REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2672/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Lana Andreis Nikolić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnice tužiteljice Luke Švasteca, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika VZ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 20. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan čl. III. st. 11. Ugovora o kreditu broj 0000008606 od 1. veljače 2010. godine, sklopljenog između tužiteljice UZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika BANCO POPOLARE CROATIA d.d. koji glasi: „Od iznosa kredita Kreditor će ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici UZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 431,35 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. listopada 2010. do isplate po stopi koja se određuje od 6. listopada 2010. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 naknaditi tužiteljici UZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.173,62 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka za iznos od 220,68 eura odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 26. travnja 2024. podnijela tužbu u kojoj navodi da su tužiteljica i pravni prednik tuženika BANCO POPOLARE CROATIA d.d. sklopili 4. listopada 2010. Ugovor o kreditu broj 0000019066 kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 13.700,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Pasivna legitimacija tuženika kao pravnog sljednika BANCO POPOLARE CROATIA d.d. da proizlazi iz Ugovora o pripajanju društva od 28. kolovoza 2014. i Odluke Glavne Skupštine društva od 03. listopada 2014. Tuženik je uslijed ništetnosti odredbe čl. III. st. 11. predmetnog Ugovora o naplati jednokratnih naknada i drugih troškova u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor stekao nepripadnu dobit, koju tužiteljica ovom tužbom potražuje. Temeljem navedene odredbe pravni prednik tuženika je tužiteljici 5. listopada 2010. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.000,00 HRK i 250,00 HRK. Tužiteljica ističe da iz sadržaja Ugovora nije moguće odrediti visinu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita uslijed čega je činidba neodređena. Nadalje, sasvim je razvidno da pravnom predniku tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nisu nastali posebni troškovi obzirom da je sklapanje potrošačkih kredita u redovitom djelokrugu poslova bankarskih institucija. Navedena ugovorna odredba unaprijed je formulirana od strane pravnog prednika tuženika, odnosno predstavlja tipsku (standardiziranu) odredbu na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Sukladno čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posljedično povlači ništetnost predmetne ugovorne odredbe. U prilog takvom shvaćanju o ništetnosti odredbi Općih akata kreditnih institucija govori i presuda Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž 1368/2021 od 20. srpnja 2021. u kojoj je navedeno: „Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredbe čl. 4.2., 9.2. i 9.3. predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.“ Također, u prilog shvaćanju o ništetnosti odredbe temeljem koje je Tuženik naplatio naknadu za obradu kredita govori i Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev – 673/2023, od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno: „…jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Stoga tužiteljica predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom članak III. st. 11. Ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika od 04.10.2010. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade sa pripadajućim zateznim kamatama i kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu potraživanja tužiteljice tvrdeći da je tražbina tužiteljice zastarjela. Tuženik ističe da su tvrdnje tužiteljice da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene te da tužiteljica u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu čime da je navodno tuženik doveo tužiteljicu u neravnopravni položaj jer tužiteljica nije imala mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe te da je takvim postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 81. i 87. ZZP-a te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu te propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužiteljica je u tužbi navela dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužiteljice. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužiteljica nije predložila niti jedan dokaz kojim bi dokazala suprotno. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužiteljica ponudila bilo koji dokaz kako bi potvrdila svoje navode, iako je teret dokaza na tužiteljici. Člankom 3. Ugovora jasno je propisano da će Kreditor od iznosa kredita ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor, što je interni akt tuženika dostupan svima. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Osim što je tvrdnja neosnovana tužiteljica zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tuženik osporava suviše visoko određenu vrijednost predmeta spora i predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. ZPP. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. U odnosu na prigovor tuženika da je vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačena, sud je raspravnim rješenjem od 18. veljače 2025. (stranica 1069 spisa) utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.758,58 eura jer smatra da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu, tj. više zahtjeva. Stoga je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno članku 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Izvadak iz sudskog registra za tuženika (stranica 6-27 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 28-31 spisa), Ugovor o namjenski oročenom depozitu (stranica 32 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (stranica 33 spisa), Otplatni plan kredita i Promet po računu (stranica 34-80 spisa), dostavu podataka (stranica 81 spisa), sudsku odluku (stranica 82-92 spisa), proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darfin d.o.o. (stranica 111-113 spisa) i saslušao je tužiteljicu (stranica 119 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. ZPP ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud (1) utvrdi ništetnim odredbu Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i (2) naloži tuženiku da joj isplati plaćeni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

7. Među strankama je sporno jesu li odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna te je li potraživanje tužiteljice u zastari.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili 04. listopada 2010., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 13.700,00 eura.

9. Člankom III. st. 11 Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu kredita na način da će od iznosa kredita kreditor ustegnuti jednokratne naknade i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je Ugovor o kreditu sklopila s prednikom tuženika 2010. To je bio nenamjenski kredit za tekuće potrebe u obitelji obzirom da je u to vrijeme bila na porodiljnom dopustu sa trećim djetetom te je imala malu naknadu. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu ne sjeća se da joj je itko objasnio što znači ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Da joj je naplaćena ulazna naknada tužiteljica primijetila je nakon par mjeseci nakon razgovora sa suprugom. Obzirom da je proteklo dosta vremena na upit suda navela je da se ne sjeća je li pitala tuženika, odnosno njegovog prednika na što se odnosi ulazna naknada. Na poseban upit punomoćnika tužitelja jesu li joj u banci objasnili da će biti naplaćena naknada i na koje troškove se ista odnosi, tužiteljica je navela da koliko se sjeća nisu joj objasnili, a definitivno nisu u odnosu na koje troškove se naknada odnosi.

11. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovoru o kreditu bila određena naknada u odnosu na kojoj tužiteljici nije objašnjeno na što se ista odnosi te kolika je njezina visina zbog čega sud ocjenjuje iskaz tužiteljice uvjerljivim i istinitim te sadržaj iskaza tužiteljice nije ničim doveden u sumnju u odnosu na ostale dokaze provedene tijekom postupka, a niti je tuženik prigovarao iskazu tužiteljice.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP) koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 59. al. 3. ZZP-a propisano je kako Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Prema članku 142. i 143. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO-a) propisano je da opći uvjeti ugovora koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, a opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora. Ništave su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi sklopljenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi općih uvjeta koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na temelju kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.

13. Članak 84. ZZP-a propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

14. Sud je analizom odredbe članka III. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva od iznosa kredita u vidu jednokratne naknade utvrdio da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud EU je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“ pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Dakle, bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa stoga podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Nadalje, u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. U pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

15. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je odredba članka III. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva, a koja je naplaćena na način da je ista ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Prema mišljenju suda predmetna odredba nije jasno napisana u smislu članka 85. ZZP-a, jer nije omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade te je ta odredba nepoštena. Odredba Ugovora kojom je određeno da će se visina naknade za odobrenje kredita ustegnuti od ukupnog iznosa kredita u vidu jednokratne naknade nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, a koje sadrži odredbe prema kojima se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od kredita u vidu jednokratne naknade. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbu sastavljenu unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto se naknada usteže od iznosa kredita. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Stoga pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'' jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnica kredita, mogao samo navedenu odredbu ugovora prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nije bilo. Predmetni Ugovor je potrebama tužiteljice prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP. Tuženik je kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji troškovi se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi. Tuženik dakle nije tužiteljici razjasnio razloge zbog kojih joj je naplatio naknadu za obradu kredita, odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti od iznosa kredita čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj.

16. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da nije imala mogućnost utjecaja na pojedine odredbe ugovora odnosno da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, obzirom tuženik nije dokazao suprotno.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 120/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost naplate naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača.

18. Imajući na umu je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, a kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Navedeno rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

19. Nadalje, radi utvrđivanja visine isplaćene odnosno ustegnute naknade za obradu kreditnog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

20. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 04. travnja 2025. naveo da je korisniku kredita dana 05. listopada 2010. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.000,00 HRK i 250,00 HRK odnosno 3.250,00 HRK odnosno eurska protuvrijednost od 431,35 eura.

21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 04. travnja 2025. budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine, a i stranke nisu imale primjedbe na isti.

22. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; dalje: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen dana 04. listopada 2010. Odredbom članka 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi članka 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi članka 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

23. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

24. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredbe čl. III. stavka 11. Ugovora o kreditu ništetne te je stoga odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

25. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka III. stavka 11. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

26. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 431,35 eura sukladno nalazu i mišljenju vještaka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. listopada 2010. do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

27. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka III. stavka 11. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva donošenjem ove presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1- OT-a 100 bodova), zastupanja na pripremnom ročištu 18.02.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 10.04.2025. (Tbr 8/3 OT-a 50 bodova) obzirom na to da nije riječ o obrazloženom podnesku i trošak zastupanja na ročištu 24.09.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), što iznosi 350 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura odnosno 700,00 eura i uvećano za 25% PDV-a od 175,00 eura priznato je ukupno 875,00 eura. Također joj je priznat trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje od 199,08 eura, plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu 66,36 eura pa ukupno dosuđen trošak iznosi

1 0

1.173,62 eura. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 21.02.2025. u visini od 50,00 eura jer prema ocjeni ovog suda nije riječ o podnesku potrebnom radi vođenja parnice. Stoga je tužiteljici dosuđen trošak u visini od 1.173,62 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka za iznos od 220,68 eura odbijen kao neosnovan zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

29. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak. 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

30. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 20. listopada 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za presudu od 66,36 eura

2. Tuženiku po pun.