REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-489/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja DRAVA INTERNATIONAL d.o.o., Osijek, Ulica Stjepana Radića 15, OIB: 40223379376, zastupanog po punomoćniku Željku Švedlu, odvjetniku u OD Željko Švedl & Vedrana Švedl Blažeka j.t.d. iz Osijeka, protiv I- tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnica Sanji Porobija, odvjetnica iz OD Porobija & Porobija u Zagrebu, i II- tuženika HRVATSKA BANKA ZA OBNOVU I RAZVITAK, Zagreb, Strossmayerova 9, OIB: 26702280390, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, zamjenika punomoćnice I-tuženika odvjetnika Zvonimira Kalembera Skoke i punomoćnika po zaposlenju II-tuženika ME, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2.2.5. Ugovora o klupskom kreditu broj: 3235915404 MPR-VP-NOVI-1/2024 zaključenog 18. lipnja 2014. u dijelu koji glasi:

"Kreditoprimatelj/Investitor može prijevremeno otplatiti kredit,..., djelomično ili u cijelosti, uz uvjet plaćanja naknade za prijevremeni povrat u skladu s Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR za HBOR-ov udio u kreditu i u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Banke za udio Banke u kreditu."

II/ Nalaže se I-tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. isplatiti tužitelju iznos od 8.760,48 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju od 19. kolovoza 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. do po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojem isplatu zateznih kamata na iznos od 8.760,48 eur, počevši od 19. kolovoza 2022. pa nadalje potražuje po stopi koja prelazi stopu za obračun dosuđenu pod točkom II/ izreke ove presude.

IV/ Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 817,03 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 21. listopada 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 4. veljače 2025. podnio ovom sudu tužbu kojom, u odnosu na oba tuženika, predlaže utvrditi ništetnom ugovornu odredbu, a u odnosu na I -tuženika Zagrebačka banka d.d. potražuje povrat plaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tvrdi, u bitnome, da je između stranaka zaključen 18. lipnja 2014. Ugovor o klupskom kreditu broj: 3235915404 MPR-VP-NOVI-1/2024. Predmetni kredit da je tužitelj zatvorio prijevremenom otplatom, u kolovozu 2022., pri čemu da mu je, za korist I-tuženika Zagrebačka banka d.d., naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini od 66.005,90 kn odnosno 8.760,48 eur, a koja je naknada obračunata prema utvrđenjima iz pisma namjere I-tuženika Zagrebačka banka d.d. Predmetna naknada tvrdi da je naplaćena na temelju odredbe čl. 2.2.5. Ugovora o kreditu, sukladno kojoj kreditoprimatelj/investitor može prijevremeno otplatiti kredit, djelomično ili u cijelosti, uz uvjet plaćanja naknade za prijevremeni povrat u skladu s Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja HBOR za HBOR-ov udio u kreditu i u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Banke za udio Banke u kreditu. Smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna jer da je suprotna prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Naime, ovom je zakonskom odredbom propisano pravo korisnika kredita vratiti kredit prije roka, čime je, smatra tužitelj, isključena protupravnost njegovog postupanja kada se tim pravom koristi, a posljedično i obveza naknade štete drugoj ugovornoj strani. Osim toga, smatra da su tuženici ugovaranjem prava tužitelju prijevremeno otplatiti kredit pristali na mogućnost plaćanja od strane tužitelja manjeg iznosa po osnovi kreditne obveze slijedom čega da se i ne mogu pozivati da bi im radnjom prijevremene otplate kredita nastala šteta. S obzirom na sadržaj osporavane ugovorne odredbe tvrdi da predmetna naknada ne predstavlja naknadu štete već naknadu za usluge banke prema Tarifi banke koja je varijabilna. Konačno, osim što smatra da se radi o ugovornoj odredbi protivnoj prisilnom propisu iz odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima te da prijevremenom otplatom tuženicima n ije nastala šteta, tvrdi i da se radi o odredbi koja tužitelja stavlja u nepovoljni položaj jednostranim određivanjem od strane tuženika naknada koje da su nerazmjerne. Konačno tvrdi da se tuženicima obratio i u mirnom postupku, no njegovom zahtjevu da nisu udovoljili .

2./ U odgovoru na tužbu tuženici osporavaju osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva.

3./ I-tuženik Zagrebačka banka d.d. prije svega smatra da je tužba proturječna jer da tužitelj ništetnom osporavanu odredbu predlaže utvrditi i u dijelu kojim je ugovoreno njegovo pravo na prijevremenu otplatu kredita. Zatim, smatra da je tužba neuredna jer da zahtjevom za utvrđenje ništenosti tužitelj nije obuhvatio sve ugovorne strane predmetnog ugovora. Ne osporava tužiteljeve činjenične navode vezane uz izvršeno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ovom tuženiku, no ukazuje da tužitelj sadržaju osporavane ugovorne odredbe nije prigovarao tijekom zaključivanja predmetnog Ugovora, niti je prilikom plaćanja osporavane naknade pridržao pravo potraživati plaćeni iznos. Tek više godina nakon naplate osporavane naknade da tužitelj osporava valjanost ove ugovorne odredbe pri čemu da ne obrazlaže u čemu se sastoji njegov nepovoljan položaj i nerazmjernost naplaćene naknade. Osporava tužiteljeve tvrdnje da bi predmetna odredba bila ništetna i ukazuje da se radi o sporazumu stranaka u skladu s odredbom čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (o iznosu naknade štete), te izričito dopuštena odredbom čl. 305. st. 5. u vezi s čl. 308. st. 1. Zakona o kreditnim institucijama, a koja pri tome predstavlja uvriježenu poslovnu praksu u kreditnom poslovanju i razvijeno običajno pravo i praksu između trgovaca . S obzirom da se radi o trgovačkom ugovoru između trgovaca, u kojima su trgovci dužni postupati s povećanom pozornošću, što uključuje i poznavanje pravila struke i običaja te uzimajući u obzir slobodu uređivanja obveznih odnosa, takva odredba ne može biti protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ni moralu društva. Konačno, uz okolnost da je tužitelj upoznat s predmetnom odredbom, dakle obvezom plaćanja naknade u točno određenom iznosu, njezinom sadržaju nije prigovarao niti u vrijeme zaključivanja ugovora niti u vrijeme plaćanja, da kao trgovac isti ne može biti u neravnopravnom položaju. Ukazuje da prijevremeno vraćanje kredita ne predstavlja postupanje u skladu s ugovorom, već se radi o dispoziciji korisnika kredita za koju je zakonodavac predvidio sankcije s ciljem zaštite vjerovnika (banke) te je tako dužnik dužan naknaditi svaku štetu kreditoru, koju bi ovaj pretrpio zbog povrata kredita prije ugovorenog roka, pa i usprkos tome što je kreditor eventualno prethodno bio obaviješten o namjeri vraćanja prije roka. Stoga, na temelju zakonske pretpostavke o obvezi naknade štete za slučaj vraćanja kredita prije roka, ugovorne strane da su postigle sporazum o naknadi te štete koju će u tom slučaju biti dužan platiti korisnik kredita pri čemu tvrdi da iznos ugovorene naknade odnosno sporazum stranaka o najvišem iznosu naknade očito ne predstavlja iznos kamata koje bi prema redovnom tijeku stvari (da nije došlo do prijevremene otplate kredita) korisnik kredita platio za vrijeme od dana stvarnog vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, tvrdi da troškovi odnosno šteta izravno povezana s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoji i da je stoga osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Opisujući poslovanje banke kao kreditora navodi da kod prijevremene otplate kredita, banka ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. S obzirom da u bankama postoje tisuće deponenata te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, da se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga da se takvi troškovi unaprijed ugovorno utvrđuju u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, na koji način i sam korisnik ima unaprijed predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit. Ukazuje i da iznos obračunate osporavane naknade očito ne doseže svojom visinom visinu kamate koje još nisu niti bile dospjele. Ističe da su hrvatske banke obvezne poslovati profitabilno, osigurati kamatne prihode, jer, one ne posluju vlastitim kapitalnim sredstvima, nego tuđim. One s jedne strane zasnivaju prava prema svojim dužnicima, ali su s druge strane istovremeno podložne i obvezama prema vlastitim vjerovnicima. Pa tako i tuženik prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom ili zaduživanjem na financijskom tržištu na koji plaća određenu kamatu. Kod prijevremene otplate kredita banka, pa tako i tuženik, nema istu mogućnost vratiti novac koji je prethodno osigurala da bi kredit isplatila, čime nastaje disbalans u planiranim prihodima i rashodima koji zahtjeva daljnja usklađenja te tuženiku nastaje šteta jer primjerice i dalje plaća kamate zajmodavcima (štedišama, kreditorima na financijskom tržištu). Isto tako svaka kreditna institucija, pa tako i tuženik je dužna poslovati u propisanim okvirima i u pogledu rokova ispunjenja koje ugovori na aktivnoj i na pasivnoj strani ( u odnosu na svoje dužnike i u odnosu na svoje vjerovnike). Nadalje, navodi da je osporavana odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se, s obzirom na sve okolnosti slučaja, očito ne radi o naknadi za uslugu koju bi tuženik pružao, već o unaprijed dogovornom iznosu naknade štete koju tuženik kao banka trpi uslijed prijevremene otplate kredita i da se ne može se smatrati da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

4./ II-tuženik HABOR također smatra da je tužba proturječna jer da tužitelj ništetnom osporavanu odredbu predlaže utvrditi i u dijelu kojim je ugovoreno njegovo pravo na prijevremenu otplatu kredita. Zatim, smatra da je tužba neuredna jer da zahtjevom za utvrđenje ništetnosti tužitelj nije obuhvatio sve ugovorne strane predmetnog ugovora. Osporava da bi predmetna odredba bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zlouporabe prava i načelu jednake vrijednosti činidaba te tvrdi da se o ovoj odredbi prilikom sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo, a tužitelj da njezin sadržaj tada nije osporavao. Nadalje, navodi da osporavana ugovorna odredba nije suprotna odredbi čl. 1024 . Zakona o obveznim odnosima jer da tuženici imaju pravo na naknadu štete u slučaju prijevremene otplate kredita. Naime, ukazuje, u odnosu na konkretnu naknadu i poslovnu potrebu ugovaranja iste, da ovaj tuženik sredstva potrebna za plasiranje kredita korisnicima dijelom nabavlja zaduživanjem na financijskom tržištu, pri čemu potreban iznos zaduženja određuje sukladno realiziranim i planiranim plasmanima svojim korisnicima. Dakle, ovaj se tuženik pritom zadužuje na određeni rok te svojim kreditorima plaća određenu kamatu. U slučaju da korisnici kredita otplate kredite prije vremena, ovaj tuženik ostaje bez planiranog prihoda na ime kamata u razdoblju između prijevremene otplate i izvorno planirane otplate, dok je istovremeno svojim kreditorima dužan i dalje plaćati kamatu do konačne otplate kredita. Navedenu kamatu tuženik ne može naplaćivati od svojih dužnika koji su prijevremeno otplatili kredite te mu uslijed ovakvog slijeda događaja nastaje šteta. Prema tome, ugovaranje naknada za prijevremenu otplatu kredita od strane ovog tuženika nedvojbeno ima svoj poslovni smisao i svrhu te su, stoga, neosnovani i paušalni navodi tužitelja kako ugovaranje i naplaćivanje navedene naknade nije opravdano. Zatim, navodi da naplata predmetne naknade nije suprotna niti Zakonom o kreditnim institucijama, da je tužitelj trgovac, dužan postupati s povećanom pažnjom, a obveza plaćanja naknade i njezina visina da su mu bile poznate u vrijeme zaključivanja ugovora i plaćanja ove naknade. Konačno, da jer je plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti, nema pravo tražiti povrat . S obzirom da naknada predstavlja 0,134% ugovorene glavnice da svakako nije nerazmjerna. Konačno, sve kada bi i bile osnovane tvrdnje o ništetnosti, da se ona ne može isticati jer je zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen.

5./ Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj ističe da u predmetnom ugovornom odnosu nije između stranaka unaprijed dogovoren iznos naknade štete pa stoga osporava navode tuženika kojim, pozivanjem na navedeno, otklanjaju tvrdnje o ništetnosti osporavane ugovorne odredbe. Ukazuje pri tome da je iz činjenice da je visina naknade koja je predmet spora uređena Tarifom banke o uslugama očito da se ne radi o sporazumu o naknadi štete.

6./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: Ugovor o klupskom kreditu broj: 3235915404 MPR-VP-NOVI-1/2024 od 18. lipnja 2014. (list 6- 27 spisa), nalog za plaćanje od 18. kolovoza 2022. (list 28 spisa), p ismo namjere Zagrebačke banke d.d. od 12. kolovoza 2022. (list 29-33 spisa), zahtjev tužitelja u mirnom postupku (list 35-37 spisa), sudska praksa (list 38-145, 221, 235-240 spisa), tužiteljev godišnji financijski izvještaj i izvješće neovisnog revizora za 2023. (list 162 - 212 spisa).

7./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je u cijelosti osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev prema oba tuženika radi utvrđenja ništetnosti osporavane ugovorne odredbe, odnosno da je u cijelosti osnovan , glede glavnice utuženog potraživabja, tužiteljev tužbeni zahtjev prema I-tuženiku Zagrebačka banka d.d. radi povrata iznosa isplaćenog na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

8./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev, prema oba tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je predviđena obveza tužitelja, u slučaju prijevremene otplate kredita, platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te tužiteljev zahtjev prema I-tuženiku Zagrebačka banka d.d. radi povrata iznosa plaćenog na temelju osporavane ugovorne odredbe.

9./ Među strankama sljedeće odlučne činjenice nisu sporne:

- da su tužitelj kao kreditoprimatelj/investitor, te SE, ČE, PE, BE i ĆE kao jamci platci, tuženici kao kreditodavatelji, a I-tuženik i kao agent, zaključili Ugovor o klupskom kreditu broj: 3235915404 MPR- VP-NOVI-1/2024 od 18. lipnja 2014., kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 49.125.000,00 kn, namjenskih sredstava (za financiranje osnovnih sredstava (strojevi i uređaji) i obrtnih sredstava), i kojim je ugovoreno da zadnja rata dospijeva na naplatu 30. rujna 2024.,

- da se tužitelj obratio u kolovozu 2022. a zahtjevom za prijevremenu otplatu kredita, u skladu s odredbom čl. 2.2.5. predmetnog Ugovora, a I-tuženik Zagrebačka banka d.d. da ga je pismom namjera obavijestila o iznosu ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 8.760,48 eur,

- da je visina predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora bila propisana Odlukom I-tuženika Zagrebačke banke d.d. o tarifi naknada banke iz 2014., a u vrijeme prijevremene otplate Odlukom o tarifi naknada banke iz 2022., kojom je naknada za prijevremenu otplatu bila propisana u iznosu od 1% od iznosa kredita,

- da je predmetnu naknadu tužitelj podmirio I-tuženiku Zagrebačka banka d.d. 19. kolovoza 2022.

10./ Među strankama je sporno da li je osporavana ugovorna odredba ništetna, iz razloga na koje upire tužitelj, s posljedicom prava na povrat onoga što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

11./ Prije svega, prilikom utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, sud ništetnost utvrđuje na temelju činjenica koje stranke, dakle tužitelj, iznosi i kojima potkrjepljuje navode o razlozima zbog kojih ništetnost predlaže utvrditi jer je sud, iako nije vezan pravnom osnovom, vezan činjeničnom osnovom tužbe za utvrđenje ništetnosti (razlog iz odredbe čl. 186. st. 1. i 3. ZPP-a).

12./ Osporavanom odredbom čl. 2.2.5. predmetnog Ugovora predviđeno je pravo tužitelja prijevremeno otplatiti kredit, no uz uvjet plaćanja naknade za prijevremenu otplatu, i to, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge banke (I- tuženika Zagrebačka banka d.d.) za udio banke I-tuženika Zagrebačka banka d.d. u ovom kreditu.

13./ S obzirom da se nedvojbeno radi o u ugovoru o kreditu prije svega valja poći od odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) kojom je propisano da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.), da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), da je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), no u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

14./ Dakle, nedvojbeno je da je citiranom zakonskom odredbom, koja po ocjeni ovog suda nije dispozitivnog već prisilnog karaktera u cijelom svojem sadržaju, predviđeno pravo korisnika vratiti kredit prije roka. No, u slučaju korištenja ovog svojeg zakonskog prava, korisnik je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita zbog prijevremenog vraćanja kredita pretrpio. Međutim, ova se šteta, u skladu s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, ne može odnositi na kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer na temelju izričite citirane zakonske prisilne odredbe, banka nema pravo uračunati ove kamate u slučaju prijevremene otplate kredita.

15./ Stoga, po shvaćanju ovog suda, banka u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo na naknadu štete koja joj, uslijed otplate prije ugovorenog roka nastaje, no ta se naknada štete ne smije odnositi na naknadu neostvarenih ugovornih kamate, jer je navedeno izrijekom zabranjeno. Nije stoga u pravu tužitelj kada tvrdi da je njegovo zakonsko pravo otplatiti kredit prije ugovorenog roka (prijevremeno) i da stoga kod takove otplate ne postupa protivno ugovoru (protupravno u objektivnom smislu) pa da već stoga ne bi bila ispunjenja jedna o kumulativnih pretpostavki za njegovu odštetnu odgovornost (iz odredbe čl. 1045. ZOO-a).

16./ Međutim, šteta je, u skladu s odredbom čl. 1046. ZOO-a, umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla dobit) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Ako se navedeno dovede u vezu sa citiranim sadržajem odredbe čl. 1024. ZOO-a, to je zaključak ovog suda da u slučaju prijevremene otplate kredita kreditor svakako nema pravo na naknadu izmakle dobiti (neostvarenih ugovornih kamata uslijed povrata kreditnih sredstava prije roka), već iskl jučivo na naknadu obične štete, dakle onih troškova (izdataka) kreditora kojima se umanjuje njegova imovina, a povezanih s prijevremenom otplatom kredita.

17./ Načelno je stoga dopušten sporazum kojim bi sudionici ugovora o kreditu, u skladu s odredbom čl. 345. st. 3. ZOO-a, a uz uvažavanje vidova štete na naknadu kojih kreditor ima pravo (prema prisilnoj odredbi čl. 1024. ZOO-a, dakle obične štete, no ne i izmakle dobiti po osnovi zarade od ugovorne kamate), dogovorili najviši iznos naknade štete koji je korisnik dužan u slučaju prijevremene otplate naknaditi kreditoru, pri čemu taj iznos ne smije biti u u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno.

18./ Međutim, po shvaćanju ovog suda, osnovano ukazuje tužitelj da se osporavana ugovorna odredba ne može smatrati unaprijed postignutim sporazumom o visini naknade štete za slučaj prijevremene otplate kredita. Ugovorne se odredbe primjenjuju onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO-a), a iz osporavane ugovorene odredbe, kao niti drugih ugovornih odredaba koje su s njom u vezi, ne proizlazi da bi stranke prilikom ugovaranja predmetnog kredita predvidjele pravo tuženika na naknadu štete u slučaju prijevremene otplate kredita te za takav slučaj ugovorno odredile iznos naknade ove štete. Naime, iz ugovora ne proizlazi da bi se radilo o tvrdnji tuženika da u slučaju prijevremene otplate trpe štete, u čemu bi se šteta, kao posljedica prijevremene otplate sastojala, i da bi naknada za prijevremenu otplatu predstavljala dogovoreni (ili najviši dogovoreni) iznos naknade štete na koju u tom slučaju imaju pravo. Naime, ugovor određuje tek obvezu plaćanja, u slučaju prijevremenog raskida, naknade za prijevremeni raskid, a koja se naknada po svojoj visini određuje aktima tuženika, i to aktima Odlukom o naknadama za usluge koje obavlja II-tuženik HABOR ili Odlukom o tarifi naknada za usluge I-tuženika Zagrebačke banke d.d. Sam pojam i sadržaj Odluka tuženika na koje ugovor upućuje ukazuje da se ne radi s unaprijed ugovorom dogovorenom iznosu naknade štete za slučaj prijevremenog raskida jer se visina određuje odlukama tuženika o visini naknada za njihove usluge, a ne spominje se niti pojam štete, niti sadržaj štete niti visina naknade štete.

19./ Međutim, sve i da se prihvate navodi tuženika da se radi o ugovornoj odredbi kojom je unaprijed određena visina naknade štete koju trpe u slučaju prijevremene otplate kredita, takva je ugovorna odredba, iako načelno dopuštena, u konkretnom slučaju ništetna. Ovo stoga što se, s obzirom na ugovornu stipulaciju o naknadi za prijevremenu otplate, sve i da se radi o ugovornoj odredbi o naknadi štete kao posljedice prijevremene otplate iz predmetnog ugovora, a niti Odluka tuženika na koje ugovor glede visine ove naknade upućuje, ne može zaključiti radi naknade kojih vidova štete kao posljedice prijevremene otplate kredita bi se ova naknada naplaćivala. Imajući u vidu da tuženici nemaju pravo, u slučaju prijevremene otplate, na naknadu svih vidova štete koja ima uslijed prijevremene otplate može nastati, a u skladu s prethodno izloženim shvaćanjem vezanim uz odredbu čl. St. 4. 1024. ZOO-a, to iz sadržaja Ugovora nije, po shvaćanju ovog suda, moguće zaključiti da se predmetna naknada, sve i da predstavlja sporazum o naknadi štete, ne odnosi upravo na naknadu izmakle dobiti, a što je nedopušteno.

20./ Konačno i sami tuženici upiru da se ne radi o naknadi za usluge tuženika u vezi prijevremene otplate kredita, a što bi predstavljalo troškove na koje bi tuženici imali pravo kao naknadu obične štete, dakle za radnje koje moraju poduzeti kao posljedicu otplate prije ugovorenog roka vraćanja kredita, a koje im uzrokuju troškove, a koje radnje ne bi trebali poduzeti, pa im niti troškovi ne bi nastali, da je kredit vraćen u ugovorenom roku.

21./ Osim toga, tuženici niti tvrde niti dokazuju koje bi konkretne troškove, dakle umanjenje imovine kao običnu štetu, imali zbog prijevremene otplate predmetnog kredita, pa se i ne može prihvatiti da bi, bez određivanja radi naknade koje štete, stranke ugovorile najviši iznos naknade štete u smislu odredbe čl. 345. st. 3. ZOO-a. Načelno je moguće prihvatiti tvrdnju da takvi troškovi za tuženika nastaju, no tuženici su ih tada dužni činjenično odrediti, navođenjem koje umanjenje imovine trpe. Nadalje, kada je pravo jedne strane na naknadu pojedinih vidova štete ograničeno , kao u konkretnom slučaju u skladu s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, tim više, po shvaćanju ovog suda, u slučaju zaključivanja sporazuma o visini naknade štete mora biti nedvojbeno na koje se vidove štete se ugovorena visina naknade štete odnosi, odnosno da se njome ne ugovara visine naknade one štete na koju ugovorna strana, s obzirom na sadržaj prisilnog propisa, nema pravo.

22./ Zaključno, i iz navoda tuženika kojima opisuju svoje poslovanje kao kreditora i plasiranje kreditnih sredstva, ne proizlazi koji bi im konkretni izdaci, dakle troškovi u vidu umanjenja njihove postojeće imovine (obična šteta na naknadu koje bi imali pravo prema odredbi čl. 1024. ZOO-a), nastali zbog predmetne prijevremene otplate kredita. Nadalje, iz ovih navoda tuženika proizlazi upravo da zbog prijevremene otplate ostvaruju manje prihode, dakle da štetu trpe u vidu izmakle dobiti u poslovanju. Međutim, ako se ima u vidu da u kreditom poslovanju kreditor dobit ostvaruje upravo kroz naplatu ugovornih kamata za davanje sredstava na raspolaganje korisniku kredita, to valja imati u vidu da na naknadu štete kao posljedicu izmakle dobiti zbog prijevremene otplate kredita tuženici nemaju pravo.

23./ Slijedom navedenog, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, da tuženici izrijekom tvrde da se ne radi o naplati naknade za neke njihove usluge zbog prijevremene otplate kredita, već da se radi o ugovorenom iznosu naknade štete, a da iz ugovora i akata tuženika na koje ugovor upućuje nije moguće zaključiti koji bi se vidovi štete tako ugovorenom naknadom namirivali, pa dakle nije moguće zaključiti da se na opisani način ugovorenom naknadom štete ne namiruje i izmakla dobit zbog prijevremene otplate, a što je tuženicima nedopušteno, takva je ugovorna odredba ništetna jer je suprotna prisilnoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a, kojom je propisana ništetnost ugovorne odredbe koja je protivna Ustavu, prisilnom propisu ili moralu društva.

24./ Naime, suprotno bi tumačenje, omogućavanjem naknadnog stipuliranja ugovornog sadržaja, određivanjem vidova štete namirenju kojih navodno ugovorena naknada štete služi, omogućilo izbjegavanje prisilnog propisa iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je tuženicima, u konkretnom ugovornom odnosu, izrijekom nedopušteno ugovarati naknadu izmakle dobiti po osnovi ugovorenih kamata kao posljedice prijevremene otplate kredita. Stoga tuženici niti upiranjem da je naknada štete u vidu naknade za prijevremeni raskid ugovorena u znatno manjem iznosu od izmakle dobiti po osnovi ugovorenih kamata ne mogu otkloniti razloge ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

25./ Stoga je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti, a suviše je, po ocjeni ovog suda, formalno tumačenje tuženika da bi, citiranjem sadržaja ugovorne odredbe, utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtijevao u odnosu na pravo na prijevremenu otplatu. Nedvojbeno je da je sporan sadržaj ugovorne odredbe kojom je prijevremena otplata uvjetovana plaćanjem naknade za prijevremenu otplatu. Pri tome, valja imati u vidu i sadržaj pisma namjere I-tuženika Zagrebačka banka d.d. iz kojeg je nedvojbeno da prijevremenu otplatu, s posljedicom prestanka ugovornog odnosa i oslobađanje sredstava osiguranja, banka uvjetuje podmirenjem sporne naknade.

26./ Stranke ugovora o kreditu u parnicama radi utvrđenja ništetnosti nisu nužni suparničari na tuženoj strani pa navedena okolnost na koju ukazuju tuženici, jer jamci platci nisu obuhvaćeni, nije od utjecaja. Po ocjeni ovog suda, imajući u vidu značaj zabrane iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a, ne radi se o zabrani manjeg značaja, pa na utvrđenje ništetnosti svakako nije od utjecaja okolnost da je ugovor u cijelosti ispunjen kako tuženici tvrde (čl. 326. st. 2. ZOO-a).

27./ U odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl. 305. st. 5. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 159/13), kojom je propisano da ako potrošač, korisnik kredita, nakon primitka obavijesti o promjeni kamatne stope nije suglasan s navedenom promjenom, ima pravo u roku tri mjeseca od primitka obavijesti na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade kreditnoj instituciji, uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita , a u kom slučaju kreditna institucija nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata, valja navesti sljedeće. Prije svega, nema mjesta primjeni citirane odredbe jer se konkretno ne radi o ranijem prestanku ugovornog odnosa zbog promjene kamate stope. Osim toga, iz navedene odredbe ne proizlazi, suprotno shvaćanju tuženika, da bi kreditori imali pravo, u slučaju prijevremene otplate kredita iz nekog drugog razloga, uračunavati kamate suprotno prisilnoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Na isti način niti odredba čl. 308. st. 1. ovog Zakona, sukladno kojoj, za trajanja ugovornog odnosa kreditna institucija ne smije naplatiti potrošaču naknadu koja nije bila sadržana u Tarifi naknada u vrijeme zaključenja ugovora, ne znači da bi ugovaranjem plaćanja naknade tarifom kreditor mogao izbjeći učinak prisilnog propisa iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Naime, i prema smislu i prema sadržaju odredaba Zakona o kreditnim institucijama razvidno je da se ovim zakonskim odredbama nadopunjuje sadržaj općeg propisa iz odredbe čl. 1024. ZOO-a. Stoga, u konkretnom slučaju naplata predmetne naknade nije dopuštena jer je predviđena Tarifom koja je tužitelju bila poznata u vrijeme zaključivanja ugovora, već je nedopuštena jer je, s obzirom na način na koji je ugovorena, suprotna prisilnoj odredbi iz čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

28./ Kako se ne radi o protivnosti osporavane ugovorne odredbe dispozitivnoj, već prisilnoj zakonskoj odredbi, to je neosnovano pozivanje tuženika na trgovačke običaje (razlog iz odredbe čl. 12. st. 3. ZOO-a). Također, a s obzirom na razloge utvrđenja ništetnosti, nije od utjecaja okolnost da je tužitelj trgovac (razlog iz odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a) jer njegova obveza povećane pažnje ne otklanja ništetnost kao posljedicu protivnosti prisilnom propisu.

29./ S obzirom da je po shvaćanju ovog suda osporavana odredba ništetna jer je suprotna prisilnom propisu, to, jer nisu od utjecaja na donošenja odluke, nisu obrazlagane daljnje činjenice kojima tužitelj potkrjepljuje tvrdnju o ništetnosti, a tuženici je osporavaju. Stoga nisu od utjecaja okolnost vezane uz ništetnost iz razloga predviđenih odredbom čl. 296. ZOO-a, a vezano uz suprotnost osporavane odredbe načelu savjesnosti i poštenja, prouzročenu očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača, pojedinačno pregovaranje, odnosno jasnoću, razumljivost ili laku uočljivost. Također nije od utjecaja okolnost na koju upiru tuženici da je tužitelj s visinom naknade bio upoznat i da se aktima banke kojima je određena njezina visina nije mijenjala. Naime, tužitelj se i ne poziva na razloge ništetnosti iz odredbe čl. 270. ZOO-a jer ne tvrdi da bi banka naknadu jednostrano mijenjala u odnosu na visinu predviđenu prilikom zaključivanja ugovora .

30./ U odnosu na priloženu sudsku praksu prije svega valja ukazati da se različita pravna shvaćanja sudova zasnivaju na različitim činjeničnim utvrđenjima konkretnog slučaja, ta da odluke drugih sudova, naročito viših sudova, djeluju snagom svoje pravne uvjerljivosti glede danih razloga. U konkretnom se slučaju razlozi ništetnosti ne temelje na potrošačkoj zaštiti pa svakako nije ud utjecaja sudska praksa koja se u toj okolnost, glede odlučne činjenice vezane uz status potrošača, razlikuje od predmetnog slučaja. U odnosu na konkretne razloge za utvrđenje njištetnosti, a imajući u vidu i shvaćanja izražena u odlukama na koje se stranke pozivaju, ovaj je sud, polazeći o konkretnih činjeničnih utvrđenja, nastojao dati obrazložene razloge.

31./ S obzirom da je posljedica ništetnosti pravo na povrat primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO-a), ništetnost koje u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost cijelog ugovora, jer on bez ove odredbe može opstati , a ova odredba nije bila niti uvjet niti odlučujuća pobuda za zaključivanje ugovora (čl. 324. st. 1. ZOO-a), to tužitelj u odnosu na I-tuženika ima pravo na povrat plaćenog iznosa od 8.760,48 eur. Iz okolnosti na koje upiru tuženici, a imajući u vidu da pri tome i sami ukazuju na sudsku praksu koja potvrđuje njihovo pravno shvaćanje o valjanosti osporavane ugovorene odredbe, ne može se prihvatiti tvrdnja da bi tužitelj plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti, sve i da je bio u to vrijeme upoznat sa sudskom praksom na koju se u prilog svojeg pravnog shvaćanja o ništetnosti tužitelj poziva. Stoga nema zapreke iz odredbe čl. 1112. ZOO-a da tužitelj zahtijeva vraćanje. S obzirom da je za uzrok ništetnosti, u vidu zabrane naknađivanja izgubljene dobiti u slučaju prijevremene otplate, I-tuženik morao znati, to je isti nesavjesni stjecatelj pa zatezne kamate duguje počevši od izvršenog stjecanja, dakle od 19. kolovoza 2022. (čl. 1115. ZOO-a). Međutim, tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, već je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe pa se kamate duguju po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose.

32./ Slijedom navedenog, ocjenjujući da su odlučne činjenica na opisani način u dovoljnoj mjeri utvrđene i da nisu potrebni za utvrđenje činjenica o kojima ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, sud je odbio dokazni prijedlog I-tuženika za provođenje financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja iznosa preostale obveze korisnika kredita s osnove ugovorne kamate, koju bi korisnik kredita platio da je postupio u skladu s ugovorenim uvjetima, odnosno u skladu s ugovorenim rokom vraćanja iskorištenog iznosa novca, dakle na okolnost utvrđivanja predstavlja li naplaćena naknada iznos nedospjelih kamata za razdoblje od trenutka (prijevremenog) vraćanja kredita pa do dana ugovorenog dospijeća, odnosno financijskog vještačenja na okolnost visine štete koja mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala.

33./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora u (9.760,48 eur) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa). Pri tome, iako tužitelj prema tuženicima dijelom ističe i različite zahtjeve, razlika vrijednosti predmeta spora kao posljedica navedenog nije od utjecaja na visinu troškova naknadu kojih tužitelj potražuje od tuženika na jednake dijelove pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 161. st. 2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak za:

- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

- sastav podneska od 16. travnja 2025., kojim se obrazloženo očitovao na navode iz odgovora na tužbu (prema T.br. 8/1) u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu 4. rujna 2025 (T.br 9/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur, dakle ukupno 600,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u visini od 25% (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 750,00 eur.

34./ Nadalje, tužitelju je priznat i zatraženi trošak sudskih pristojbi, u iznosu od 67,03 eur, koje je tužitelj platio za tužbu, sve u skladu s odredbama Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.).

35./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka u iznosu od 817,03 eur, osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

36./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.