Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3771/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Josipu Vugrinu i dr., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Josip Vugrin i Petra Vugrin Posavec u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Marku Kallay i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-470/2021-42 od 7. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-470/2021-42 od 7. lipnja 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke kojim je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o [broj kredita] od 5. siječnja 2006. iz članka 2. u dijelu koji glasi: … promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i iz članka 7. koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za Chf, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.“ te iz stavka II i IV izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 470/2021-42 od 7. lipnja 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke kojim je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o [broj kredita] od 5. siječnja 2006. iz članka 2. u dijelu koji glasi: "Redovna kamata : 3.50 %(tri zarez pedeset posto) godišnja," i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 5. siječnja 2006. u dijelu koji glasi: „Redovna kamata : 3.50 %(tri zarez pedeset posto) godišnja," kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-470/2021-42 utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 5. siječnja 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika, solemniziranog kod Javnog bilježnika Jasenke Crnčec u Čakovcu 10. siječnja 2006. pod br. OU-32/06-1 i to u dijelu iz čl. 2. koji glasi: „Redovna kamata : 3.50 %(tri zarez pedeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i iz čl.7. koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.“, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke iste presude naloženo je tuženiku na ime pretplaćenih iznosa kredita s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf isplatiti tužitelju iznos od 2.095,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od rujna 2010. do siječnja 2013. pa do isplate.

1.3. Tužba se u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 462,06 eura smatra povučenom, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.306,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I, II i IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška odnosno ukinuti pobijanu presudu i rješenje o trošku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U žalbenoj fazi postupka je kao neosporno utvrđeno da su tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor dana 5. siječnja 2006. zaključili Ugovor o [broj kredita] radi kupnje motornog vozila kod Hyundai Auto Zagreb d.o.o. akcija Chf, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.699,87 Chf po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita i s rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 345.40 Chf po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i uz kamatnu stopu od 3,5 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno tuženikovim odlukama o kamatnim stopama.

6.1. Žalbeno osporavanje zakonitosti i pravilnosti odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude polazi od tvrdnje o nedostatku tužiteljevog pravnog interesa za postavljanje deklaratornog zahtjeva i predstavlja neosnovano isticanje žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. i čl. 288. st. 2. ZPP u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Navedena povreda nije ostvarena slijedom odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO).

6.2. U žalbi se ističe navodna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP. Obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP nije ostvarena.

6.3. Povodom tvrdnji koji proizlaze iz sadržaja žalbe o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP s tvrdnjama o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP valja reći da je tom odredbom propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tako da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što je to učinio tužitelj tako da je u ovom slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

6.4. U odnosu na žalbene navode vezane za odluku o naknadi parničnog troška s pozivanjem na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 154. st. 2. i čl. 158. st. 1. ZPP valja reći kako se za povučeni dio zahtjeva od 462,06 eura primjenom čl. 193. st. 9. ZPP smatra kako nije ni bio podnesen tako da ga nije moguće obračunavati u razmjeru uspjeha tužitelja u sporu, već bi tuženik za u tom dijelu povučenu tužbu imao pravo na naknadu troška temeljem čl. 158. st. 1. ZPP, kao što je i zatražio u troškovniku navedenom u podnesku od 19. travnja 2023. Međutim iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja uočava se kako je tuženik u ovom slučaju nije pravodobno postupio po odredbi čl. 339. st. 1. ZPP jer nije predložio donošenje dopunskog rješenja o trošku nakon zaprimanja osporene presude s odlukom iz stavka III izreke kojom se utvrđuje da je tužba povučena a kojom nije odlučeno o zahtjevu za naknadu troška nakon povlačenja tužbe iz podneska od 19. travnja 2023. Stoga se primjenjuje odredba čl. 339. st. 2. ZPP po kojoj se u izostanku prijedloga za donošenje dopunskog rješenja o tom trošku smatra da je taj zahtjev o kojem je propušteno odlučiti povučen, tako da nisu ostvarene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. i čl. 193. st. 2. i 3. ZPP kao ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP, na koje tuženik neosnovano upire u žalbi.

7. Polazeći od sadržaja tužbe i predmetnog ugovora o kreditu sud prvog stupnja je dao utemeljene i obrazložene razloge o tome da je tužitelj u predmetnom ugovoru sudjelovao u svojstvu potrošača utvrđene iz isprava i iskaza tužitelja s ročišta od 22. svibnja 2023., koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Za zaključiti je kako je tužitelj pred prvostupanjskim sudom dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom a u svrhu kupnje automobila marke Hyundai za osobne potrebe, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima kojima ističe neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.

8.1. U pogledu utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o [broj kredita] kojim je ugovorena redovna kamata od 3,5% godišnje prvostupanjski je sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku. U tom je dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP/03).

8.2. Iz sadržaja tužbe i podneska tužitelja od 4. travnja 2023. razvidno je da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Redovna kamata : 3.50 %(tri zarez pedeset posto) godišnja".

8.3. Prvostupanjski je sud odluku o ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu utemeljio na zaključku kako je ta odredba neodređena odnosno neodrediva te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

8.4. No sadržaj odredbe čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „Redovna kamata: 3.50 %(tri zarez pedeset posto) godišnja" jasno je određen jer je tom odredbom tužitelju odobren kredit uz jasno određenu godišnju kamatnu stopu i tužitelj je svakako znao u kojem je postotku ugovorena ta kamata (3,5% godišnje) tako da u vezi tog dijela odredbe čl. 2. za tužitelja nije bilo nepoznanica.

8.5. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da je odredbom čl. 2. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „Redovna kamata: 3.50 %(tri zarez pedeset posto) godišnja" i koji je predmetom tužbenog zahtjeva uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

8.6. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku II izreke ove presude.

9.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita br. 218-50- 3218893 od 5. siječnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora po ništetnim odredbama o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka o njihovoj ništetnosti jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9.2. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđenja okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o neprihvaćanju dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje Javnog bilježnika Jasenke Crnčec u Čakovcu. Naime, kada se uzme u obzir da je djelokrug rada Javnog bilježnika pri solemnizaciji već sastavljenog ugovora određen odredbama čl. 57., čl. 58. i čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22), jasno je da Javni bilježnik nije mogao sudjelovati u pregovaranju o ponudi kredita tužitelju pa tako ni imati saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora. Slijedom navedenog i uzimajući u obzir da je tuženik u podnesku od 16. prosinca 2022. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje US, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9.3. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

9.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.5. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

10.1. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se kamatna stopa određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takve da su zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

11.1. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

11.3. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

12. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

13.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

13.2. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih isprava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je uz svoj iskaz dokazao i svojstvo potrošača.

13.3. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

13.4. Slijedom navedenog valja reći da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u Chf iz odredbi čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu.

14.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

14.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

14.3. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 218-50-3218893 od 5. siječnja 2006. o valutnoj klauzuli u Chf i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 2.095,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

15.1. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. S obzirom na to da se ovdje kondemnatorni zahtjev odnosi na vraćanje stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći da je zastara za tu tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023., s obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe podnesene 14. prosinca 2021. nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

15.3. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke ove presude.

16. Ujedno je primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena žalba tuženika protiv pobijanog dijela odluke o naknadi parničnog troška tužitelju kao neosnovana jer je to rješenje suda prvog stupnja odraz pravilne primijenjene čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP te tada mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022, dalje Tarifa). Nakon povlačenja tužbe sa zahtjevom u iznosu od 462,06 eura više se ne radi o djelomičnom uspjehu tužitelja u sporu, kao što to suprotno odredbi čl. 193. st. 9 ZPP smatra tuženik u žalbi i nema mjesta primjeni čl. 154. st. 2. ZPP. Budući da je punomoćnica tužitelja u troškovniku od 22. svibnja 2023. u skladu s odredbom čl. 164. st. 3. ZPP postavila zahtjev za naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude do završetka raspravljanja a punomoćnik tužiteljice je pristupio na ročište na kojem je objavljena presuda kao što je vidljivo iz sadržaja zapisnika o objavi presude u predmetu suda prvog stupnja od 7. lipnja 2023. te se, za razliku od navoda tuženika, radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka, pravilno je primijenjena tbr. 9. toč. 3 Tarife u vezi čl. 155. st. 2. ZPP.

17. U stavku III izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe s kojom je uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154. st. 5. ZPP

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej