPP. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, okolnost što u konkretnom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, ne znači i da tražbina tužiteljice nije dospjela, te da se ne može dosuditi u ovom postupku. Stoga tuženik neosnovano ističe da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 326. i čl. 186.c ZPP.

18. Slijedom iznijetih razloga, odnosu na glavnu stvar, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika u odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

19. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, isto je djelomično pogrešno primijenio prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, te je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka žalba tužiteljice djelomično osnovana.

20. Naime, osnovani su žalbeni navodi tužiteljice koji se odnose na dosuđivanje troškova pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda. Naime, suprotno stavu suda prvog stupnja, trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje predstavlja trošak koji potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Pravo na naknadu tog troška izravno je povezano sa pravom na pristup sudu zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu od kada stranci počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga je tuženik dužan i taj trošak nadoknaditi tužiteljici (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-580/2005 od 14. prosinca 2007., Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-1094/2024 od 20. studenog 2024. i dr.). Punomoćnik tužiteljice pristupio je na ročište na kojem je presuda objavljena, a koje je održano 18. lipnja 2025., tako da je tužiteljici za pristup na to ročište bilo potrebno, sukladno Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT) dosuditi trošak postupka u iznosu od 25,00 eura, što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % koji iznosi 6,25 eura (Tbr. 46. OT), sveukupno iznosi 31,25 eura.

21. Slijedom toga, valjalo je, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti pobijanu presudu u dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen za iznos od 31,25 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2025. do isplate, te zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka prihvatiti za daljnji iznos od 31,25 eura.

22. Tužiteljici su, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, na dosuđene troškove postupka dosuđene i zatezne kamate koje teku od dana donošenja drugostupanjske presude, kao presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje daljnjih troškova postupka, pa do isplate.

23. S druge strane, u odnosu na troškove parničnog postupka, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen za iznos od 1.079,63 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu u kojem zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen.

24. S obzirom da je tužiteljica uspjela sa žalbom, tužiteljici su sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18, 51/23), Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23 – dalje: TSP) i OT, dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 16,59 eura (Tbr. 3. st. 1. TSP), troška sastava žalbe u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 10.4. OT) uz 25 % poreza na dodanu vrijednost koji iznosi 6,25 eura, što sveukupno iznosi 47,84 eura.

25. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj