Poslovni broj: Pn-371/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka

SUD U RIJECI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u parničnom predmetu tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE iz Zagreba, Margaretska 3, OIB 02958272670, Regionalni ured Rijeka, Rijeka, Slogin kula 1, protiv tuženika DV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 20. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 638,84 EUR (slovima: šesto trideset osam eura i osamdeset četiri lipe) sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku kako slijedi:

- na iznos od 576,23 EUR od 24. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 7,42 EUR od 10. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 5,52 EUR od 6. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 6,07 EUR od 10. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 23,30 EUR od 8. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 1,89 EUR od 18. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 6,07 EUR od 6. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 6,17 EUR od 8. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 6,17 EUR od 7. kolovoza 2020. do isplate,

po stopi što od dospijeća pojedinih iznosa pa do 30. lipnja 2020. godine teče po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49 % godišnje, od 1. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po stopi od 7,50 % godišnje, od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po stopi od 6,15% godišnje, od 1. srpnja 2025. godine do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovome sudu 4. studenog 2022. godine zahtijeva da sud po provedenom dokaznom postupku obveže tuženika na isplatu 638,84 EUR sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je to opisano u tužbenom zahtjevu, kao i na naknadu troškova parničnog postupka.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je tuženik 25. prosinca 2019. godine oko 02,00 sata u Rijeci, na benzinskoj stanici INA-e u Osječkoj 67/3, fizički napao osiguranika tužitelja, oštećenog UV, na način da mu je zadao više udaraca po licu, zbog čega je oštećeni zadobio prijelom nosne kosti i površinske ozljede glave te je zatražio liječničku pomoć. Navodi da je tužitelj platio troškove liječenja osiguranika, dok je tuženik presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. Kmp-22/2020, proglašen krivim zbog kaznenog djela koje je tom prilikom počinio, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, uz primjenu uvjetne osude na vrijeme od dvije godine. Tvrdi da je sukladno članku 136. stavku 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila ozljedu osiguraniku tužitelja, pa kako je to učinio tuženik, zaključuje da je upravo tuženik odgovoran tužitelju za naknadu štete u vidu troškova liječenja osiguranika tužitelja UV. Opisuje i da se prije utuženja obratio tuženiku radi dobrovoljnog ispunjenja dugovanja, no tuženik iznos štete nije dobrovoljno podmirio.

3. Osporavanje tuženika tužitelj smatra neosnovanim i paušalnim, ukazujući prije svega na sadržaj pravomoćne presude donesene protiv tuženika u kaznenom postupku, kao i činjenicu da je tuženik tamo priznao krivnju, odnosno da je priznao da je fizički napao osiguranika tužitelja UV, te je u cilju da ga teško ozlijedi, udario ga najprije šakom u desnu stranu lica, od kojeg udarca je potonji pao na pod, nakon čega ga je udario i nogom u predjelu glave, uslijed kojih udaraca je UV zadobio prijelom nosnih kostiju, prijelom desne čeljusne kosti, desne jagodične kosti i zigomatičnog luka, mnogostruki prijelom lateralnog zida desne očne šupljine s pomakom, prijelom dna desne očne šupljine i prijelom desnog koronoidnog nastavka donje čeljusti. Stav je tužitelja da je prema tome, iz presude donesene u kaznenom postupku jasno utvrđeno da je tuženik nanio tjelesne ozljede oštećenom osiguraniku tužitelja, zbog kojih je osiguranik tužitelja zatražio liječničku pomoć, a što je evidentirano prijavom ozljede / bolesti, evidencijskim brojem prijave 2512/19 i posljedično nastalim troškovima zdravstvene zaštite radi liječenja osiguranika tužitelja, koje je tužitelj platio.

4. Tužitelj nadalje drži da je ovaj parnični sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kojom se optuženik oglašava krivim, i čime je dokazana odgovornost, odnosno osnov tužbenog zahtjeva. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ističe kako iz uvida u dostavljenu dokumentaciju jasno proizlazi da je visina dokazana dostavljenim računima na kojima je dostavljen knjigovodstveni dokaz da su računi plaćeni, a osim toga, napominje da je dostavio i izvod iz poslovnih knjiga koji to isto dokazuje. Napominje da je na dostavljenim računima vidljiva dijagnoza ozljede i dijagnostičko- terapijski postupci koji su izvršeni, te iznos troškova zdravstvene zaštite, a osim toga ovjerena je i knjigovodstvena potvrda da je račun plaćen i u kojem iznosu, zbog čega zaključuje da su i ovi prigovori tuženika neosnovani i paušalni. Smatra i kako nije dužan dokazivati da su računi plaćeni, jer je plaćanje računa za troškove zdravstvene zaštite zdravstvenim ustanovama zakonska obveza tužitelja kao javne ustanove s javnim ovlastima, koji u okviru svoje javne djelatnosti plaća račune zdravstvenim ustanovama u okviru javnog zdravstva, pa je teret dokaza da računi nisu plaćeni na tuženiku, a ne na tužitelju. U tom smislu poziva se i na članak 230. Zakona o parničnom postupku prema kojem isprave koje izdaje tužitelj (računi, potvrde o plaćanju, knjigovodstvene kartice) kao državni zavod (javna ustanova) u granicama svoje ovlasti i u zakonom i statutom propisanom obliku radi izvršavanja svoje javne ovlasti, predstavljaju i knjigovodstvene (računovodstvene) isprave koje sadrže pisani trag o nastaloj promjeni u bilanci tužitelja te su time dokaz o izvršenom plaćanju, pa se teret dokaza da plaćanje nije izvršeno seli na tuženika.

5. Posebno naglašava da tuženik u odgovoru na tužbu ne konkretizira radi čega osporava visinu tužbenog zahtjeva, iako je jasno da se radi o troškovima liječenja koji su nastali tjelesnom ozljedom za koju je bila potrebna hitna intervencija jer se radilo o prijelomu nosa i kosti te je oštećeni morao bez odgode zatražiti liječničku pomoć koja se vrši u okviru javne obvezne zdravstvene zaštite i koju doktor koji zaprimi tog oštećenog ne može odbiti. Zaključuje da je stoga, radi same svoje djelatnosti i moralne obveze, KBC Rijeka morao provesti liječenje i zaprimiti oštećenog te provesti sve nužne mjere koje su bile potrebne da bi se sanirale ozljede. Pojašnjava da se kod oštećenika tužitelja radilo o ozljedi nosa za koju je bila potrebna medicinska obrada prema računima, znači skeletna radiografija, obrada ozljeda i kontrolni pregledi po prijelomu nosa koji su bili obrađeni i pod dijagnozom površinske ozljede glave, u što ulazi i ozljeda nosa. Što se tiče računa za dijagnozu reakcije na teški stres, navodi kako je očito i normalno da je oštećenik kod takvog napada reagirao stanjem stresa. Pojašnjava i da se ostali računi odnose na kontrolne jednostavne preglede doktora koji su po mišljenju liječnika bili potrebni tako da je prigovor tuženika potpuno neosnovan jer je točno vidljivo na koga se odnosi račun, koji su zahvati obavljeni, koja dijagnoza prati koje liječenje i obradu, a tužitelj je dostavio i dokaze da su računi plaćeni.

6. Ukazuje posebno da se radi o sustavu javnog zdravstva te je račune tužitelj dužan platiti, dok je bolnica po dolasku ozlijeđenog dužna provesti liječenje i obradu, a ne pacijenta odbiti i ne liječiti. Stoga tužitelj smatra da se troškovi liječenja nalaze u uzročno-posljedičnoj vezi s ozljedom, bili su osnovani i potrebni, a bilo kakvo daljnje predlaganje dokaza u ovom postupku ne bi bilo svrsishodno niti ekonomično jer bi se radilo samo o odugovlačenju postupka i stvaranju nepotrebnih dodatnih troškova, koji bi nastali samo radi paušalnih i neosnovanih navoda tuženika što nisu potkrijepljeni nijednim konkretnim primjerom da bi ijedna stavka iz računa bila nepotrebna. U tijeku postupka navodi i kako je detaljno obrazložio razloge koji ukazuju na opravdanost troškova i njihovu povezanost sa samim događajem, te drži da je potrebno tuženika pozvati da se detaljno očituje koje stavke tužitelja osporava.

7. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka ukazuje da se tuženik nije očitovao, niti je obrazložio zašto osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, naglašavajući da je u cijelosti podmirio račune prema zdravstvenim ustanovama. U tom smislu ukazuje i na stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-197/2024, a u kojoj je kako navodi, zauzet stav da tužitelj nije dužan dokazivati opravdanost učinjenih troškova, već da se teret tih dokaza nalazi na tuženiku. Stoga, kako je dostavio specifikaciju kao i dokaz o izvršenoj uplati, a iz kaznenog predmeta proizlazi postojanje kaznene odgovornosti tuženika, to predlaže na glavnoj raspravi pročitati sve isprave priložene spisu, provesti uvid u ovosudni predmet posl. br. Kmp-22/2020, a po provođenju glavne rasprave, istu zaključiti i usvojiti tužbeni zahtjev, uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

8. U odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, tvrdeći da tužitelj nije priložio dokumentaciju koja bi jasno i nedvosmisleno potkrjepljivala tužbeni zahtjev. Ovo iz razloga što nije vidljivo na što se odnosi pojedina uplata, niti iz isplatnica proizlazi da bi se radilo o troškovima liječenja osiguranika tužitelja UV, baš za ozljedu koja je navodno nastala predmetnim događajem. Tuženik je stoga predložio odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na plaćanje parničnog troška dok je nakon davanja odgovora na tužbu, u daljnjem tijeku ove parnice zauzeo pasivan stav te se zakazanim ročištima nije odazivao.

9. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem svih isprava priloženih spisu, izvršen je uvid u ovosudni predmet posl. br. Kmp-22/2020, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, a i prema ocjeni ovoga suda predmet je raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke.

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Naime, u ovom postupku sud je iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava utvrdio slijedeće:

- da je tuženik presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. Kmp-22/2020 od 26. veljače 2021. godine, potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Kžmp-38/2021 od 19. listopada 2021. godine, proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom iz članka 118. stavak 1. KZ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, uz primjenu uvjetne osude na vrijeme od dvije godine,

- prema činjeničnom opisu kaznenog djela tuženik je proglašen krivim što je dana 25. prosinca 2019. godine, oko 02,00 sata u Rijeci, u ulici Osječka 67/3, na benzinskoj postaji "Ina – Škurinje", ničim izazvan, napao oštećenika UV, te je u cilju da ga teško tjelesno ozlijedi, udario ga najprije šakom u desnu stranu lica, od kojeg udarca je potonji pao na pod, nakon čega ga je udario i nogom u predjelu glave, uslijed kojih udaraca je UV zadobio prijelom nosnih kostiju, prijelom desne čeljusne kosti, desne jagodične kosti i zigomatičnog luka, mnogostruki prijelom lateralnog zida desne očne šupljine s pomakom, prijelom dna desne očne šupljine i prijelom desnog koronoidnog nastavka donje čeljusti, koje ozljede svaka za sebe i u ukupnom zbiru predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu,

- nadalje, iz sadržaja kaznenog predmeta vidljivo je da je tuženik kao okrivljenik priznao kazneno djelo u cijelosti, na način kako mu se stavljalo na teret optužnicom, smatrao se krivim te je istaknuo da je djelo počinio, na način, u vrijeme i na mjestu kako je navedeno u optužnici, izrazivši žaljenje i kajanje zbog počinjenog,

- tuženik kao okrivljenik nije izjavljivao žalbu protiv prvostupanjske presude, već se suglasio s predloženom sankcijom, no žalbu zbog odluke o kazni, koja je u konačnici odbijena gore citiranom presudom Županijskog suda u Zagrebu, izjavio je državni odvjetnik,

- nadalje, iz prijave ozljede / bolesti KBC Rijeka od 25. prosinca 2019. godine upućene tužitelju (list 5 spisa) proizlazi da je osiguranik tužitelja UV zaprimljen na bolničko liječenje radi hematoma na licu i zadobivenih ozljeda glave koje je dobio rukama od strane drugih osoba,

- iznos troškova liječenja osiguranika tužitelja UV vidljiv je iz ispisa troškova liječenja u bolnici (list 12-13, 62-63 spisa) u kojem su detaljno nabrojani svi dijagnostičko-terapijski postupci učinjeni od strane KBC Rijeka radi saniranja ozljeda UV, kao i sav utrošeni materijal i medicinski preparati korišteni u liječenju te njihova cijena, a jednako proizlazi i iz ispisa troškova liječenja specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite (list 15, 17, 19, 26, 28) i računa KBC Rijeka za liječenje akutno oboljelih (list 30-35, 56-61 spisa),

- nadalje iz pregleda realiziranih recepata (list 6, 21 spisa), ispisa stavki po broju dokumenta što se odnosi na troškove plaćene ljekarnama (list 8-11, 22-24 spisa), kao i ispisa stavki tužitelja što se odnose na KBC Rijeka (list 14, 16, 18, 20, 25, 27, 29 spisa), vidljivo je da je na citiranim stavkama navedeno da je sve dostavljene račune tužitelj platio.

12. Tuženik dakle, u tijeku ovog postupka ne osporava svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja, a koja je između ostalog utvrđena i pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci posl. br. Kmp-22/2020 od 26. veljače 2021. godine, gdje je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom iz članka 118. stavak 1. KZ. Tuženik dakle ne spori da je bez ikakvog povoda, osiguraniku tužitelja UV, šakama i nogama zadao ozljede i to prijelom nosnih kostiju, prijelom desne čeljusne kosti, desne jagodične kosti i zigomatičnog luka, mnogostruki prijelom lateralnog zida desne očne šupljine s pomakom, prijelom dna desne očne šupljine i prijelom desnog koronoidnog nastavka donje čeljusti, dakle takve ozljede koja svaka za sebe i u ukupnom zbiru predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu. Ono što tuženik u tijeku postupka spori je visina učinjenih troškova u liječenju osiguranika tužitelja.

13. Tuženik ovaj svoj prigovor temelji na tvrdnji da tužitelj nije priložio dokumentaciju koja bi jasno i nedvosmisleno potkrjepljivala tužbeni zahtjev, odnosno da se isplate odnose upravo na troškove liječenja osiguranika tužitelja UV.

14. Tužitelj nije u pravu kada tvrdi da su isprave koje je dostavio - ispis troškova liječenja u bolnici, ispis troškova liječenja specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite, računi KBC Rijeka za liječenje akutno oboljelih, pregled realiziranih recepata, ispis stavki po broju dokumenta što se odnosi na troškove plaćene ljekarnama i troškove plaćene KBC Rijeka, predstavljaju javne isprave. U tom smislu pogrešno je i pozivanje tužitelja na sudsku praksu, pa tako i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-197/2024 od 8. svibnja 2024. godine, jer navedena odluka, protivno tome, potvrđuje stav da računi tužitelja nemaju u odnosu na sadržaj te takve potvrde plaćenog značaj javne isprave iz članka 230. ZPP, prema kojem određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: "u dijelu u kojemu je u propisanom obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u kojemu ju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu") ili u dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji je "posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama"). Stav je sudske prakse da se stoga takav značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen. No iako račun tužitelja s potvrdom o plaćanju računa nema dokaznu snage javne isprave u smislu članka 230. ZOO, on predstavlja dokaz, kao i svaki drugi dokaz što je izveden u postupku.

15. Tuženiku se prema tome ne može oduzeti pravo dokazivati suprotno, no imajući u vidu položaj, ovlasti i odgovornosti tužitelja u provedbi prava osiguranika u poslovima obveznog zdravstvenog osiguranja svih osoba koje u Republici Hrvatskoj imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje, valjalo je ocijeniti i dati razloge zbog čega kraj takvog položaja tužitelja u sustavu javnog zdravstva, njegove isprave ne bi imale onaj stupanj vjerodostojnosti koji može izvan svake razumne sumnje dovesti do zaključka da su utuženi izdaci za liječenje zaista i plaćeni zdravstvenim ustanovama također iz sustava javnog zdravstva (arg. ex rješenja VSRH posl. br. Rev-197/2024 od 8. svibnja 2024. godine). U tom smislu sama činjenica što je tužitelj radi utvrđivanja činjenice plaćanja troškova, a time i visine tužbenog zahtjeva, odustao od prijedloga za provođenjem sudskomedicinskog i financijsko-knjigovodstvenog vještačenja ili drugog dokaza izuzev čitanja isprava, nije dostatna za zaključak o tome da tužitelj svoje potraživanje nije dokazao.

16. Ovo iz razloga što iz odredbe članka 97. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13, 137/13 i 98/19, na snazi u vrijeme izvršenih plaćanja, dalje: ZOZO) slijedi da poslove provedbe prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja utvrđene tim zakonom obavlja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Nadalje tom odredbom propisano je da je Zavod javna ustanova na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, ako tim zakonom nije drukčije utvrđeno te Zavod ima svojstvo pravne osobe s pravima, obvezama te odgovornošću utvrđenom zakonom i Statutom. Stavkom 4. istog članka propisano je da u rješavanju o pravima i obvezama osiguranih osoba iz obveznoga zdravstvenog osiguranja tužitelj ima javne ovlasti.

17. Prema odredbi članka 98. ZOZO u provedbi prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja Zavod obavlja osobito sljedeće poslove: 1) provodi politiku razvoja i unapređivanja zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, 2) obavlja poslove u vezi s ostvarivanjem prava osiguranih osoba, brine se o zakonitom ostvarivanju tih prava te im pruža stručnu pomoć u ostvarivanju prava i zaštiti njihovih interesa, 3) planira novčana sredstva obveznoga zdravstvenog osiguranja te plaća usluge ugovornim subjektima Zavoda na temelju ispostavljenih računa i povijesti bolesti, otpusnih pisama, odnosno druge odgovarajuće dokumentacije, 4) predlaže ministru nadležnom za zdravlje opseg prava na zdravstvenu zaštitu iz članaka 19., 20., 22. i 23. ovoga Zakona, 5) daje prijedlog ministru nadležnom za zdravlje za izradu plana i programa mjera zdravstvene zaštite iz obveznoga zdravstvenog osiguranja te plana i programa mjera specifične zdravstvene zaštite, 6) daje mišljenje osnivaču zdravstvene ustanove o opravdanosti osnivanja zdravstvene ustanove u mreži javne zdravstvene službe te daje mišljenje zdravstvenom radniku o opravdanosti osnivanja privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe, 7) obavlja poslove ugovaranja s provoditeljima zdravstvene zaštite, 8) utvrđuje cijenu zdravstvene zaštite u ukupnom iznosu za punu vrijednost pojedine zdravstvene usluge iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, uz suglasnost ministra nadležnog za zdravlje, 9) osigurava provedbu propisa Europske unije i međunarodnih ugovora u dijelu koji se odnosi na obvezno zdravstveno osiguranje, 10) obavlja nadzor nad ispunjavanjem ugovornih obveza ugovornih subjekata Zavoda sukladno ovome Zakonu, propisima donesenim na temelju ovoga Zakona, općim aktima Zavoda i sklopljenom ugovoru, 11) provodi istraživanja, statističke obrade i izrađuje izvješća u vezi ostvarivanja prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, kao i 12) uređuje ostala pitanja vezana uz ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.

18. Stoga je imajući u vidu položaj, ovlasti i odgovornosti tužitelja u provedbi prava osiguranika u poslovima obveznog zdravstvenog osiguranja svih osoba koje u Republici Hrvatskoj imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje, valjalo ocijeniti postoje li razlozi koji bi kraj opisanog položaja tužitelja u sustavu javnog zdravstva, ispravama koje izdaje tužitelj oduzimale taj stupanj vjerodostojnosti koji bi izvan svake razumne sumnje doveo do zaključka da su utuženi izdaci za liječenje bili opravdani, te da su zaista i plaćeni zdravstvenim ustanovama također iz sustava javnog zdravstva (jednako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. br. Rev-1068/2021 od 8. ožujka 2023. godine, potom rješenju posl. br. Rev-644/2022 od 20. rujna 2022. godine i rješenju posl. br. Rev-111/2022 od 19. travnja 2022. godine).

19. I ovaj sud zaključuje da između ozljeda osiguranika tužitelja UV i dostavljene medicinske dokumentacije, kao i specifikacije učinjenih troškova liječenja KBC Rijeka te potvrda o isplati tužitelja, postoji uzročna povezanost s događajem od 25. prosinca 2019. godine, kada je tuženik bez ikakvog povoda nanio osiguraniku tužitelja UV višestruke teške tjelesne ozljede. Naime, iz troškova liječenja u bolnici (list 12-13 i 15 te 30-35 spisa) proizlazi da je UV u vremenu od 25. prosinca 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine učinjen niz dijagnostičkih i laboratorijskih pretraga (npr. nalaz krvne slike, određivanje glukoze u serumu, vađenje natrija, kreatinina, ureje, kalija, ispitivanje seruma, klora, određivanje krvne grupe, intravenozna primjena antibiotika), kao i niz terapijskih postupaka (CT glave, skeletna radiografija, otvorena i zatvorena repozicija kostiju, zamjena nosnog zavoja, podučavanje oralne higijene, odstranjenje nosnog zavoja, procjena samostalnosti i cjelovitosti kože itd.), s primijenjenim lijekovima (Clexane, Cefazolin, Octenisept otopine za dezinfekciju, Diclac itd.), što kada se dovede u vezu s činjenicom da je osiguranik tužitelja UV u KBC Rijeka boravio od 25. prosinca 2019. do 31. prosinca 2019. gdje je liječen na Klinici za maksilofacijalnu i oralnu kirurgiju, Odjelu za maksilofacijalnu kirurgiju s intenzivnom njegom (otpusno pismo na listu 24 spisa), tada je jasno da svi navedeni troškovi liječenja jesu u uzročno-posljedičnoj vezi s događajem. Naime, sam štetni događaj dogodio se 25. prosinca 2019. godine, pa je i bez provođenja medicinskog vještačenja jasno postojanje nedvojbenog kontinuiteta od inicijalne medicinske dokumentacije u KBC Rijeka te nadalje, uključujući i daljnji specijalistički pregled psihijatra od 12. veljače 2020. godine (nalaz na listu 94 kaznenog spisa) kojem se osiguranik tužitelja obratio radi reakcije na teški stres izazvan napadom, a u kojem se jasno navodi da je osiguraniku tužitelja to bio prvi pregled psihijatra, kao i kasnije kontrole maksilofacijalnog kirurga od 8. siječnja 2020. godine i 22. siječnja 2020. godine kada je osiguraniku tužitelja ordinirana i daljnja kontrola za mjesec dana (nalazi na listovima 94-95 kaznenog spisa) i na što se odnose računi za specijalističke preglede s listova 17, 19 i 24 spisa, s time što je nesporno da je osiguranik tužitelja i kasnije imao potrebu za kontrolom specijalista u KBC Rijeka (računi na listovima 26 i 28 spisa). Očito je dakle, da su i troškovi dijagnostičko – terapijskih postupaka povezani s nezgodom nastali nakon otpusta UV iz bolnice, nastali upravo kao posljedica događaja kojeg je izazvao tuženik. Na koncu, tuženiku se napominje da je iz iskaza UV danog u kaznenom postupku 25. veljače 2020. godine, dva mjeseca nakon događaja, razvidno da je imenovani operiran, da mu je u gornju čeljust ugrađena pločica, da zbog zadobivenih ozljeda nije mogao normalno jesti ni piti, nakon napada tuženika ne može potpuno otvarati usta te se u vrijeme davanja iskaza i dalje nalazio na bolovanju, što su sve posljedice teških tjelesnih ozljeda koje mu je nesporno nanio tuženik. Osim toga, osiguranik tužitelja je nesporno imao potrebu i za utroškom lijekova prema dostavljenoj specifikaciji utrošenih lijekova u KBC Rijeka, kao i ljekarnama.

20. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nije u konkretnom slučaju dokazao da je utuženi iznos uistinu i platio zdravstvenim ustanovama. Na okolnost visine troškova liječenja tužitelj je pored pregleda realiziranih recepata u ljekarnama i ispisa troškova liječenja u bolnici i troškova liječenja specijalističko konzilijarne zdravstvene zaštite, dostavio u spis izvode iz knjigovodstvenih kartica (stavke po broju dokumenta), kao i račun za liječenje akutno oboljelih, koje isprave doduše, ne predstavljaju javne isprave u smislu članka 230. ZPP, no čiji sadržaj je sud ocijenio analizirajući njihov sadržaj i ukupnost drugih provedenih dokaza.

21. Pogrešno je shvaćanje tuženika da te isprave same za sebe ne predstavljaju valjani dokaz o plaćenim troškovima liječenja, jer da bi se radilo o jednostranim ispravama koje je izdao sam tužitelj. Ovo iz razloga jer u parničnom postupku vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza iz Zakona o parničnom postupku, koji u pravilu, unaprijed ne određuje dokaznu vrijednost pojedinih dokaznih sredstava, što znači da i isprave sačinjene od strane tužitelja kojima on dokazuje svoje tvrdnje o odlučnim činjenicama također mogu biti dokaz u postupku. Takve isprave, zajedno s ostalim dokazima, sud je dužan ocijeniti sukladno članku 8. ZPP. U tom smislu, tuženiku se ukazuje da u naznaci da je plaćen, račun sadrži shvaćanje tužitelja o plaćanju, pa mu se u tome dijelu može dati značaj isprave, iako ne javne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-977/2016-2 od 19. studenog 2019.). Naime, svi izvodi iz knjigovodstvenih kartica tužitelja (stavke po broju dokumenta) na listovima 8-11, 14, 16, 18, 20, 22-23, 25, 27 i 29 spisa sadrže oznaku tužitelja da su plaćeni i to 9. siječnja 2020. godine, 7. veljače 2020. godine, 23. siječnja 2020. godine, 5. ožujka 2020. godine, 7. svibnja 2020. godine, 5. svibnja 2020. godine, 17. lipnja 2020. godine i 6. kolovoza 2020. godine, a pregledi realiziranih recepata u ljekarnama i troškova liječenja specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite u sebi sadrže i naznaku HZZO broja računa po kojima se kasnije vršilo plaćanje.

22. S druge strane, tuženik je u ovom sporu samo paušalno osporio činjenicu da su predmetni troškovi podmireni, ali pri tome nije predložio izvođenje nijednog dokaza kojima bi osporio dokaze o plaćanju koje je tijekom spora dostavio tužitelj, niti je konkretizirao svoje razloge zbog kojih drži da računi ne bi bili plaćeni, odnosno da se ne odnose na saniranje ozljeda UV koje je izazvao upravo tuženik.

23. U sudskoj praksi, posebice gore citiranim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet je stav da premda tužiteljeve isprave nemaju značaj javnih isprava, one ipak s obzirom na položaj tužitelja u sustavu javnog zdravstva predstavljaju određen dokaz vjerodostojnosti da su utuženi izdaci zaista i plaćeni, a tuženiku se pri tome ne može oduzeti pravo dokazivati suprotno. Međutim, kako tuženik u ovom predmetu nije predložio izvođenje niti jednog dokaza kojim bi doveo u sumnju istinitost dokaza kojima tužitelj dokazuje činjenicu plaćanja troškova liječenja, već je samo paušalno osporio visinu potraživanja tužitelja, ocjena je ovoga suda da je tužitelj dostavljenim ispravama dokazao činjenicu da su podmireni svi utuženi troškovi liječenja osiguranika tužitelja UV koji se odnose na troškove saniranja ozljeda izazvanih po tuženiku (jednako u istovjetnoj pravnoj situaciji, a nakon donošenja ukidne revizijske rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Pž-2881/2023 od 27. rujna 2023. godine).

24. Time je ujedno utvrđena i odgovornost tuženika za naknadu štete koja se odnosi na troškove liječenja koje je tužitelj isplatio radi liječenja svog osiguranika UV. Naime, sukladno članku 136. stavku 1. ZOZO tužitelj je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe, pa je jasno da je upravo tuženik dužan isplatiti tužitelju naknadu troškova liječenja njegovog osiguranika. Pored glavnice potraživanja, tužitelju pripadaju i zatezne kamate počevši od slijedećeg dana kada su pojedina plaćanja izvršena jer je tuženik tada pao u zakašnjenje, sve kako je to tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom, a prema datumima plaćanja obrazloženim u točki 21. ove presude. Zatezne kamate tužitelju su dosuđene primjenom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu su svi iznosi izraženi u eurima izračunati prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR. Rok za dobrovoljno ispunjenje određen je na 15 dana jer je sukladno članku 328. stavku 1. ZPP to rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe.

25. O parničnom trošku sud nije odlučivao jer tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije potraživao određeni parnični trošak.

26. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 20. listopada 2025. godine

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Ova odluka može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.