Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-120/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, sutkinje Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, suca Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Meri Prar, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay&partneri d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu od 7. studenog 2024., poslovni broj P-198/2022-31, u sjednici vijeća 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 7. studenog 2024., poslovni broj P-198/2022-31.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu od 7. studenog 2024., poslovni broj P-198/2022-31.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je pod toč. I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 2.151,63 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u izreci. U rješenju sadržanom u istoj odluci je u toč. I. izreke odbijen prigovor mjesne nadležnosti, a u toč. II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka od 2.415,24 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude i rješenja tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenog odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 2.151,63 eura na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita.

5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.

ZPP, na koju ukazuje tuženik.

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud u povodu prigovora tuženika nije pogrešno odlučio da je mjesno nadležan, a time niti počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, koju tuženik veže uz odredbu članka 12. Ugovora o kreditu koja glasi "U slučaju spora nadležan je sud Kreditora", odredbe članka 70., 46. i 48. ZPP-a i činjenicu da je njegovo sjedište u [adresa].

7. Naime, prema zajedničkim odredbama o nadležnosti sadržanim u članka 15. stavku 2. ZPP-a o sudskoj nadležnosti (apsolutna, stvarna, mjesna) i neovisno o stadiju postupka u kojem se ispituje, sud u pravilu odlučuje o nadležnosti s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu i po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

8. Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23, dalje: ZPK) je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (članak 19. l stavak 1.) i da se od odredbi stavaka 1. i 2. članka 19. l može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora (članak 19 l. stavak 4. točka 1.).

9. Navedena odredba članka 19. l ZPK-a je procesne naravi i primjenjuje od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon 30. rujna 2015., a među kojima je i predmetni postupak s obzirom da je tužba podnesena 18.siječnja 2022. (podudarno sa shvaćanjem iskazanim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske E143/2019-2 od 11. prosinca 2019.), i nema značaj "isključivog" međunarodnog prava, budući da se ne nalazi razloga da se u nedostatku opće nacionalne odredbe o mjesnoj nadležnosti za suđene u sporovima nastalim u povodu potrošačkog kreditiranja, potrošaču koji pokreće sudski postupak uskrati pravo izbora mjesne nadležnosti suda njegovog prebivališta po odredbi članka 19. l ZPK-a, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen i realiziran.

9.1. Svako drugačije tumačenje odredbe članka 19. l ZPK-a dovodi ne samo do pretjeranog formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese, već i do ostvarivanja prava u duhu i smislu prava zajamčenih odredbama članka 14. stavkom 2., člankom 16. stavkom 2. i člankom 26. Ustava.

10. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi iz žalbe tuženika, a niti pozivanje na odluke drugih sudova za koje tuženik drži da podržavaju njegovo tumačenje mjesne nadležnosti, u okolnostima konkretnog slučaja, a u prilog čemu treba imati u vidu da činjenica tužiteljevog prebivališta na području [adresa] nije bila sporna, i da kao takva proizlazila ne samo iz tužbe, već i drugih dokaza priloženih uz tužbu.

10.1. Stoga je valjalo primjenom čl. 380.t. 2. ZPP potvrditi rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

U odnosu na meritum predmeta

11. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik dana 8. svibnja 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 418-50- 4086522, na iznos od 10.991,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, za namjenu kupnje novih skutera i motocikala;

- da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima,

- da je tijekom trajanja kredita kamatna stopa mijenjana u rasponu od 5,95 % godišnje (koliko je iznosila na dan 10. svibnja 2007.) do 7,25% (koliko je iznosila na dan 1. listopada 2011.);

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita zbog promjene tečaja tj. utjecaja valutne klauzule platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR u iznosu od 1.937,28 eura (ukupan zbog stupca 9,tablice 5), bez utjecaja promjene kamatnih stopa te da je tužitelj dana 10. svibnja 2007. prilikom isplate kredita, platio ulaznu naknadu u iznosu od 214,35 eura.

12. Nadalje, dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ulaznu naknadu koju je tužitelj tuženiku platio u iznosu od 214,35 eur (3,30% od iznosa kredita), sud je također ocijenio u cijelosti osnovanim, te je istu tužitelju dosudio, pravilno smatrajući da je ugovorena naknada također ništetna, budući da tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti istu naknadu, a upravo u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) na koju se i poziva tužitelj. Dakle, pobijanom presudom je prvostupanjski sud zaključio da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3 Ugovora o kreditu gdje je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označenu odredbu.

12.1. Odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30% jednokratno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30 % na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

12.2. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.

12.3. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba čl. 3 ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

12.4. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njen sadržaj, a tuženik nije dokazao, da bi se o navedenoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12.5. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva i slično, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je tijekom postupka navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

12.6. Tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 3,30%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna, te je pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 214,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2007., kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO).

12.7. Nadalje, na žalbene navode da tužitelj nije tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj ulaznoj naknadi, valja odgovoriti da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo. Pri čemu je tužitelj tijekom postupka isticao da se radi o ništetnoj odredbi. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Stoga prema mišljenju ovog suda, za odlučivanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva za isplatu u odnosu na ulaznu naknadu, nije odlučno je li postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju dao razloge zašto smatra da je navedena odredba ništetna i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva je došlo do ostvarenja subjektivnog prava na restituciju potrošača u smislu čl. 323. st. 1. ZOO.

12.8. Da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena govore u prilog spojeni predmeti Suda Europske unije C- 154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ.

12.9. S time u vezi valja odgovoriti na navode da činjenica da tuženik nije primio iznos ulazne naknade iz imovine tužitelja, da ne može niti vratiti na ime stjecanja bez osnove, da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Kako je otpala pravna osnova temeljem koje je naplaćena jednokratna naknada, bilo kroz umanjenje anuiteta, bilo da je tužitelj izravno istu platio tuženiku, to tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO-a.

13. Nadalje, na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ne primjenjuju se pravne posljedice spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, niti pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o utjecaju tog spora na zastaru pojedinačnih zahtjeva potrošača, već se ovdje primjenjuje pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela VRSH-a, održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”

13.1. Kako u konkretnom slučaju ništetnost odredbe članka 3. Ugovora o kreditu je ustanovljena tek prvostupanjskom presudom koja nije postala pravomoćna, to znači da u trenutku donošenja odluke o zahtjevu tužitelja za isplatom temeljem ništetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu zastara nije počela teći.

14. Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule, valja navesti kako su sudovi u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Odlukama U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine, br. 123/16.) i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. Ustavni je sud Republike Hrvatske odbio ustavne tužbe tuženih banaka protiv navedenih presuda. U kolektivnom sporu sudovi su zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama (točka 19.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

15.1. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022.).

16. Nadalje, na žalbene navode tuženika vezano uz tzv. negativnu razliku valja odgovoriti kako na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja.

17. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

18. Slijedom navedenog, a budući da tuženik (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

19. Sud prvog stupnja je suprotno žalbenim navodima dao razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na nepoštene i posljedično navedenom ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu s osnove razlike u tečaju u valuti CHF, zbog čega u pogledu navedenog nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

20. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba članaka 323., 1111. i 1115. ZOO, kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

21. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana.

21.1. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija i tuženika i potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. (nepoštena odredba kojom je ugovorena valutna klauzula).

22. Odredbom čl. 1021. ZOO, propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

23. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja, i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

24. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

25. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu članka 323. stavka 1. ZOO.

26. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio i tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

27. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 502.a stavka 1. ZPP, na koje se tužitelj kao potrošač pozvao u tužbi.

28. Stoga je odgovarajućom primjenom članka 502.c ZPP, a što je potvrđeno iskazom tužitelja, utvrđena odlučna činjenica da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

29. Prema odredbi članka 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavaka 1. i 2. ZOO, propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

30. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO).

31. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, to tužitelj ima pravo na kamate od dana izvršenih uplata, kako je to sud prvog stupnja pravilno odlučio.

32. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine koja se odnosi na valutnu klauzulu, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju članka 323. stavka 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO, zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., nastupila 14. lipnja 2023., a tužba je u ovom predmetu podnesena 18. siječnja 2022., dakle unutar zastarnog roka, to zastara nije nastupila, pa su žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu neosnovani.

33. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava u smislu odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. stavka 1. i 1115. ZOO, prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.151,63 eura sa zateznim kamatama.

34. Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju trošak zastupanja na ročištu održanom radi objave i uručenja presude, jer kako se na tom ročištu prisutnoj stranci uručuje presuda, te joj od toga dana teče rok za žalbu, ne radi se o ročištu koje ne bi bilo svrsishodno za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

35. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić