Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1544/2024-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama Ani Bobinac i Ines Slutej, odvjetnicama u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Mati Kačanu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Povrv-24/2018-22 od 11. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Povrv-24/2018- 22 od 11. siječnja 2024. u točkama I., II. i III. izreke te se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka bit će odlučeno u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 230,07 eura (slovima: dvjestotrideseteuraisedamcenta) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 13. svibnja 2013. do isplate, a koja se izračunava od 13. svibnja 2013. do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev iznad dosuđenog iznosa do iznosa od 2.575,48 eura.
III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.875,00 eura (slovima: tisućuosamstosedamdesetpeteura) uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude do isplate, a koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. U preostalom dijelu se zahtjev za naknadu troškova odbija.“
2. Protiv točke I. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tuženik ističe da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 230,07 EUR, a do toga iznosa je došao isključivo na temelju iskaza tužitelja. Naime, tuženik ističe kako ni prvostupanjski sud ni tužitelj nemaju dovoljno stručnog znanja da procijene visinu štete, tj. nemaju mogućnost procijeniti osnovanost iznosa koji je tuženik procijenio kao visinu štete. Tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao štetu koja mu je nastala, a radi čega nema osnove da mu se tužbeni zahtjev prizna u bilo kojem dijelu. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 78,12 EUR.
3. Protiv točaka II. i III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj osporava da je tuženik imao pravnu osnovu izvršiti prijeboj tražbine, tj. smatra da nije postojao dug tužitelja iz ugovora o osiguranju. Naime, tužitelj ističe kako on i tuženik nisu sklopili Ugovor o osiguranju broj 136180001927, a radi čega tuženik nije imao osnove potraživati iznos neisplaćene premije jer takva obveza uopće nije niti nastala te stoga ne može biti predmet prijeboja. Čak i da je ugovor sklopljen, tužitelj je sklapanje predmetnog ugovora uvjetovao isplatom štete po ranije ugovorenoj polici, a koji uvjet tuženik nije ispunio. Dakle, riječ je o ugovoru koji je sklopljen pod odgodnim uvjetom, a koji uvjet nije ispunjen. Radi neispunjenja uvjeta, ugovor se ne smatra skopljenim niti je nastala obveza tužitelja da plati premiju po tome ugovoru. Nadalje, ugovor o osiguranju je ništetan ugovor jer je protivan prisilnim propisima i moralu društva. Naposljetku, ugovor ne sadrži nužne sastojke koji su propisani čl. 926. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima. Međutim, čak i ako bi se uzelo da je ugovor sklopljen i valjan, ugovor je prestao po sili zakona, sukladno čl. 937. st. 5. Zakona o obveznim odnosima, budući da premija osiguranja nije plaćena u roku od godine dana od dospjelosti. Dakle, ugovor je raskinut po sili zakona, a radi čega je tužitelj oslobođen plaćanja premije osiguranja, dok tuženik nije oslobođen plaćanja novčane obveze prema tužitelju na ime naknade štete. Slijedom navedenog, tuženik nije imao osnove na ime neplaćene premije osiguranja po polici 136180001927 potraživati od tužitelja iznos od 14.259,98 kn, te nije imao osnove niti izvršiti prijeboj svoje nepostojeće tražbine sa svojim dugom na ime naknade štete koju je bio obvezan isplatiti tužitelju na temelju prethodno zaključene police osiguranja. Što se tiče šteta koje je tuženik bio obvezan platiti tužitelju, tužitelj ističe da mu te štete nikada nisu bile plaćene, tj. nadoknađene, a tuženik je nesporni iznos štete utvrdio u preniskom iznosu. Tuženik je tako umanjeni iznos štete nezakonito prebio sa svojom nepostojećom tražbinom na ime premije po polici 136180001927, a koju premiju tužitelj nikada nije bio u obvezi platiti. Tužitelj smatra da iz materijalne dokumentacije u spisu proizlazi osnovanost njegovog zahtjeva, ali i da je zahtjev postavljen u ispravnoj visini. Naime, tužitelj je sam izvršio popravke štetnih događaja, a u spis je dostavio račune kojima dokazuje visinu štete. Provođenje građevinskog vještačenja radi utvrđivanja visine štete jest nepotrebno zbog proteka vremena od nastale štete, a uzevši i u obzir da je šteta sanirana od strane tužitelja te da više nisu vidljiva oštećenja niti obujam štete koji je nastao u trenutku štetnog događaja. Također tužitelj smatra da je teret dokaza visine štete na tuženiku, a ne na tužitelju. Naposljetku, tužitelj ističe kako prvostupanjski sud neosnovano smatra da je u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu u ovom predmetu ograničen presudom Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 2017. godine, poslovni broj Gž-1650/2017-2. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se u cijelosti usvoji njegov tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak. Podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 312,50 EUR.
3.1. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja. Ističe kako je tužitelj odustao od dokaznih prijedloga provođenja prometnog i građevinskog vještačenja, a radi čega nije dokazana visina stvarne štete koja je nastala tužitelju. Smatra da je na tužitelju teret dokaza da dokaže visinu stvarne štete. Što se tiče tužiteljevih razmatranja u odnosu na osnovanost prijeboja i sklapanja ugovora o osiguranju, tuženik ističe kako su ta pitanja pravomoćno riješena presudom Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 2017. Predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi dio presude koji tužitelj svojom žalbom pobija. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR.
4. Žalbe tužitelja i tuženika su osnovane.
5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.575,48 EUR (19.405,00 kn), koji iznos, prema tvrdnjama tužitelja, predstavlja ukupnu štetu koja je nastala tužitelju povodom dva štetna događaja, koju štetu je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju, temeljem police osiguranja broj [broj police osiguranja] od 11. svibnja 2012.
6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o osiguranju koji je sklopljen za vremenski period od 11. svibnja 2003. do 11. svibnja 2013., a koji ugovor predstavlja obiteljski paket i kojim ugovorom se osigurava više predmeta osiguranja. Nije sporno ni da je tužitelj, po predmetnom ugovoru, platio premiju osiguranja za vremenski period od 11. svibnja 2012. do 11. svibnja 2013. (list 45 – 46 spisa).
7. Nadalje, nije sporno da je tužitelj prijavio tuženiku štetu nastalu povodom dva štetna događaja, a koji štetni događaji su nastali za vrijeme važenja gore navedenog ugovora:
- štetni događaj od 6. svibnja 2013. godine u kojem je došlo do oštećenja vozila u vlasništvu tužitelja, marke Toyote Landcruiser, registarske oznake [registarska oznaka], te oštećenja zida garaže u koji je vozilo udarilo prilikom ulaska u garažni prostor u kući u vlasništvu tužitelja
- štetni događaj od 8. svibnja 2013. godine u kojem je, uslijed naleta ptice, došlo do oštećenja staklene stijene na kući u vlasništvu tužitelja
8. Nije sporno ni da je tuženik je, povodom prijavljenih štetnih događaja, ponudio isplatiti tužitelju nesporan iznos od 9.220,00 kuna.
9. Valja istaknuti kako je tuženik prvotno zahtijevao od tužitelja isplatu iznosa od 5.039,98 kuna, i to u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Gospiću pod poslovnim brojem Povrv-54/2018. Naime, tuženik smatra kako stvarna šteta, koju je tužitelj pretrpio u gore navedenim štetnim događajima, iznosi 9.220,00 kuna. Nadalje, tuženik ističe da je nesporni iznos štete od 9.220,00 kuna prebio sa potraživanjem koje ima prema tužitelju u iznosu od 14.259,98 kuna na ime neplaćene premije osiguranja po polici broj [broj police], a koja premija se odnosi na novi ugovor o osiguranju, kojeg su parnične stranke sklopile 2013. godine. Slijedom navedenog, nakon što je tuženik prebio nesporni iznos osigurnine kojeg je tuženik dužan isplatiti tužitelju i iznos premije za policu osiguranja kojeg je tužitelj dužan platiti tuženiku, proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku isplatiti iznos od 5.039,98 kuna, a koji iznos je tuženik potraživao u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Gospiću pod poslovnim brojem Povrv-54/2018.
10. Tužitelj je potom podnio protutužbeni zahtjev u iznosu od 2.575,48 EUR (19.405,00 kn), navodeći da stvarna šteta, koju je tužitelj pretrpio u gore navedenim štetnim događajima, nije 9.220,00 kuna, već da je tužitelju nastala stvarna šteta u iznosu od 19.405,00 kn. Tužitelj osporava da je sa tuženikom sklopio novi ugovor o osiguranju 2013. godine, a povodom kojeg ugovora tuženik ima potraživanje prema tužitelju u iznosu od 14.259,98 kuna na ime neplaćene premije osiguranja po polici broj [broj police]. Slijedom navedenog, tuženik nije mogao izvršiti prijeboj međusobnih tražbina, a radi čega je tuženik i dalje u obvezi nadoknaditi štetu koja je tužitelju nastala po predmetnim štetnim događajima, i to upravo u iznosu od 19.405,00 kn.
11. Rješenjem Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Povrv-54/2015, od 18. siječnja 2018. (list 1 – 2 spisa) razdvojeno je raspravljanje o tužbenom zahtjevu i protutužbenom zahtjevu.
12. U žalbenom postupku je sporna visina štete koja je tužitelju nastala u predmetnim štetnim događajima, tj. tužitelj smatra da stvarna šteta nije 9.220,00 kuna, već da je tužitelju nastala stvarna šteta u iznosu od 2.575,48 EUR (19.405,00 kn).
13. Nadalje, u žalbenom postupku je sporno je li tuženik mogao prebiti iznos od 9.220,00 kn sa iznosom od 14.259,98 kuna, budući da tužitelj smatra kako ugovor o osiguranju od 2013. godine nije sklopljen, podredno da taj ugovor nije valjan.
14. Što se tiče navoda tužitelja da ugovor o osiguranju iz 2013. nije sklopljen, a podredno da nije valjan, prvostupanjski sud je obrazložio da je o valjanosti ugovora pravomoćno odlučeno u postupku kojeg je tuženik prvotno pokrenuo, a koji se vodio također pred Općinskim sudom u Gospiću pod poslovnim brojem Povrv-54/2018. Naime, taj postupak je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 2017. godine, poslovni broj Gž-1650/2017-2 (list 116-119 spisa). Prvostupanjski sud, dakle, zauzima stajalište da je o valjanosti ugovora pravomoćno odlučeno u tome postupku, a radi čega je prvostupanjski sud vezan prethodnim pravomoćnim utvrđenjem drugog tijela, sukladno čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje u tekstu: ZPP). Međutim, takvo stajalište prvostupanjskog suda je pogrešno. Naime, presudom Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 2017. godine, poslovni broj Gž-1650/2017-2, odlučeno je da je tužitelj (tamo tuženik) BF dužan platiti plati tuženiku (tamo tužitelju) Croatia osiguranje d.d. iznos od 5.039,98 kuna. Dakle, u tom postupku tužbeni zahtjev nije glasio na utvrđenje da je ugovor o osiguranju iz 2013. godine sklopljen i/ili valjan, radi čega se ne može reći da je o valjanosti ugovora pravomoćno odlučeno.
15. Prema ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je dužan samostalno utvrditi činjenicu je li ugovor o osiguranju 2013. godine uistinu sklopljen te samostalno ocijeniti je li taj ugovor valjan, a potom i utvrditi je li tuženik mogao prebiti iznos od 9.220,00 kn sa iznosom od 14.259,98 kuna, dok u konkretnom slučaju prvostupanjski sud zauzima stajalište da je o tome pravomoćno odlučeno presudom Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 2017. godine, poslovni broj Gž- 1650/2017-2 na koju se prvostupanjski sud poziva u razlozima pobijane presude, ali prvostupanjski sud uopće ne izlaže nikakve daljnje razloge o tome je li predmetni ugovor sklopljen i je li predmetni ugovor valjan, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz stavka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, jer presuda ne sadrži razloge o činjenici je li ugovor o osiguranju iz 2013. sklopljen među parničnim strankama te je li taj ugovor valjan, uslijed čega se ne može ispitati.
16. U tom smislu tužitelj u podnesenoj žalbi osnovano ističe da parnični sud u ovom parničnom postupku nije vezan za razloge presude Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 2017. godine, poslovni broj Gž-1650/2017-2, već je stoga bilo nužno u razlozima pobijane presude izložiti jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama za ovaj parnični postupak koje se odnose na izloženi prigovor tužitelja o nepostojanju i nevaljanosti ugovora o osiguranju te prigovor neosnovanog prijeboja, a koji prigovori su od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva.
17. S druge strane, tuženik također osnovano ističe da je prvostupanjski sud nema stručno znanje da procijeni štetu na vozilu koju je tužitelj pretrpio. Ako prvostupanjski sud samostalno procjenjuje štetu koja je tužitelju nastala u predmetnom štetnom događaju, bez provođenja vještačenja, već na temelju drugih raspoloživih dokaza, potrebno je da prvostupanjski sud jasno obrazloži na temelju kojeg dokaza je utvrdio da je tužitelju nastala šteta na vozilu u iznosu od 230,07 EUR, dok to nije vidljivo iz točaka 27. i 28. obrazloženja, u kojim točkama sud obrazlaže na koji način je utvrdio visinu štete koja je tužitelju nastala u predmetnom štetnom događaju
18. Budući da je prigovor o nepostojanju i nevaljanosti ugovora o osiguranju te prigovor neosnovanosti prijeboja, a o kojim prigovorima prvostupanjski sud nije dao jasne i neproturječne razloge, od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, ali i da prvostupanjski sud nije jasno obrazložio kako je utvrdio visinu štete na vozilu tužitelja, potrebno je ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen, ali i u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev (točka I. i II. prvostupanjske presude), ali i potrebno je ukinuti i odluku o trošku postupka (točka III. prvostupanjske presude), tj. odluku kojom je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka, budući da se odluka o troškovima postupka zasniva na odluci o glavnoj stvari, odnosno na ishodu parničnog postupka, tj. uspjehu stranaka u sporu.
19. S obzirom na navedeno, ukida se prvostupanjska presuda u točkama I., II. i III. izreke, primjenjujući odredbu članka 369. st. 1. ZPP-a, te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi održavanja nove glavne rasprave
20. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će provesti novu glavnu raspravu, a kako bi samostalno ocijenio i raspravio, temeljem svih dokaza koji se nalaze u spisu, tužiteljev prigovor nepostojanja i nevaljanosti ugovora o osiguranju te prigovor neosnovanosti prijeboja. Nakon što ocijeni i raspravi navedene prigovore, prvostupanjski sud će potom, temeljem svih dokaza koji se nalaze u spisu, ocijeniti osnovu i visinu štete koja je tužitelju nastala u predmetnim štetnim događajima, a potom će donijeti odgovarajuću odluku.
21. Odluka o zahtjevima tuženika i tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka donesena je na temelju odredbe iz čl. 166. st. 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.
U Zagrebu, 21. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Iris Gović Penić
