Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2217/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u Sinju, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima Sanji Porobija i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P-3139/2019 od 29. ožujka 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P- 3139/2019-38 od 28. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P-3139/2019 od 29. ožujka 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3139/2019-38 od 28. ožujka 2023. u pobijanom dijelu:

- iz stavka I izreke kojim je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu [broj kredita] od 8. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nevenke Kekez u Splitu 9. veljače 2007. pod br. OU-125/2007 uz čl. 2. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i iz čl. 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- iz stavka II izreke i

- iz stavka III izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.109,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2022. do isplate.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju poslovni broj P-3139/2019 od 29. ožujka 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3139/2019-38 od 28. ožujka 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke kojim je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 8. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nevenke Kekez u Splitu 9. veljače 2007. pod br. OU-125/2007 iz čl. 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 23.766,34 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 8. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nevenke Kekez u Splitu 9. veljače 2007. pod br. OU-125/2007 u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 23.766,34 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita." kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-3139/2019 od 29. ožujka 2022., ispravljenom rješenjem istog suda posl. br. P-3139/2019-38 od 28. ožujka 2023. utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 8. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nevenke Kekez u Splitu 9. veljače 2007. pod br. OU-125/2007 i to u dijelu iz:

- čl. 1. kojim je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.766,34 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a dan isplate kredita,

- čl. 2. u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i

- čl. 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke iste presude naloženo je tuženiku na ime pretplaćenih iznosa kredita s osnove ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u Chf isplatiti tužiteljici iznos od 2.598,77 eura (19.580,45 kuna[1] ) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od ožujka 2007. do veljače 2012. pa do isplate.

1.3. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.109,30 eura (15.892,50 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2022. do isplate dok je s 450,26 eura (3.392,50 kn) taj zahtjev odbijen, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i II izreke te iz stavka III izreke u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi parnične troškove žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška s kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe, podredno ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Tuženik u žalbi tvrdi da je bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) ostvarena time što mu nisu dostavljeni podnesci tužiteljice od 5. svibnja 2020. i 10. prosinca 2020. Podneskom od 5. svibnja 2020. tužiteljica je predložila daljnje očitovanje vještaka koje je potom dano od strane vještaka 2. listopada 2020. i ono je dostavljeno tuženiku kao što sam tuženik navodi u svom podnesku od 3. prosinca 2020. a na taj se podnesak tužiteljica očituje u podnesku od 10. prosinca 2020. Obzirom na navedeno, ne bi se moglo zaključiti da je nedostavljanjem podnesaka tužiteljice od 5. svibnja 2020. i 10. prosinca 2020. u predmetnom postupku tuženik bio doveden u bitno nepovoljniji procesni položaj u odnosu na tužiteljicu.

4.2. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

5. U žalbenoj fazi postupka je kao neosporno utvrđeno da su tužiteljica u svojstvu korisnice kredita i tuženik kao kreditor dana 8. veljače 2007 zaključili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila marke Renault Clio model Clio III expression 1,5 DCI broj šasije [broj šasije] god. proizvodnje 2006., u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.768,34 Chf po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i s rokom otplate od 60 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 450,69 Chf po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja i uz kamatnu stopu od 5,2 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno tuženikovim odlukama o kamatnim stopama.

6.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6.2. Tužiteljica je dana 10. lipnja 2019. podnijela manifestacijsku stupnjevitu tužbu utemeljenu na pretpostavkama iz čl. 186.b ZPP tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženika kako tužba nije bila podobna za raspravljanje jer odredba čl. 186.b st. 2. ZPP omogućava tužiteljici da istom tužbom pored manifestacijskog zahtjeva postavi i drugi, još neodređen zahtjev koji će biti određen naknadno, po provedbi vještačenja potrebnog za utvrđenje visine preplaćenog iznosa otplate kredita, kao što je i postavljeno u podnesku od 2. studenog 2020. Sukladno zaključku br. 4. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., preinaka tužbe korisnika kredita u Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem dakle iz iste činjenične osnove smatra se mogućom i dopuštenom. Suprotno tvrdnjama tuženika, time što je prvotni deklaratorni zahtjev iz tužbe za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1., 2., 6. i 18. predmetnog ugovora o kreditu smanjila u podnesku od 8. ožujka 2021. zahtijevajući manje odnosno utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 1., 2, i 6. istog ugovora, tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev, sukladno čl. 191. st. 3. ZPP. Stoga se, suprotno navodima tuženika iz žalbe, ne radi o povredi odredbe čl. 186.b st. 2. ZPP, jer je tužiteljica dokazala pretpostavku manifestacijske stupnjevite tužbe a posljedično nisu ostvarene povrede odredaba čl. 190. i čl. 191. ZPP na koje neosnovno upire tuženik u žalbi. Ne bi se radilo o tome da bi tužba bila nepodobna za raspravljanje tako da ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 186. ZPP nije ostvarena a nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer sud prvog stupnja, za razliku od žalbenih navoda tuženika, nije prekoračio tužbeni zahtjev.

6.3. U žalbi tuženik osporava zakonitost i pravilnosti prvostupanjske presude sa tvrdnjom o propustu suda prvog stupnja da odluči o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva kojeg je tužiteljica povukla u podnesku od 2. studenog 2020. Iako je na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV- 16/2021-8 od 26. travnja 2016. pod toč. 2. zauzeto pravno shvaćanje po kojem smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika, bez utjecaja su žalbeni navodi o tome kako se tuženik u podnesku od 3. prosinca 2020. protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva te da je o navedenom prvostupanjski sud propustio odlučiti. Budući da u ovom slučaju tuženik nije pravodobno postupio po odredbi čl. 339. st. 1. ZPP jer nije predložio donošenje dopunske presude, primjenjuje se odredba čl. 339. st. 2. ZPP po kojoj se u izostanku prijedloga za donošenje dopunske presude smatra da je tužba u dijelu o kojem je propušteno odlučiti povučena, tako da nisu ostvarene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. i čl. 193. st. 2. i 3. ZPP kao ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 i 12 ZPP, na koje tuženik neosnovano upire u žalbi.

6.4. Povodom tvrdnji koje proizlaze iz sadržaja žalbe o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP s tvrdnjama o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP valja reći da je tom odredbom propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tako da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što je to učinila tužiteljica tako da je u ovom slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11 – dalje: ZIDZPP) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZIDZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZIDZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZIDZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (12. lipnja 2019.), pravilno je primjena odredba čl. 502. c. ZPP.

7. Polazeći od sadržaja tužbe i predmetnog ugovora o kreditu sud prvog stupnja je u toč. 18. obrazloženja svoje odluke dao utemeljene i obrazložene razloge o tome da je tužiteljica u predmetnom ugovoru sudjelovala u svojstvu potrošača, koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Za zaključiti je kako je tužiteljica pred prvostupanjskim sudom dokazala odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom a u svrhu kupnje automobila marke Renault Clio model Clio III expression za osobne potrebe, čime je postupila u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima kojima ističe neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljičinog statusa potrošača.

8.1. Nije osnovano tuženikovo žalbeno pozivanje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186. i čl. 187. ZPP, s obzirom da je, suprotno žalbenim navodima, jasno utvrđen ništetnim dio odredaba čl. 2. i čl. 6. predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužiteljici dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke.

8.2. Međutim, u pogledu utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 8. veljače 2007. prvostupanjski je sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku. U tom je dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

8.3. Iz sadržaja tužbe i podnesaka tužiteljice od 8. ožujka 2021. razvidno je da je tužiteljica postavila deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 8. veljače 2007. između tužiteljice i tuženika, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nevenke Kekez u Splitu 9. veljače 2007. pod br. OU-125/2007 u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 23.766,34 Chf, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita".

8.4. Prvostupanjski je sud odluku o ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu utemeljio na zaključku kako je ta odredba neodređena odnosno neodrediva te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

8.5. No sadržaj odredbe čl. 1. ugovora o kreditu na koji se odnosi deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen jer je tom odredbom tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.766,34 Chf na dan korištenja kredita, namjena kojeg je bila kupnja određenog osobnog motornog vozila i tužiteljica je svakako znala koji je iznos na ime kredita dobila od banke tako da joj je tečaj Chf na dan korištenja kredita bio poznat i u vezi te odredbe za tužiteljicu nije bilo nepoznanica.

8.6. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da je odredbom čl. 1. ugovora o kreditu u dijelu koji je predmetom tužbenog zahtjeva uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je tuženik savjesno i pošteno isplatio tužiteljici tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 23.766,34 Chf.

8.7. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku II izreke ove presude.

9.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita br. [broj kredita] od 8. veljače 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora po ništetnim odredbama o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9.2. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđenja okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U žalbi tuženik ne navodi koje je to po tuženiku predložene dokaze prvostupanjski sud zanemario. Iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja razvidno je da je prvostupanjski sud izvršio uvid u sve po tuženiku predložene isprave. Slijedom navedenog, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9.3. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

9.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9.5. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

10.1. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužiteljicu o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.2. Odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se kamatna stopa određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takve da su zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

11.1. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

11.3. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

12. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

13.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

13.2. Tužiteljica se osnovano pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazala da je njezin slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je dokazala i svoje svojstvo potrošača.

13.3. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njezinog pristanka na takav ugovor a da je bila potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

14.1. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.2. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužba s predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 10. lipnja 2019. nije u zastari jer petogodišnji zastarni rok nastupa kasnije, 13. lipnja 2019. Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023., s obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

15. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužiteljica nije aktivno legitimirana potraživati sve utužene iznose, jer da iz izvršenih uplata proizlazi da ju je vršila i treća osoba, valja reći da niti taj žalbeni navod nije osnovan. Navedeno iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužiteljica dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu za odluku o zahtjevu za vraćanje stečenog bez osnove nije od utjecaja je li te uplate vršila tužiteljica osobno ili neka treća osoba jer su uplate izvršene upravo tuženiku na ime obveze tužiteljice za otplatu kredita, koja ugovorna obveza je ispunjena.

16. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe žalbeno pozivanje na presudu Suda EU br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga nije odlučno pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužiteljica upotrijebila dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite.

17. Slijedom navedenog valja reći da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

18.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

18.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

18.3. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od 2.598,77 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO), na pravilnost koje odluke ne utječe žalbeno pozivanje na propust u obračunu tzv. negativnih razlika. U presudi proširenog vijeća Vrhovnog suda br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. zaključeno je da sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj Chf bio niži od tečaja Chf na dan isplate u slučaju kada tuženi samo općenito, kao u tom slučaju (a istovjetno i u predmetu br. Rev- 1277/2022) stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u Chf. U istoj presudi br. Rev-549/2023 Vrhovni je sud Republike Hrvatske dao odgovor koji glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o Chf valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – Chf bio manji od tečaja HRK – Chf na dan isplate kredita." Stoga tuženikov prigovor kojim osporava visinu tražbine s tvrdnjom da tužiteljica nema pravo na isplatu dijela otplaćenog kredita kada je tečaj Chf za nju bio povoljniji nije osnovan.

19.1. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke ove presude a ujedno je primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena žalba tuženika protiv pobijanog dijela odluke o naknadi parničnog troška tužiteljici kao neosnovana jer je to rješenje suda prvog stupnja odraz pravilne primijenjene čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP te tada mjerodavne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015 i 37/2022, dalje Tarifa).

19.2. Obzirom da je rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. P-3139/2019-38 od 28. ožujka 2023. izvršen ispravak greške u pisanju odbijenog iznosa naknade parničnog troška i stavka III izreke osporene presude tako da iznosi 450,26 eura (3.392,50 kn), za to vezani žalbeni navodi ukazuju se bespredmetnima. Pri odlučivanju o naknadi parničnog troška tužiteljici nije ostvarena povreda odredbe čl. 164. st. 3. u vezi čl. 106.a ZPP kao što to tuženik neosnovano tvrdi jer je punomoćnik tužiteljice bio ovlašten neposredno na ročištu za glavnu raspravu neposredno predati podnesak odnosno troškovnik. Tuženik ne može s uspjehom osporiti zakonitost i pravilnost dosuđujuće odluke o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke prvostupanjske presude netočnom tvrdnjom da je prvostupanjski sud presudu donio isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora te iznošenjem svoje ocjene o tome da osim tužbe druge radnje u sporu ne predstavljaju pravno relevantne radnje te da ročište od 26. studenog 2020. nije ni održano, iako o istom prileži zapisnik na listu 65 spisa predmeta suda prvog stupnja. Naprotiv, prvostupanjski je sud pri vrednovanju pojedinih radnji u sporu a s obzirom na njihov sadržaj pravilno primijenio mjerodavne odredbe čl. 155. i Tarife.

20. U stavku III izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe s kojom je uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154. st. 5. ZPP

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej