Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3745/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1774/2024-12 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1774/2024-12 od 26. svibnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

„I. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbe čl. 10. Ugovora o [broj kredita] od 19. srpnja 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a koji glase:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita…"

"Za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata."

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici FZ isplati iznos od 413,51 eur zajedno sa zateznom kamatom od 18. srpnja 2006. do isplate te iznos od 916,77 eur zajedno sa zateznom kamatom od 2. listopada 2012. do isplate kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 1.329,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 26. svibnja 2025. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju presude navedeni dostatni, određeni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama dok sadržajem navoda žaliteljica osporava pravilnost materijalnopravnih zaključaka suda prvoga stupnja.

5. Odluka suda prvoga stupnja je zakonita i u materijalnopravnom smislu, zbog razloga navedenih u njenom obrazloženju kao i razloga navedenih u daljnjem obrazloženju ove presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o stambenom kreditu sklopljenog 19. srpnja 2006. kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da prije korištenja kredita plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1,000% od iznosa kredita te da za slučaj prijevremene otplate kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno svojim odlukama važećim u trenutku prijevremenog povrata.

7. Nesporno je da je tužiteljici naknada za obradu kredita naplaćena 18. srpnja 2006. u iznosu od 413,51 eura, a naknada zbog prijevremene otplate dana 1. listopada 2012. u iznosu od 916,77 eura.

8. Tužiteljica tvrdi da je spornom ugovornom odredbom povrijeđeno njeno pravo kao potrošača, na način da je jednostrano, bez mogućnosti pregovaranja i izbora, nametnula obveze plaćanja naknada. Naknada za obradu kredita nema suštinski smisao jer tužena nije imala ikakve posebne troškove prilikom obrade kredita, radilo se o njenom uobičajenom poslu. Odredbu o plaćanju naknade za slučaj prijevremene otplate kredita tužena je u biti koristila za naplatu ugovorne kazne, protivno odredbi čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, dalje: ZOO). Tužiteljica nije mogla pregovarati o ugovornoj odredbi niti ju je mogla promijeniti, bila je prisiljena pristati na nju kako bi mogla realizirati novčani iznos kredita.

9. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o stambenom kreditu 19. srpnja 2006. za iznos od kunske protuvrijednosti 67.446,59 CHF u protuvrijednosti u kunama, da je u čl. 10. ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita kako tužiteljica navodi u tužbi.

10. Odlukom tužene o visini kamatnih stopa i naknada Sektora za građanstvo za fizičke osobe od 3. srpnja 2006. važeće u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i u vrijeme prijevremene otplate kredita propisana je obveza plaćanja naknade za slučaj prijevremene otplate kredita u visini od 2% na prijevremeno vraćeni iznos kredita, nije međutim propisana svrha naplate ove naknade, nejasno je stoga što korisnik kredita njome plaća.

11. Nije sporno da tužiteljica nije mogla pregovarati o uvjetima kreditiranja, kod prvog dolaska su joj predočeni uvjeti kreditiranja za mlade, nakon što je dostavila traženu dokumentaciju predan joj je pripremljen tekst ugovora koji je potpisala bez mogućnosti pregovaranja, nije joj objašnjeno na što se odnose sporne naknade, rečeno joj je da ih mora platiti, da se takve naknade naplaćuju i u drugim bankama. I djelatnik tužene potvrdio je da nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu bez ugovaranja ovih naknada, klijentima se nije ništa posebno pojašnjavalo o njima, već se u letcima dostupnim klijentima pojašnjavalo kakve se naknade moraju platiti i u koji postocima, on pretpostavlja da se naknadama pokrivalo poslovanje banke.

12. Tijekom postupka tužena nije određeno navela koja je svrha i osnov plaćanja spornih naknada.

13. Polazeći od ovih činjenica prvostupanjski sud je utvrdio da je sporna odredba standardna stipulacija ugovora, sadržajem nedorečena i nerazumljiva, tužena nije dokazala koja je svrha plaćanja ugovorenih naknada. Kako tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o njenom sadržaju i izbora, prihvatio je tužbeni zahtjev zaključivši, u bitnom, da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03, 45/07, dalje: ZZP) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i protivna je načelu savjesnosti i poštenja, nerazumljva je i nedorečena, tužena nije uopće navela parametre o kojima ovisi iznos naknade, što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a prema odredbi st. 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. Pravilan je zaključak o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

