Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2258/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja EJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-778/2023-21 od 25. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-778/2023-21 od 25. ožujka 2025. u točkama I i II izreke u cijelosti.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-778/2023-21 od 25. ožujka 2025. u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.232,10 eura sa zateznim kamatama.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-778/2023- 21 od 25. ožujka 2025. u točki III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka preko iznosa od 1.232,10 eura (do iznosa od 1.607,10 eura) sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, koji je 18. travnja 2005. godine, pod brojem [broj kredita], sklopljen između tužitelja EJ i tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., koja glasi:

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 00,900% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora."

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju EJ isplati iznos od 1.167,33 eura (slovima: tisuću sto šezdeset sedam eura i trideset tri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 19. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68%godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju EJ naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.607,10 eura (slovima: tisuću šesto sedam eura i deset centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 25. ožujka 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 1.500,00 eura."

2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana samo u dijelu odluke o troškovima postupka.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi.

Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. U tužbi podnesenoj sudu 15. svibnja 2023. navodi se da je 18. travnja 2005. između tužitelja i tuženice sklopljen Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 207.000,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena naknada za korištenje kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita, točnije 18. travnja 2005. godine, i to u visini od 1.167,33 eura (8.795,22 kn). Tvrdi se da je odredba navedenog Ugovora o kreditu o naknadi za korištenje kredita ništava ("ništetna") te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati iznos koji joj je platio po osnovi takve naknade, u visini od 1.167,33 eura (8.795,22 kn), s kamatama i s troškovima postupka.

8. U odgovoru na tužbu osporena je osnovanost tražbine tužitelja, uz isticanje prigovora zastare, uz ukazivanje na to da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača, uz upiranje na to da je o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita tužitelj pregovarao s tuženom bankom te da mu je ta naknada naplaćena u iznosu koji je bio manji od redovne naknade za vrstu kredita kakva je tužitelju odobrena, uz tvrdnju da je tuženica tužitelju naknadu za korištenje kredita naplatila jer je tuženica imala stvarne troškove za obradu kredita u vidu operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana i povezanih regulatornih troškova, a da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Unatoč tome što tuženica kroz sadržaj podnesenog odgovora na tužbu nije osporila visinu tužbenog zahtjeva, smatrala je da je tužitelj neispravno zatražio tijek kamata na utuženi iznos isplate, pozivajući se na pravilo iz odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94., 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Među strankama nije sporno da su 18. travnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužitelju stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 207.000,00 CHF, s tim da je prilikom isplate kredita, do koje je došlo 18. travnja 2005., tuženica tužitelju naplatila naknadu za korištenje kredita. Također, nije sporna niti visina takve naknade, točnije činjenica da je ta naknada tužitelju naplaćena u iznosu od 8.795,22 kn/1.863,00 CHF/1.167,33 eura.

10. Sporne su sljedeće okolnosti:

- je li ništava ("ništetna") odredba t. 10. Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005. o naknadi za korištenje kredita

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onog iznosa koji je tuženici platio po osnovi naknade za korištenje kredita te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužitelja nastupila zastara. 15. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno-pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (iskaz tužitelja) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

11. Sporni pravni odnos sud prvog stupnja pravilno je sagledavao u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. (Narodne novine br. 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).

Naime, pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005., dakle u doba kada je na snazi bio ZZP, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a.

Na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju se i odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91 i dr., dalje ZOO).

12. Odredbama čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005., kojom je predviđena naknada za korištenje kredita, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da je odredba t. 10. Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005. ništava te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.

14. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

15. Ugovaranje uvjeta u kojima je tuženica za sebe ugovorila mogućnost naplate naknade za korištenje kredita, na temelju ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

Uvrštavanjem u Ugovor o kreditu od 18. travnja 2005. odredbe koja joj je omogućila naplatu naknade za korištenje kredita tuženica je iskoristila svoju poziciju „jače“ stranke ugovornice, a time je, pak, postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Usprkos tome što je u odgovoru na tužbu tvrdila da je tužitelju pružila mogućnost pregovaranja o visini naknade za obradu kredita i da je ta naknada u odnosu na tužitelja bila niža od redovne naknade za vrstu kredita kakvu je tužitelj ishodio, tuženica takve svoje navode u ovom postupku nije opravdala niti jednim jedinim provedenim dokazom.

Upravo suprotno, iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu koji je 18. travnja 2005. sklopio s tuženom bankom njemu predočen kao gotov i unaprijed sastavljeni ugovor te da je u tom Ugovoru odmah pisalo da je naknada za obradu kredita 0,9%, a ne da je do takve visine naknade on došao nakon pregovora i dogovora s tuženicom.

Dakle, tuženica nije tužitelju pružila mogućnost pregovaranja o visini naknade za obradu kredita. Stoga je pravilno sud prvog stupnja takve tvrdnje tuženice otklonio kao neargumentirane i nedokazane, a navedeno znači da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005. nepoštena u smislu odredaba čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, a time i ništava po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP- a.

16. Zbog navedenog, pravilno sud prvog stupnja smatra da je odredba t. 10. Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005. godine ništava, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a i iz odredaba ZOO- a, te da je, posljedično, zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi ništavosti ugovorne odredbe o naknadi za korištenje kredita pravno utemeljen.

17. Kada je neka ugovorna odredba nepoštena, tada je kao posljedica takve ugovorne odredbe predviđena ništavost. To izrijekom slijedi iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

Odredba t. 10. Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005., kojom je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predstavlja nepoštenu odredbu jer tuženica niti s najnižim stupnjem izvjesnosti nije dokazala da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a). Takva je nepoštena ugovorna odredba, stoga, ništava (čl. 87. st. 1. ZZP-a).

18. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da je tužitelju naknadu za korištenje kredita naplatila za troškove koje je realno imala.

Međutim, takve svoje navode tuženica ničim nije dokazala. U prilog tim navodima nije sudu ponudila niti jedan jedini dokaz. Zato je takva njezina tvrdnja pravilno ocijenjena paušalnom i neargumentiranom.

19. Naknada za korištenje kredita koju je tuženica naplatila tužitelju nije bila neznatna jer se radilo o iznosu koji je bio odgovarajući 0,9% iznosa kredita. Kada se, pritom, cijeni da je tužitelju kredit odobren u iznosu od 207.000,00 CHF, a da mu je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplaćena u visini od 8.795,22 kn, o čemu svjedoči obračun naknade za bankarske usluge, tada je osnovana tvrdnja tužitelja da je takvo postupanje tužene banke protivno odredbama ZOO-a i ZZP-a.

20. Visinu istaknutog kondemnacijskog dijela tužbenog zahtjeva tuženica nije osporavala, a spisu prileži i obračun naknade za bankarske usluge iz koje proizlazi da je tužitelju kredit isplaćen 18. travnja 2005. i da mu je tom prigodom naplaćena naknada u iznosu od 8.795,22 kn.

21. Vezano uz zastaru treba istaknuti da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO-a).

S druge strane, zastara u odnosu na pravo na restituciju kao posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Ništavost ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iz Ugovora o kreditu koji je 18. travnja 2005. sklopljen između tužitelja i tuženice utvrđuje se tek u ovom postupku presudom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stekne svojstvo pravomoćnosti. Dakle, donošenjem ove drugostupanjske odluke s obzirom da je tuženik izjavio žalbu.

22. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

Budući da je na temelju ništave ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iz Ugovora o kreditu od 18. travnja 2005., tuženica od tužitelja primila isplatu iznosa od 8.795,22 kn, to je tuženica protuvrijednost tog kunskog iznosa dužna tužitelju isplatiti u eurima, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj tu isplatu obavio.

22.1. Tužitelju pravo na kamate pripadaju od dana plaćanja jer je tuženica nesavjesni stjecatelj, a nesavjesnost proizlazi iz činjenice da se o odredbi o predmetnoj naknadi nije pregovaralo te je tuženica iskoristila da naplati više od onoga što je stvarno smjela naplatiti.

23. Pravilno sud prvog stupnja navodi i da je teret dokaza o statusu potrošača na tužitelju.

Tužitelj je taj status dokazao s obzirom da iz Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla, proizlazi da je namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kreditiranju građana (građana, a ne poduzetnika ili nositelja kakvog slobodnog zanimanja), dok tuženica nije dokazala okolnosti vezane uz to da je tužitelj Ugovor o kreditu od 18. travnja 2005. sklopio u svrhe koje bi bile namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), odnosno nastupajući u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a)

Iz kazivanja tužitelja slijedi da su mu financijska sredstva bila potrebna za plaćanje pologa za stan i da je ta sredstva ostvario upravo sklapanjem konkretnog Ugovora o kreditu, da je tim sredstvima potom kupio stan i da je u tom stanu sve do nedavno i živio, a zatim je taj stan prodao i kupio manji stan u kojemu danas stanuje. Sud nema razloga ne prihvatiti ove navode tužitelja kao istinite, a tuženica nije dokazala nešto drugo.

24. I odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

25. No, pravilno tuženica ističe da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška postupka za zastupanje po odvjetniku po 100 bodova. Naime, s obzirom na vrijednost predmeta spora prema kojemu je sud prvog stupnja odmjeravao troškove postupka tužitelju pripada po 75 bodova za svaku radnju odvjetnika sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

Navedeno znači da za šest radnji (sastav tužbe, dva obrazložena podneska i pristup na tri ročišta) tužitelju pripada po 75 bodova umjesto po 100 bodova, odnosno 300,00 eura manje uvećano za PDV od 25%.

25.1. Zbog navedenoga je točka III izreke prvostupanjske presude preinačena na način da je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 375,00 eura odbijen kao neosnovan.

26. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu pretežnim dijelom potvrđena, a dijelom preinačena, sve to primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. ZPP-a.

27. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u dijelu odluke o troškovima postupka, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević