REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U

ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-678/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja AĆ, vl. obrta " [obrt]", [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnici Ivani Štih, odvjetnici iz OD Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 4. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja odvjetničkog vježbenika KĆ i punomoćnice tuženika, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 527,50 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 9. veljače 2024. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.014,81 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 20. listopada 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1./ Tužitelj je 3. travnja 2024. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi, u bitnome, da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 6. prosinca 2023., oštećeno vozilo registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu ŽĆ. Štetu na vozilu da je dužan naknaditi tuženik, kao odgovorni osiguratelj, temeljem ugovora o osiguranju zaključenog sa štetnikom. Vozilo je vlasnik odlučio popraviti kod tužitelja koji je za izvršeni popravak vozila izdao račun na iznos od 2.388,95 eur. Međutim, tuženik je po navedenom računu izvršio isplatu troškova potrebnih za popravak vozila u visini od 1.861,45 eur. Preostala je razlika od 527,45 eur, utužena u ovom postupku, a posljedica je različite cijene radnog sata potrebnih servisnih radova po kojoj tuženik obračunava odštetu. S obzirom da je oštećeni vlasnik ugovorom o ustupu potraživanja tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi isplate naknade štete temeljem predmetnog računa izdanog radi popravka vozila, tužitelj od tuženika potražuje isplatu preostalog iznosa potrebnog za izvršeni popravak vozila, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 9. veljače 2024. do isplate, po stopi mjerodavnoj za ostale odnose.

2./ U odgovoru na tužbu tuženik osporava aktivnu i pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Naime, smatra da iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da bi tuženik bio odgovorni osiguratelj. Osporava visinu potraživanja. U bitnome, ističe da je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila, na istom području, kod servisera iste kvalitete, no za nižu cijenu od one po kojoj je vozilo popravljeno kod tužitelja. Osporava vjerodostojnost tužiteljevog cjenika.

3./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: sudska praksa (list 8-23, 27-49, 52-57, 107-120 spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2022. (list 23-26 spisa), očitovanje Agencije za nadzor financijskih usluga (list 50-51 spisa), tužiteljev račun (list 59 spisa), potvrda o plaćanju i ponuda tuženika (list 60 i 65 spisa), izvid štete (list 61 spisa), prepiska stranaka (list 62 -63 spisa), cjenik (list 64 spisa), ugovor o ustupu tražbine i obavijest (list 66-69 spisa), računi drugih servisa (list 78-80, 85-106, 121-123 spisa). Nadalje, proveden je dokaz vještačenjem, po stalnom sudskom vještaku za promet Igoru Jakopliću, koji je svoj nalaz i mišljenje dao u pisanom obliku (list 132-134, 146-151), te se, povodom prigovora tuženika, očitovao i usmeno na ročištu (list 152-154 spisa).

4./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP) , ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5./ Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom naknade štete, u visini preostalog dijela računa ispostavljenog za popravak vozila , od tuženika kao odgovornog osiguratelja.

6./ Među strankama je sporna pasivna legitimacija tuženika kao odgovornog osiguratelja, aktivna legitimacija tužitelja kao novog vjerovnika, odgovornost tuženikovog osiguranika, dakle osnovanost zahtjeva. Nadalje, sporna je i visina zahtjeva odnosno cijena radnog sata po kojoj je tuženik kao osiguratelj dužan izvršiti plaćanje naknade štete u visini troškova potrebnih za popravak vozila. Tuženik naime smatra da cijena radnog sata po kojoj tužitelj vrši popravke na odgovara prosječnim cijenama na tržištu mjerodavnom za popravak vozila. Ovo stoga što da postoje servisi koji popravke obavljaju i po nižim cijenama, a odabirom skuplje usluge popravka da je sam oštećenik doprinio visini nastale štete.

7./ Tužitelj u tužbi tvrdi da je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] oštećeno u prometnoj nezgodi koja se dogodila 6. prosinca 2023., slijedom čega da se vlasnik ovog vozila obratio tuženiku kao osiguratelju, odgovornom temeljem ugovora o osiguranju zaključenog sa štetnikom. Dakle, proizlazi da je vozilo registarske oznake oštećeno u prometnoj nezgodi, a da je tuženik, kao osiguratelj štetnika, odgovorni osiguratelj. Ako se ima u vidu da su sudionici u prometu, vlasnici odnosno korisnici vozila dužni zaključiti obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti za štete nanesene trećim osobama (čl. 2. st. 1. toč. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, 155/2023, dalje ZOOP)), to proizlazi iz tužiteljevih navoda je da tuženik upravo odgovorni osiguratelj na temelju ugovora o obveznom automobilskom osiguranju zaključenog s osobom koja je uporabom vozila u prometnoj nezgodi od 6. prosinca 2023. prouzročila štetu na vozilu registarske oznake [registarska oznaka].

8./ Svakako je neosnovano tuženikovo isticanje prigovora promašene pasivne legitimacije kao odgovornog osiguratelja, imajući u vidu da je izvida štete učinjenog kod tuženika 9. siječnja 2024., u kojem je naveden upravo 6. prosinca 2023. kao dan nezgode temeljem koje se šteta prijavljuje, kod tuženika izvršen pregled vozila registarske oznake [registarska oznaka], zaveden pod tuženikovom oznakom i brojem štete 230510516441/2, a da je potom iz tuženikovog očitovanja od 25. siječnja 2024. utvrđeno da je isti obavijestio oštećenika ŽĆ da je za štetu prijavljenu pod brojem navedenim u predmetnom izvidu štete utvrdio pravnu osnovanost zahtjeva, dakle da postoji odgovornost njegovog osiguranika za nastanak predmetne prometne nezgode, uz ponudu odštete u iznosu od 1.861,45 eur. Potom je tuženik 31. siječnja 2024., uz navođenje predmetne oznake štete i da je račun popravka umanjen za više zatraženo po osnovi cijene radnog sata, izvršio plaćanje ponuđenog iznosa naknade štete tužitelju po osnovi uplate temeljem računa za popravak vozila.

9./ S obzirom na opisano postupanje tuženika, koji je povodom odštetnog zahtjeva vezanog uz predmetni štetni događaj, utvrdio pravnu osnovu za naknadu štete, odnosno odgovornost njegovog osiguranika, koju je potom i isplatio, u iznosu koji je smatrao potrebnim, neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije, jer pogrešno smatra tuženik da iz navoda tužbe i priloženih dokaza njegova odgovornost kao osiguratelja ne bi proizlazila. Pri tome, tuženik vezano uz prigovor promašene pasivne legitimacije u ovom dijelu nije iznio drugih činjenica niti predložio dokaza kojima bi prigovor potkrijepio prigovor, a što je, u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP - a, bio dužan učiniti. Dakle, u konkretnom je slučaju, kod opisanog postupanja tuženika, koji je povodom prijave štetnog događaja i izvršenog izvida štete oštećenika ŽĆ obavijestio da je utvrdio da postoji njegova odgovornost kao osiguratelja i odštetu isplatio u iznosu koji smatra primjerenim, očito je neosnovano tuženikovo osporavanje pasivne legitimacije i odgovornosti.

10./ Iz tužiteljevih navoda proizlazi nadalje da se, nakon predmetne prometne nezgode i izvršenog izvida štete kod tuženika, vlasnik oštećenog vozila ŽĆ odlučio vozilo registarske oznake [registarska oznaka] popraviti kod tužitelja, te da je tužitelj nakon izvršenog popravka vozila izdao račun za troškove popravka u iznosu od 2.388,95 eur, pod brojem 28/VP/1 eur. U ovom su računu radni sati za limarski i lakirerski rad obračunati po cijeni od 40,00 eur (uvećano za PDV), koja cijena je navedena i u tužiteljevom cjeniku od 2. siječnja 2024.

11./ Imajući u vidu prethodno navedenim izvidom štete tuženika predviđen potreban broj radnih sati (limarskih radova od 12,90 sati i autolakirerskih radova od 8,20 sati), razvidno je da su predmetnim računom za izvršeni popravak vozila obračunati troškovi popravka u skladu s tuženikovih izvidom štete glede potrebnih radnih sati. Osim toga, imajući u vidu tuženikovo postupanje, isplatom temeljem predmetnog računa za izvršeni popravak vozila i pri tome navedeno tuženikovo očitovanje da je račun umanjen po osnovi cijene radnog sata, očito je da tuženik nije osporavao da bi popravak bi učinjen u skladu s izvidom štete, dakle nije osporavao osnovanost učinjenih troškova za popravak vozila uslijed oštećenja nastalih u predmetnom štetnom događaju, već je osporio obvezu plaćanja radnih sati potrebnih za popravak za iznos od 527,50 eur.

12./ Ustupom je tužitelj stekao predmetnu tražbinu, koju je prema tuženiku, kao odgovornom osiguratelju, imao vlasnik oštećenog vozila registarske oznake [registarska oznaka], a po osnovi naknade potrebnih troškova za popravak vozila. Naime, a kako proizlazi iz odredaba Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 1. veljače 2024. i činjenica na kojima tužitelj predmetni tužbeni zahtjev osniva, ŽĆ, kao vlasnik vozila registarske oznake [registarska oznaka], ima prema tuženiku, kao odgovornom osiguratelju, tražbinu po osnovi naknade štete u visini troškova potrebnih za popravak njezinog vozila, na temelju računa koji joj je tužitelj, kao serviser, izdao za učinjeni popravak vozila. Predmetnu svoju tražbinu, dakle prema tuženiku kao odgovornom osiguratelju po osnovi isplate naknade štete u visini troškova potrebnih za popravak vozila, vlasnik vozila ustupio je tužitelju, u skladu s odredbom čl. 80. st. 1. u vezi s čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO), dakle radi ispunjenja njegove obveze, kao vlasnika vozila prema tužitelju, koji je izvršio popravak vozila, isplatiti mu naknadu za učinjeni popravak vozila, temeljem izdanog računa.

13./ Radi utvrđenja među strankama sporne, a odlučne činjenice visine cijene radnog sata za autolimarske i autolakirerske radove popravka vozila u spornom razdoblju na predmetnom tržištu mjerodavnom za popravak vozila, provedeno je prometno vještačenje. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvatio, ocjenjujući da je vještak, na objektivan način i u skladu s pravilima struke, izradio nalaz i mišljenje, a da tuženik svojim prigovorima pravilnost zaključaka vještaka nije doveo u sumnju. Stoga je kao nepotreban odbijen tuženikov dokazni prijedlog provođenja novog prometnog vještačenja.

14./ Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da se u spornom razdoblju (tijekom 2023. i početkom 2024.) cijena radnog sata, a na temelju utvrđenja koje je vještak stekao praćenjem tržišnih cijena neovlaštenih radionica za limarske i lakirerske poslove, kretala u području oko 30,00 do 35,00 eur po satu (uvećano za PDV). Po mišljenju vještaka, cijena po kojoj je tužitelj obračunao popravak u konkretnom slučaju, od 40,00 eur (uvećano za PDV), iako je iznad prosjeka, obračunata je u prihvatljivim granicama. Naime, smatra da je cijena obračunata u prihvatljivom rasponu u kojem se kreću cijene renomiranijih neovlaštenih radionica. Vještak je naveo da bi popravak vozila, prema cijeni radnog sata po kojoj je tužitelj obračunao radove (40,00 eur), kod ovlaštenog servisera na dan popravka iznosio 2.330,10 eur. Razliku od 8,85 eur, koja postoji u odnosu na iznos iz predmetnog računa (2.388,95 eur), nije cijenio bitnom, već pojasnio da je posljedica vremenskog odmaka u vremenu obračuna s obzirom na podatke koji se koriste u programu za izračun (AUDATEX). Nadalje, vještak je pojasnio da, s obzirom na cijene radnog sata u radionicama ovlaštenim za predmetnu marku vozila (Hyundai), koje da su u vrijeme izrade nalaza i mišljenja iznosile 54,00 eur, a do 15. ožujka 2024. da su iznosile 45,00 eur, usporedbom proizlazi podatak da je tužitelj obračunao cijenu u visini od 88,90% cijene ovlaštenih radionica. Navedeno da predstavlja nešto veći omjer cijene ovlaštenih i neovlaštenih radionica za predmetnu marku vozila. Međutim, naveo je nadalje da cijene radnog sata koje je tuženik naveo u izvidu (18,58 eur), u vrijeme izvršenog popravka, nisu predstavljale održive cijene u redovitom poslovanju. Radionice da ih ponekad obračunavaju radi brže naplate troškova od osigurateljnih kuća, međutim da veću cijenu popravka tada iskazuju, odnosno gubitak prihoda nadoknađuju, kroz veću zaradu na rezervnim dijelovima prilikom popravka. U konkretnom slučaju, po mišljenju vještaka, s obzirom na konkretni račun popravka, prema kojem je učešće rezervnih dijelova u ukupnom trošku svega 55,80%, pri čemu je marža na dijelove bitno manja u odnosu na onu na radove, da je tužitelj morao isplativost posla popravka bazirati i na cijeni radnog sata. Dajući odgovore na prigovor tuženika, da je cijena po kojoj je tužitelj popravak izvršio veća od prosječne na tržištu, vještak je pojasnio da je po njegovom stručnom mišljenju, najniža cijena po kojoj je poslovanje servisa u tom razdoblju bilo održivo cijena od 30,00 eur po satu. Pri tome, da cijene po kojima neki servisi popravke vrše, a koje cijene određuju osiguravajuće kuće, od oko 18,00 eur po satu da, uz prethodno izložene navode vještaka, nisu mjerodavne, jer nisu ekonomski održive kada je opseg štete upravo primjeren šteti (odgovarajućim obračunom rezervnih dijelova i potrebnih radnih sati). Nadalje, pojasnio je da je kod predmetne marke vozila (Hyundai) za primijetiti da renomiraniji neovlašteni autoservisi cijenu rada obračunavaju približno cijeni rada kod ovlaštenih servisa. Drugačije da je pak kod tzv. premium marki vozila (npr. Audi, BMW i sl.), kod kojih je dakle razlika u cijeni radnog sata veće između ovlaštenih i neovlaštenih servisa .

15./ Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, utvrđeno je da je tužitelj obračunom cijene radnog sata od 40,00 eur, troškove popravka obračunao u nešto većem iznosu od prosječnih cijena neovlaštenih autoservisa u to vrijeme na tržištu (od 30,00 do 35,00 eur), no u prihvatljivom rasponu u kojem su se, u spornom razdoblju, kretale cijene neovlaštenih servisnih radionica većeg ugleda na tržištu, no i tada nešto niže od cijena u ovlaštenim servisima (45,00 eur.) Paušalan je prigovor tuženika kojim osporava vjerodostojnost tužiteljevog cjenika i u njemu iskazane cijene upravo u iznosu kao i na računu popravka koji je predmet spora. Osim toga, za ukazati je da i sam tuženik, iako u konkretnom slučaju osporava da bi tužitelj popravak izvršio po cijeni mjerodavnoj na tržištu popravka vozila, u pojedinim slučajevima tužitelju takvu cijenu i podmiruje, a što je razvidno iz računa i tuženikove ponude iz nešto kasnijeg razdoblja (svibanj 2024.), za drugu štetu, kod koje je obračun izvršen i plaćen upravo po cijeni radnog sata od 40,00 eur (list 89 i 90 spisa).

16./ Mjerodavna tržišna cijena nije, suprotno shvaćanju tuženika, najniža cijena koja se na tržištu može postići. Naime, niti iz jednog propisa ne proizlazi obveza oštećenika popravak vozila, kao u konkretnom slučaju, izvršiti u najpovoljnijem servisu na nekom servisnom području. Oštećena osoba popravak ima pravo izvršiti u servisu po svom izboru, koji djeluje na tržištu, a koji popravak naplaćuje prema cijenama radnog sata sukladno cjeniku svojih usluga, dakle prema cijenama po kojima svoje usluge redovito naplaćuje. Imajući u vidu da je tužitelj, kao autoserviser, popravak izvršio po cijeni radnih sati istaknutoj u njegovom cjeniku od 2. siječnja 2024., dakle mjerodavnoj u vrijeme popravka, u iznosu od 40,00 eur (uvećano za PDV od 25%), po kojoj i sam tuženik ponekad podmiruje troškove popravka tužitelju, a koja je cijena i prema utvrđenjima vještaka primjerena cijenama na tržištu popravka, to neosnovano tuženik prigovora visini troškova potrebnih za popravak vozila nakon predmetne prometne nezgode u iznosu od 2.388,95 eur, kako ih je tužitelj obračunao u računu za izvršeni popravak vozila i pogrešno smatra da bi vlasnik vozila kao oštećenik, koji je tužitelju ustupio svoju tražbinu po osnovi naknade štete u visini troškova potrebnih za popravak vozila prema tuženiku kao odgovornom osiguratelju, odabirom autoservisa koji ne nudi najnižu cijenu na tržištu doprinio da nastala šteta bude veća pa da bi stoga ovaj oštećenik imao pravo samo na razmjerno sniženu naknadu (čl. 1092. st. 1. ZOO- a).

17./ S obzirom da su troškovi popravka, koje je tuženik kao odgovorni osiguratelj dužan naknaditi, iznosili 2.388,95 eur, a da je tuženik naknadio iznos od 1.861,45 eur, isti je dužan isplatiti odštetu i u preostalom dijelu potrebnih troškova popravka, dakle u iznosu od 527,50 eur.

18./ U odnosu na zatraženi tijek zateznih kamata, u skladu s odredbom čl. 12. st. 6. ZOOP-a, oštećeniku zatezne kamate, kao u konkretnom slučaju, pripadaju počevši od podnošenja odštetnog zahtjeva. Kako je izvid štete kod tuženika izvršen 9. siječnja 2024., a isti je potom djelomično odštetu isplatio 31. siječnja 2024., to osnovano tužitelj zatezne kamate potražuje počevši od 9. veljače 2024., a s obzirom da ustupom na primatelja prelaze i sporedna prava (čl. 81. st. 1. ZOO -a), sve prema stopi iz odredbe čl. 29. st. 2. istog Zakona, mjerodavnoj za ostale odnose.

19./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak za:

- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) i obrazloženog podneska od 29. svibnja 2024. kojim se očitovao na navode iz odgovora na tužbu te obrazloženog podneska od 8. travnja 2024. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 100,00 eur,

- zastupanja na ročištu 3. listopada 2024. (prema T.br. 9/2 Tarife jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima), u iznosu od 50,00 eur,

- zastupanja na ročištu 4. rujna 2025. (prema T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanja na ročištu za objavu (prema T.br. 9/3 Tarife), u iznosu od 50,00 eur,

dakle ukupno 500,00 eur, što uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% (T.br. 46 Tarife), iznosi dakle 625,00 eur.

20./ Sudska pristojba za tužbu priznata je u plaćenom iznosu od 13,27 eur, a za presudu u iznosu od 26,54 eur, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) kao i trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eur.

15./ Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravu na naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.014,81 eur.

16./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj kao i u odnosu na glavno potraživanje.

U Zagrebu 20. listopada 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda, u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

U postupku u sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ovog Zakona.