17. Polazeći od utvrđenih i nespornih činjenica, cijeneći da tužena nije uopće obrazložila o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, da su one određene u postotku od iznosa kredita odnosno prijevremeno otplaćenog iznosa a ne u nominalnom iznosu kakvim se u pravilu iskazuju konkretni, stvarni troškovi, ovaj sud smatra pravilnim zaključak da je način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

18. Na navode žaliteljice koja tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknada mogla biti razumljiva valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom tužiteljica je iz same odredbe mogla imati saznanje o obvezi plaćanja naknada i izvesti zaključak o njenoj visini, ali ne i o tome koje usluge njome plaća.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti i je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tužena uzela u obzir i njene zakonite interese i pri tome mogla razumno pretpostaviti da bi ona pristala na spornu ugovornu odredbu da je imala mogućnost pregovaranja i izbora. Iz utvrđenih okolnosti ovoga slučaja proizlazi da banka o tim zakonitim interesima nije vodila računa.

20. Uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava a u ovom slučaju iz iskaza tužiteljice i svih okolnosti sklapanja ugovora proizlazi da bi joj neprihvaćanjem sporne odredbe izvjesno bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za dobivanje stambenih kreditnih sredstava.

21. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost (tako i Rev-715/2024).

22. Uz to se napominje da tužiteljica osnovano ističe i protivnost odredbe o plaćanju naknade kod prijevremene otplate kredita kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, dalje: ZOO).

23. Naime, prema odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO korisnik kredita može kredit vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, u tom slučaju dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

24. Kako je rečeno, iz navoda i dokaza tužene ne proizlazi da je objektivno pretrpjela ikakvu štetu odnosno troškove prijevremenom otplatom kredita, iz dokaza ne proizlazi da je naknada naplaćena u nekom nominalnom iznosu koji bi odgovarao stvarnoj, konkretnoj šteti ili troškovima. Stoga se može zaključiti da predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita u biti ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do isteka ugovorenog trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, riječ je o ništetnoj odredbi (čl. 322. ZOO).

25. Neodlučan je navod žaliteljice o nepostojanju zakonskih ograničenja za ugovaranje naknade, ovdje nije sporna naknada kao takva već postupak ugovaranja, nepostojanje takve zakonske zabrane ne isključuje obveze banke da u postupku ugovaranja i utvrđenju sadržaja konkretne obveze poštuje druge zakonske odredbe, u ovom slučaju one koje se odnose na prava potrošača i stroge zakonske odredbe ZOO.

26. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništetna od svog početka (ex tunc).

27. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na restituciju isplaćenog iznosa naknade.

29. Isplata sporne naknade je izvršena temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa obveza njenog vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove. Budući da je tužena prema utvrđenju u ovom postupku nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja naplaćene naknade.

30. Imajući u vidu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 328. ZOO), da obveza vraćanja onoga što je stečeno temeljem ništave odredbe nastaje utvrđenjem ništavosti sudskom presudom, pravilno je odbijen kao neosnovan prigovor zastare restitucijskog zahtjeva jer zastara takvog zahtjeva teće tek od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost konkretne odredbe (ili ugovora).

31. Pogrešno je pravno shvaćanje žaliteljice o nezakonitost odluke o tijeku zatezne kamate za razdoblje od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. jer prema Zakonu o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“, broj: 53/20, 83/20) zbog trajanja posebnih okolnosti u tom razdoblju nisu tekle zatezne kamate.

32. Naime, odredbom čl. 1. citiranog Zakona je bilo propisano da se njime propisuju posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2., prema odredbi čl. 7. za trajanja posebnih okolnosti u smislu toga Zakona ne teku zatezne kamate.

33. Iz citiranih odredbi jasno proizlazi da se one odnose samo na tražbine koje se namiruju u ovršnim i stečajnim postupcima, a ne i na tražbine koje se utvrđuju u parničnom postupku.

34. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa naknada koji sada nije sporan, kao i zahtjev za isplatu pripadajuće zatezne kamate.

35. U odnosu na odluku o naknadi troškova parničnoga postupka žaliteljica ne iznosi konkretne razloge već ju osporava posljedično s odlukom o glavnoj stvari.

36. Slijedom izloženog, kako nisu osnovani žalbeni razlozi a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci ove presude.

37. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić