Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2411/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Nevena Oulovski iz Pakraca, OIB: 07444385000, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri iz Zagreba, OIB: 53392825913, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P-895/2024-24 od 25. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Pakracu, poslovni broj P-895/2024-24 od 25. travnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je pod toč. I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 2.454,09 eur temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci te iznos od 6.991,59 eur temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. II. izreke), također sa pripadajućim zateznim kamatama. Pod toč. III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 2.619,31 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, a nakon provedene konverzije.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Među strankama nije sporno:

- da su stranke 27. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27.06.2006. i to stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 73.004,00 CHF, koji će se otplatiti u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 535,62 obračunatih po srednjem tečaju za CHF Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja s promjenjivom kamatnom stopom,

- isto tako, nije sporno da je 16. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita u eure – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 23.656,69 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 21.957,75 kn/2.914,29 eur.

7. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit bio podignut za potrošačke svrhe, radi financiranja adaptacije obiteljske kuće te da je to bila stambena nekretnina u kojoj je tužitelj živio;

- da je tužitelj od strane banke bio općenito informiran o glavnim odredbama ugovora o kreditu i da nije pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama, pa ni o odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te je tužitelj prihvatio od strane banke ponuđeni ugovor,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika rata kredita do izvršene konverzije 30. rujna 2015. koja proizlazi iz promjene kamatne iznosi ukupno 3.410,11 CHF / 2.454,09 EUR više od iznosa anuiteta koje bi platio da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a razlika koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 6.991,59 EUR.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), odnosno utvrđenje ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nepoštenima i ništetnima, a sve temeljem odredaba čl.502.c ZPP i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15). Nadalje, utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu djelomično ništetan (u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) i s obzirom na to na pravni odnos stranaka ima se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF kroz cijelo vrijeme otplate kredita.

10. Nadalje, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (pozivajući se na pravne stajalište iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Naime, prvostupanjski sud smatra da se tek ostvarivanjem tužiteljevog prava na preplaćene iznose uspostavlja pravična ravnoteža interesa stranaka.

11. Takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda mogu se samo djelomično prihvatiti kao pravilni.

12. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i valutna klauzula CHF nepoštena, i posljedično tome, ništetna. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak uz Ugovor o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br.102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

13. Najprije valja reći da budući je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", br. 96/2003. - dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. - dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s članka 327. i članka 326. stavka 1., predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021- 2 od 21. prosinca 2022.).

14. Naime, tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe članka 107. stavka 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

15. Odgovarajući na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli, ništetne, jer da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su iste u tom dijelu nepoštene, a sve pozivajući se na utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, odnosno o posljedicama ugovaranja valutna klauzule u CHF. Stoga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetna, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

16. Isto tako, pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz članka 502.a stavka 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, tako da žalbeni navodi tuženika u tom smislu nisu osnovani.

17. Nadalje, prema pravilima iz odredaba članaka 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama članaka 375.a - 357.f Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene članka 19.d i članka 19.e ZPK-a.

18. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

19. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).

20. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen dodatak uz Ugovor o kreditu kojim su stranke suglasno utvrdile iznos preplate od 21.975,32 kn, te je isti ukalkuliran u namirenje budućih anuiteta, čime je isti suštinski iscrpljen kondemnatorni zahtjev za isplatom s osnova stečenoga bez osnove i tuženik nema pravo na daljnje obeštećenje, te bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva naplatio u dvostrukom iznosu, dakle, s osnova pretplate koja je konverzijom ukalkulirana kao i s osnova ovdje postavljenog tužbenog traženja. Tim Aneksom je suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj pretplata na dan iznosi 21.975,32 kn te je u skladu s člankom 19.c stavak 1. točka 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

21. Prema tome, navedenim Dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije i tim se Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao, tako da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu, odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Dodatku uz Ugovor o kreditu broj (kako proizlazi iz odredbe članka 2. Dodatka uz Ugovor o kreditu). Sklapanjem tog Dodatka tužitelj se suglasio s izračunom konverzije te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Dodatka uz Ugovor o kreditu.

22. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i da se tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju.

23. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - "Narodne novine" br. 39/2017) i da je odredbom članka 19.a stavak 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice koje tužitelj potražuje u točki II. i IV. izreke, a koje je tužitelju pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

24. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku uz Ugovor o kreditu sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

25. Imajući u vidu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

26. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

27. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, valja reći da, sukladno odredbi članka 19.c stavak 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

28. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svotu zatraženu predmetnom tužbom, a koja je doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržana u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz članka 1111. stavka 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

28.1. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavak 1. uključuje te uplate.

29. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 - dalje: ZID ZPK) sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope.

29.1. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno članku 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (članak 19.e stavak 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (članak 19.c stavak 1. točka 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom je pristao da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

30. Naime, ne može tužitelj, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

31. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu.

32. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

33. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Stoga je ZID ZPK/15 u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za

"trajno rješenje problema u CHF."

34. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

35. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 ŽLV, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

36. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a koju je tužitelj izričito prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu, to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

36.1. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao u pobijanoj presudi.

37. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

38. U tom smislu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

39. To dakle znači, da potrošač koji je sklopio Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

40. Dosuđene zatezne kamate ne odnose se na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom" pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

41. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu odnosno "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja dosudio tužitelju, ne bi bila povrijeđena odredba članka 5. stavka 3. ZPP, a ne bi se radilo niti odlučivanju izvan postavljenog tužbenog zahtjeva jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćen obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.

42. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.).

43. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 370. ZPP i vratiti predmet u tom dijelu na ponovno suđenje te je odlučeno kao u ovoj odluci.

44. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka, a o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

45. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu, a potom odlučiti i o parničnom trošku stranaka imajući u vidu da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici posljedica neustaljene sudske prakse (sukladno odlukama ESLJP Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10, Čolić protiv Hrvatske zahtjev broj 28963/10).

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić