Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3094/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Grgić, predsjednice vijeća, Jadranke Travaš, sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Borna Ninčević, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženika Wüstenrot stambena štedionica d.d., OIB: 07942675532, Ulica Vjekoslava Heinzela 33A, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-466/2024-13 od 17. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Wüstenrot stambene štedionice d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-466/2024-13 od 17. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70023930 koji su sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, koja glasi: „8. Naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje: 0,50% od iznosa kredita stambene štednje.” Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, iznos od 487,26 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31. listopada 2014. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 489,81 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 17. travnja 2025. do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška sudske pristojbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70023930 od 26. veljače 2008. koji se odnosi na naknadu za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u iznosu od 0,50% od iznosa kredita stambene štednje, te posljedično isplate iznosa od 487,26 eura.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je dana 26. veljače 2008. sklopljen Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70023930 između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 166.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je pod točkom 8. toga Ugovora ugovorena naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u visini od 0,50% od iznosa kredita stambene štednje

- da je tužiteljici obračunata i naplaćena naknada za naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u visini od 0,50% iznosa kredita odnosno iznos od 487,26 eura

- da je predmetni Ugovor potrošački sukladno odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine„ br.96/03 - dalje: ZZP/03)

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati troškove naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u iznosu od 0,50% od iznosa kredita

- da je 31. listopada 2014. tužiteljici naplaćena naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje sukladno odredbi čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Temeljem takvih utvrđenja proizlazi da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Stoga, razmatrajući je li predmetna odredba čl. 8. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da iako je odredbe čl. 8. jasna i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, kao i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,50 % od iznosa kredita stambene štednje), da ista ne sadrži nikakve valjane ekonomske razloge koji opravdavaju ugovaranje ove obveze. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da takvu praksu stavljanja ovakvih odredbi u tipske ugovore i dovođenje potrošača pred svršen čin pri potpisivanju ugovora, smatra nepoštenom poslovnom praksom, i u konkretnom slučaju radi se o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama Ugovora koje ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 26. veljače 2008. te temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine„ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 78/15, 29/18 i 114/22; dalje - ZOO) zbog ništetnosti odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora postoji obveza tuženika vratiti primljeno bez osnove, tako da odlučuje kao u izreci pod točkom I. i II. pobijane odluke.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, da stranke oko naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 8.), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika a sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženiku platiti troškove stavljanja kredita stambene štednje na raspolaganje u iznosu od 0,50% te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 8. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi u kojima tuženik navodi da je pri sklapanju predmetnog Ugovora sa tužiteljicom primijenio odredbe Općih uvjeta poslovanja tuženika.

11. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima za stavljanje kredita na raspolaganje, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

14. Pri tome sama činjenica da je trošak naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

15. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje i to u visini od 0,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

16. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

17. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT).

18. Slijedom navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić